Vrsta Homo sapiens je u teškom stanju. To je rezultat pritiska civilizacije na vrstu, koja je rođena u dugom postupku evolucije. Evolucija života na Zemlji stara je koje četiri milijarde godina. Evolucija roda Homo traje nekoliko milijuna godina, naše vrste nekoliko stotina tisuća godina, a puna kulturna evolucija vrste nekoliko desetaka tisuća godina. Civilizacija kao pristup uređenju čovjekovih društava, koja je zamijenila izvorne čovjekove zajednice stara je samo šest tisuća godina. Civilizacija kapitala zametnula se u jednom dijelu naše vrste prije samo nekoliko stoljeća. Značajke svakog uzorka civilizacije bili su unutarnji i vanjski militarizam, a stroga i zahtjevna civilizacija kapitala trajno na vrsti izvodi nasilje, prisiljavajući ljude da se neprestance međusobno nadmeću. Otkad se našla u krletci civilizacije vrsta slijedi zapovijedi vlasti, koje je sprječavaju da obavlja svoj posao prilagodbe okolnostima.
Civilizacije su u vrsti odabirale samožive ljude te ljude koji su neodgovorni prema Životu i prema ljudskim životima, kako bi upravo takvi ljudi vladali vrstom. Kapitalizam je vrstu čak globalizirao u nastojanju da nad cijelom vrstom uspostavi jedan sustav vladavine. Dosadašnje različite i raznorodne civilizacije slile su se u jednu jedinu civilizaciju kapitala pa više nema sukoba među nositeljima kapitala u različitim životnim zajednicama. Ratuje se samo unutar zajednica pa kapital ne mora – kao kad države međusobno ratuju – praviti nagodbe s mjesnim, državnim vlastima i rasipati uporno nakupljan slobodni kapital. Nema mira ni u čijem zavičaju i nema mira ni na čijem radnom i životnom mjestu. Stoga ne čudi to, što jedna jedina poročna i sramotna vlast kapitala ojađuje ljudske živote i doslovce ubija ljude. Vrsta Homo sapiens nedvojbeno nazaduje otkad je nad njom uspostavljena civilizacija.
Naša vrsta je nepomična kao vrsta, jer je vezana uz Zemlju. Vrsta nema kamo pobjeći. Naša vrsta je vezana uz Zemlju kao što su jedinačne biljke vezane uz tlo. Dobriša Cesarić je napisao: Sve ulice nas vrijeđaju/ Uvijek istim licima,/A naše duše žeđaju/Za beskrajnim vidicima.// O mi smo toga presiti./ Pobjeć, pobjeći nekamo!/ Mi čudo jedno čekamo,/ A neće nam se desiti./ Ne kunemo u mukama,/ A radosti ne dolaze;/ I dani tako prolaze/ Sa vječno praznim rukama. Ipak, iako naša vrsta nema kamo poći sa Zemlje, ona se može suprotstaviti vlasti i civilizaciji kapitala, koji je Zemlju oduzeo vrsti i koji trajno izvodi nasiljem nad vrstom putem uspostavljenog sustava uređenja čovjekovih zajednica.
Globalizirana vrsta je organizam i to nepomičan organizam. Ponašanje i držanje nepomičnih organizama, kao što su naša vrsta i jedinačne biljke, sastoji se u djelovanju cijelog organizma. Vrsta se kao cjelina ili kao organizam mora riješiti svoje temeljne nevolje, a to je zabrana prilagodbe, koju je civilizacija nametnula vrsti. Čovjek kao vrsta je nastao iz klice Života, iz koje su nastale i biljke i ostale životinje. Čovjek kao vrsta svojevremeno je imao samo urođeno ponašanje, koje je sad znatno zasjenjeno ponašanjem i postupanjem po sadržaju uma. Čovjek je nekad imao, a ostale životinje i sad imaju urođen odgovor na pojavu životne opasnosti za organizam. Čovjeku je bilo urođeno da pred opasnošću umakne ako može, a da sam prvi napadne ako ne može pobjeći. Životinje teško podnose stisku ili stres.
Sad je globalizirana vrsta kao cjelina stjerana u škripac. Pobjeći se ne može nikamo, ali ni „čudo ne treba čekati“. Vrsta se kao vrsta treba okomiti na civilizaciju, na kapital i na kapitalizam. Globalizirana vrsta mora silom svojeg cijelog organizma nadvladati silu kapitala. To vrsta treba napraviti, kako bi sa sebe zbacila vlast kapitala i iz same sebe za sebe uspostavila svoju vladavinu, koja će njoj kao vrsti dati slobodu za prilagodbu okolnostima, koje vrsta od početka kulturne evolucije sama mijenja. Vrsta mora i može vladati, ravnati ili upravljati sama sobom. Vrsta se treba odmetnuti od kapitala, koji ju je pripitomio ili ukrotio i poći u slobodu, koja ne treba prostor, nego samo volju za prilagodbu. Sloboda vrste Homo sapiens je alternativa za civilizaciju i kapital. Treba napraviti Alternative für Homo sapiens. Vrsta se mora osloboditi neudobnog jarma civilizacije kapitala, a nakon tog oslobođenja više nijedna druga civilizacija neće moći zaokupiti našu vrstu.
