POZIV NA LJUBAV
Thomas Keating, cistercitski svećenik i duhovni učitelj, rođen 1923. g. kaže kako je prvih šesnaest stoljeća crkvene povijesti kontemplativna molitva bila priznati cilj kršćanske duhovnosti za svećenstvo , jednako kao i za laike. Ali, nakon reformacije ta je baština praktički zagubljena. U 20. st. s pojavom međukulturnog dijaloga i povijesnog istraživanja, započelo je obnavljanje kontemplativne tradicije.
Jedna od najvećih zapreka duhovnom rastu jest činjenica da mi ne zamjećujemo vlastite skrivene motive. Naše nesvjesno, predracionalno
emocionalno programiranje u djetinjstvu i pretjerano poistovjećivanje
s određenom skupinom ili grupom , izvori su iz kojih naše lažno ja- naš povrijeđeni, kompenzacijski osjećaj koji nam govori tko smo- postupno izranja i ustaljuje se. Utjecaj lažnog ja proširuje se, svjesno ili nesvjesno, na svako područje i svaku aktivnost u našim životima.
Sjedinjujuća molitva dovodi nas oči u oči s tim „lažnim ja“ na više načina. Počivajući u molitvi , počinjemo otkrivati da je naš identitet dublje od puke površine naše psihološke svjesnosti. Dar kontemplativne molitve praktično je i nužno oruđe za suočavanje sa srcem kršćanske discipline- bitke s našim nesvjesnim motivacijama. Istodobno, on uspostavlja ozračje i razvija nužna raspoloženja za produbljivanje odnosa s Bogom , što vodi, ne odustanemo li, do božanskog sjedinjenja.
Prvi dio trilogije Otvoren duh, otvoreno srce, bavi se provedbom molitve kao pripreme za dar kontemplacije. Poziv na ljubav nudi pojmovnu podlogu za tu provedbu kao i za kršćansko kontemplativno putovanje u općenitom smislu. Treća knjiga, Tajna Krista, pokušaj je objedinjavanja praktične primjene i teorije u slavljenju liturgijske godine i uranjanja u Kristov misterij. Namjera ove trilogije nuđenje je razumljiva programa kojim se može odgovoriti na poziv Duha da u današnje vrijeme slijedimo Krista.
Autor kaže da je srce kršćanskog isposništva borba s nesvjesnim motivacijama. Naime, lažno ja neumoljivo nas prati koji god stil života izabrali. Ne prepoznamo li skrivene utjecaje emocionalnih programa za sreću i ne suočimo li se s njima, lažno će se ja ubrzo prilagoditi svakoj novoj situaciji i ništa se uistinu neće promijeniti.
Uđemo li u crkvenu službu, simboli sigurnosti, uspjeha i moći u novom okruženju uskoro će postati novi predmeti naših žudnji.
Kad Ivan kaže : „Nemojte ljubiti svijeta ni onoga što je u svijetu“ on ne misli na svijet s njegovim očajničkim potrebama koje vape da im se služi. On ima na umu egocentrične projekte, programe, zahtjeve- racionalizirane, opravdane , čak i slavljene- za sigurnošću, užitkom, poštovanjem i moći, koji priječe naše odrastanje do cjelovite ljudske osobnosti. Osobe koje preuzimaju odgovornost za svoje emocije, ne projiciraju svoje bolne osjećaje na druge. Zapravo, čak i ako uspijemo u manipuliranju drugima i situacijama prema svojim željama, ništa se uistinu ne mijenja jer korijen problema nije u njima , nego u nama.
