mr. Vana Ivančević, dipl.iur.

PRAVO NA SLOBODU KRETANJA RADNIKA, OSOBA I PRUŽANJE USLUGA U OKVIRU EU

Sloboda kretanja radnika, osoba, pružanja usluga, robe i kapitala pripada u temeljna prava i slobode u okviru Europske unije (dalje: EU). U europskom pravu ove su slobode i prava regulirane izvornim  (originarnim) pravnim izvorima EU, odnosno, Ugovorima o osnivanju europskih zajednica i izmjenama, te izvedenim ( derivativnim) izvorima i to direktivama, uredbama, izvješćima, preporukama i dr.

U ovom radu prikazuju se relevantne odredbe izvornih i izvedenih pravnih izvora koji se odnose na pravo na slobodu kretanja radnika, osoba i pružanje usluga, sudska praksa Europskog suda pravde iz Luxembourga te akti Vijeća Europe koji se odnose na gospodarska i socijalna prava.

Ključne riječi

Sloboda kretanja radnika i osoba, sloboda pružanja usluga, Rimski ugovor, Ugovor iz Maastrichta, Ugovor iz Amsterdama, Sporazum iz Schengena, Europski sud pravde iz Luxembourga (Cour de justice), originarni i derivativni izvori europskog prava, pravo na boravak, pravo na zapošljavanje, ograničenje slobode kretanja,  europsko državljanstvo.

1.    UVODNE  NAPOMENE

Gospodarska, odnosno, radna  i socijalna prava, kao osnovna ljudska prava i temeljne slobode, regulirana su  brojnim izvorima europskog prava, međunarodnog prava i aktima Vijeće Europe.

Princip slobodnog kretanja radnika bio je utvrđen člankom 48 ( novi članak 49) Rimskog ugovora o osnivanju Europske zajednice (dalje: EZ), koji je potpisan 25.ožujka.1957.godine, kao radno, odnosno, socijalno pravo.

Sloboda kretanja radnika i potom osoba te pružanja usluga na području EZ i EU regulirana je originarnim i derivativnim izvorima europskog prava. Osim Rimskim ugovorom, Ugovorom iz Maastrichta, Ugovorom iz Amsterdama, Sporazumom iz Schengena i drugim, pitanje slobodnog kretanja radnika i osoba regulirano je brojnim Direktivama EZ i EU te drugim aktima. Osim slobode kretanja radnika i osoba na području EZ i zatim EU, osnovni principi EU su sloboda kretanja robe, kapitala i pružanja usluga.

Rimski ugovor utvrdio je kao osnovni princip EZ ukidanje zapreka slobodnoj cirkulaciji radnika, osoba i usluga između država članica.

Europska unija ( EU) osnovana je Ugovorom iz Maastrichta 7. veljače 1992. godine na već osnovanim zajednicama i to: Europskoj zajednici za ugljen i čelik, Europskoj zajednici i Europskoj zajednici za atomsku energiju. Ovim ugovorom EU je postala i političkom zajednicom, te je nadopunjena različitim oblicima suradnje između država. Ugovorom iz Maastrichta ustanovljeno je državljanstvo EU koje je priznato svim državljanima država članica EU. Svi državljani EU imaju pravo slobodnog kretanja i boravka na teritoriju država članica uz ograničenja i uvjete predviđene osnivačkim ugovorom.

.

2.  GOSPODARSKA I SOCIJALNA PRAVA U OKVIRU VIJEĆA EUROPE

Najvažniji pravni akt u okviru Vijeća Europe kojim su  regulirana temeljna prava i slobode koje se odnose na gospodarska i socijalna prava je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda  potpisana u Rimu 4. studenog 1950 godine, koja je stupila na snagu 1953

godine. Ova Konvencija obvezuje države članice Vijeća Europe, gotovo 40. članica. Konvencija je kompletirana sa 13. dodatnih Protokola, a 11. Protokol  kojim je uspostavljen stalni Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu  stupio je na snagu 1998. godine.            Konvencija je stupila na snagu u R Hrvatskoj nakon ratifikacije 5. studenog  1997. godine.

Navedena Konvencija predvidjela je pravni mehanizam podnošenja zahtjeva za zaštitu prava predviđenih ovom Konvencijom kod Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu od strane država članica i pojedinaca. Konvencija se primjenjuje na europsko socijalno pravo na neizravan način. U praksi Europskog suda pravde u Luxembourgu ( Cour de justice)  počevši od 1970. godine zauzeto je stajalište da temeljna ljudska prava i slobode predviđeni Konvencijom  za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čine dio općih pravnih principa koje treba osigurati i u okviru EU. Sud je donio brojne odluke koje se odnose na temeljna socijalna prava. Prvi put se pozvao na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u predmetu Rutili.

U okviru Vijeća Europe donesena je Europska socijalna povelja 1961. godine, koja je revidirana 3. svibnja 1996. godine. Cilj Povelje je zaštititi radnike, obitelji i druge osobe. Kolektivne tužbe mogu se podnijeti Europskom savjetu za socijalna prava koji ne može donijeti odluke koje bi obvezivale države članice Vijeća Europe. Između ostalih prava Poveljom je predviđeno pravo na rad, dostojnu plaću, pravo na jednake mogućnosti, jednaki tretman u materiji zapošljavanja i dr.

3.  EUROPSKI SUD PRAVDE U LUXEMBOURGU

Europski sud pravde u Luxembourgu ( La Cour de justice des Communautes europeennes- CJCE  Luxembourg)) ovlašten je za tumačenje  Rimskog ugovora o osnivanju  Europske zajednice. Odgovoran je za primjenu  i tumačenje  odredaba prava  EU te osigurava  stalnu i jednaku primjenu europskog prava.Za podnošenje tužbi ovlaštene su države članice EU, institucije te fizičke i pravne osobe. Ostvaruje suradnju sa sudovima država članica EU. Sukladno praksi i svojem stajalištu da osnovna ljudska prava i temeljne slobode čine dio općih pravnih principa koje treba osigurati u okviru EU, primjenjuje kod donošenja odluka osim odredbi europskog prava i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

4.  ORIGINARNI I DERIVATIVNI IZVORI  EUROPSKOG PRAVA  KOJI SE ODNOSE NA SLOBODU KRETANJA OSOBA , RADNIKA I PRUŽANJE USLUGA U EU I PRAKSA EUROPSKOG SUDA PRAVDE U LUXEMBOURGU

4. 1.  ORIGINARNI IZVORI   

Rimski ugovor  utvrdio je kao osnovni princip EZ ukidanje zapreka slobodnoj cirkulaciji osoba između država članica.( članak 3. al.c.) Jedinstvenim europskim aktom 1987. godine  dodan je Rimskom ugovoru članak 7.a. ( raniji članak 8, novi članak14.) prema kojem unutarnje europsko tržište sadrži prostor bez unutarnjih granica u kojem je osigurano slobodno kretanje osoba. Temelji EZ a potom EU sukladno Rimskom ugovoru i kasnijim aktima su odredbe Rimskog Ugovora o slobodnom kretanju osoba ( radnika) i usluga. Principi koji se odnose na radnike i osobe koje izvršavaju samostalnu djelatnost su isti.

Prema čl. 48. i 49. Ugovora o EZ na državljane država članica primjenjivao se princip slobodnog kretanja radnika unutar Zajednice. Pravila koja se odnose na to pitanje bila su regulirana čl. 48. do 51 Rimskog ugovora. Pravo na slobodno kretanje radnika osigurano ovim Ugovorom podrazumijeva ukidanje svih oblika diskriminacije utemeljenih  na nacionalnosti između državljana  država članica što se tiče zapošljavanja, plaće i drugih uvjeta rada. Slobodno kretanje ili cirkulacija radnika podrazumijeva, pod rezervom ograničenja opravdanih razlozima  javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja,  realizaciju ponuda za zapošljavanje, nastanjivanje u cilju zapošljavanja  na teritoriju države članice, boravak na području države članice radi realizacije zaposlenja sukladno nacionalnim propisima te države te ostanak na teritoriju države članice nakon zapošljavanja. Sloboda kretanja je priznata radnicima država članica EZ, odnosno, EU kako bi im omogućila pristup zapošljavanju na svim poslovima. Valja reći da se  radi o radnicima koji su plaćeni za svoj rad.  Navedeni propisi o slobodnom kretanju radnika nisu primjenjivi na zaposlene u javnoj administraciji.