Vrsta može u sebi razviti silu, koja će joj omogućiti da vlada sama sobom i da suzbija navale svih ostalih sila, koje bi nastojale njom zavladati. Vladavina vrste treba počivati na političkom bogatstvu vrste. Političko bogatstvo vrste su mogućnost i sposobnost vrste da vlada sama sobom. Vrsta u sebi mora i može probuditi političku volju da vlada sama sobom odnosno da se pomno prilagođuje prilikama i okolnostima, koje nosi vrijeme i koje stvara sama vrsta. Vrsta se mora i može probuditi iz hipnoze, u koju su je uspavali pismoznalci civilizacije i posebno mudroznalci liberalizma. Vrsti ne trebaju uspavanke. U svojoj budnici o Hrvatskoj, izvorno objavljenoj pod naslovom „Horvatov sloga i zjedinjenje“ Ljudevit Gaj piše: „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo.“ Vrsta ima vlastitu zamisao o svojoj budućnosti. Temeljna zamisao vrste je nastavak kulturne evolucije domišljenom uporabom uma u slobodnoj prilagodbi okolnostima.
Vrsta će silu potrebnu za svoje oslobođenje naći u životnom zajedništvu, životnoj zbijenosti i životnoj sljubljenosti jedinačnih ljudi. Životno zajedništvo rađa snažnu političku rezultantu. Jakost nuklearnih sila u jezgri atoma dolazi od zbijenosti nukleona: protona i neutrona. Da nije nuklearnih sila, električne sile protona bi raspršile jezgru. Opstanak i budućnost naše vrste su u zajedništvu i još više u okupljanju za zajedništvo. Svrha vlasti vrste je sloboda vrste, a ne porobljivanje jedinačnih ljudi. Vrsta treba slobodu djelovanja kao cjelina, kao organizam. Liberalističko zagovaranje samoživosti potiče jedinačne ljude na neskromno nastojanje oslobođenja samih sebe kao pojedinaca. Samoživost raspršuje vrstu u potrošače na tržištu, koje potiče da u svojem životu traže više, nego što Život može pružiti. Spomenuo sam, da je u tomu žalost srednjeg staleža, koji se želi uzdignut nad puk, koji je čak manje iskorištavan od srednjeg staleža: iz puka kapital cijedi rad, a iz srednjeg sloja Život.
Okolnosti više nego ikad traže od ljudi, koji su namnoženi na konačnoj plohi Zemlje, bliskost ili blizinu s drugim ljudima ili „bližnjima“. Dio prilagodbe vrste je osposobljivanje ljudi ljudi za život nablizu s drugim ljudima. Jedinačni se ljudi moraju i mogu početi međusobno podnositi i to zauvijek. Moraju se i mogu ne samo podnositi, nego i skupno obavljati posao vrste. Ljudi su natrpani ili zgurani u tijesne životne prostore pa moraju svjesno usklađivati svoje ponašanje i postupanje, skupno raditi i živjeti te se skupno prilagođivati okolnostima. Vrstu ne čeka samo posao prilagodbe okolnostima. Pred njom stoji i posao prilagodbe okolnosti potrebi opstanka ne samo vrste, nego i Života na Zemlji.
Najbolji i najučinkovitiji način međusobnog usklađivanja ponašanja je unošenje dobra u vrstu, a ne grabljenje plodova tuđe muke iz vrste. Ljudi su okolnostima prisiljeni na suradnju i uzajamnost te na pravljenje i množenje dobra za vrstu i to bez ikakve naknade. Tako nitko neće biti gol i bos, gladan i žedan. Takvo postavljanje i držanje ljudi u životnim zajednicama traži novog čovjeka, novi soj ljudi, novu vrstu ljudi. Prilagodba traži slobodu vrste, ali ona će zauzvrat roditi novog čovjeka. Prilagodba okolnostima, koje su nepodnošljive sadašnjem soju ljudi vodit će putem obnove kulturne evolucije do nove vrste u rodu Homo. Bit će rođena nova vrsta, Homo consideratus, obazrivi čovjek. Nastavak evolucije čovjeka nastavak je kulturne evolucije čovjeka, a ne prvotno njegove biološke evolucije. Vrsta ne smije čekati „čudo“ pojave novih mutacija u rodnoj tvari jedinačnih ljudi, kako bi od nje nastala nova vrsta, koja će bolje podnositi sadašnje okolnosti življenja. Ljudi u vrsti moraju smišljeno i uzajamno ugađati svoje ponašanje i postupanje zatečenim okolnostima, ali i vrsta kao cjelina mora okolnosti ugađati zahtjevima svojeg opstanka i očuvanja Života kao postupka u tvari, koja je trajala i prije pojave Života.
