Odjeća se, u ovom ili onom obliku, nosi već tisućama godina. Najvažniji razlog zbog kojeg je ona "izmišljena" bio je potreba prvih ljudi da se zaštite od utjecaja klime, vrućine i hladnoće. Dok su, primjerice, ljudi koji su u ledeno doba nastavali pećine odijevali tople životinjske kože, poput današnjih Eskima, mnogi su afrički urođenici nosili, i još uvijek nose, mnogo manje odjeće. Nošenje životinjskih koža počinje oko 30 000 godina (od ledenog doba). Prethistorijski lovci vjerovali su da poprimaju duh životinje koju su ubili,noseći njenu kožu. Neke od najranijih tkanina načinjene su usitnjavanjem kore drveta. Ona se namakala u vodu i udarala dok nije postala mekana. Onda se nauljila i bojala prije omatanja oko tijela.
Egipat - ugodno i jednostavno
Odjeća kakvu su nosili drevni Egipćani bila je lagana i oskudna, napravljena od laganog platna, materijala tiskanog od biljke lana. Uglavnom su nosili vrlo malo odjeće. Odjeća robova bila je jednostavna i gruba; pregače oko pasa za muškarce i ravne haljine za žene. Da bi se osjećali čisto i ugodno, važni Egipćani - članovi kraljevske obitelji ili svećenici - umatali su tijelo u vrlo fine tkanine, poput velova.
Grčka
Laneno platno bilo je vrlo cijenjeno u antičkoj Grčkoj, gdje su žene bile vješte u predenju i tkanju vunene odjeće. Za razliku od Egipćana, koji su uglavnom nosili bijelu tkaninu, Grci su rado odijevali haljine u boji, a omiljena boja bila je žuta.
Rim - naglašena profinjenost
Toga, se smatra glavnim dijelom rimske odjeće, no zapravo je najpoznatiji komad odjeće bila tunika. Napravljenu od vune ili lana i različitih dužina, tuniku su nosili gotovo svi. Rimljanke su bile vrlo ponosne na svoje komplicirane frizure, a muškarci su uglavnom nosili kratku kosu i uredno se brijali. Ali, ćelavost nije bila popularna: smatrala se deformacijom. Prvi Rimljani bili su ponosni na svoje jednostavno odijevanje. No, kako se carstvo širilo, rasla je i ektravagancija. Godine 330. car Konstantin pretvorio je Carigrad (današnji Istanbul) u novu prijestolnicu carstva. Njegovi građani uživali su u luksuznoj robi iz cijele Europe, pamuku iz Indije i kineskoj svili. Njihova odjeća bila je slikovita i bogato ukrašena.
Srednji vijek - šiljasti šeširi i cipele
Budući da se sačuvalo malo odjeće prije 16. st., moramo se pouzdati u slike i rukopise da bismo doznali kako su se ljudi tada odijevali. Srećom, te slike su detaljne i precizno otkrivaju modu svoga vremena. Europa je bila u zagrljaju feudalizma; povlastice i snaga aristokracije ogledale su se u pretjeranim stilovima. Bili su to bogati komadi odjeće čiji su se dijelovi vukli po podu, komplicirane ženske frizure. Muškarci su nosili duguljaste i šiljaste cipele. Za razliku od njih, seljaci su preli i tkali svoje vlastite tkanine s koloristički bogatim uzorcima.
Odijevanje je prvorazredna kulturna činjenica.
Renesansa - bogato naborima i teško
Rensansa (razdoblje od 14. do 17. stoljeća) je pripadala Talijanima koji su se voljeli razmetati, obožavali glumu i nosili najbolju i najskuplju odjeću koju su si mogli priuštiti. Mekana, prozračna elegancija talijanske mode slagala se s idealiziranjem čovjeka, što je vidljivo u cijejoj renesansnoj umjetnosti. U ovom periodu osjećali su se utjecaji iz cijele Europe, a osobito iz Španjolske. Jako izrezane haljine bile su krojene tako da naglase poprsje, koje se prekrivalo prozirnom tkaninom ili ostavljalo otkrivenim. Suknje od teške svile i s bogatim naborima često su bile izvezene i nosile su se s mnogo nakita. Muškarci su nosili kratke prsluke s rasporima na kukovima kroz koje je provirivala košulja, i uske hlače.