Pravo na slobodnu cirkulaciju i boravak bilo je realizirano ostvarenjem slobode nastanjivanja predviđene u članku 43. Rimskog ugovora.

Radi ostvarenja načela slobodne cirkulacije radnika u EU  bilo je potrebno osigurati u okviru EU mehanizam  za ostvarenje kontakata  ponuda i potražnje radnih mjesta, eliminiranja svih zapreka slobodi kretanja radnika, te ukidanja svih oblika diskriminacije utemeljene na nacionalnosti. Ovim radnicima trebalo je osigurati  prava iz materije radnog i socijalnog prava, socijalne sigurnosti i dr.

Sukladno članku 49. Ugovora Vijeće na prijedlog Komisije i nakon konzultacije sa Socijalnim i ekonomskim vijećem putem direktiva i uredaba  donosi potrebne mjere radi slobodnog kretanja radnika.

Mjere predviđene člankom 49. Osnivačkog ugovora trebale su dovesti do suradnje

država članica radi ukidanja zapreka slobodnoj cirkulaciji radnika, te ukidanja ograničenja  slobodnog izbora zaposlenja na cijelom području EZ tj. EU.

Članak 48. predvidio je razdoblje tranzicije  tj. ubrzanu realizaciju slobodnog kretanja.

Pravo na uspostavu  sjedišta, odnosno,  poslovnog nastana  predviđeno je člankom 43. Rimskog ugovora ( bivši članak 52 ). Slobodno vršenje usluga predviđeno  člankom 49. Ugovora (bivši članak 59) vezano je uz slobodnu cirkulaciju osoba i robe.

Pravila koja se odnose na  sjedište, poslovni nastan i slobodno vršenje usluga odnose se na fizičke i pravne osobe  koje izvršavaju ekonomsku aktivnost , odnosno, društva koja su osnovana sukladno zakonodavstvu države članice i imaju statutarno i glavno sjedište u državama EU.

4. 2.  DERVATIVNI IZVORI

Slobodno kretanje osoba, radnika i pružanje usluga regulirano je brojnim derivativnim izvorima europskog prava  i to direktivama, uredbama, izvješćima, preporukama i dr.  

U pravu EU predviđeno je pravo  ulaska, boravka i ostanka u državi članici.

Zajedničko tržište zapošljavanja  započinje Uredbom  broj 38/64/ CEE od 25.ožujka 1964  (JOCE broj 62 od 17.travnja 1964) i Direktivom  64/240/CEE od 25. ožujka 1964.godine (JOCE broj 62 od 17.travnja 1964.). Utvrđeno je pravo zapošljavanja na slobodnim radnim mjestima državljana država članica  u drugoj državi članici. Navedenom Uredbom daje se mogućnost da članovi obitelji radnika borave zajedno s njim u drugoj državi, odnosno, predviđeno je pravo na obiteljsko okupljanje. 

Slobodna cirkulacija radnika na području šest država EU konačno je ustanovljena Uredbom   broj 1612/68 i Direktivom broj 68/360/CEE od 15.listopada1968. usporedno s ostvarenjem carinske unije (JOCE broj L 257 od 19. 10. 1968).Osnovni principi na zajedničkom tržištu su sloboda kretanja radnika kao osnovno pravo radnika i obitelji te jednakost tretmana. Cilj Direktive bio je ukidanje ograničenja nastanjivanja i boravka radnika država članica i njihovih obitelji na području EU.  Sukladno Direktivi potrebno je svim mjerama približiti položaj  radnika i članova njihovih obitelji iz drugih zemalja i vlastitih radnika, dok postoji razlika između državljana EZ i državljana trećih država. Režim kretanja radnika nazvan je definitivnim.  Državljani država članica imaju pravo obavljati aktivnosti na cijelom području EZ (kasnije EU) bilo da se radi o stalnoj ili privremenoj aktivnosti, obavljati usluge za poslodavca iz države primitka ili u državi primitka izvršavati usluge za poslodavca države iz koje je došao. Radnici migranti i njihove obitelji uživaju pravo na jednaki tretman kao državljani države primitka. Uredba se ne zadovoljava samo principima, već određuje načine ostvarivanja jednakosti u pravu.( Pierre Rodiere: Droit sociale de l'Union europeenne –Europsko socijalno pravo, prof. na Sveučilištu Paris I- Pantheon- Sorbonne).

Europska Konvencija o pravnom statusu radnika migranata potpisana je 24. studenog 1977. Konvencijom su garantirani pravo izlaska radnika iz države čiji su državljani i pravo ulaska na teritorij države članice radi zapošljavanja, te pravo boravka.

Prema stajalištu Europskog suda pravde ( Cour de justice)  osobna karta ili valjana putovnica je dovoljan dokaz o identitetu  i nacionalnosti državljana država Zajednice, odnosno EU,  kojima treba priznati pravo na boravak Od njih države ne mogu zahtijevati vizu ili dozvolu boravka niti drugu obvezu osim za članove obitelji  koji nemaju nacionalnost države članice. (Odluka Europskog Suda pravde od  5.ožujka 1991, predmet Giagoudinis broj 376/89).

Pravo na boravak na području države članice  konstatira se izdavanjem dokumenta pod nazivom : »carte de sejour« ( karta  boravka državljana države članice).

Odredbe o slobodi kretanja mogu biti derogirane od strane država članica samo iz razloga javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja 

Europski sud pravde ( Cour de justice ) zauzeo je u svojoj praksi stajalište u više predmeta da  je slobodna cirkulacija osoba zagarantirana izravno Rimskim ugovorom  i izvedenim pravom. ( predmet Rutili od 28. listopada 1975 broj 36/75, predmet Royer broj 48/75 i dr.)

U predmetu Suda pravde Sagulo od 14. srpnja 1977. broj 8/77. Sud je zauzeo stajalište da pravo ulaska državljana članica  EZ (EU) na teritorij jedne države članice  ne može biti uvjetovano  dozvolom izdanom od administracije  te zemlje ili drugim formalnostima npr. viza .  U slučaju Pieck broj 157/ 79  Sud pravde je odlučio da  izdavanje isprave o boravku  (karte boravka)  državljanima države članice ima samo deklaratoran karakter.

 U Odluci Suda  pravde Watson i drugi  broj 118/ 75  zauzeto je stajalište da  državljani država članica ili osobe kod kojih stanuju mogu biti podvrgnuti obvezi  da izvijeste o njihovoj prisutnosti  vlasti države iz koje dolaze u razumnom roku. Neispunjavanje ove obveze može biti predmetom kaznene sankcije pod uvjetom da bude proporcionalna težini prekršaja. Mjere udaljavanja iz države su isključene. 

U europskom pravu usvojene su tri Direktive broj 90/364,365 i 366/CEE od 28. lipnja 1990. koje su proširile mogućnost primjene principa slobodnog kretanja osoba priznavanjem prava na boravak na području država članica u kojima ne obavljaju ekonomsku aktivnost.

Pravo boravka priznato je  i neaktivnim državljanima EU i to studentima, umirovljenicima, svim državljanima EU i  članovima obitelji. Jedan od osnovnih principa  u pravu EU koji se odnosi na predmetnu materiju je princip zabrane diskriminacije temeljene na nacionalnosti. Slobodno kretanje radnika podrazumijeva ukidanje svih  oblika diskriminacije zasnovane na nacionalnosti između radnika država članica u vezi sa zapošljavanjem, uvjetima rada, plaćom i dr. Iznimka se odnosi na zapošljavanje u javnoj upravi.

Glede principa slobodnog pružanja usluga na području  EZ i EU valja spomenuti da su Europski Parlament i Vijeće donijeli Direktivu  broj 96/71/CE od 16. prosinca 1996 koja se odnosi na detašman radnika u okviru davanja usluga  na području EU ( JOCE broj L 1821. siječanj 1997)  Ova Direktiva regulira status radnika koji u okviru  poduzeća jedne države članice izvršavaju zadaće, odnosno, rad na području druge države. Cilj ove Direktive je koordinacija socijalnog zakonodavstva u državama EU i  uklanjanja posljedica nedovoljne regulacije.

Naime, budući da je osim slobodne cirkulacije radnika,osoba, robe i kapitala jedan od ciljeva EU i slobodna cirkulacija usluga, realizacija principa slobodnog vršenja usluga iz članka 49. Ugovora o osnivanju  EU obavezuje poduzeća prenijeti dio aktivnosti na teritorij  drugih država članica EU i tamo detaširati – izdvojiti  dio radnika, radi obavljanja  privremenog rada. 

