Obraćanje Predsjednice na 25. tradicionalnom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista
http://predsjednica.hr/objava/2/3/1898
8. studenog 2017. Opatija
U organizaciji Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji se održava tradicionalno, 25. savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista: "Ekonomska politika Hrvatske u 2018.". O položaju Republike Hrvatske u međunarodnom okruženju govorila je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.
„Drago mi je što danas mogu biti s vama, na 25. tradicionalnom savjetovanju ekonomista u Opatiji. Čestitam domaćinima na ovoj obljetnici. Ona pokazuje ustrajnost i kontinuiran napor ekonomista u naglašavanju glavnih tema, problema pa i prijedloga rješenja u području gospodarstva. Isto tako, pokazuje i vašu ustrajnost u poticanju dijaloga između struke i politike na visokoj razini, jer na ovom su događaju, uz rijetke iznimke, uvijek sudjelovali predstavnici najviših državnih institucija.
U skladu s ovom obljetnicom obratit ću vam se osvrtom upravo na proteklih 25 godina. Posebice na poziciju u kojoj se nalazimo danas, nakon raznih politika, reformi i inicijativa u području gospodarstva tijekom godina.
Pitanje koje se na samom početku nužno nameće jest – možemo li biti zadovoljni rezultatima i učincima ovakvih savjetovanja? Jednako kao i svih drugih javnih rasprava na temu gospodarstva? Možemo li ih jasno povezati s provedenim aktivnostima, politikama i reformama?
Svake godine razmjenjujemo mišljenja i stajališta, uz visoku razinu suglasja, ali moramo se upitati o njihovoj učinkovitosti, odnosno provedbi.
Učinkovitost možemo gledati izdvojeno, promatrajući događaje i trendove u vakuumu. No, takva je perspektiva varljiva i navodi na krive zaključke i politike. Želimo li imati objektivan pristup i objektivnu perspektivu, moramo se postaviti u kontekst svojega okruženja. Naši rezultati i pokazatelji dobivaju pravu vrijednost onda kad se uspoređujemo s onima koji su nam, u gospodarskom smislu, prva konkurencija, te ako znamo što su u svemu tome naše prednosti, nedostaci i potrebe.
Slijedom takvog pristupa, moramo zaključiti kako slika koja je pred nama danas u Hrvatskoj nije blistava, niti nam daje razloga za zadovoljstvo, već prije za zabrinutost.
Navest ću nekoliko primjera i usporedbi s drugim članicama EU
Hrvatska ima jednu od najlošijih stopa omjera izvoza u odnosu na bruto domaći proizvod u srednjoj Europi
Taj omjer još je naglašeniji gledamo li samo izvoz roba, bez usluga
Ulaganje cijelog društva u istraživanje i razvoj po glavi stanovnika među najnižima je u Europi (u 2015. godini RH – 88€ po stanovniku, prosjek EU – 587€ po stanovniku)
U odnosu na prosječnu razvijenost srednje i istočne Europe i BDP-u po glavi stanovnika, Hrvatska se sve više udaljava. Dok smo jednom bili razvijeniji, pa potom izjednačeni, danas dostižemo samo 85% razine razvijenosti srednje i istočne Europe
Među najlošijima smo u povećanju broja zaposlenih u prvom kvartalu ove godine u odnosu na prvi kvartal 2015
Imamo najnižu stopu sudjelovanja građana starih između 55 i 74 godine u cjeloživotnom obrazovanju u Europskoj uniji. Mladi u istome više sudjeluju, ali smo po tome opet među zadnjih 5 država članica u Uniji
Stope porasta produktivnosti, zaposlenosti i BDP-a od 2013. do 2016. godine u Hrvatskoj među najnižima su u Europskoj uniji
Porast BDP-a nam je i u novim pokazateljima jedan od nižih među „novim“ članicama Europske unije (srednje Europe)
Imamo jednu od najnižih stopa aktivnosti radne snage u Europskoj uniji te drugu najnižu stopu zaposlenosti građana između 20 i 64 godine starosti
Nadalje – udio populacije koja se nalazi u riziku od siromaštva ili društvene isključenosti među najvišima je u EU
Naši stariji umirovljenici svojim se primanjima nalaze u jednoj od najrizičnijih pozicija kad je riječ o riziku od siromaštva u Europskoj uniji. Kakvu tek poruku ovaj pokazatelj pruža našim mladima u vidu perspektive sigurne budućnosti?
Isto tako – kakvu perspektivu imaju naši mladi danas kad s najvišom prosječnom dobi u Europskoj uniji napuštaju roditeljski dom?