Španjolska moda - nabori u izobilju
Od sredine16. st. španjolska moda preuzima dominantnu ulogu. Svijetle boje i lepršave linije izašle su iz mode, a na modnu pozornicu dolaze stroga ekstravagancija i tamne boje španjolskog dvora.
Iako su boje odjeće bile tamne, bio je ovo jedan od najrazmetljivijih perioda u povijesti odjeće, a sama odjeća je bila izuzetno neugodna za nošenje. Tako su muškarci nosili podstavljene trbuhe da bi stvorili dojam velikog trbuha, a kratke napuhnute hlače koje su nosili bile su napunjene konjskom dlakom i vunom. Godine 1555. pojavio se i ovratnik, šireći se ponekad i 23 cm oko vrata.
Žene su nosile steznike s ugrađenim šipkama od kosti, tvrđe prsluke koji su držali tijelo čvrstim i uspravnim te krinoline – nizove obruča koji su se nosili ispod suknje. Krinoline su nastale u Španjolskoj sredinom 16. st., a sastojale su se od jednostavnih podsuknja koje su pridržavali obruči načinjeni od kitove kosti, žice ili trske, koji su se širili prema dolje, a davali su silueti zvonoliki izgled. Pretpostavlja se da su se krinoline počele nositi kad je jedna kraljica zaključila da ima preuske bokove te ih je odlučila naglasiti haljinom.
Složenu odjeću 16. st. izrađivali su obrtnici radeći sami ili u malim grupama, a zanimljiva je činjenica da je sva odjeća bila ručno izrađena.
Velika novost 17. st. je novi materijal, pamuk, koji u Europu stiže 30-ih ili 40-ih godina 17. stoljeća. Pamuk su u Europu najvjerojatnije donijeli portugalski trgovci. Lagan, svijetlih boja, odmah je postao popularan te opasni takmac skupoj svili.
Ukočena španjolska moda koja je prevladavala u 16. st. u 17. st. počela je popuštati pred prirodnijim izgledom.
Modno njihalo 17. st. kretalo se od krajnje puritanske strogosti u Engleskoj i Nizozemskoj, do pretjerane raskoši francuskog dvora. U Engleskoj su puritanci 1600-ih i 1650-ih odbili raskošnu modu i okrenuli se strogosti protestantske i nekonformističkih crkava.
Njihovu tipičnu odjeću, šešir koji završava u obliku šećerne trske, jednostavni bijeli ovratnik i ogrtač s kapuljačom – nosili su i pripadnici srednje klase u Nizozemskoj. Protestantski doseljenici su taj stil sa sobom prenijeli u Ameriku, gdje je bio moderan cijelog slijedećeg stoljeća.
U prvoj polovici 17. stoljeća svijet prepoznaje kravatu. U tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.) koji je bjesnio Europom sudjelovali su i mnogi hrvatski vojnici. Na brzim konjima Hrvati su razvili neobičan način ratovanja. O podvizima hrvatske konjice uskoro se pročulo cijelom Europom pa je francuski car poželio imati takve konjanike u svojim redovima. U Parizu je pod nazivom «La royal Croate» osnovana posebna elitna vojnička postrojba u kojoj su služili Hrvati. Hrvati su bili prepoznatljivi po rupcu koji su nosili oko vrata, sveznog na poseban način. Obični vojnici nosili su kravate od lanena platna, plemići od čipke, muselina ili neke druge fine tkanine. Ovi ovratni privjesci bili su dio bojne opreme Hrvata i neka vrsta raspoznavanja. Tako su Hrvati osvojili Europu, a kasnije i svijet uresom koji su oni sami zvali podgutnica ili podgutnjak, a svijet ga je nazvao prema imenu njihova naroda - kravata.«
Početkom 1660-ih francuski dvor nametnuo je obilno kićenje vrpcama, kovrčama, volanima i perjem – muškarci su često bili ekstravagantniji u odijevanju od žena. Iako je francuska moda stagnirala od 1647. do 1678. godine, kad je luksuz bio zabranjen kraljevskim dekretom, na što se nitko nije obazirao, ulice su vrlo brzo ponovno bile pune novih krojeva i stilova.
