Praizvedba predstave HNK Varaždin, Dežgracija Siniše Brajčića u režiji Julie Klier će biti u srijedu,27.prosinca,2017. u 20 sati na Sceni Vidra, u Zagrebu,Draškovićeva,80
Julia Klier i Dražen Krešić: 'Od režije ne možeš na brzi način lako živjeti!'
http://varazdinski.rtl.hr/kultura/julia-klier-i-drazen-kresic-od-rezije-ne-mozes-na-brzi-nacin-lako-zivjeti
Julia Klier mlada je Ludbrežanka koja živi u Varaždinu, a završila je studij režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Nakon studija, sa svojim se dečkom Draženom Krešićem, koji je također završio režiju u Sarajevu, vratila u Varaždin gdje su oboje prije nešto više od godinu dana započeli svoj rad u varaždinskom HNK na stručnom osposobljavanju.
Ludbreg grad čuda i legendi
http://ludbreg.hr/tag/julia-klier/
Varaždinska publika dugotrajnim pljeskom pozdravila predstavu “Lekcija”
Najava: U petak 27. lipnja u varaždinskom HNK predstava “Lekcija” u režiji Julie Klier
U petak, 27. lipnja u 19.30 sati na Velikoj Sceni HNK u Varaždinu održat će se gostujuća predstava „Lekcija” Eugenea Ionesca u režiji Julie Klier, studentice Akademije scenske umjetnosti Sarajevo. …
U petak, 27. lipnja na Velikoj Sceni HNK u Varaždinu održana je gostujuća predstava „Lekcija” Eugenea Ionesca u režiji Ludbrežanke Julie Klier, studentice Akademije scenske umjetnosti Sarajevo. Premijerna izvedba ove …
Julia je u varaždinskom HNK režirala predstavu 'Mala princeza' čija je premijera bila 15. listopada ove godine, dok je Dražen bio asistent u režiji.Tim smo povodom odluči malo bolje upoznati rad mlade redateljice, koja je tek u usponu, ispitati njezine interese i planove. Osim toga, Julia i Dražen zajedno su nam ispričali o svom boravku u Sarajevu i radu na akademiji, a naposljetku dotaknuli smo se i aktualne predstave 'Male princeze', koja je trenutno na repertoaru varaždinskog HNK.Budući da surađuju zajedno, Julia i Dražen otvorili su svoju produkcijsku kuću DROOLIA te su nam zajedno otkrili kakvi su im daljnji planovi, s obzirom na to da im je stručno osposobljavanje u HNK završilo.Prvo zanimanje prema kojem je osjetila uzbuđenje- Kad sam bila mala voljela sam pisati priče i romane, a nakon toga počela sam pisati scenarije, iako nisam ni znala kako se to radi. Pisala sam ih u namjeri da snimim film, ali naravno, to se nikada nije realiziralo, sve je ostalo samo na papiru – priča Julia.
Kaže kako joj se se želja za režijom javila u četvrtom razredu srednje kada je počela proučavati režijski posao, istraživati studijske programe i što je sve potrebno za prijemni ispit.
- To je bilo prvi put da sam osjetila uzbuđenje prema nekom zanimanju.Kad je nakon četvrtog razreda odlučila da će otići na prijemni u Sarajevo bila je, kako kaže, vrlo uplašena. Na ljetnom roku nitko nije bio primljen, međutim Julia je prošla u uži krug i to joj je bila motivacija da dođe ponovno na jesen.
- Na jesenskom roku upisala sam akademiju u Sarajevu i odmah je počelo vrlo intenzivno. Kad si na akademiji to jednostavno postaje tvoj novi svijet jer si tamo većinu svog vremena.Na rijetko kojem fakultetu imaš zadaću pogledati film, predstavu ili pročitati knjigu- Svaka godina je koncipirana u dva dijela, u prvom semestru baviš se kazalištem, a u drugom filmom - objasnio nam je Dražen te dodao kako svatko u klasi godišnje napravi šest do sedam predstava i 20 do 30 filmova te nastaje hiperprodukcija.Kao najdraže projekte sa studija ističu dokumentarni film 'Veida: Začarani svijet vila' , kojeg je režirala Julia, a Dražen potpisuje produkciju i montažu. Taj je film pobijedio na Sarajevskom filmskom festivalu u studentskoj konkurenciji.