Državama članicama EU bilo je potrebno omogućiti  provjeru da li poduzeće koje vrši usluge u državi članici, a uobičajeno mjesto rada je u drugoj državi članici, zaobilazi propise koji se odnose na slobodu vršenja usluga u EU, radi postizanja nedozvoljenog cilja.Europsko pravo ne bi trebalo poslužiti kao sredstvo za « socijalni damping «  kod zapošljavanja radnika iz zemalja u kojima je radna snaga jeftina.

Direktiva je donesena na  temelju principa slobodnog pružanja usluga na području EU.Ova Direktiva predviđa minimalne uvjete za ovaj rad ili usluge koje poduzeća moraju poštovati na području privremenog obavljanja rada u pojedinim državama članicama EU.U slučaju pitanja detašmana bilo je potrebno dovesti u sklad dva temeljna principa EU i to princip slobodne cirkulacije osoba i princip slobodnog vršenja usluga u uvjetima slobodnog tržišnog natjecanja.Radi se o borbi protiv socijalnog dampinga do kojeg dolazi zbog razlika  u nacionalnim zakonodavstvima u državama članicama.    

Navedena  Direktiva rješava bitno pitanje, a to je koji je zakon primjenjiv na ugovor o radu detaširanih radnika u okviru pružanja usluga. Direktiva se primjenjuje u slučaju transnacionalnog detašmana radnika u okviru pružanja usluga u poduzećima jedne grupe, ustanove ili privremenih prekograničnih radova. Na radne odnose ovih radnika   treba primijeniti propise zemlje primateljice i to zakonske odredbe, podzakonske propise i kolektivne ugovore pod najpovoljnijim uvjetima, koji nisu nepovoljniji od onih u zemlji trajnog obavljanja rada. To se odnosi na radno vrijeme, odmor,minimalnu plaću prekovremeni rad, zaštitu majčinstva, na materiju zabrane diskriminacije, na princip jednakog tretmana između  muškaraca i žena na radu itd.

Europski sud pravde dao je u odluci u predmetu Arblade i Leloup broj 369/96 i C- 376/96  od 23. studenog 1999.  tumačenje detašmana  u okviru davanja usluga,  što se tiče kontrola koje   mogu obavljati zemlje primateljice. U tom slučaju  treba primjeniti  nacionalne odredbe propisa zemlje primateljice koje su bitne za političku, socijalnu i ekonomsku zaštitu te zemlje.

5. POSEBNI REŽIMI

5. 1. Slobodno kretanje radnika

5.1. a. Princip  slobodnog kretanja radnika  i shvaćanje pojma radnika iz članka 39. Rimskog ugovora

Slobodno kretanje radnika sa ciljem  pristupa zapošljavanju  je jedan od osnovnih principa koji su  osigurani unutar EU i ranije u EZ. Sukladno ovom principu  postavljen je cilj da se na području EU realizira kontakt ponuda i potražnja za poslom te ukidanje svake diskriminacije zasnovane na nacionalnosti. Donesene su mjere koje osiguravaju zaštitu prava radnika migranata u materiji socijalne sigurnosti.

Slobodna cirkulacija radnika  definirana kao temeljno pravo regulirana je originarnim i derivativnim izvorima europskog prava. Države EU morale su nacionalna zakonodavstva prilagoditi ciljevima Rimskog ugovora. Države nisu smjele donositi mjere kojima bi sprečavale slobodno kretanje radnika sukladno članku 39. Rimskog ugovora, kojim je proglašen  princip slobodnog kretanja radnika. Izraz radnik ili plaćena djelatnost nije definiran Rimskim ugovorom niti derivativnim pravom EU a treba ga definirati u skladu s principima  općenito prihvaćenim  u kontekstu ciljeva Rimskog ugovora, te ga interpretirati u svjetlu principa pravnog poretka EU. ( Bernard Teyssie: «Droit europeen du travail», Litec Groupe Lexis Nexis, Paris)

Shvaćanje pojma radnik ili »plaćena aktivnost» treba interpretirati što slobodnije i dati mu što šire područje primjene radi ostvarenja temeljnog principa Rimskog ugovora, prava na slobodno kretanje.( Odluka  Suda pravde CJCE od 31. svibnja1989. broj 53/81).Stajalište Suda je također da nije velikog značaja priroda pravne veze koja povezuje radnika i  poslodavca (Odluka Suda pravde, CJCE, od 31. svibnja 1989,  broj 347/87)

U Odluci Europskog suda pravde od 3. srpnja 1986. broj 66/85  zauzeto je stajalište da »stažist  koji obavlja pripremni staž  za posao profesora može biti smatran profesorom u smislu članka  39. Rimskog ugovora, bez obzira kakva je pravna priroda radnog odnosa.» Dužnosnika se može smatrati radnikom u smislu  članka 39. Rimskog ugovora. (Odluka Suda pravde, CJCE, od 24. ožujka1994. broj C-71/93). U predmetu Suda pravde od 15. ožujka 1989. broj 389 i 390/87 zauzeto je stajalište da ako državljanin jedne države članice obavlja zaposlenje u drugoj državi članici, to nije zapreka da mu se prizna svojstvo radnika u smislu istog članka Rimskog ugovora.

5.1.b. Ugovor o radu u europskom pravu

 Ugovor o radu je sinalagmatičan ugovor koji sadrži obveze za obje ugovorne strane te mora biti reguliran pravom jedne od država članica. Davanje zaposlenika može biti iz područja industrije, trgovine, administracije, sporta i dr. Izvršitelj rada može biti radnik, zaposlenik, dužnosnik, agent itd. Poslodavac može biti pravna ili fizička osoba.

Europski sud pravde  dao je u svojoj praksi definiciju radnika polazeći od ugovora o radu, čija je bitna karakteristika da jedna osoba kroz neko vrijeme ispunjava u korist druge osobe i pod njezinim vodstvom davanja, odnosno, rad za koji od suprotne stranke prima plaću.

Davanje, odnosno, rad radnika mora biti stvarno i efektivno Kod ocjene da li se radi o takvom radu sve okolnosti moraju biti uzete u obzir, pa tako nacionalni sud mora ocijeniti da li su aktivnosti  bile stvarne i efektivne ili su bile toliko reducirane da su bile marginalnog ili akcesornog karaktera (Odluka Europskog suda pravde od 26. veljače. 1992 broj 35/89). Isto tako ne bi se radilo o radnom odnosu  ako je radnik obavljao rad u punom radnom vremenu ali vrlo kratko vrijeme, tako da  se ne može zaključiti da ova aktivnost ili rad ima karakteristike stvarnosti i efektivnosti.

Protučinidba za izvršeni rad je plaća  koja je nužna, kako bi se moglo priznati postojanje radnog odnosa. Stoga se na slučaj nogometaša amatera, u odnosu na nogometaša profesionalca, ne primjenjuje članak 39. Rimskog ugovora, a sukladno praksi Europskog suda pravde (Slučaj Bossman). Što se tiče plaće, za postojanje ugovora o radu  nije od značaja  izvor ili način plaćanja te aktivnost poduzeća (prodaja, distribucija, pružanje usluga itd.). Također nije od značaja način isplate plaće od poslodavca ili trećih, različita praksa poduzeća itd. U principu iznos ili visina plaće nije bitan za postojanje ugovora o radu, osim u slučaju vrlo niske plaće, kada bi se moglo raditi o financijskom prekršaju. ( Bernard Teyssie: Droit europeen du travail, Litec Groupe, LexisNexis, Paris).

U radnom odnosu postoji pravna nadređenost između poslodavca i zaposlenika. Radnik izvršava svoj rad  pod rukovodstvom poslodavca. Nadređenost poslodavca je ekonomska,  odnosno, radnik je u ekonomskoj ovisnosti od poslodavca. Pravna nadređenost poslodavca se ogleda u izvršavanju rada radnika po naređenju poslodavca. Poslodavac daje upute i kontrolira  izvršavanje naredaba i kvalitetu rada.

Prema odredbama članka 39. par. 4. Rimskog ugovora odredbe o slobodnom kretanju radnika nisu primjenjive na zaposlenja u javnoj administraciji. Isključeno je, međutim, da država članica može rezervirati  za svoje državljane sva zaposlenja u javnom sektoru, u znanosti, nastavi, zdravstvu itd. 