Mnogi vidovi francuskog života bili su pod izuzetnim utjecajem francuskog kralja Louisa XIV . (1638. – 1715.) pa tako i svijet mode, a budući da je Francuska pod Luisom XVI. postala snažna sila francuski stil počeo je dominirati Europom.
Louis XIV.je uveo nošenje vlasulja na dvoru, da bi prikrio svoju ćelavost, a uskoro su široke vlasulje počele simbolizirati autoritet i dignitet i nijedan civilizirani gospodin nije mogao biti viđen bez nje. Glave su se ili brijale ili šišale vrlo kratko. Običan puk nije nosio vlasulje jer su bile skupe i smetale pri radu, pučani su umjesto toga puštali svoju vlastitu kosu. Iako ženske frizure nisu dosezale raskoš muških vlasulja, 1760-ih su se pojavile „fontages“ – složene konstrukcije od muslina, čipke i vrpci koje su se slagale oko žičanog okvira. Ove visoke vitičaste tvorevine sezale su i do 20 cm iznad glave, postupno smanjujući svoju visinu da bi u poznom 18. st pristajale s malim, okruglim kapicama. Važno je spomenuti da se u 17. st. muška odjeća razvila u ono što danas nazivamo odijelom.
U 18. st. su aristokracija i bogato građanstvo ostalih europskih država vjerno modi, pratili ono što se nosi u Parizu. Djevojke su trošile, a često i potrošile svoje miraze na krpice i modne dodatke. Odijela siromašnijih bila su od grubih tkanina, jednostavna kroja, čije se linije nisu mijenjale gotovo od renesanse. U modi se aristokracija i bogati građanski sloj sve više približavao.
Osamnaesto stoljeće obilovalo je različitim stilovima haljina za žene. Prvi je bio „manuta“, haljina koja se pričvršćivala u struku na leđima, a sprijeda se nosila otvorena da bi se vidjela donja suknja koja je bila u istoj ili kontrastnoj boji. Ponekad se podstavljala da bi bolje grijala ili da bi dobila na volumenu. Od nje se razvila elegantna „sac“ ili vrećasta haljina s naborima na leđima koji su slobodno padali s ramena. Daljnji razvoj te haljine rezultirao je „poloniase“ stilom, gdje se gornja haljina omatala u tri vijenca da bi se vidjela ukrašena donja haljina – ovaj stil bio je omiljen stil francuske kraljice Marije Antoanete.
U 18. st. muško odijelo se sastojalo od kaputa koji je sprijeda imao nizove gumbi, koji su se obično ostavljali nezakopčanima. Prsluk je bio dugačak, a hlače široke i udobne. Kako su prsluci postajali sve kraći, a hlače sve vidljivije, kaputi su se rezali više ispod koljena. Tijekom 18. st. kaput je postajao uži i izgubio je teške nabore na leđima. Rukavi i hlače postaju uži, a prsluk kraći.
Bogati muškarci i žene 18. st. nosili su visoke bijele napudrane vlasulje koje su u modu došle oko 1710, a 1720-ih godina moderne postaju perike svezane u rep. Običan puk nije nosio vlasulje zato što su bile skupe i nepraktične za posao.
U tom razdoblju bijela put smatrala se vrlo privlačnom kod muškaraca i kod žena, uz dodatak crvenila na usnama i obrazima. Također je bilo vrlo moderno nositi crne umjetne madeže koji su bili različitih oblika, uključujući oblik sunca, mjeseca i zvijezda. Budući da se pranje smatralo nezdravim, teški slojevi šminke i umjetnih madeža pomogli su ujedno da se prekriju slojevi prljavštine i znakovi kožnih bolesti. Oba spola koristila su parfem da bi se oslobodili neugodna vonja.
