Popularnost uvijek ne donosi i sreću

Popularnost uvijek ne donosi i sreću

http://www.glas-slavonije.hr/221503/12/Popularnost-uvijek-ne-donosi-i-srecu

U trećoj godini emitiranja Al Jazeere zakopat ćemo dublje novinarsku lopatu i doista otvoriti teme koje drugi izbjegavaju

Nedavno se poklopilo to da Al Jazeera Balkans slavi dvije godine emitiranja i to da je na programu spomenute televizije počelo emitiranje dokumentarnog serijala “Alkemija Balkana” Gorana Milića, koji je ujedno direktor programa i Vijesti ove TV kuće.

Dvije godine Al Jazeere Balkans. Tu ste od početka, pa i najkvalificiraniji da kažete što je to ove dvije godine obilježilo, do kuda ste došli, što je novo Al Jazeera donijela ovim prostorima i kamo dalje?

- Došli smo za samo dvije godine do razine na kojoj su gledatelji počeli komentirati ono što vide na ekranu. U prvoj godini, čini mi se, više su provjeravali svoje početne dileme jesmo li mi “arapska ekspozitura”, “produžena ruka šeikovog kapitala”, “poticaj za obnavljanje Jugoslavije”, “umiveni ogranak Al-Qa'ide” i slično. Sada je tih predrasuda znatno manje, sada gotovo da i nema političara, gospodarstvenika, umjetnika ili sportaša iz ove regije koji bi odbio govoriti za Al Jazeeru Balkans. A plasirali smo se i u šire međunarodno gledateljstvo preko naših reportaža i emisija. Zadobili smo povjerenje da o temama iz naše regije izvještavamo za Al Jazeeru English, Al Jazeeru Arabic, uskoro i za tursku i američku.

Koliko ste pritom ostvarili od svojih osobnih ambicija i kamo one dalje sežu?

Imam beskrajnu sreću da radim s 200 mahom mladih ljudi (28-40 godina) iz desetak država i nacija koji su se priključili Al Jazeeri Balkans. I oni su, kao i ja, imali početne dvojbe što to mi i za koga radimo. Iz svojih sredina donijeli su svoje iskustvo, svoj svjetonazor i svoj odabir tema. Ali, onda smo postupno shvaćali da je glavna zadaća napraviti profesionalan informativni program, ništa više od toga. Bez žutila, dosoljavanja, cinizma, nepotrebnog samoisticanja, bez zabranjenih tema i ljudi, ali s odgovornošću pred publikom.

Plivanje niz rijeku

Mi imamo uređivački, novinarski, snimateljski, montažerski, grafički kodeks na 250 stranica koji se stalno dopunjuje i inovira. To nije Sveto pismo ili Kur'an, koji bi svojom striktnošću zatomio novinarsku osobnost ili kreaciju. Ali, u našim vijestima izbjegavamo novinarske zaključke, ne govorimo “nažalost”, ne ocjenjujemo nečiju pobjedu “zasluženom”, ne konstruiramo priloge tako da jedan sugovornik ispadne “glup”, a drugi “pametan”, ne pravimo “voditeljske face” koje bi sugerirale gledateljstvu na čijoj je strani pravda...

U trećoj godini emitiranja zakopat ćemo dublje novinarsku lopatu i doista otvoriti teme koje drugi izbjegavaju. To nismo do sada činili u većoj mjeri, ali nismo bili ni benigni. Konačno, postigli smo ono čemu smo težili od početka. Događaje u pojedinim državama regije pokrivamo bolje i opširnije nego ijedna druga TV na svijetu, osim, naravno, TV postaja iz te države.

“Alkemija Balkana” i Goran Milić u svojoj prepoznatljivoj izvedbi. Čini se da takve dokumentarce više nitko u nas ne radi, jednostavno se ne sjete mladi novinari da, primjerice, u godini SP-a u nogometu valja posjetiti tvrtku koja proizvodi službene kopačke za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Jesmo li to od gomile svačeg čime nas zasipaju izgubili oko za detalj, i to onaj s ljudskim pečatom?

- Evidentno postoji jedan trend plivanja niz rijeku i nekritičkog prihvaćanja svega što je proglašeno negativnim kao gotove činjenice, bez provjere. Jednako tako, kad nešto dobije epitet pozitivnog, hvali se bez ograde. Život je slojevit, a ljepota novinarstva ogleda se i u prikazivanju iznimki, bijegu od stereotipa. Ako, recimo, u Hrvatskoj vlada uvjerenje da se povećao broj ubojstava i silovanja, zašto netko ne pogleda statistike i utvrdi da je od 1970. do 1980. godine bilo 20 posto više ubojstava i silovanja nego u “groznih” deset godina (2000.-2010.).