Iskustvo Božje ljubavi i iskustvo naših slabosti u uzajamnom su odnosu. To su dva pola s kojima Bog radi postupno nas oslobađajući nezrelih načina odnošenja s njime. Iskustvo naše očajničke potrebe za Božjim iscjeljenjem mjera je u kojoj doživljavamo Njegovu beskrajnu milost. Što je iskustvo Božje milosti dublje, to ćemo više sućuti imati za druge. Keating kaže na kraju jednog poglavlja : „ Ne možemo pobjeći od svjetovnosti koja je u nama , ali je možemo prepoznati i suprotstaviti joj se.“ Poziv da dopustimo Bogu da promijeni našu motivaciju od sebičnosti do božanske ljubavi poziv je na preobražavajuće sjedinjenje.Kada započnemo težak posao suprotstavljanja vlastitim nesvjesnim motivacijama , naše nam emocije mogu biti najbolji saveznici. Emocije se vjerno odazivaju onome što naš sustav vrijednosti jest- ne onome što bismo željeli da bude, ili što mislimo da jest. Naše su emocije savršeni zapisničari onoga što se događa iznutra: stoga su ključ odgonetke što naši emocionalni programi za sreću uistinu jesu. Naše emocionalne programe za sreću možemo naučiti prepoznati po bolnim emocijama koje potiču. U osnovi, te se emocije mogu svesti na ljutnju, žalost, strah, oholost, pohlepu, zavist, požudu i bešćutnost.
Stavljamo li emocionalni ulog u nagonske potrebe za opstankom/sigurnošću, naklonošću/poštovanjem i moći/kontrolom događaja koji osujećuju te želje neizbježno će potaknuti neku od bolnih emocija. Da bismo stalno bili sretni, Keating ingeniozno veli, nitko se ne treba promijeniti osim nas samih. Napor da se promijenimo naziva se provedbom kreposti. Nastavimo li isušivati žudnje i nesklonosti ne natapajući ih uznemirujućim komentarima i ne izražavajući ih oni venu poput korova u pustinji. Jasnoća kojom vidimo potrebe drugih i odgovaramo na njih razmjerna je našoj unutrašnjoj slobodi, opet ingeniozno veli Keating. Osobni je grijeh zreli plod emocionalnih programa za sreću; on nije glavni problem, već glavni simptom problema. A sam problem nesumnjivo je sveopći.
Pogađa cjelokupno ljudsko stanje. Zapravo, on jest ljudsko stanje.
Dijete u prvoj godini života ima iskustvo reptilske svijesti- potpuno je uronjeno u sadržaj/tvar i osjete koji mu pružaju ugodu. Autor kaže da je otprilike prije 200 000 godina reptilska svjesnost prešla u „tifonički svjesnost“. Tifonička kultura okreće se oko obožavanja Velike Majke Zemlje kao hraniteljice i zaštitnice. U djeteta se ta svjesnost rađa između 2. i 4. godine. Djeca također trpe od strahova tipičnih za naše tifoničke pretke: plaše se tame, nepoznatoga, sila prirode i čudovišta stvorenih u mašti. Pomak od tifoničke svjesnosti do svjesnosti „mitskog članstva“ ubrzan izumom jezika zbio se otprilike 12000 godina prije Krista. Oblici ponašanja stvoreni da bi se zaboravila blizina smrti su, prema nekim antropolozima, neki od glavnih poticaja pri oblikovanju kultura. Između četvrte i osme godine dijete ulazi u razdoblje socijalizacije i doseže razinu svjesnosti mitskog članstva na kojoj su posjedovanje, natjecanje, uspjeh, pripadnost skupini i usvajanje vrijednosti ustrojenog društva pravila. Dijete te dobi neupitno upija vrijednosti roditelja, učitelja, vršnjaka i prevladavajućeg društva u kojemu je odgajano.
Otprilike 3000 godina prije Krista dogodio se najdramatičniji skok u ljudskoj svjesnosti:pojavio se razum. Tu razinu svijesti antropolozi su imenovali „mentalnom egoističnom“ , a u grčkoj je mitologiji simboliziramo prizorom Zeusa koji ubija zmaja. Zeus predstavlja razum; zmaj simbolizira vladavinu emocija i primitivnu razinu svijesti. U eri mentalne egoistične razine, smatra Keating, živimo i sada; riječ je o razini svijesti koju dostižemo normalnim razvojem otprilike nakon osme godine. Bilo bi utješno da je tako u većine ljudi.