Odjeća i seksualnost …..
„X“ linija koja naglašava poprsje, struk i bokove vladat će sve do doba Ampira.
Ampir (klasicizam), odjeća tad poprima izduženije i nabranije forme.
Ženska odjeća počinje oponašati odjeću grčkih i rimskih skulptura i izvedena je od laganog muslina. Iako je hladno – od dame se očekuje da bude lepršava i golišava – “seksi” su obnažena ramena i bose noge .Struk se opet diže u liniju ispod grudiju.
Odrasla žena poprima siluetu djevojčice. Na cijeni je “čednost” i povratak prirodi, sloboda i romantika.
Kod muškaraca se pojavljuju prve forme muškog odijela. Muškarci nose pripijene frakove, uske taice i visoke šešire. Struk je naglašen, a u ruci je obvezan štap – jedan od “falusnih simbola”. Muška silueta je vrlo snažna i impozantna, nasuprot krhkim siluetama „žena-djevojčica“
Pandan štapu – u ženskoj se odjeći – kod promrzlih dama, javlja muf, kao modni dodatak i simbol “ženskog spolovila” .
Tada nastaje tzv. Dandy stil kod muškaraca.
Nakon Ampira se vraća X linija – ona će svake godine postajati sve raskošnijom,a rastom moći građanskog staleža cvate i tekstilna industrija.
U doba kraljice Viktorije – moda prati njezin stil i u skladu je s njezinim životnim mijenama.
Kao djevojka nosila je uske ampir haljine, kao majka brojne djece nosila je X liniju , primjereniju višestrukoj rodilji, a nakon smrti voljenog Alberta i moda poprima manje razigrani ton.
U to doba naglasak seksualnosti je na ženskom gležnju. U svrhu očuvanja damskog čudoređa, nosile su se visoke čizme ispod dugih haljina. Ta manija skrivanja gležnja išla je tako daleko da su se i noge klavira oblačile u tkaninu kako ne bi svojom golotinjom vrijeđale nečije osjećaje.
Budući da je to doba kada je tkanina sve dostupnija i krinoline postaju sve raskošnije. Kako je bilo nepraktično širiti ih sve više – počele su se oblikovati tako da imaju iza sebe šlep, a taj šlep je kasnije evoluirao u „S“ liniju.
„S“ linija je obuhvaćala pripijeni gornji dio odjeće, relativno usku suknju sprijeda i masu naborane tkanine na stražnjici.
U to doba vraćaju se vrlo strogi korzeti koji stežu žensku figuru do deformiteta.
Struk nije nikada bio tanji.
Sve je često završavalo i tragično, jer se uslijed dugogodišnjeg nošenja korzeta događalo pomicanje unutarnjih organa kod žena, deformacije kralježnice ili nemogućnost normalnog poroda.
Vrhunac korzetskog ludila događao se u doba secesije početkom 20. stoljeća.
U to doba muško odijelo poprima neke obrise koji uz manje preinake opstaju do danas.
Prvi svjetski rat, pad industrijske proizvodnje pomogli su pojednostavljenju ženske odjeće.
Dvadesetih godina, prošlog stoljeća, jačaju ženski pokreti za ravnopravnost, pa se žene žele osloboditi kako društvenih, tako i odjevnih okova.
Nakon rata je usljedilo razdoblje Charlestona, i po prvi put u povijesti, kratkih haljinica i kratke kose.
Odbačeni su korzeti, teški šeširi, perike i sve što je opterećivalo žensku pojavu nekoliko godina ranije. Žena, prvi put u povijesti pokazuje noge.
Po prvi put neke žene nose muška odijela.
Coco Chanel se pojavljuje kao modna revolucionarka.