“Alkemija” bez političara

Ali je takđer točno da je u ovom drugom razdoblju broj oružanih i ostalih pljački porastao za 600 posto! Je li netko postavio pitanje koliko je ljudi koji su danas siromašni, svojim neradom, neznanjem, ovisnošću, pridonijelo svom statusu? Ne! Jesu li svi državni službenici lijeni, korumpirani, neznalice? Pa eto, ja sam počeo serijal od 14 emisija o Bosni i Hercegovini u kojem neće govoriti nijedan političar. Javnost, međutim, neće biti uskraćena jer političari i “dežurni” mislioci monopoliziraju ekrane i naslovnice. A vidio sam da ljudi koji rade, često za mali novac, ali rade vrijedno i uspinju se, nemaju te političke teme nego daju posve kredibilne i realne procjene situacije u zemlji. Tako sam napravio i desetak emisija o Crnoj Gori koje će se emitirati nakon serijala o BiH. Zatim ću u Makedoniju i na Kosovo. A idućeg ljeta, na redu je Hrvatska. Dva tjedna u turističkoj sezoni, dva tjedna nakon sezone po kontinentalnom dijelu i evo 13-14 emisija o Hrvatskoj.

Tri godine niste bili na ekranu, a svejedno ste u Rovinju, na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu, proglašeni jednim od najpopularnijih TV lica. Kako to objašnjavate?

- Popularnost? Ona ne donosi uvijek sreću, ali kad mi priđu 15-godišnjaci i kažu da bi se htjeli fotografirati sa mnom jer su gledali moje emisije, to je veće od života.

U Rovinju ste, prije dvije godine, o novinarstvu govorili nazočnima u društvu nedavno preminulog Aleksandra Tijanića, direktora Radiotelevizije Srbije. Je li, kako je to Tijanić ostavio studentima novinarstva u amanet, novinarstvo uistinu robija, najgora profesija na svijetu?

- Da je najgora profesija ne bi danas bilo u svakoj državi bivše Jugoslavije tri puta više novinara nego prije rata. Ima deset puta više TV postaja, dvadeset puta više radiopostaja, nema toliko više dnevnih listova i časopisa, ali su tu portali čije je razmnožavanje nepredvidivo.

Krajnje zahtjevna profesija

Ali, istina je, Saša je u pravu, novinarstvo je postalo u materijalnom smislu krajnje zahtjevna profesija. Čovjek treba biti u prvih dva-tri posto najboljih da bi mogao pristojno prehraniti suprugu (supruga) i dvoje djece. Kod liječnika, arhitekata, inženjera, informatičara, farmaceuta, bankara, dovoljno je biti u prvih 40 posto.

Veteran ste, prošli ste, radeći, cijelu regiju. Vidite li u kome svog nasljednika, nekog tko ima “šmeka” za dobru priču, svakom razumljivu? Odgajaju li televizijske kuće uopće više takav kadar? Ima li takvih ljudi!?

- Ma kako da nema! Evo, dajte Zoranu Šprajcu da napravi serijal o Hrvatskoj, napravit će ga bolje od mene! Ali je problem što se nakon deset i više godina vođenja TV Dnevnika, Šprajcu ne spušta na razinu reportera. Jer, na HTV-u si oduvijek bio važniji kad čitaš tuđe vijesti na ekranu nego kad proizvodiš vlastite. Aco Stanković! Sigurno bi napravio odličnu dokumentarnu reportažu. Ali, probao je jednom s Mirkom Filipovićem, nešto su ga iskritizirali (prema mom mišljenju, neprimjereno, nije to uopće bilo loše) i on je, čini se, zauvijek odustao od te forme. Pa Ivo Lončar. Sjajno pronicljiv, znalac poljoprivrede. Imao je odličnu ideju za serijal “Od sjemena do europskog stola”, ali on to ne bi počeo (nakon svog statusa saborskog zastupnika) bez 18 mjeseci pripreme i snimanja. Josip Šarić! Kad radi, nema mu premca. Ali, 80 posto svoje kreativne energije, kao i većina kreativaca na HRT-u, troši na besplodna čavrljanja o “nemogućoj situaciji u kući”.

Razgovarao: Siniša PAVIĆ