To je najcjelovitiji projekt na kojem smo radili. Samo snimanje je trajalo oko godinu dana, ali rezultiralo je zaista pozitivnim stvarima - rekao nam je Dražen.
Julia kaže da je za dokumentarni film najvažnija tema, koja mora biti zanimljiva, a sam proces iziskuje puno truda i vremena. Zajedno ističu kako im je prilikom snimanja dokumentarca bilo najdraže to što su se zbližili s obitelji koju su snimali godinu dana.- Što se predstava tiče, meni je najdraža moja diplomska predstava 'Lekcija' Eugenea Ionesca, koja je, između ostalog, gostovala u HNK Varaždin. Draga mi je baš zato jer je prva koja je prikazana u Varaždinu. Došlo je puno prijatelja, rodbine, ali i varaždinske publike općenito. Bilo mi je drago vidjeti toliku zainteresiranost za moju predstavu – kaže Julia.Dražen je kao jedan od dražih projekata izdvojio svoj film 'Spazam' prema pripovjetci 'Krokodili' Vladimira Arsenijevića, a sljedeći projekt, kojeg nam je ovom prilikom najavio, biti će upravo predstava 'Krokodili' prema istoimenoj pripovjetci čija će premijera biti na proljeće u varaždinskom HNK.Na studiju smo se zaljubili - u kazališteJulia i Dražen slažu se u tome da im je film, kao medij, u početku bio puno draži, a kazalište su zavoljeli kroz studij.- Kad sam upisivao akademiju u Sarajevu nisam imao 'blage veze' o kazalištu, a do trenutka mojeg upisivanja akademije možda sam pogledao tri predstave – kroz smijeh se prisjeća Dražen i dodaje kako se kroz studij skroz zaljubio u kazalište.Julia kaže da je kao dijete gledala predstave koje su joj bile dosadne te nije uspjela izgraditi neki odnos prema kazalištu, dok je na studiju ipak zavoljela kazalište te pogledala hrpu odličnih predstava na MESS-u u Sarajevu i vidjela neke inovacije koje prije nije smatrala teatrom.
- Film nam je dostupniji i zato smatram da sam na početku imala puno više znanja o filmovima. Kazalište mi je još uvijek veliki izazov jer imam puno manje iskustva u tom području, ali mi se kod kazališta najviše sviđa to što je živi medij i što ovisi o okolnostima.Dražen naglašava da je kroz rad s kolegama shvatio kako filmski redatelji nemaju usvojen rad s glumcem, za razliku od kazališnih redatelja te da se na studiju režije puno radi na odnosu redatelja i glumca što je, kako kaže, u svakom slučaju pozitivna stvar. Najveća umjetnost je napraviti kompleksne stvari na jednostavan načinPredstava 'Mala Princeza' prema motivima 'Malog princa' Anntoine de Saint Exuperyija prvi je njihov profesionalni projekt, na kojem su zajedno radili prilikom stručnog osposobljavanja u varaždinskom HNK. - Tema djetinjstva me uvijek najviše zanimala. Vidjela sam knjigu 'Mali princ' na polici i jednostavno me privukla, vratila sam joj se nakon dosta godina i odlučila da ću raditi predstavu – rekla je Julia.