Čovjek iz sebe mora i može osloboditi dobro. To je kulturna „mutacija“, koja će omogućiti prilagodbu teškim okolnostima, koje uništavaju sadašnjeg čovjeka. Obazrivi čovjek steći će otpornost i za podnošenje okolnosti mnogo tegobnijih od sadašnjih, jer će ponovo postati sposobnim za životno zajedništvo. Životno zajedništvo omogućit će vrsti da razvije skupnu silu, kojom može nadvlada sve sile koje budu nastojale zavladati vrstom. Zajedništvo će osloboditi obazrivog čovjeka i osposobiti ga za smišljenu prilagodbu koja će ga mijenjati, poboljšavati i jačati. Vrstu čeka tegoban, ali i veleban ljudski posao, koji ona može obaviti. Odakle je vrsta počela? Počela je od strvinarenja, a doprla je do Industrijske revolucije, do oslobođenja novih vrsta energije iz tvari, do umjetne oplodnje, do digitalizacije i robotizacije te do dubine Svemira. Zbacivanje civilizacije i vladavine kapitala s pleća vrste neće biti njezin najteži pothvat.
Ipak, obnavljanje postupka kulturne evolucije bit će zahtjevna i teška zadaća. U obavljanju zadaće obnove prilagodbe okolnostima, koju je civilizacija branila vrsti, vrsta će moći pokazati svoju žudnju za istraživanje i učenje te svoju poduzetnost, koje su stvorile vrstu. Na tom poslu prvo za vrstu je ukloniti sa sebe civilizaciju kao nametnicu. Na ljudskom poslu vlastite zaštite i održanja, vrsta kao vrsta mora imati slobodu za prilagodbu okolnostima, ali i za preobrazbu svojih jedinki u nove ljude. Jedina svrha oslobođenja vrste i preobrazbe njezinih jedinki je unijeti više dobra u jedinačne ljude te ljudima za života omogućiti da dožive ljudskost i da steknu zadovoljstvo vlastitim životom. To je zahtjevna, ali i vrlo skromna svrha koja se može ostvariti. Kapitalistički liberalizam tjera jedinačne ljude da se međusobno nadmeću za neostvarljivo namicanje zadovoljstva životom nauštrb drugih ljudi. Dobra i Života ima dovoljno za sve ljude, koliko god ih se rodi. Nitko ne treba za Život zakidati druge ljude, kako bi namaknuo više Života za sebe. Život se množi u zajedništvu kao što se i ljudi množe u vrsti. Vrsta je velika zajednica i golem organizam. Zajedničko umnažanje Života u vrsti je jedino načelo, koje treba slijediti u ljudskom poslu spasa, zaštite i preporoda vrste.
Vrsta sa sebe mora i može ukloniti postojeću vlast kapitala te u sebi iz sebe i za sebe uspostaviti svoju vlast. Vlast vrste je u obnašanju odgovornosti vrste za samu sebe. (Svrha odgoja mladunčadi u vrsti je uvježbavanje budućih zrelih ljudi u preuzimanju ljudske odgovornosti.) Ipak, budući da odgovornost za vrstu treba zamijeniti vlast kapitala nad vrstom, vrsta kao nova „vlast“ također treba imati pripravan sustav uvjerenja, koji će ukloniti iz vrste i zatući liberalističku ideologiju ili svjetovnu vjeru samoživosti. Sustav uvjerenja za vrstu, koja preuzima odgovornost za sebe je štovanje ili kult Života. Vrsta se može oporaviti samo ako se umovi jedinačnih ljudi odgojem prožmu kultom Života.
Kapital je uz potporu svoje ideologije liberalizma u vrsti a uspostavio političku vlast, iako se lažno prikazivao izvorom gospodarskog napretka. Kapital je pod svojom političkom vlašću okupio tri ostala izvora društvenog utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i ideologiju. Stoga, u svojem obračunu s kapitalističkom civilizacijom i vrsta mora preuzimanje i obnašanje odgovornosti za samu sebe vidjeti i prikazati kao političku silu, koja je rezultanta sitnih, malih, slabih životnih sila jedinačnih ljudi. Posljedično tomu, u vrsti mora početi okupljanje, koje će vrstu, koju je globalizaralo tržište preobraziti u organizam, koji ima nenadmašnu političku silu. Vrsta ima golemo političko bogatstvo.