Ali, umjesto svjesnosti božanskog zajedništva, razvijene razine svijesti donose sa sobom rastući osjećaj otuđenosti od Boga, od sebe samoga, od drugih i svemira. Tako ljudski rast nije nijekanje ili odbacivanje bilo koje razine, nego integracija nižih u sve razvijenije razine svjesnosti. Evanđelje upućuje poziv na cjelovit razvoj ljudske osobe, na stalan rast koji Bog predviđa za nas: poziva nas na intuitivnu i sjedinjujuću razinu svijesti za koju nas zrela vjera i ljubav postupno odgajaju. Isus je uputio stroge riječi ljudima na razini mitskog članstva: „ Ako tko dođe k meni, a više voli svog oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život , ne može biti moj učenik.“
Bog ništa ne uzima, a da za uzvrat ne kani dati nešto bolje.
Naše prethodno stvorene zamisli, kaže Keating i zapakirani sustavi vrijednosti prepreke su Milosti. Kontemplativna molitva povećava našu unutarnju slobodu osposobljavajući nas da ih ponovno procijenimo u svjetlu evanđelja.
Odanost obitelji , domovini i vjeri te zahvalnost za sve dobro što smo
od njih primili jest vrlina, ali odanost nije apsolutna vrijednost.
Ona bi trebala biti prosvijetljena . Biblijski pojam, nastavlja autor „strah Božji“ ne odnosi se na emociju straha. Strah Božji je tehnički pojam u Bibliji koji označuje ispravan odnos s Bogom koji je odnos povjerenja u Njegovu dobrotu i sućut, ali i štovanje i strahopoštovanje spram Božje transcedentnosti i imanentnosti.
Bog je Bog beskonačne skrbi za svakoga, uvijek nama pri ruci umatajući nas u svoju beskonačnu ljubav.
Nedostaje nam osjećaj jednote s Bogom, drugim ljudima i svemirom. Osjećamo se nepotpunima i uplašenima i stoga tražimo simbole sigurnosti, naklonosti i moći ne bismo li učvrstili naše krhke identitete. Isus je nukao svoje učenike da se ne vraćaju na prijašnje razine svjesnosti , već da idu naprijed u potpunu osobnost, da preuzmu potpunu odgovornost za sebe i svoje odnose i da se otvore Krajnjoj Stvarnosti koju je on nazvao Abbom, Ocem. Primarno pitanje ljudske obitelji na sadašnjoj razini evolucijskog razvoja jest kako postati potpuno ljudskim.
Mentalna egoistična razina počinje se očitovati kada se mozak biološki razvije do sposobnosti apstraktnog mišljenja, negdje između dvanaeste i četrnaeste godine života. Dvije osnovne zapovjedi su : „ Ljubi bližnjega kao samoga sebe.“ I još Isus kaže: „ Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas.“ S tim u vezi dvije grčke novozavjetne riječi – prva je sarx- označuje tijelo i dušu zarobljene u preživljavanju na sadašnjoj razini ljudskog razvoja.
Soma je novi Adam i predstavlja pojavljivanje potpune mentalno
egoistične svjesnosti i otvara put daljnjem ljudskom razvoju.
Pristupanje potpunoj mentalno egoističnoj svjesnosti predstavlja vrata koja vode u pustolovinu obnavljanja i razvoja zajedništva s Bogom.
Duhovno je putovanje vježba u pristajanje na Božju prisutnost i na cjeloukupnu stvarnost. Istinska poniznost sastoji se upravo u tome.