Kaže kako je u radu imala jako puno slobode, kroz jasne ideje i simbole zapravo se mogla sama 'igrati'. Knjiga ima puno dimenzija, a opet je, s druge strane, jednostavna.- Sve je na nivou ideje, emocije i atmosfere a ne radnje, dok je kazalište ipak nešto suprotno, ono počiva na radnji. Zato sam pokušala to sve spojiti u jedno, ali prije svega željela sam da publika osjeti taj osjećaj nostalgije i sjete koju sam pokušala prenijeti.>> Mala princeza: Djeca uistinu moraju mnogo praštati odraslima, ali i odrasli sebiTa mi je knjiga jako važna jednako kao što mi je bio važan i moj prvi projekt. Mislim da sam uzela veliki zalogaj – priznaje Julia te dodaje da je tekst vrlo snažan i on zapravo nosi ideju sam po sebi.Malog je princa pretvorila u Malu princezu jer je polazila od sebe kao male djevojčice, a sve je likove aktualizirala i prilagdila današnjem društvu.Kroz DROOLIU nastoje spojiti dva svijeta- Budući da radimo zajedno, podijeljeni smo u poslu. Ja sam početna faza - na papiru, a Dražen je zadužen za one tehničke stvari - snimanje i montažu. Također, ja sređujem scenografiju i kostimografiju – objasnila je Julia.Kaže kako su u nedostatku boljeg zapravo puno profitirali jer su se okušali u različitim sektorima rada na filmu i u kazalištu.Zajedno su pokrenuli udrugu pod nazivom 'Udruga filmskih osvetnika DROOLIA' koja im služi kao alat da bi postali pravno lice i da se mogu prijavljivati na natječaje i realizirati svoje buduće poslovne planove vezane uz film i kazalište.
Kažu kako vole raditi s mladima, a osim toga zajedno rade na Filmskoj radionici Prve gimnazije s gimnazijalcima.- Mladi postavljaju pitanja zato što ih zanima odgovor, a ne s ciljem da te dovedu u neugodnu situaciju – naglasila je Julia.Na kraju intervjua, Julia nam je rekla kako bi željela da joj režija postane posao od kojeg će moći živjeti te da zajedno s Draženom može raditi posao koji voli koliko god želi, dok ju je Dražen nadopunio riječima kako režija nije posao od kojeg se na brzi način može lako živjeti, ali možeš lako postati slavan.
Photos Julia Klier
https://www.google.hr/search?q=Julia+Klier&client=opera&hs=89X&dcr=0&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwiAn_rfkIzYAhWOLFAKHY-KBfIQsAQIMg&biw=1745&bih=855
Siniša Brajčić, viški književnik, ribar i amaterski glumac o "Dežgraciji" novoj premijeri HNK u Varaždinu, koja će u kolovozu biti izvedena i na Visu
http://www.businessin.hr/kultura-zivljenja/50-kazaliste-tv-film/2407-sinisa-brajcic-viski-knjizevnik-ribar-i-amaterski-glumac-o-dezgraciji-novoj-premijeri-hnk-u-varazdinu-koja-ce-u-kolovozu-biti-izvedena-i-na-visu
Drama je to o životu na otoku u kojoj uz glumačku ekipu varaždinskog kazališta glumi i sam autor Siniša Brajčić. Evo što nam je rekao o djelu i predstavi na koju je čekao nekoliko godina.
- Kako je nastalo djelo, što vas je inspiriralo ?
- Od 1996. godine kad je osnovana Viška kazališna družina, čime je obnovljen kazališni život na Visu nakon više od trideset godina sve je krenulo. U svega nekoliko godina svog postojanja i rada Družina je postala važna kazališna činjenica u hrvatskom kazališnom amaterizmu, posebno u svom pučkom izričaju kojeg je njegovala. Za mene je bilo posebno važno što smo u svom radu krenuli s Čehovljevim vodviljima Prosidba i Medvjed koje sam adaptirao i lokalizirao na viškom govoru i lokalitetima.
