Gledala sam kroz prozor i nisam vidjela oblake ni Mjesec, a nije bilo ni zvijezda da osvijetle trenutke koje sam gurnula u sjenu. Da ih ne vidim kao što ne vidimo prolaznost vremena. Htjela sam postati 'daltonist' za vrijeme,a ipak ga osjećala. Grebalo me i zadiralo do dubina.Nisam bila dobar procjenjitelj ni 'kalkulator' pa su se veze događale same od sebe. Nametali su se svakim pokretom, gestom i osmijehom i potvrđivali da su upravo oni ispravni, zgodni, šarmantni. Pravi.
Da su, ….ma nije važno!
Znala sam da su postojeći s pečatom „dogodilo se“. Ma koliko se trudila da ih kao takve ostavim za sobom, navirali su poput dosadne jesenje kiše koja ne 'misli' stati. Vraćali me u strasne zagrljaje i vjeru da nikada ne će biti u ladici prošlosti. Iluzija moderne bajke u kojoj sam odrasla i htjela vjerovati da je ljubav poput Djeda Mraza koji nije stigao s darovima, ili su darovi oni koje nisam očekivala.
Maja je pozvonila u trenutku kada sam isprobavala novu haljinu antracitne boje. Smiješila sam se obrisu bez glave u ogledalu ne doživljavajući se. Nisam se mogla prihvatiti u jednini. S Mišom sam bila zadovoljna cjelina, uljuljana u postojanost. Od kada je to postala iluzija sve sam više osvješćivala svoj nedostatak. Odbijala sam pomisao na nešto lijepo, pa makar i kratkotrajno. U trenutku se lampica upalila i osvijetlila ono što sam potiskivala. Htjela sam strast vidljivu, u očima, pokretima, govoru, a ljude koja sam susretala zaokupljala je sumorna izmaglica u kojoj se oči nisu vidjele, a glas bio prigušen. