OPERA
POSLJEDNJI LJETNI CVIJET
28/03/13 u 20:00 / Premijera
LOKACIJA
Scena "Jovan Đorđević"
TRAJANJE
1sat(a) i 15minuta
IZVOĐENJA
02/04/13 u 20:00
08/04/13 u 19:30
Premijera: 28. mart 2013, scena „Jovan Đorđević“, Srpsko
narodno pozorište, Novi Sad
Zagrebačka premijera: 8. april, 27. Muzički biennale Zagreb, HNK, Zagreb
http://www.snp.org.rs/
http://www.snp.org.rs/latinica/predstave/2013-03-28-20:00:00/posljednji-ljetni-cvijet-
http://www.mbz.hr/hrv/vijesti/56fef54541a0e8ce5b453488232ee24a
Razgovor s povodom - Zoran Juranić!
Pročitajte razgovor koji smo vodili s Zoranom Juranićem,
skladateljem, dirigentom i režiserom opere Posljednji ljetni cvijet ostvarene u
suradnji s ansamblom Opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, na libreto
autorskog dvojca Zoran Juranić - Luko Paljetak a prema istoimenom dramskm
tekstu Luke Paljetka.
Kao predložak za libreto Posljednjeg ljetnog cvijeta
poslužila vam je istoimena drama Luke Paljetka. Kako ste se odlučili upravo za
ovaj dramski predložak?
Prije svega, Luko Paljetak je jedan od mojih najdražih, neću
reći samo pjesnika, nego pisaca i hrvatskih intelektualaca. On je jedan od
ponajboljih prevoditelja, sjajan versifikator – vjerojatno najbolji što smo ga ikad imali,
a, osim toga, Luko Paljetak je divan čovjek s kojim je sjajno surađivati.
Jednom davno, prigodom naše prethodne suradnje, kada sam počeo pisati glazbu na
njegovu farsu Govori mi o Augusti, želio sam unijeti neke izmjene, želio sam da
između slika budu interludiji, da iz mraka ženski glas pjeva pjesmice o Augusti
te da zbor na kraju pjeva jednu posprdnu pjesmicu kada ubiju kralja. Luko je
napisao tako sjajne stihove, tako je točno shvatio što želim, da sam bio
oduševljen.
Kada sam pročitao ovaj tekst (Posljednji ljetni cvijet) koji
u sebi ima posebnu, zgodnu, transcendentalnu priču o težnji za nemogućim, o
nekome za koga je nešto sve, a za nekog ništa, odmah sam pomislio kako bi to
bilo sjajno uglazbiti. Kada je čuo za moju ideju, Luko Paljetak se odmah
složio. Rekao mi je da je već pomislio
kako bi to bila sjajna opera! I opet je bilo jako lijepo surađivati. Opet je
prema mojim zamislima napisao neke nove momente i scene, kada sam mu sugerirao
jednu scenu u zatvoru gdje Bert govori o svom odnosu prema kocki i ljubavi.
Sugerirao sam jednu rečenicu, rekao sam mu kako nemam snage da napišem bit te
neke imaginacije, ali nešto u smislu: za ruletom sam bio ljubavnik, a u ljubavi
sam bio kockar. I on je to upotrijebio tako da smo zajedno formulirali novu
scenu koje nema u dramskom tekstu.
Moja je ideja zapravo bila da Bert u toj sceni pjeva dvije
cjeline, ne strofe, jer nije rimovano, i da se nakon prve cjeline čuje njezin
glas gdje ona pjeva Nemoj me tražiti, nećeš me naći, a nakon druge cjeline taj
isti tekst iza scene pjeva cijeli ženski zbor. Dakle, da dignem to na jednu
opću razinu.
Inače, uvijek sâm pišem svoja libreta (ali uvijek radim
prema nečijem predlošku jer nemam dovoljno mašte da nešto izmišljam)
jednostavno zato što znam što želim postići glazbom, znam koji su mi tajminzi
pojedinih scena, i to mi se čini nekako spretno.
Kakva je sudbina romantične priče u današnjem, neromantičnom
vremenu?