Ona uvodi ženski kostim, malu crnu haljinu, i hlače kao nove odjevne predmete u ženskoj garderobi. Uvodi praktičnu i udobnu modu, a njezina ideja o nužnom sadržaju svakog ženskog ormara zadržala se uz manje dodatke i danas: dobar kostim, suknja i hlače koje se mogu kombinirati uz kostim, poneka kvalitetna bluza, kvalitetan džemper, vesta na kopčanje, prsluk, mala crna haljina i dnevna haljina....
Novi rat je još više pridonio pojednostavljenju ženske odjeće.
Mnoge žene su radile na raščišćavanju ruševina, zapošljavale se u ratnoj indutstriji, bile u vojsci....
Novi je stil života iziskivao i praktičniju odjeću, a ne treba zanemariti ni ekonomsku krizu u SAD-u koja je prethodila.
Ono što je Coco, započela prije rata – prihvatile su žene zapadne civilizacije.
U posvemašnjoj krizi, žene prekrajaju stare široke muške hlače svojih muževa i nastaje uska suknja ispod koljena.
Četrdesete su u Americi obilježile ženstvene linije – naglašenih ramena, uskog struka i pripijenih suknji, s naglaskom na oblinama bedara i nogu.
Poslovne žene, kojih je sve više, počinju nositi kostim koji u gornjem dijelu obuhvaća sako,po uzoru na muški, samo ukrojeniji i ženstveniji, te usku suknju.
Bluza koja se nosi ispod ostaje izraz ženstvenosti – sadrži čipku, mašne, od finih je materijala, desenirana.....
Premda radi, žena se ne odriče svoje ženstvenosti, koja se sada više očituje u detaljima nego u nekadašnjoj raskoši.
Nakon rata, skladišta u tvornicama tkanine su prepuna.
Traži se način da se potroše “kilometri nagomilane tkanine”.
Madi dizajner Christian Dior, u to doba prezentira svoj New Look.
I taj modni stil uskoro postaje općeprihvaćen kako od strane modne mašinerije, tako i od široke ženske populacije.
Industrija ga prihvaća jer krojevi zahtijevaju veliki utrošak tkanine, a žene stoga jer je doba ranih 50_ih, doba obnavljanja globalne populacije. Žene rađaju brojne obitelji (posebno u Americi), a aktualna moda nudi prikrivanje tjelesnih nedostaka uzrokovanh minulim trudnoćama.
New Look, naglašava grudi i struk, a ispod struka se obilno širi u suknju koja seže do ispod koljena. Linija je vrlo ženstvena.
Nova revolucija u odijevanju slijedi ranih 60-ih pojavom Mary Quant i mini suknjom.
I opet su žene bile nezadovoljne svojim položajem u društvu. Njihov revolt, uzrokovan pokušajem da ih se ponovno vrati u kuću, nakon što su minuli ratovi i gospodarstvo se oporavilo, je izrastao u seksualnu revoluciju, a to je rezultiralo daljnjim razgolićenjem ženske figure.
Ženske noge – bile lijepe ili ružne, bile vitke, punašne ili idealne, pokazivale su se bez imalo kompleksa.
Tada je lansirana i prva kontracepcijska pilula.
Došlo je do opće ekspanzije, do tada stoljećima pritajivane i muške i ženske seksualnosti.
S tim u skladu, javlja se i potreba za odjećom koja će naglasiti novi stil života.
S druge strane, javlja se potreba mladih ljudi da ostvare sebe kroz neke moderne ideje i to rezultira formiranjem brojnih subkultura koje su, uvodeći novu odjeću u svakodnevni život, počele sve više obogaćivati odjeću današnjeg modernog čovjeka.
Seksualnost je postala imperativ u svemu što se od šezdesetih nudilo u modnoj industriji
Literatura:
L. Rowald-Warne, Odjeća, Knjiga trgovina d.o.o., Zagreb, 1996.
Drvo znanja-enciklopedijski časopis za mlade, br. 105, Moda - boje i oblici, 2007