Umorna od dječjeg plača i neprospavanih noći, Ena je s manjim djetetom u naručju gledala usnulog supruga.
Sjena od zavjese padala je preko njegovih snažnih leđa. Razbarušena tamna, kovrčava kosa uokvirivala je jastuk. Smiješila se prisjećajući se mladenačke zaljubljenosti i zavidnih pogleda prijateljica. Gledajući ga znala je da vrijedi. U odrazu njegovog lica, vidjela je svoje. Preklapali su se u detaljima, a svejedno je osjećala da je dio njega, njihovog življenja…
Mirno je disao kao da pred njim nije teško iskušenje.
Udar bure naglo je otvorio prozor. Dijete je glasno plakalo i probudilo starije. Sneno i boso, u kockastoj pidžami, dotrčalo je iz svoje sobe s jastučićem u naručju. Prebacio je jastučić na njihov krevet i uvuklo se pod prekrivač. Malenim je ručicama stiskao očevo rame. On se promeškoljio,a Ante ga otvorenim pogledom promatrao.
„Mama, jel da, da nas tata neće ostaviti?“
„Naravno da neće. Ali mora u drugi grad, tamo mu sele posao.“jedva je izgovorila Ena.
Otišla je pripremiti kavu i provjeriti još otvoreni kofer, da nešto nije zaboravila. Dijete ju je iz stolice za hranjenje promatralo, lupkajući žlicom i opominjući da nije dobilo kašicu. Suznih očiju, uvjeravala je sebe i dijete, da će sve zajednički prebroditi i ponovno biti obitelj. Samo da se on smjesti pa da ona s djecom , dok joj traje porodiljni, dođe za njim. Vjerovala je svim srcem da će se i za nju otvoriti vrata i da će moći preći u agenciju koju je njena firma namjeravala otvoriti.
Sve će biti dobro, samo se mora malo strpjeti.
Otišao je, a ona dugo, s jednim djetetom u naručju i drugim pored sebe, gledala za njim, sve dok nije skrenuo u susjednu ulicu. Bio je maj , a grane su jorgovana odolijevale povremenim naletima bure. Stresla se i obećala da je ništa i nitko neće obeshrabriti. Svoj su život gradili na zdravim temeljima; oženili se u velikoj ljubavi i bez računa, izgrađujući i nadopunjujući se u zajedničkom odrastanju. Prijateljice su klimale glavom i govorile da mora imati oči i odzada. Muškarci su povodljivi…Koliko god vjerovala, crvić sumnje uzvikivao je svoje poruke.
Vikendima je nestrpljivo čekala da vlak stigne na odredište. Dočekivao ju je prepun osmijeha i sreće. Djeca su ga neprestano grlila. Smijali su se i svaki put po nešto donijeli u iznajmljeni stančić na rubu grada. Još ju je tri mjeseca dijelilo od posla, a molba za preseljenje u novi grad čamila u ladici. Svaki put kad je pitala kad će, dobivala je neodređene odgovore. Ljeto su proveli na užarenom asfaltu u potrazi za nekim poslom, bilo kakvim...Znala je da je to važno, jako važno. Ta gledala je susjede, koje su same odgajale djecu i čekale svoje pomorce. I tako četrdesetak godina. Onda su bolesti stizale kod jednog ili drugog,a život prošao.
Znala je što želi.
Roditelji su je odgovarali da pričeka i da ne srlja, da je teško doći do posla. Bila je spremna na otkaz. Svi su joj govorili da je to ludost, ostaviti sigurnost, posao,svoju budućnost…
Pitat će starost, gdje je bila mladost!
Kako se bližio povratak na posao, tako je bila sve nervoznija, jadnija, nesigurnija, a svađe se zaredale. Ljubomora ga je razdirala. Gušila svaki pokušaj izdizanja iznad trenutnih okolnosti. Nije ga mogla razumjeti. Ponekad bi, nakon strasnih zagrljaja, gledala u njegovo opušteno, nago tijelo i osuđivala njegovu sumnju. Kako je mogao sumnjati u nju, majku njegove djece? Kako ju je mogao kriviti za nešto nepostojeće? Dan prije odlaska postajao je pravo mučenje. Preslušavanje svakog trenutka od prošlog susreta.