Kod primjene derogacije principa slobodne cirkulacije radnika u EU iz članka 39. par. 4. Rimskog ugovora treba poći od cilja tog Ugovora, a to je da državljanima nacionalne države treba rezervirati zaposlenja koja su u funkciji države, kod kojih se radi o izvršavanju javne vlasti i aktivnostima kojima je cilj zaštita općih interesa države.( Bernard Teyssie: Droit europeen du travail, Litec, Groupe LexisNexis, Paris)

Tako je bilo odlukama Europskog suda pravde osuđeno na tom  području nekoliko država.  Odlukom  od 2.srpnja.1996 broj C- 173/94 bila je osuđena Belgija, jer je predvidjela isključivo samo za svoje državljane zapošljavanje u pravnim osobama javnog prava zaduženih za distribuciju vode, plina i struje.

Grčka je bila osuđena od strane Suda pravde jer je svojim državljanima osigurala sve poslove u javnom sektoru distribucije vode, plina, elektrike, na području javnog zdravstva, u sektoru javnog obrazovanja u zračnom i pomorskom prometu, željeznicama, javnom prometu, pošti, telekomunikacijama, područnoj samoupravi itd.(Odluka suda pravde od 2. srpnja 1996  broj C- 290/94).

Europska komisija  je zaključila u izvješću od 18. ožujka 1988. da se derogacija iz članka 39.par.4. odnosi na  posebne funkcije države, oružane snage, policiju i druge snage reda, diplomaciju itd.Derogacija se odnosi i na zaposlenja u ministarstvima, vladi, centralnoj banci, poslovima na izradi pravnih akata u državama članicama itd.

Europski sud pravde je u  osamdesetim godinama  imao dvije koncepcije  zapošljavanja u javnoj administraciji :  jedna je bila institucionalna te je obuhvaćala radnike koji rade u institucijama javne administracije i druga  koja je bila funkcionalna, te ovisi o funkciji koju radnik izvršava.

5.1.c.Prava radnika u EU temeljem principa slobodnog kretanja

Princip slobodnog kretanja ili cirkulacije sadrži pravo radnika na ulazak na teritorij svih država  članica EU, pravo na boravak radi pronalaska zaposlenja  i izvršavanja rada te ostanak na teritoriju te  države  nakon prestanka rada.

Pravo ulaska na teritorij jedne države članice  je povezano s pravom izlaska iz države članice u kojoj se osoba nalazi, radi zapošljavanja.Direktivom od 15.listopada 1968. člankom 2. predviđeno je pravo radnika na teritoriju EZ  napustiti državu podrijetla u cilju obavljanja plaćene aktivnosti u drugoj državi Zajednice. Kod ulaska u zemlju potrebno je prezentirati osobnu kartu ili putovnicu Ulazna viza se ne može zahtijevati.

Nizozemska je bila osuđena ( Odluka Suda pravde - CJCE od 30.svibnja 1991  broj C- 68/89) zbog Zakona  prema kojem su državljani EU prije ulaska u Nizozemsku morali odgovarati na pitanja službenika koji nadgledaju granice, na pitanja o svrsi i trajanju putovanja i o financijskim sredstvima kojima raspolažu.

Samo razlozi  javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja  mogu opravdati ograničenja prava radnika iz države članice EU na ulazak u državu članicu EU radi obavljanja profesionalne aktivnosti, koje je utvrđeno Rimskim ugovorom.

Sukladno članku 39. par. 3. Rimskog ugovora pravo na slobodnu cirkulaciju radnika sadrži pravo radnika na boravak u državama članicama EU dok su zaposleni u tim zemljama, sukladno nacionalnim propisima koji reguliraju ovu materiju.

Prema Direktivi  od 15. listopada 1968. države članice EZ dužne su  priznati pravo boravka na svom teritoriju državljanima država EZ, kasnije EU, koji su korisnici prava na slobodnu cirkulaciju pod uvjetom da posjeduju dokumente : osobnu iskaznicu ili putovnicu koji su valjani te izjavu poslodavca o zapošljavanju ili potvrdu o radu. Prema praksi bilo je dovoljno posjedovati potvrdu nacionalne Agencije o zapošljavanju, prema kojoj se radnik prijavio kod te agencije  radi zapošljavanja.

Pravo boravka  radnika konstatira se kao što je navedeno izdavanjem dokumenta « karta  boravka državljanina države članice EZ (kasnije EU)» koji je izdan primjenom Uredbe od 15. 10. 1968. Izdavanje dokumenta o  boravku ima samo deklaratoran karakter. Ovaj dokument ima i ekskluzivan karakter jer se ne može tražiti niti jedan drugi dokument  kako bi radnik mogao boraviti u nekoj drugoj državi članici. Navedeni dokument vrijedi na području cijele države članice u kojoj je izdan, a u trajanju od pet godina od dana izdavanja i može biti obnovljen u principu za isto to vrijeme.

Cilj Rimskog ugovora u članku 40. bio je stvaranje zajedničkog tržišta zapošljavanja.Člankom 40. Ugovora bilo je predviđeno usvajanje putem direktiva i uredaba potrebnih mjera za ostvarenje slobodne cirkulacije radnika uspostavom  mehanizma radi ostvarenja kontakata ponuda i zahtjeva za zapošljavanje Poslodavci mogu objaviti svoje ponude za zapošljavanjem na cijelom teritoriju Zajednice, odnosno, EU  putem tiska ili na drugi način. Svi državljani država članica koji imaju pravo pristupa plaćenoj aktivnosti u svim državama članicama   trebaju imati mogućnost saznati za ponude za zapošljavanje u drugim državama Zajednice tj EU.U tu svrhu osnovan je 1972. godine sustav SEDOC. Sustav je poboljšala Uredba broj 2434/92 od 27. srpnja 1992 koja je donijela izmjene  u odnosu na Uredbu od 15. listopada 1968. pod naslovom « Uspostavljanje kontakta ponuda i zahtjeva za zapošljavanje».

Uredba iz 1968 i izmjene iz 1992.  osiguravaju razmjenu informacija na području tržišta zapošljavanja u nacionalnim službama zapošljavanja i putem europskog Ureda za koordinaciju.  U EZ i EU uspostavljeni su sustavi razmjene informacija kod nacionalnih službi zapošljavanja, koje moraju redovno dostavljati ponude i zahtjeve  za zapošljavanje u druge države EU.Središnji sustav izmjena informacija uspostavljen je od Europskog ureda za koordinaciju ( Bureau europeen de coordination). 

Radnici ostvaruju pravo na integraciju u poduzeću, odnosno u organizaciji u kojoj se zapošljavaju.Ukinuta je svaka diskriminacija utemeljena na  na nacionalnosti, koja čini dio općeg principa jednakosti koji je temelj  europskog prava.Ovi principi ostvaruju slobodnu cirkulaciju radnika.Diskriminacija utemeljena na nacionalnosti zabranjena je člankom 12. Rimskog ugovora. Člankom 39. stavak 2. zabranjena je  diskriminacija na temelju nacionalnosti što se tiče zapošljavanja, plaće i drugih uvjeta rada. Zabranjeni su svi oblici diskriminacije koji primjenom drugih različitih kriterija postižu isti rezultat, odnosno, direktna i indirektna diskriminacija.Sukladno odredbi Uredbe broj 1612/68/CEE od 15. listopada. 1968 svaka odredba ugovora o radu iz koje proizlazi diskriminacija na temelju nacionalnosti  biti će poništena.Princip jednakosti primjenjuje se za cijelo vrijeme važenja ugovora o radu : kod zaključivanja, izvršavanja i raskida.Državljani EU sklapaju ugovore o radu pod istim uvjetima kao državljani države primitka i to ugovor o radu na određeno vrijeme ili neodređeno, s punim ili nepunim radnim vremenom itd. Radnici migranti imaju iste uvjete rada i ritam rada kao domaći radnici te jednaku plaću za isti rad, jednaka socijalna davanja itd. Na radnike migrante jednako se primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu određenih kategorija radnika : trudnica, invalida  nezaposlenih itd. Radnici migranti  imaju jednak pristup profesionalnom obrazovanju kao i  državljni države zaposlenja.