Romantične priče najbolje zvuče u neromantičnom vremenu.
Recimo, trenutak u kojem Bert pjevuši recept za lasagne na Rossinijevu
glazbu, može se shvatiti kao jedan prilično odmaknut, ironičan odnos prema
ljubavi i vezi. Naravno da on nije netko tko je čekao da mu netko padne pod
noge, nego se to, eto, dogodilo.
Treba učiti da se sve shvati kao posljednji ljetni cvijet.
To je autoironična poruka čovjeka koji je prošao svoj emotivni zenit.
Od vremena kada je napisan Posljednji ljetni cvijet do
danas, glavni je lik postao jako ciničan?
Postao je i autociničan, rekao bih. Ovdje je riječ o jednom
životnom razočaranju s kojim se treba znati nositi a da se čovjek pritom bitno
ne promijeni. To je nešto što nam je svima blisko, i to je jedna od razina koje
se dodiruju u ovom dramskom tekstu. Naravno, ona nije jedina.
O članovima autorskog tima Posljednjeg ljetnog cvijeta…
Žorž Draušnik moj je dragi suradnik, s kojim će mi ovo biti
treća suradnja u tandemu režiser i scenograf. On je čovjek s kojim se sve može
dogovoriti, koji razumije što želim i koji je spreman napraviti nekoliko
verzija scenografskog rješenja, pa onda zajedno izaberemo onaj pravi. Ovaj put,
svojim sjajnim scenografskim rješenjem – klackalicom, utjecao je i na izbor
režijskih postupaka kojih ću se držati kod ove predstave.
Koja je razlika kada čovjek daje svoju vlastitu glazbu nekom
drugom da je režira, u odnosu na to kada je sam ima priliku režirati?
Opernu farsu Govori mi o Augusti režirala je Stephani
Jamnicki, koja je to sjajno napravila. Pingvine je režirao njemački režiser
Andreas Bode, koji je imao moderan pristup, što je rezultiralo vrlo zanimljivom
predstavom. Ovaj put sam sâm svoj majstor.
Ima u tome velika prednost, jer kada se događa ono što se
događa najčešće, a to je da je čovjek s pisanjem u 'cajtnotu' i da lovi zadnje
vlakove, onda bar nemate situaciju da vas naganja režiser da nema partituru… i
kako će se on pripremiti. Ne naganja vas ni dirigent, jer ste vi sve u jednom,
tako da sve te probleme rješavate sami sa sobom, i to je jedan stres manje.
Naravno, drugi stres počinje kad čovjek počne raditi na predstavi i kad treba
sve držati u šaci, i glazbeni i scenski dio predstave. Dobro, posebno se rade
glazbene probe, posebno režijske, ali kad dođete na scenu onda treba pripaziti, bavite li se nečim što je muzički bitno, da
vam ne promakne ono što je scenski bitno, dakle zahtijeva od vas posebnu vrstu
koncentracije.
Još jedna stvar koja me privukla ovom tekstu, a koja krije
opasnost da je shvatimo kao površinsku, ali ništa manje važnu, jest mogućnost
različitih scenskih događanja koja su imanentna poimanju opere: scena u
Veneciji, scena u varijeteu, scena ludila nekakva tipa koji maše kalašnjikovim,
sve su to stvari koje vas vuku na zgodnu glazbenu obradu.
Trudim se da ispadne što je moguće bolje; na početku sam
našao ključ i u tome što i motivički u krajnjoj liniji sve proizlazi, vrlo
široko shvaćeno, iz jedne, praktički rečeno, trivijalne pjesme koju Gđica N.
N. pjeva o tom posljednjem ljetnom
cvijetu, koja u njezinu prvom pjevanju zvuči banalno, jer to je ujedno i
Bertova projekcija odnosa. Postupno, ona postaje sve romantičnija, sve dublja
i, naravno, posljednji put kada je pjeva druga žena koju je on zabunom
zamijenio za ovu svoju gospođicu, ona ponovo ima sasvim banalnu konotaciju.