Prosidba u nazivu postala je Sad ili ko zno kad, a Medvjed - Morski covik. Kada su usljedila priznanja i nagrade, od publike i kritike, postao sam živo zainteresiran i motiviran da Družina napravi kazališni iskorak kroz autorsko kazalište, progovarajući o životu na svom otoku. Zgodno se poklopilo da je 1996. tiskan Libar viškiga jazika Andra Rokija Fortunata - rječnik viškog govora s više od 20 000 riječi. Na poticaj književnika Joška Božanića, tu sam svojevrsnu enciklopediju i kroniku života na Visu adaptirao i dramatizirao kao etnomonodramu Viško veja .
Činilo mi se da je uprizorenje tag antologijskog baštinskog Libra upravo zgodan most ka stvaranju suvremene otočne drame. Tim više što su me ogorčenje na vlastitu nemoć, da na pravi način i u punoj mjeri pružim otpor svim ovim lažima i obmanama kojima nas truju upravljači naših života, nagnali da pišem dramu Dežgracija, kojom sam želio ostaviti poruku u boci, po/nekom tragaču, o životu na mojim škojima u ovom Ne-vrimenu u kojem smo zaronjeni kao šototajeri koji su izgubili plovnost, pa sve dublje tonu u plavetnilo koje na ovim dubinama sve više postaje bezdan sivila i mraka... Jednu od početnih verzija drame Dežgracija, pod nazivom Gostionica Vis a Vis, Viška kazališna družina je uz pomoć Hasije Borić i Sunčane Zelenike, a u adaptaciji i režiji Ranke Mesarić, snimila za Dramski program Hrvatskoga Radija. Družina Dežgraciju nikada nije odigrala, tako da joj se jedina praizvedba dogodila s Viškom vejom, a autorsko kazalište je, dalje od toga, ostala moja pusta želja. Međutim, zato će se praizvedba Dežgracije dogoditi u HNK u Varaždinu!
- Što znači naslov, o čemu govori? Kako je od originalnoga viškog jezika nastala drama na standardu?
Dežgracija ima značenje nesreće u helenističkom smislu te riječi. To je nesreću zbog činjenja, odnosno ne činjenja. U drami se pojavljuju ova lica: Mikula-vlasnik gostionice, Zana-prognanica iz Bosne i kuharica u Mikulinoj gostionici, Ervion-njen sin, Visko-umirovljeni ribar i težak, Hani-novinarka iz Zagreba, gradonačelnik, Olga-pročelnica i pismor koji pasovajuć bacelo i pisme kanto. Svi oni progovaraju , uz jezični standard, svojim jezičnim idiomima. U izvedbi koja se priprema u Varaždinu izostavljen je Ervin, a Pismor visi.
- Što je poanta, otočka problematika u filozofskom je smislu i puno više od toga?
- Ciklonalna aktivnost ovog našeg Ne-vrimena, žešća od ijedne đenovske, na mom argipelagu od stotinjak kvadratnih kilometara pomela je gotovo do temalja nositelje tradicionalnog otočnog gospodarstva: u vinogradarstvu i vinarstvu, ribarstvu i turizmu, i prepolovila broj radnih mjesta. - Hm, nešto vam je isuviše poznato.
Naravno da će u takvom (po)tonuću i veliki broj domorodaca , nažalost, biti prisiljen rasprodati svoju djedovinu da bi (pre(živjeli. E, da, bez obzira na sve gromobrane programa održivog razvoja i kišobrane prostornih planova ili upravo radi njih, gotovo cijelo moje otočje postalo je de facto građevinsko područje, čime će se prekrcati njegov nosivi kapacitet do neprepoznatljivosti. Tim bezobzirnim atakom na prostor, kao najvrjednijim preostalim otočnim resursom, dovest će se u pitanje budućnost otoka po mjeri čovjeka. I to je temeljni problem svih budućih problema ovog škoja i kad nas ne bude. Jer ovaj je otok kroz svoje povjesno trantaguzonji gospodarski živio i propadao, gubio i dobivao stanovnike, uostalom, poznate su na njemu i tri kolonizacije, ali kad mu se iskonsumo prirodna bit, onda smo ga uškopilii za vijeke vjekova.