Prema članku 7. par. 3. Uredbe od 15. 10. 1968 radnicima EZ priznato je pravo pod jednakim uvjetima kao nacionalnim radnicima  na pohađanje nastave (obrazovanje) u profesionalnim školama i centrima za adaptaciju i doškolovanje. Sveučilišta su su u principu isključena iz tog prava.Radi se o centrima nastave koji pripremaju za stjecanje kvalifikacije za određenu profesiju i zapošljavanje, što se može izvršavati i u  Institutu u okviru Sveučilišta (Odluka Suda pravde  od 21. 6. 1988 broj 197/86).

Radnici migranti imaju pravo uključiti se u sindikalne organizacije na teritoriju države primitka. U predmetu  Suda pravde Rutili broj  36/ 75 od 28. 10 1975  Sud je utvrdio da  je izvršavanje sindikalnih prava  garantirano europskim državljanima  Uredbom  broj 1612/ 68,  osudivši jednu mjeru  javnog poretka,  koja je osnovana na činjenici u vezi s obavljanjem sindikalne aktivnosti.   Prema Uredbi od 15. listopada 1968. radnicima migrantima osigurana je jednakost tretmana u odnosu na pristup stanovanju. Nadalje, radnici migranti uživaju na teritoriju države u kojoj su zaposleni ista socijalna i fiskalna prava kao i domaći radnici.   

Radnici migranti sukladno Uredbi iz 1968. godine primaju također socijalnu pomoć, zajam ili naknadu troškova u vidu pomoći za obrazovanje za stjecanje profesionalne kvalifikacije, za troškove nastave, socijalna davanja, prihod garantiran starijim osobama, davanje zajma bez kamata u povodu rođenja djece, snižene cijene karata za prijevoz itd.

Sukladno članku 39. Rimskog ugovora radnik koji je iskoristio pravo na cirkulaciju radeći u drugoj državi ima pravo ostati u toj državi i nakon što je prestao raditi. Ovo pravo regulirano je također Uredbom broj 1251/70/CEE od 29. lipnja 1970.godine.  Radi se o pravu radnika da zadrži boravak na području države članice nakon što je prestao raditi, odnosno, u  slučajevima odlaska u mirovinu, prestanka profesionalne aktivnosti  i dr. 

Nisu predviđeni formalni uvjeti za ostvarenje ovog prava. Korisnik prava treba samo izraziti u kratkom roku volju da želi koristiti ovo pravo.Država primateljica utvrđuje da li su ispunjeni uvjeti za korištenje prava na ostanak u državi boravka te državna tijela izdaju dokument o boravku na pet godina.

5.2. Prava i slobode za obitelj radnika

Članovi obitelji radnika nemaju sva prava koja se odnose na slobodu kretanja kao i radnici. Najbliži članovi obitelji imaju pravo slijediti radnika u mjesto stanovanja na području Unije. To pravo priznato je članovima obitelji  koji su mlađi od 21 godinu ili su na njihovom teretu. Traži se financijska ovisnost.( Uredba broj1612/68/CEE od 15. listopada 1968.) Pravo je priznato također bračnim drugovima.Traži se postojanje braka  za priznanje člana obitelji koji ima pravo boravka.Prema stajalištu Europskog suda pravde stabilna veza (partnerstvo) s radnikom koji ima pravo boravka u jednoj državi članici ne može se smatrati srodstvom sukladno članku 10 par.1  Uredbe od 15 listopada. 1968. ( Odluka Suda pravde  od 17.travnja. 1986  broj 59/ 85 JOCE broj 122 od 22. svibnja 1986) Bračna veza postoji i dok supružnici žive odvojeno.(Odluka Suda pravde od 13. veljače 1985. broj 267/ 83).

Da bi se članovi obitelji radnika mogli s njim nastaniti u državi članici gdje je on zaposlen potrebno je da je ispunjen uvjet da radnik raspolaže stanom za obitelj koji se smatra normalnim za nacionalne radnike u regiji gdje je nastanjen. Europski sud pravde (CJCE) zauzeo je stajalište da članovi obitelji migrirajućeg radnika ne moraju  trajno stanovati s njim da bi ostvarili pravo na boravak u smislu članka 10. Uredbe iz 1968. ( Odluka Suda pravde od 13.veljače. 1985. broj 267783)

Prava i slobode koje su priznate članovima obitelji radnika  da ga slijede u državu članicu u kojoj radi jesu : pravo ulaska u državu, pravo boravka i ostanka na teritoriju države članice (zemlje primitka).

Član obitelji radnika migranta može izaći iz države porijekla uz prezentaciju osobne karte ili valjane putovnice.( Direktiva broj 68/ 360/CEE od 15. 10.1968.).Za ulazak u državu članicu člana obitelji radnika ne zahtijeva se dozvola boravka ili slično osim za članove obitelji koji nemaju državljanstvo jedne od država članica. Međutim, oni mogu ishoditi dozvolu boravka.Članovima obitelji radnika izdati će se dozvola boravka  uz predočenje osobne karte i valjane putovnice, te dokaza o vezi ili srodstvu s radnikom države porijekla. Također se zahtjeva dokaz države porijekla da je član  obitelji uzdržavan od radnika. Pod određenim uvjetima članovima obitelji pripada pravo ostanka u zemlji u kojoj radnik boravi.

Članovi obitelji radnika imaju pravo zaposliti se u državi boravka radnika. Djeca radnika imaju pravo na školovanje pod istim uvjetima kao i državljani te države. Članovi obitelji imaju također prava na socijalne i fiskalne pogodnosti kao i državljani države članice.

Francuska je bila osuđena od Europskog suda pravde u predmetu Pinna kojemu je bio odbijen zahtjev za priznanje prava na novčanu pomoć  za djecu koje su živjela u Italiji. Tužitelj je bio državljanin Italije. Radilo se o financijskoj pomoći obitelji  na koju imaju pravo svi francuski državljani  koji imaju dvoje i više djece, neovisno o prihodima. Francuska je bila osuđena u tom predmetu, budući da je osporenom odlukom izvršena diskriminacija na temelju nacionalnosti. Naime, radnik koji radi na teritorije države članice EZ ili EU, u ovom slučaju Francuske, ima kvalitetu radnika te države, te ima pravo koristiti sva prava  koja su vezana uz činjenicu rada i boravka u Francuskoj. 

5.3. Studenti

Pravo na boravak studenata na području EZ bilo je predviđeno Direktivom broj 366 od 28. lipnja 1990. koja je zbog proceduralne greške bila poništena 7.srpnja 1992., a bila je ispravljena Direktivom broj  93/96 od 29. listopada 1993.  EU priznala je studentima pravo boravka na njezinom području,  pod rezervom  razloga javnog poretka, javnog zdravlja i javne sigurnosti. Radilo se o ostvarenju  načela slobodne cirkulacije osoba i profesionalnom obrazovanju. Ovom Direktivom priznato je pravo na boravak svim studentima državljanima država članica EU  koji se profesionalno obrazuju u  nekoj državi EU a koja nije država čiji su državljani, u slučaju da nemaju to pravo prema drugom temelju. Cilj prava na boravak je ostvarenje pristupa profesionalnom obrazovanju. Studentom se smatra osoba koja je upisana kao student na studij radi profesionalnog obrazovanja. Prema stajalištu Europskog Suda pravde profesionalno obrazovanje u smislu citirane Direktive jesu sveučilišni studiji koji pripremaju i daju kvalifikaciju  za profesiju, zvanje ili specifično zaposlenje, odnosno, posebnu sposobnost za obavljanje profesije.( Odluka Suda pravde od 21. lipnja. 1988.broj 197/86.).

Student kojemu je priznato pravo na boravak mora dokazati da ima dovoljno sredstava za uzdržavanje, svoje i za članove obitelji, kako za vrijeme boravka u drugoj državi članici EU ne bi pao na teret tijelima socijalne pomoći.

Studenti moraju također biti zdravstveno osigurani za sve rizike osiguranja kao i članovi obitelji  u zemlji primateljici, kako bi mogli ostvariti pravo na boravak.

Polazeći od članka 12. Rimskog ugovora zabranjena je svaka diskriminacija između studenata  EU na nacionalnoj osnovi. Studentima se ne može odrediti plaćanje  prava na upis na  studij  koje se ne traži od studenata države primitka ili im uskratiti financijsku pomoć  na nacionalnoj osnovi. Pravo boravka traje do završetka studija, a to pravo se može uskratiti u slučaju ako student nema financijskih sredstava, ali ne automatski. Pravo boravka priznati će se u slučaju potvrde dovoljnih sredstava za studij i zdravstvenog osiguranja.