Suprotno općem mišljenju, ili mitu, Hrvatska ima skoro najniža socijalna davanja za mlade između 25 i 39 godina starosti u Europskoj uniji,
Ono što tu još više zabrinjava jest što u tim davanjima, za razliku od razvijenijih država Unije, nema davanja za obrazovanje, već se zadržavamo na davanjima za nezaposlenost ili invalidnost. Ova su davanja potrebna, ali zašto nam nedostaju ona najproduktivnija?
Među najslabijima smo u prosječnim rezultatima testova iz matematike u Europskoj uniji. No, još više od toga, zabrinjava činjenica kako su rezultati samo granično bolji u 2015. godini u odnosu na 2003. Dok drugi napreduju i prestižu nas, mi čvrsto stojimo pri začelju. Posljednji rezultati indeksa ljudskog kapitala pokazuju kako ne ostvarujemo znatniji pomak te i dalje ostajemo relativno nekonkurentni upravo u onom području koje će biti ključno u razvoju globalnog gospodarstva – u području ljudskih resursa
Ovaj indeks pokazuje i kako je populacija starije dobi, u području kapaciteta i obrazovanja, konkurentnija i komparativno bolje stoji u odnosu na druge države od mlađih dobnih skupina, što upućuje na zaključak kako naš obrazovni sustav već desetljećima stoji i ne mijenja se, dok se konkurencija prilagođava, razvija i napreduje. Toliko o tome da nam ne treba obrazovna reforma.
Na posljetku, ponavljam ono što toliko često govorim i što je istaknuo i profesor Jurčić, a to su izrazito negativni demografski trendovi a posebno odlazak mladih obrazovanih ljudi u inozemstvo.
Na žalost, mogla bih nastaviti nabrajati i dati podosta primjera i u drugim područjima. No, već i ovi podaci navode na zaključak – koji sam već više puta istaknula – kako predugo stojimo, a drugi nas prestižu ili nam sve više odmiču.
Posljednji komparativni pokazatelj dobili smo prošloga tjedna u okviru novog izvješća Svjetske banke – „Doing Business 2018“. Nakon nekoliko godina rasta, u godini u kojoj nije bilo promjene metodologije izrade izvješća, Hrvatska je pala za 8 mjesta. Ispred nas su mnoge države koje praktički jučer nismo ni smatrali konkurencijom. Danas, na žalost, oni na isti način mogu gledati u odnosu na nas.
Znakovito je da Hrvatska nije nazadovala u pogledu ukupnog broja bodova u izvješću Doing Business 2018 u odnosu na prošlu godinu. Hrvatska je učinila graničan, minimalni pomak. No, druge su države u pravilu učinile puno snažnije reformske zahvate, pa time i pomake na ovoj listi.
Ovo izvješće, naravno, nije jedino i najvažnije mjerilo našeg poslovnog okruženja, ali ono vrlo zorno ukazuje na dva problema s kojima se već predugo nedovoljno uspješno borimo:
- Prvi je činjenica kako smo kao društvo razvili visoku razinu „otpornosti na promjene“, od državnih struktura do šireg društva i javnosti, koji najavu promjena često dočekuju defetistički i s velikim otporom
- I drugi koji jasno ukazuje kako – unatoč višegodišnjem naglašavanju potrebe prilagodbe našeg sustava potrebama poduzetnika i ulagača, kako domaćih tako i stranih – i dalje ne predstavljamo privlačnu destinaciju za ulaganje, niti činimo potrebne korake kako bi se ta slika promijenila
Sve ovo zvuči prilično crno i negativno. No, znamo da nije sve tako. U Hrvatskoj imamo i odličnih primjera uspjeha i izvrsnosti, tvrtki kojima se možemo ponositi, koje se razvijaju i uspijevaju, zapošljavaju i bore se na globalnoj razini. Volimo ih isticati i nazivati ih našim perjanicama. No, moramo biti svjesni kako od toga nemamo ništa sve dok su nam one perjanice bez pratitelja, bez onih koji idu iza njih i slijede njihov primjer; sve dok oni i dalje u našem društvu predstavljaju iznimku, a ne samo primjer najboljih među velikim brojem odličnih.
Isto se načelo može primijeniti i na državu i državni ustroj, koji je tu kako bi omogućio razvoj sustava u kojem uspjeh neće biti iznimka; na državu koja će svojim aktivnostima i praksama predstavljati dobro uhodan sustav koji kontinuirano poduzima i provodi prave kvalitetne politike.