Međutim umjesto da se zadovoljimo razumnom količinom sigurnosti, užitka i neovisnosti, želimo iz tih ograničenih dobara iscijediti apsolutnu sreću koju nam oni ne mogu pružiti. Tada smjesta doživimo razočarenje i frustracije. Pristajanje na Božju volju ne znači da odbacujemo vrijednosti nekoga prijašnjeg razdoblja života dok prolazimo kroz njega: jednostavno ostavljamo iza sebe njegova ograničenja. Istinsko isposništvo tako nije odbacivanje svijeta, već prihvaćanje svega dobroga, lijepoga i istinitoga. Bog je silan zagovaratelj svega stvorenoga, osobito svih živih bića. Isus je to naglasio kad je rekao: „ Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“Istinsko ja može se opisati kao naše sudjelovanje u božanskom životu, koje se očituje u našoj jedinstvenosti. Bog ima više putova da nas dovede do te točke. Suhoća ili smanjenje zadovoljstva u odnosu s Bogom izravna je posljedica porasta vjere i početak kontemplativne molitve. Mislena molitva, u kojoj čovjek duboko razmišlja o učenju i primjeru Isusa Krista , općenito se propisuje kao pripremni korak za kontemplativnu molitvu. Kušnje su sigurni znaci da prolazimo tamnu noć osjeta. Tamna noć osjeta otkriva pun opseg sebičnosti za koju smo sposobni. Poniznost je tu ravnoteža između istine o vlastitoj slabosti i pouzdanja u beskonačno Božje milosrđe.
Tamna noć osjeta osposobljava nas da zamijetimo da je izvor emocionalnih programa za sreću sebičnost. Otpuštajući žudnju za
zadovoljenjem emocionalnih programa , krećemo prema trajnom raspoloženju mira. Uznemirujuće misli i emocije pojavljuju se, ali više ih ne slijede emocionalne pijanke. Golema energija nužna za nošenje bolnih emocija koja se razbuktavala svaki put kad su naši programi za sreću bili frustrirani sada je na raspolaganju za daleko korisnije aktivnosti, kao što je voljenje ljudi s kojima živimo i kojima pokušavamo služiti. Duhovno putovanje , autor pronicavo veli sastoji se od ispunjenja Božje namjere.
Postati slobodan- to jest, prijeći iz svjesnosti mitskog članstva u mentalnu egoističnu svjesnost- zahtijeva poduzimanje putovanja- sve dalje od očekivanja kulture, stereotipa i načina razmišljanja, prema sve dubljem povjerenju u Božju dobrotu i moć. Tamna noć osjeta čini više od raspadanja lažnog ja. Ona također oslobađa energiju nesvjesnoga.
Za kršćanina pobožnost i posvećenost Bogu razvijaju se u provedbi
Lectio divina (posvećeno, pomno slušanje Božje riječi kroz Pismo), liturgije i molitve. Probitak proistekao iz energija što su se pojavile iz nesvjesnoga, razvoj je intuitivne razine svjesnosti. Prema iskustvima brojnih mistika, naši se ljudski potencijali potpuno ostvaruju tek u preobražavajućem sjedinjenju. Autor naglašava da kakvo god dobro proisteklo iz društvenih previranja modeli predanja dostupni u ranijim razdobljima uvelike su nestali, barem u Zapadnom svijetu(karijere su kratke, brakovi kratkotrajni, ljudi sve depresivniji).
Prividna Božja odsutnost, unutrašnje pročišćavanje i svakodnevne kušnje su izazov našem predanju. Jedina svrha sakramenta braka je osiguravanje milosti da supružnici međusobno prorade svoje tamne strane. Na taj način brak postaje škola pročišćenja i preobrazbe.
Predanost braku tako osposobljava čovjeka da prođe kroz proces samospoznaje i da ubire plodove tog prosvjetljenja.
„Neću se predati. Odlučio sam za Kristovu ljubav proći kroz pustinju
pročišćenja bez obzira na to što se dogodilo.“- to je odluka koja omogućuje tamnoj noći osjeta da dovrši svoj posao.