Pravo boravka se utvrđuje različito, ovisno o tome da li se radi o državljaninu  jedne od država EU ili države izvan EU.

Pravo boravka za studente državljane država EU i članova obitelji konstatira se također izdavanjem dokumenta - karte  boravka. Za izdavanje ovog dokumenta država primitka zatražit će osobnu kartu i važeću putovnicu kao i ostale dokaze o ispunjavanju uvjeta  ( upis na Sveučilište, dokaz o izvorima sredstava za studiranje i zdravstveno osiguranje.). Pravo na boravak u zemlji primateljici EU studenti izvode izravno iz europskog prava. Vrijeme trajanja  boravka ovisi o vremenu studija a dokument se može izdati za vrijeme trajanja cijelog studija ili obnavljati svake godine. Dokument vrijedi za teritorij države u kojoj je izdan. Studenti imaju pravo na pristup za pomoć u troškovima školovanja. Članovi obitelji studenta koji nisu državljani EU, za priznavanje prava na boravak i izdavanje dokumenta o tome dodatno moraju dokazati  postojanje izvora sredstava za život i zdravstveno osiguranje.

5. 4 . Umirovljenici

Radnik koji je koristeći slobodu kretanja u EU radio u državi koja nije država porijekla ima pravo u njoj ostati  i nakon umirovljenja.

Prema Direktivi broj 90/365/CEE od 28. lipnja 1990.koja se odnosi na pravo boravka radnika s plaćom i one koji vrše slobodnu djelatnost te radnike koji su prekinuli profesionalnu aktivnost, oni imaju pravo nastaniti se na teritoriju bilo koje države, iako nisu koristili pravo na slobodu  kretanja. Uvjet za korištenje  prava na boravak umirovljenika na cijelom teritoriju EU je pravo na zdravstveno osiguranje koje pokriva sve rizike. Navedenim osobama koji su državljani država EU  dokumentom o pravu na boravak konstatira se pravo na boravak u trajanju od najmanje pet godina.. Osim osobne karte ili putovnice, ove osobe moraju pružiti dokaze da imaju sredstva za život i zdravstveno osiguranje.

5.5. Ograničenje slobode kretanja radnika i osoba u EU

Člankom 39. par. 3. Rimskog ugovora predviđeno je da svaka država članica EZ, kasnije EU, može uvesti ograničenja  slobode kretanja pozivom na javni poredak, javnu sigurnost ili javno zdravlje zbog zaštite općih interesa, u kojem slučaju mogu donositi potrebne mjere. Stoga valja zaključiti da je sloboda kretanja  radnika kontrolirana.

Pri tome treba poštovati  odredbe već citirane Direktive broju 64/221/CEE od 25. 2.1994. koje se odnose na kordinaciju  posebnih mjera prema strancima na području promjene stanovanja i boravka, a koje su opravdane razlozima javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja.

Sukladno Direktivi, mjere javnog poretka i javne sigurnosti ne smiju biti korištene radi ostvarenja ekonomskih ciljeva, već moraju biti utemeljene isključivo na ponašanju osoba o kojima se radi.Postojanje kaznene sankcije  ne može automatski dovesti do udaljavanja iz države. Mjere donijete radi javnog zdravlja  također ne mogu biti donijete radi ekonomskih ciljeva. Ove mjere mogu opravdati odbijanje ulaska na teritorij ili izdavanje prve dozvole boravka ali ne i obnavljanja ove dozvole ili udaljavanje iz države.

Europski sud pravde (Cour de justice) u svojoj praksi nastoji pomiriti zaštitu nacionalnih posebnosti i zahtjeve EU. Sud navodi da su države članice slobodne u principu utvrditi sukladno nacionalnim potrebama zahtjeve javnog poretka (Odluka Suda pravde od 15. prosinca 1995.u predmetu Bosman broj C-415/93). Države su ovlaštene usvojiti definiciju javnog poretka sukladno zakonu, tradiciji i praksi te države. (Odluka Suda pravde od 28. listopada 1975. broj 36/75). Kod definiranja javnog poretka i konkretne primjene treba izbjeći povredu prava osoba restriktivnim mjerama, koje su u suprotnosti s europskim pravom.

Europski sud pravde u ovoj materiji slobodnog kretanja osoba i radnika ima bogatu praksu. On provodi kontrolu zakonskih odredaba i uredaba i pojedinačnih odluka donijetih u ovoj materiji.

Prema praksi Europskog suda pravde,  javni poredak kao opravdanje derogacije temeljnog principa slobode kretanja radnika,  treba biti tumačen striktno. (Odluka Suda pravde  od 14. prosinca 1974, broj 41/74 ). Rezerva javnog poretka mora biti ozbiljno opravdana i ne smije značiti diskriminatornu praksu prema strancima.

Sve mjere poduzete na temelju rezerve javnog poretka  moraju imati ozbiljno opravdanje. Ovo pravilo odnosi se na temeljne principe prava koji proizlaze  iz Konvencije o zaštiti temeljnih prava čovjeka i osnovnih sloboda. Povrede učinjene u ime javnog poretka i  javne sigurnosti  u odnosu na prava osoba  ne smiju prijeći granicu koja je nužna  za zaštitu prava drugih u demokratskom društvu.Da bi mogle biti  primijenjene restrikcije u pravu osoba na cirkulaciju iz jedne u drugu državu EU, njihova prisutnost treba značiti stvarnu prijetnju i dovoljno tešku za javni poredak ( Odluka Suda pravde od 28. listopada 1975 broj 36/75).

Prijetnja treba biti stvarna i teška a ne potencijalna ili zamišljena.Potrebno je da se opasnost osobe realizirala i utvrdila. Država primitka može od države porijekla zatražiti informacije o ranije izrečenim presudama. Prijetnja mora biti dovoljno teška i utjecati na osnovni interes društva. (Odluka  Suda pravde od 27.listopada. 1977. broj 30/ 77).

U slučaju postojanja realne i teške prijetnje za javni poredak koja proizlazi iz ponašanja jedne osobe i koja rezultira odbijanjem izdavanja dokumenta o boravku ili udaljavanjem osobe iz države članice, poduzete mjere ne smiju dovesti do povrede osnovnih prava i temeljnih sloboda ljudske osobe koje su predviđene Konvencijom o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda (Odluka Suda pravde  od 28. listopada 1975 broj 36/75).

Država koja je donijela restriktivnu mjeru mora je priopćiti osobi na koju se mjera odnosi i detaljno obrazložiti razloge zbog kojih je mjera donijeta, tako da  osoba može obraniti svoje interese. (Odluke Suda pravde od 18. svibnja 1982.  broj 115 i 116/ 81).Osobama treba biti osigurano pravo na žalbu i redovni pravni put  te  pravični sudski postupak u smislu Konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda, kao i sva sredstva pravne zaštite jednako kao i državljanima te države.

Mjere koje tijela države mogu izreći  u slučajevima povrede javnog poretka jesu : zabrana boravka na teritoriju države, izgon iz države, prekršajne kazne i zatvor. Izagnana osoba može nakon proteka razumnog roka podnijeti novi zahtjev za dozvolu boravka.

Uredbom od 15. 10. 1968.  predviđeno je da države članice radnicima migrantima mogu isključiti mogućnost na sudjelovanje u vođenju tijela javnog prava i vršenje funkcije javnog prava.U odluci Europskog suda pravde  od 17. listopada 1980. broj 149/79  je zaključeno da nije svrha citirane Uredbe  radnike migrante isključiti  iz određenih zaposlenja, ali ih je dozvoljeno isključiti eventualno iz nekih aktivnosti koje uključuju sudjelovanje u javnoj vlasti. 

Što se tiče iznimke  principa slobodnog kretanja radnika iz razloga javnog zdravlja  valja reći da samo bolesti  navedene u aneksu  Direktive Vijeća broj 64/221 od 25. veljače 1964 za koordinaciju posebnih mjera prema strancima u materiji promjene stanovanja i boravka opravdanim razlozima javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja. ( JOCE broj 56.od 4.travnja1964), mogu biti razlogom odbijanja ulaska  na teritorij države EZ državljaninu države članice ili za izdavanje karte boravka.Način liječničkog pregleda  ne smije uzrokovati povredu prava čovjeka.Radi se o zabrani degradirajućeg postupanja i poštovanju privatnog života ( čl 3. i 8.Konvencije za zaštitu osnovnih prava čovjeka i temeljnih sloboda.) 