Pokazali smo u brojnim situacijama koliko smo sposobni, ali to smo u pravilu pokazivali u kriznim situacijama, situacijama u kojima je bila potrebna brza reakcija, inteligentna improvizacija i rješenje kritičnog trenutka. Često, pa možda čak i u pravilu, usprkos postojećem sustavu, i s ad-hoc rješenjima koja često ne prerastu u primjer dobre prakse.
Zašto je tako? Zašto istu domišljatost i sposobnost, koje nedvojbeno imamo, ne pokažemo u doba blagostanja, pozitivnih trendova, kada je najlakše razviti rješenja, sustav i prakse koje će nas zaštititi kad prođe doba „debelih krava“?
Na ovom i sličnim skupovima uvijek razgovaramo o istim ciljevima. U velikoj mjeri slažemo se oko prepoznatih problema i jasni su nam ciljevi. Jasni su nam, dame i gospodo, i načini njihova postizanja. No, unatoč tome, na žalost, do tih nam ciljeva ostaje isto rastojanje.
Od početka svojega mandata promoviram i potičem razgovore o gospodarskim temama koje smatram važnima. Kroz dvije i pol godine većina stavova prihvaćena je od svih uključenih. Kao što sam i u razgovorima sa svim dionicima političkog i gospodarskog života još u 2015. godini postigla visoku razinu suglasja o ovim temama.
No, dvije i pol godine kasnije, unatoč nekim pozitivnim makroekonomskim pokazateljima i trendovima, i dalje nema pravih rezultata, nema pravih aktivnosti. I dalje se svi slažemo, ali se ne može reći da se dovoljno poduzima.
Vi, okupljeni ovdje, možete promatrati unatrag i dalje od dvije i pol godine. Možete promatrati prošlih 25 ili 17 godina. Možete napraviti analizu tema koje se uporno ponavljaju iz godine u godinu te napraviti analizu učinaka pokretanja tih tema. Bojim se da bi rezultati bili obeshrabrujući.
Mogu podsjetiti na neke primjere tema i projekata koji su uvijek tu, koji su vječni:
Poticanje izvoza i ulaganja
Rješavanje demografske problematike
Postizanje društva znanja i provedba obrazovne reforme
Sređivanje i usklađivanje zemljišnih knjiga
Reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava
Unaprjeđenje i ubrzavanje sporog i tromog pravosudnog sustava, neprimjerenog 21. stoljeću, u kojemu nam brojni procesi traju desetak i više godina
Unaprjeđenje poslovnog okruženja, poticanje poduzetništva
Veliki broj velikih infrastrukturnih projekata, primjerice nizinska pruga Rijeka-Budimpešta, kanal „Dunav-Sava“ ili niz energetskih projekta, koje razvijamo više od desetljeća, a da nijedan još nismo razvili. Uzmimo kao primjer LNG terminal na Krku. Odluka o njegovoj gradnji donesena je u isto vrijeme kad i poljska odluka o gradnji terminala Švinoušće. I dok je njihov službeno pušten u pogon u listopadu 2015. godine, a počeo s isporukama u prosincu iste godine, naš je još na razini papirologije
Strukturne reforme – toliko puta spominjane da su izgubile svoju unutarnju vrijednost i sadržaj. Postale su već toliko apstraktne da ih se u javnom prostoru više ne doživljava ozbiljno, pa i ne znamo što pod njima mislimo.
I još puno toga. Postoje strategije, liste preporuka, akcijski planovi, ali malo se njih realizira. Poput perjanica u privatnom i reforme u javnom sektoru još su iznimka, a ne pravilo.
Time dolazimo do pitanja: tko i gdje donosi odnosno ne donosi odluke? Ovdje, s ove pozicije, mogu u skladu sa svime navedenim zaključiti kako je možda i najveći problem pred nama – problem s kojim se ne suočavamo, barem ne učinkovito – problem manjka kapaciteta države i javne uprave za provedbu svih navedenih reformi i za postizanje navedenih ciljeva.
Problem kapaciteta i sposobnosti sustava da učinkovito i rutinski provodi potrebne reforme i uspješno reagira na nepredviđene događaje.
Ako se, naime, svi slažemo u definiranju problema i ciljeva, jasno je da je ključni problem manjak kapaciteta države i javne uprave na svim razinama. Drugo objašnjenje, a koje vodi ka zaključku o manjku razumijevanja i političke volje, bilo bi potpuno neodgovorno te mi je ono osobno neprihvatljivo.