Napravio sam još jednu promjenu u odnosu na dramski tekst
- ulogu Berta podijelio sam na dva
izvođača. Jedan je glumac koji je cijelo vrijeme na prosceniju za pisaćim
stolom, a drugi – pjevač - je iza tila,
koji cijeloj radnji daje jedan pomalo nestvaran sfumato. Na kraju, kad sve
maske padnu, pa se i til podigne, oni će zapravo posljednje riječi izgovarati
zajedno negdje naprijed na prosceniju.
Kako sam od početka znao da ću biti primoran operu i
režijski postaviti, možda mi je upravo to pomoglo da neke stvari, koje bi možda
bile otvorenije u smislu redateljskog postupka,
prilagodim onome što zamišljam kao redatelj, dakle možda sam − ako se
još jednom netko negdje bude upustio u inscenaciju i izvedbu − nekome na taj način otežao posao, ali to ne
mora biti tako, ljudi imaju toliko imaginacije da se čovjek vrlo često iznenadi
na koje se sve načine može interpretirati jedno djelo.
Što nam možete reći o nositeljima glavnih uloga?
S dvoje najvažnijih imam veliku sreću. Oboje su jako dobri
pjevači. Jedan je Miljenko Đuran, koji igra
Berta, i s kojim me veže dugogodišnja profesionalna suradnja, od njegova debija
s ulogom Pedrilla u Otmici iz saraja Wolfganga Amadeusa Mozarta,u osječkom
HNK-u 1991. godine, preko rada mojoj operi Govori mi o Augusti, do suradnje
koju upravo ostvarujemo na Posljednjem ljetnom cvijetu. I nositeljica glavne
ženske uloge, Jelena Končar, članica Opere u Novom Sadu, koju je zagrebačka
publika imala prigode upoznati prije nepunih mjesec dana, kada je prilikom
gostovanja Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad s operom Mileva, dobila najveće
ovacije za interpretaciju Milevine shizofrene sestre. I s njom sam surađivao na
više projekata; jako je kreativna, brzo uči i mislim da je pravi izbor za ovu
ulogu. Zapravo, to su uloge koje nose predstavu, sve ostale su relativno male
ili srednje uloge, no i njih rade vrlo dobri pjevači.
O suradnji s ansamblom Opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad…
Želim reći da sam sretan i počašćen što radim upravo s
ansamblom novosadske Opere iz dva razloga – jedan je što ih dobro poznajem, a
razlog tome je to što sam već pet, šest godina njihov stalni gost-dirigent, a
drugo što je to stvarno izvrstan ansambl i ansambl koji s vrlo mnogo znatiželje
i bez ikakvih predrasuda prilazi novim poslovima. Tako ću u poslu imati jednu
brigu manje, neću imati prigodu da moram nekoga uvjeravati u nešto što on možda
ne želi ili nešto slično, što se kod nas znalo događati, pogotovo s avangardnom
glazbom gdje su muzičari znali, svjesno ili nesvjesno, pomalo opstruirati neke
nove projekte. No, to je vrijeme iza nas, ta profesionalno jako ružna stvar
bila je činjenica jednog vremena, a danas toga ima sve manje, i mislim da je
upravo taj neki pluralizam i povratak na neću reći staro, ali na nešto što više
sliči glazbi promijenilo i odnos interpeta prema glazbi.
Znatiželja je za vas važna?
Bez znatiželje se teško baviti bilo kojim oblikom
umjetnosti. Bez obzira na to što nikad nisam pisao na tragu avangardnih
kompozicija, slušao sam ih i proučavao, i tražio, i gledao, i tražio ono nešto;
to vam je kao kada upoznate neku novu osobu, uvijek tražite ono nešto za što
biste se mogli uhvatiti, što bi moglo biti zajedničko. Napokon, imao sam
prigode i dirigirati djela koja nikad ne bih napisao ni potpisao, ali kao
interpret imaš obvezu upoznati djelo koje ćeš izvesti, a to vam je kao kada
imate nečije tuđe dijete na brizi i trudite se više oko njega nego oko
vlastitoga.