6. USPOSTAVA EUROPSKOG DRŽAVLJANSTVA

Vijeće EZ je na sastanku u Fontainbleau u lipnju 1984 donijelo niz mjera za ukidanje fizičkih, tehničkih i fiskalnih granica između država EZ.To je  dovelo  do uspostave europskog državljanstva a na temelju Rimskog ugovora. Princip europskog državljanstva utvrđen je u drugom dijelu Rimskog ugovora  u člancima 17. do 22. ( bivši čl. 8 do 8e Ugovora.). U članku 17. ( bivši članak 8.) predviđeno je da su europski državljani osobe koje imaju nacionalnost jedne od država članica.Svi državljani Unije imaju pravo kretati se i slobodno boraviti na teritoriju država članica (Članak 17. Ugovora,bivši članak 8.A al.1.).Državljani EU koji prebivaju u državi članici čiji nisu državljani imaju pravo glasovati na lokalnim izborima i biti izabrani u toj zemlji pod jednakim uvjetima kao državljani te države ( članak19. Ugovora,  bivši članak 8. B. al.1.). Državljani EU imaju također pravo glasovanja i biti izabrani u izborima za Europski Parlament  (članak 19.Ugovora,bivši čl.8. B. al. 2).

Rezolucijom od 23. lipnja 1981 predstavnici Vlada Zajednice u okviru Vijeća  donijeli su Odluku o uvođenju jedinstvene putovnice nazvane » europskom putovnicom ».Ova putovnica nije uspostavila europsko državljanstvo.Radilo se o ujedinjavanju putovnica čiji je cilj bio potpuno ukidanje kontrole osoba na unutarnjim granicama Zajednice. Ova putovnica omogućila je i slobodno kretanje europskih državljana u okviru Zajednice, odnosno EU.

7. SLOBODNA CIRKULACIJA OSOBA NA PROSTORU SCHENGENA

7.a. Sporazum iz Schengena

Sporazum iz Schengena potpisan je 14. lipnja 1985. godine od strane pet država članica Zajednice i to država Beneluxa, Njemačke i Francuske.( objavljen  30. srpnja 1986. JORF 5. kolovoza 1986).Cilj ovog Sporazuma bio je postupno ukidanje kontrola na zajedničkim granicama između država Zajednice.Na tom području bilo je potrebno uskladiti propise koji se odnose na zabrane i restrikcije, te donijeti mjere za zaštitu sigurnosti i sprečavanje nezakonite imigracije državljana  država izvan EU.

Sporazumom su također regulirana pitanja stranaca iz država izvan EU – pravo azila i viza. Radi se također o ostvarivanju suradnje država  potpisnica, policijske i pravosudne  radi sprečavanja razvoja kriminala  i imigracije. Ova međuvladina suradnja proširila se na trinaest zemalja članica EU koje su 1997 potpisale Sporazum iz Amsterdama. Sporazum nisu potpisale Velika Britanija i Irska.   

Navedenu suradnju država članica  Sporazuma iz Schengena  izmijenilo je usvajanje  Jedinstvenog europskog akta, kojim je u Rimski Ugovor  uveden članak 8A ( članak 18 Ugovora). Tim člankom predviđeno je slobodno kretanje osoba  kao jedan od četri osnovna  principa  zajedničkog tržišta,  koje područje je ušlo u nadležnost EU. Područje pravosuđa i unutarnjih poslova i nadalje potpada pod međuvladinu suradnju.

Konvencija iz Dublina iz 1990.godine odnosi se na određivanje države koja je odgovorna  za ispitivanje zahtjeva za priznanje prava na azil.

Konvencija o o primjeni Sporazuma iz Schengena potpisana je 19. lipnja 1990 godine od strane istih država koje su potpisale Sporazum.Konvencija je stupila na snagu 1. rujna. 1993. i primjenjivala se od  26. ožujka 1995. ujedinivši trinaest država članica  Unije. Konvencija o primjeni Schengena ukinula je unutarnje granice između država potpisnica i utvrdila jedinstvenu vanjsku granicu  država potpisnica, na kojoj se ostvaruje kontrola ulaska na prostor Schengena.Konvencijom se uređuju pitanja  i utvrđuju jamstva za slobodno kretanje.

Zajednički propisi u materiji viza, prava na azil i o kontroli na vanjskim granicama  su donijeti da bi se omogućila  slobodna cirkulacija osoba  zemalja potpisnica Konvencije.

Šengenski Sporazum i Konvencija zajedno s deklaracijama i odlukama donijetim od strane Schengenskog Izvršnog odbora čine Schengenski acquis, koji je postao dio Amsterdamskog ugovora, budući da regulira pitanja slobodnog kretanja osoba.

Sve države članice EU osim  Velike Britanije i Irske  postale su članicama Schengenskog prostora  zajedno s Norveškom i Islandom, koji nisu članice EU.Tijekom pristupnih pregovora s EU deset novih članica EU prihvatilo je Schengenski acquis,  koji će se početi primjenjivati  nakon donošenja posebnih odluka Vijeća EU.

Prema navedenoj Konvenciji ukinute su sve policijske kontrole  na zajedničkim granicama zemalja potpisnica, a kontrole se prenose na vanjske granice država potpisnica.

Na području Schengena je ustanovljen  Informacijski sustav Schengen radi razmjena informacija o identitetu osoba i opisa traženih objekata.Ovaj sustav omogućuje da se u kratko vrijeme provjeri regularnost situacije osoba.

Trebalo je dovesti u sklad slobode kretanja osoba, robe i sigurnost, te poboljšati suradnju . Također je trebalo poboljšati suradnju između policijskih  i carinskih službi te pravosudnih tijela. Bilo je potrebno poduzimati mjere za borbu protiv organiziranog kriminala i terorizma.Državljani zemalja potpisnica Schengena u pravilu se kreću na tom prostoru bez restrikcija.Granični prolazi pod nazivom «Europska unija» su ustanovljeni za te državljane.

Konvencija  je ustanovila međuvladinu suradnju za postepeno ukidanje kontrole na unutarnjim granicama zemalja potpisnica, koju je trebalo uskladiti s mjerama koje se odnose na slobodnu cirkulaciju osoba.

Što se tiče kontrole na unutarnjim granicama  prostora Schengena državljani država EU i trećih zemelja uživaju koristi principa  ukidanja kontrole. Kod  kontrole na vanjskim granicama  državljani EU trebaju dokazati svoj identitet putnim ispravama dok  državljani trećih država podliježu većoj kontroli.

Pet zemalja osnivačica Schengena bile su Francuska, Njemačka, Belgija, Louxembourg i Nizozemska.Ostale države članice Unije osim Velike Britanije i Irske pristupile su Schengenu kasnije : Italija 1999, Španjolska i Portugal 1991, Grčka 1992., Austrija 1995. Danska , Finska i  Švedska,  koje su u Nordijskoj Uniji putovnica, pristupile su 1996.Island i Norveška koje nisu članice EU pridružile su se primjeni  Schengena 1996. godine.Ove države u Izvršnom vijeću Schengen nemaju pravo glasa, ali mogu izraziti svoje mišljenje.

Što se tiče stranaca koji  ispune uvjete i uđu  na teritorij Schengena te dobiju dozvolu boravka, oni se mogu  kretati na tom teritoriju tri mjeseca. Ukoliko se nađu u drugoj državi moraju se u roku od tri dana javiti vlastima te države. Između država Schengena  stupila je na snagu koordinacija između administracija radi nadgledanja granica.

Nakon potpisivanja Sporazuma o Schengenu i Konvencije o njegovoj primjeni Ugovori koji su slijedili  i izmijenili EU, ustanovili su suradnju između država članica u domeni pravosuđa i unutarnjih poslova.

7.b. Ugovor iz Maastrichta

 Ugovor iz Maastrichta iz 1992. godine, kojim je osnovana EU kao politička zajednica, ustanovio je treći stup u konstrukciji EU, koji se odnosi na međuvladinu suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova.( poglavlje VI).

Ovim Ugovorom  utvrđena je struktura EU . Prvi  stup EU  temelji se na Ugovoru o EZ odnosno Rimskom ugovoru  i Ugovoru o EZ za atomsku energiju. Čine ga carinska unija, jedinstveno tržište, zajednička poljoprivredna politika, ekonomska i monetarna unija i dr. Drugi  stup obuhvaća suradnju država u vanjskoj i sigurnosnoj politici, a treći stup suradnju na području državne policije i pravosudnih institucija nadležnih za kaznenu politiku.Postupak odlučivanja u prvom stupu  utemeljen je na Rimskom ugovoru, prema kojem usvojeni pravni akti postaju sastavni dio nacionalnog prava država članica . Ostala dva stupa su pretežno u nadležnosti država članica. i imaju međudržavni karakter.