Pišući o stupnjevima kontemplativne molitve Keating kaže kako je tišina prvi Božji jezik; sve drugo je jadan prijevod. Da bi se taj jezik čuo, moramo naučiti biti tihi i počivati u Bogu.
Terezija Avilska spominje milost „ulivene sabranosti“ kad se govori o tamnoj noći osjeta. Nadalje ide „molitva smirenosti“ koja apsorbira više od ulivene sabranosti. Na kraju jest „molitva punog sjedinjenja“ u kojoj su sve sposobnosti nepokretne i počivaju u Bogu. Pročišćavanje vjere i ljubavi , a ne duhovna utjeha , vode preobražavajućem sjedinjenju. Pri duhovnom putovanju zahvalnost je nužno duševno raspoloženje.Duhovno putovanje nije priča o uspjehu , već slijed umanjivanja samoga sebe. Najkrupniji plod tamne noći duha je voljna odluka da se Boga prihvati pod Njegovim vlastitim uvjetima.
U preobražavajućem sjedinjenju iščezava prevlast emocija. Emocionalno njihalo se zaustavlja. Pustinjski su oci imali izraz za to iskustvo- zvali su ga „apatheia“ što se uzima u značenju „ravnodušnost“. Riječ je o ogromnoj brizi za sve što jest ali bez emocionalne uključenosti tipične za lažno ja. Pišući o blaženstvima koja su srž Isusova učenja Keating kaže da su blaženstva mudre izreke koje izražavaju odredbe primjerene svakoj razini svjesnosti. Blaženstva su usmjerena prema rastu unutrašnje slobode. Napredovanje prema unutrašnjoj slobodi ovisi o postojanosti našeg predanja. Toma Akvinski je rekao da imati strpljenja bez uzmaka traži veću hrabrost od aktivnog suprotstavljanja. To vodi
u dublje razumijevanje Kristove muke naučeno iz vlastitih borbi sa životom, a ne samo iz apstraktnog čitanja evanđelja.
Darovi su poziv da se započne duhovno putovanje, a ne da se padne u zanos što je češće moguće. Čovjek ne može živjeti od preljeva na kolaču; potrebna mu je čvrsta hrana čiste vjere. Tamna noć duha nuždan je korektiv prije no što čovjek primijeni darove bez opasnosti od duhovne oholosti koja ih može preokrenuti u neki oblik samoveličanja.
Ako bi svjetske religije , naglašava Keating govorila o ljudskoj obitelji s obzirom na zajednički izvor , upućujući na potencijal svakoga ljudskog bića da se preobrazi u božansko, u svijet bi se uveo moralni glas velike snage u korist nevinih i ljudske obitelji u cjelini.
4 su osnovna elementa kontemplativne molitve: osama, tišina jednostavnost i disciplina za molitvu i djelovanje. Neutralna zona omogućuje Bogu da, već prema okolnostima očituje sve plodove Duha u nama i kroz nas: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i uzdržljivost. Izražavamo li svoj osjećaj da bismo pobjegli od bola, vraćamo se tamo odakle smo došli. Krećemo se u krugu. Ljudska bijeda održava zlo živime. Čim prihvatimo situaciju i oprostimo ljudima uključenima u nju vrag pada mrtav. Vrag i njegov utjecaj mogu postojati i uspijevati jedino na našem odbijanju da volimo i našoj nevoljkosti da oprostimo.
Keating završava ovo svoje moćno djelo narednim riječima:
„Sveti Duh poziva laike i one u aktivnim službama da postanu kontemplativni tamo gdje jesu, da krenu ponad ograničenog svijeta sebičnosti u služenju njihovim zajednicama i da se pridruže svim ostalim ljudima dobre volje u upućivanju na globalne probleme našeg vremena: siromaštvo, glad, ugnjetavanje, nasilje, i iznad svega, odbijanje da se voli!“