Postoji li danas avangarda?
Postoji, ali imam dojam da je ona danas još
marginaliziranija nego prije. U vrijeme svoga glavnog procvata avangarda je
zapravo sociološki, više nego muzički, napravila jednu stvar, jedan unikum u
povijesti čovječanstva − umjetničku glazbu potpuno je getoizirala. S druge
strane, kroz cijelu povijest muzike imali ste jedan odnos, danas je to moderno
reći, suživota između trivijalne i ozbiljne, umjetničke glazbe. Taj je suživot
uvijek postojao i uvijek je trivijalna stilski bila blizu ozbiljne glazbe,
dakle nije puno kaskala. U vrijeme romantike pisana je i romantična trivijalna
glazba, ali je imala mnogo manje umjetničke prohtjeve. U 20. stoljeću dogodio se
puno veći jaz između trivijalne i takozvane umjetničke glazbe odnosno
avangardne glazbe, i taj jaz napravio je veliku štetu i zapravo pridonio tom
getoiziranju ozbiljne glazbe. I ono što se događa posljednjih dvadeset,
trideset godina je povratak, bez obzira na to kako se on nazivao, bez obzira na
to je li to nova jednostavnost, je li to postmoderna ili je to, ako baš hoćete,
new age (koji je vrlo banalan izraz). U svakom slučaju, postoji tendencija
povratka kojoj su se priklonili i mnogi novi kompozitori avangardisti.
Pogledajte, recimo, Pendereckog; tendencija da se glazba vrati onima za koje se
piše. Naravno da je razvoj glazbe u 20. stoljeću potpuno dokinuo odnos između
disonanci i konsonanci. Danas se nitko ne skandalizira nad Posvećenjem proljeća
Igora Stravinskog kao prije 100 godina, neke su stvari dosegnute u smislu
percepcije. Moje je uvjerenje da je sintaksa najvažnija, kao što u jeziku bez
nje ne možete razgovijetno razgovarati, tako mislim i da bez sintakse ne možete
stvarati glazbu koja će biti razumljiva. Grozim se kompozicija koje traju pet
minuta a pola sata morate objašnjavati što ste s njima htjeli reći.
Predajete na studiju opernih uloga. Kakva je sudbina opere u
hrvatskoj u tom pogledu, mladih interpreta koji tek dolaze?
Vjerujem da je dosta dobra, od godine do godine ima nekih
oscilacija, ali ovih pet, šest posljednjih godina moram reći da je bio priličan
broj dobrih pjevača, od kojih su neki na našu žalost već napravili karijeru u
inozemstvu, što ne znači da su zauvijek digli sidro, jer svi oni rado će doći
ili dolaze. Kao dirigent sam, i nadam se da će tako biti i nadalje, nastojao
uvijek mladima davati šansu i omogućiti im da poduzmu prve korake u
profesionalnom životu. Pa, eto, spomenut ću basa Gorana Jurića koji je sa mnom
u Osijeku prije tri godine napravio ulogu Sarastra u Mozartavoj Čarobnoj fruli
i oduševio publiku. Taj dečko je danas solist u Münchenskoj operi, sjajno mu je
krenulo, jako sam sretan i zbog njega i zbog drugih koji su na taj način, kao
nositelji značajnih uloga, ušli u profesionalni život.
Što će vaša glazba reći o vama ovom prilikom?
To je nešto od čega ni jedan skladatelj ne može pobjeći; čak
i ako je eklektik, i opet od sebe u glazbi – ako je iskren - ne može pobjeći
jer, želio on to ili ne, ona govori o
njemu.
Moja glazba nikad nije bila avangardna, nikad nisam bio neki
avangardist, što ne znači da pišem u C-duru. Ono što želim postići glazbom jest
da se približim razini poezije koja postoji u tekstu Luke Paljetka, osobito u
onim dijelovima koji su na prvi pogled potpuno nepoetični, ali u krajnjoj
liniji stvaraju poetsku građevinu.
Eh, sad, koliko ću u tome svojom glazbom uspjeti, to ćemo
saznati nakon premijere…