Ugovorom iz Maastrichta uveden je institut europskog državljanstva, koje je priznato svim državljanima država članica EU, a postoji paralelno s državljanstvom država članica. Uz ova pitanja povezano je pitanje prava na azil u EU. Ukoliko je jednoj osobi priznato pravo na azil u jednoj državo članici EU ono se smatra priznatim u svim državama članicama EU.

O predmetnoj materiji, kako je navedeno, postoji bogata judikatura Europskog suda pravde (Cour de justice) u Louxemburgu . Ovaj Sud je realizirao principe EU o slobodnoj cirkulaciji i pojačao ih uz iznimku tj primjenu načela javnog poretka i pojma javne administracije.

7. c.  Sporazum iz Amsterdama

Nakon toga Sporazum iz Amsterdama izmijenio je suradnju između država na području pravosuđa i unutarnjih poslova, stvorivši područje slobode, sigurnosti i pravde.(poglavlje IV).

U IV poglavlju  Ugovora iz Amsterdama utvrđene su glavne domene : slobodna cirkulacija osoba, kontrola vanjskih granica, azil, imigracija, zaštita prava državljana trećih država te suradnja sudova u  građanskoj materiji.

Četvrto (IV) Poglavlje pod naslovom « Odredbe koje se odnose na policijsku suradnju i sudovanje u kaznenoj materiji » ima za cilj borbu protiv rasizma, ksenofobije, terorizma,zločina protiv djece, droge, trgovine oružjem, korupcije i prekršaja.Policijska suradnja je osigurana putem « Europola ».Propisi relevantni za Schengen i to pitanje viza, pravo na azil, kontrola na vanjskim granicama, te suradnja policije i carine radi dozvole slobodne cirkulacije osoba, nalaze se u poglavljima IV i VI Ugovora iz Amsterdama.Ugovoru iz Amsterdama dodan je Protokol koji uvodi sustav Schengena u okvir EU. Države članice EU koje su  potpisnice Ugovora o Schengenu i Konvencije o njegovoj primjeni  (13 država)  provode  suradnju koja se odnosi na ukidanje unutarnjih granica u pravnom i institucionalnom okviru EU. Sustav « SIRENE » na području Schengena sadrži predstavnike policije, carine i pravosuđa.Troškovi uspostave informacijskog sustava podijeljeni su između država ugovornica. U okviru Schengena je osigurano pravo na pristup informacijama kod nacionalnih komisija za informatiku.Radi primjene Konvencije o Schengenu  osnovan  je Izvršni odbor Schengena koji je nakon stupanja na snagu Sporazuma iz  Amsterdama preimenovan u Izvršno vijeće, postavši dio Ugovora iz Maastrichta i Ugovora iz Amsterdama. Ugovor iz Schengena i ostali pravni izvori ( acquis de Schengen) postali su dijelom europskog prava.                   

Na području  EU ukinute su sve prepreke cirkulaciji radnika, osoba,  robe i kapitala, te pružanju usluga. Europski državljani imaju pravo obavljati aktivnosti na području EU gdje to žele, uz spomenute iznimke.

8. SPORAZUM O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU

Republika Hrvatska  potpisala je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 29. listopada. 2001. godine, koji je po ratifikaciji od strane država članica EU, Europskog Parlamenta i Hrvatskog Sabora stupio na snagu 1. veljače 2005. godine.

Sporazumom su utvrđena opća načela, regionalna suradnja, slobodno kretanje radnika, roba, kapitala, pružanje usluga, poslovni nastan, uspostava pravila i zakona o tržišnom natjecanju, početak postupka usklađivanja  nacionalnog zakonodavstva država potpisnica s pravnim stečevinama  EU i postupno razvijanje  područja slobodne trgovine između dviju potpisnica.

Potpisivanje Sporazuma dalo je državi potpisnici R. Hrvatskoj status pridruženog člana i kandidaturu za člana  EU.

9. ZAKLJUČAK

Republika Hrvatska je u okviru pristupnih pregovora s EU  uskladila  svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU. Pregovori o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji završili su u lipnju 2011. godine.

Nakon usklađivanja zakonodavstva R Hrvatske sa pravnom stečevinom EU Republika Hrvatska je 9. prosinca 2011.potpisala u Bruxellesu Ugovor o pristupanju s Europskom unijom., što otvara put postupku ratifikacije. U Hrvatskoj će se raspisati referendum o pristupanju Europskoj uniji na kojem će građani odlučiti o ulasku R. Hrvatske u Europsku uniju.

Literatura:  

1)      Pierre Rodier: Droit social de lUnion europeenne ( Europsko socijalno pravo – prof. na Sveučilištu Paris I Pantheon)

2)      Bernard Teyssie: «Droit europeen du travail», Litec Groupe- Lexis Nexis, Paris

Dokumenti:

1)      Rimski ugovor o osnivanju EZ od 25.ožujka 1957 godine.

2)      Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisana u Rimu 4. studenog 1950.godine a stupila je na snagu 1953. god.( U R: Hrvatskoj stupila je na snagu nakon ratifikacije Hrvatskog Sabora  5. studenog 1997.)

3)      Europska socijalna povelja iz 1961. god. revidirana 3. svibnja 1996.

4)      Sporazum iz Schengena potpisan 14. lipnja 1985. god., objavljen 30. srpnja 1986. (JORF 5. kolovoza 1989)

5)      Direktiva broj 38./64 od 25. ožujka 1994 god. (JOCE broj 62. od 17. travnja 1964.)

6)      Direktiva broj 64/240 CEE od 25. ožujka 1964.god. ( JOCE broj  62. od 17. 4.1964.

7)      Direktiva Vijeća broj 64/221  od 25. veljače 1964. god. ( JOCE broj 56 od 4. travnja 1964.)

8)      Uredba broj 38/64 /CEE od 25.ožujka 1964 ( JOCE broj 62. od 17. travnja 1964.god)

9)      Direktiva broj 64./240/CEE od 25. ožujka 1964. god. ( JOCE broj 62. od 17.travnja 1964).

10)  Direktiva broj 687/360 od 15. 10. 1968 ( JOCE broj L 257 od 19. 10. 1968 god.)

11)  Direktiva broj 1612/ 68 CEE od 15. 10. 1968 ( JOCE broj L 257. od 19. 10. 1968)

12)  Uredba broj 1257 od 19. 10. 1968.

13)   Uredba broj 1612/791/CEE od 29. lipnja 1970

14)  Uredba broj 1612/68 CEE od 15. listopada 1968.

15)  Uredba br. 15 od 16.kolovoza 1961. (JOCE br. 57 od 26. kolovoza 1961.)

16)  Direktiva od 16. kolovoza 1961. (JOCE br. 80 od 13. prosinca 1961.) o uspostavi prvih mjera za osiguranje realizacije slobodne cirkulacije radnika u okviru EZ

17)  Uredba br. 1251/70/CEE od 29. lipnja 1970. (JOCE br. L142 od 30. lipnja 1970.)

18)  Uredba br. 1408/71/CEE od 14. lipnja 1971. koja se odnosi na primjenu režima socijalnog osiguranja za radnike i članove obitelji

19)  Europska konvencija o pravnom statusu radnika migranata od 24. studenog 1977.

20)  Direktiva br. 90/364, 365, 366 / CEE od 28. lipnja 1990. koja se odnosi na pravo boravka (JOCE br. L 180 od 13. srpnja 1990.)

21)  Direktiva br. 90/365/CEE od 28. lipnja 1990.

22)  Direktiva br. 93/96 od 29. listopada 1993.

23)  Direktiva br. 64/221/CEE od 25. veljače 1994.

24)  Direktiva br. 93/96/CEE od 29. listopada 1993. (JOCE br. L 317 od 18. prosinca 1993.) koja se odnosi na pravo na boravak studenata

25)  Direktiva EU Parlamenta i Vijeća br. 96/71 /CE od 16. prosinca 1996. koja se odnosi na detašman radnika u okviru davanja usluga na području EU (JOCE br. L 1821 iz siječnja 1997.)