Naravno da je to sve amenovano i nesposobnošću otočnih, ala stramba, upravljača, među kojima sam i sam bio, da civilizacijski upravljaju procesima ovdje i sada. A ti procesi ovog našeg Ne-vrimena bave se nama kao marionetama, premda mislimo, a tako nam i trumbetaju, da smo mi gospodari svoje sudbine...
Je, mi bi smo to doista i bili, samo da smo drugačiji!? A nisam siguran da drugačiji uopće možemo biti kad smo ostali bez force i kuraja za se movit. Zarobljeni kolonijalnim mentalitetom, misleći valjda da će nas tamo netko iz terafermi iškapulat. A ti kontinentalci, uza sve svoje potencijale, nisu kadri više ni sebi pomoći pod ovom pustopašicon i špalmejon globalizacijuna.
Insoma, rasušili se karatili, popucoli obruci, a judi partiju u duge. Postajući ruvinani i ravnodušni ljudi - bez gušta i šušta, jednom kao posljedicom, a drugi put kao uzrokom privida života , u kojem se tako ne učinkovito borimo za goli opstanak, prije svega, naše vlastite ljudskosti. To je to, samo središte ciklonalnog stanja ovog našeg Ne-vrimena, koje prijeti, možda više nego ikad, da na mom arhipelagu utopi čovječnost života!? Kada se na sve to nažunto demografsko stanje na mojim škojima gdje, između ostalog, tri puta više ljudi umre nego što se rodi, postalo mi je jasno, do boli, da ne mogu samo čekati čekanje da bi dočekao čekanje samo, kako to ovdje godinama biva, već da bi tukalo cago ucinit ili se ol ovi pomoritodi probudit i kako covik zaspat. Eto, zato sam iz svoje utrobe progovorio o tom našem dereverso movimentu normalnosti, i to u drami, koja mi se kao forma činila najpogodnijom.
- Vi ste pisac, a u komadu i glumite, kako se osjećate kao glumac ?
- Čudno... Više od petnaest godina nisam glumio u ansambl predstavama. Fali mi znanja, vještine i pozitivne rutine... Ali Družina, probe i vrijeme to će, vjerujem, sve nadoknaditi i staviti na pravo mjesto.
- Kažete nedostaje glazba - kako ste to zamislili ?
- Glazba koja ide uz dramu i predstavu je napisao, kao pop šansone, moj pokojni prijatelj Senko Karuza. Bila bi prava šteta ako je ne bi mogli čuti kao vezivno tkivo predstave u živoj izvedbi. Ali i kroz njezinu reprodukciju sam uvjeren da će za mnoge biti začuđujuće otkriće...
- Je li glumački postav zadovoljio vaše želje? Kako su djelu pristupili redateljica i asistent, kolika su odstupanja od originala?
- Bio sam rezerviran prema dijelu glumačke podjele, jer jednostavno nisam poznavao sve ljude. Oni su bolji od mene, a nadam se da ni ja neću biti loš, i time sam sve rekao.Julia i Dražen su kao prst i nokat. Bože moj, kao autor nisam uvijek do kraja zadovoljan s štrihanjem, ali oni imaju odriješene ruke da vode i kormilare predstavom. I to čine dobro...
- Kakve će biti reakcije Višana, očekujete li pohvale i čestitke ili i kritike?
- Od predstave drame Dežgracija u HNK u Varaždinu ne očekuje se puno. Ali mislim da će se, ne samo radi toga, dobiti puno, puno više. Koliko? Živi bili, pa vidjeli...
Photos Siniša Brajčić
https://www.google.hr/search?q=Siniša+Brajčić&client=opera&hs=KoD&dcr=0&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwjp162glYzYAhVOY1AKHRuDBzoQsAQIQA&biw=1745&bih=855