Mrzila je rastanke.
Prošao je Božić, bližio se i Uskrs, a posao u zraku. Samo što nije!? Gubila je vjeru, živce, da bi se pred ljeto, konačno, preselila. Nitko sretniji od nje. Mislila je kako je nesporazumima i ljubomornim ispadima došao kraj. Problemi s nepoznatim ženama koje su im čuvale djecu, s vlažnim stanom u kojem su se djeca sve više i češće razbolijevala, a ona ih slala svojima, da udišu morski zrak i patila što nisu s njima, tražila sve moguće veze i vezice, da bi Antu godinu prije polaska u školu konačno smjestila u vrtić.
Život se ubrzavao i uzimao svoj danak.
U općoj trci za obvezama koje mlada obitelj ima, zaboravljali su jedno na drugo. Za njih nije bilo vremena. Udaljavali su se svakom godinom, tiho i beznadno. On je često morao na put, a ona posrtala od iscrpljenosti. Nisu imali vremena za promjenu države, stranačkih pripadnosti i svih onih promjena koje su nosile nove krize. Kad je Ante krenuo u gimnaziju, dobio je otkaz.
Firmu su pojedinci pokrali i rasprodali, kao da je generacije nisu stvarale. Kao da im ju je 'ćaća' ostavio.
Previše godina za novi posao, a premalo za mirovinu.
Vratio se u roditeljsku kuću.
Opet je obitelj bila na raskršću, ovaj put bez entuzijazma, poleta i misli kako je sve prebrodivo. Sad je ona tražila odgovore, stvarajući mučne, ljubomorne ispade. Očekivala je da se pokrene, da se bori za nju i njihovu djecu, da bude muško i da ju ne ostavlja, da sav teret nosi sama. Tražila razumijevanje i mislila, kako ima pravo biti ljubomorna.
Rascjep je postajao sve veći, a duše sve praznije.
Napredovala je i nije mogla tražiti povratak u svoj grad. Netko je morao skrbiti za obitelj. Vjerovala je da će razumjeti njenu žrtvu, kad još u osamnaest sati nije otključavala vrata stana, a o godišnjem u sezoni i za blagdane nije mogla ni sanjati.
Osjetila je da se rastaju. Opraštaju. I kad su bili zajedno, osjećala je da nešto nedostaje. Duboko u duši, znala je da su propustili mnoge dane i noći, ne suočavajući se sa sobom. Ne donoseći odluke. Uljuljkivala se da će se sve samo posložiti.
Došla je u predvečerje toplog 'babljeg ljeta' na vrata njegove kuće i čula ženski glas. Onaj glas, od kojeg pucaju bubnjići, a duša se raspada. Sjedio je na terasi obrasloj u lozu s pivom u ruci. Sjedine su se presijavale na svjetlosti lampe. Dogorjela cigareta na rubu pepeljare, kao da je govorila da su potrošili svoje vrijeme. Jedri grozdovi, puni životnih sokova, provirivali su između listova. Onda ju je vidjela. Jedru i mladu, s povećim trbuščićem djelomično prekrivenim kratkom, bijelom majicom. Smijala se smijehom mlade, zadovoljne žene koja vjeruje.
To je bilo njeno vrijeme i njen svijet.
„Gdje smo se izgubili? Gdje pogriješili? Toliko smo se voljeli, pa gdje je nestala sva ta ljubav?“ razmišljala je stojeći na pretposljednjoj stepenici.
Pozvao ju je da uđe. Stajala je na sredini poznate terase i gledala u more kako se valovi ljuljuškaju i preklapaju jedan preko drugog. Izgubljena među valovima, koji su je sve više zapljuskivali, a njega utišavali, nije uspjela ništa izgovoriti.
Okrenula se i izašla.
Naučila je da se odluke donose kada sazriju.