Stoga, želimo li postići sve navedene ciljeve, između ostalog, potrebni su nam:
Politička vizija i odlučnost. Hrabrost i otpor populističkim potezima i mjerama. Nepopuštanje pred partikularnim zahtjevima interesnih skupina i ustrajnost na osobnoj i zajedničkoj viziji.
Pojačanje kapaciteta državne i javne uprave. Mi kao državni dužnosnici moramo ne samo osluškivati bilo naroda, već ga i voditi u trenucima kad je vodstvo prijeko potrebno. Moramo uskladiti sukobljena istodobna traženja bolje i učinkovitije uprave, ali i rezanja državnih troškova. Ne možemo pratiti i zadovoljiti trendove koji istodobno traže visokokvalitetno školstvo, zdravstvo i protupožarnu zaštitu s jedne strane, te ukidanje po mogućnosti svih poreza, s druge.
Potrebna nam je i puno snažnija sposobnost komuniciranja naših ideja i planova, kako nam i najbolji planovi ne bi propali radi površne javne percepcije. Početak komunikacije na projektu uvođenja Eura dobar je primjer, i vjerujem kako pokazuje novu kvalitetnu praksu komunikacije države s javnošću.
o Vjerujem kako će biti riječ o iskrenoj raspravi gdje će sva mišljenja i konačna želja građana biti uzeta u obzir.
Ponajviše nam je potreban sustav koji ne počiva na improvizaciji, ali i koji neće gušiti kreaciju i inicijativu. Sustav koji se neće ukidati i iznova graditi sa svakom političkom promjenom. Sustav koji će i samostalno, bez političkih trendova ili medijskih pritisaka, prepoznati buduće gospodarske trendove i potrebe te sukladno tome djelovati i kontinuirano nadograđivati i mijenjati naše društvo.
Sustav koji će omogućiti da nam svaka nepredviđena situacija ne bude krizna već lako savladiva. Naime, dok god imamo pasivne institucije, koje ne prate razvojne potrebe, koje se ponašaju kao da ih se životni problemi mladih, radnika, seljaka i umirovljenika ove države ne tiču, sustav će raditi na principu „hladnog pogona“, rađajući nezadovoljstvo i ogorčenje.
Tu moramo učiniti snažne zahvate, mijenjati zakone prakse i procedure. A sve kako bismo imali sustav koji neće, slikovito rečeno, „jesti samoga sebe“, nego će nam omogućiti ostvarivanje postavljenih ciljeva.
Veseli stoga najava koju smo posljednjih tjedana čuli od Vlade o reformi javne uprave, koja će biti usmjerena upravo prema učinkovitosti i mjerljivosti učinaka, kako sustava tako i svakog pojedinca. Vjerujem kako će se, uz dobar menadžment, pokazati koliko kvalitete imamo u sustavu kad se isti ispravno organizira i usmjeri.
Predstavljeno stanje ne izgleda optimistično i možda će se nekome činit da je previše negativnog u ovom izlaganju. No, ovo su činjenice koje nisu ni pesimizam, ni optimizam, već realnost. A samo svjesni realnosti možemo biti spremni na izazove pred nama. Samo svjesni izazova možemo imati šansu premostiti ih i riješiti u našu korist.
U skladu s ovime, nadam se kako ćemo podići svoje kapacitete za provedbu reformi i svih povezanih aktivnosti. Osobito se nadam kako ćemo, ako ne u potpunosti već iduće, a onda za nekoliko godina, ovdje razgovarati o rezultatima, a ne o planovima i nerealiziranim potencijalima; da ćemo se, umjesto opetovanog razgovora o još jednoj „pet do dvanaest“ situaciji, dičiti sustavom s puno perjanica i još više sljedbenika; da ćemo umjesto razgovora „trebali bismo“ voditi razgovore krećući se s pozicije „napravili smo“ i „možemo još“; da ćemo, umjesto o potrebi potpune reforme javne uprave i javnih politika, razgovarati o njihovim uspjesima i daljnjim reformama za koje ćemo znati da smo ih sposobni provesti.
Nadam se kako će moje današnje obraćanje biti prepoznato kao prinos rješenju problema koji predstavlja glavnu prepreku provedbi reformi i promjena, a samim time i komparativno sporijem razvoju. Ljudi koji preuzmu visoke državne dužnosti nisu odgovorni za prošlost i zatečeno stanje, ali smo odgovorni za razinu promjena u društvu na kraju naših mandata u odnosu na njihov početak.
Hvala vam na pozornosti i želim vam uspješan i plodonosan rad u ova tri dana konferencije.“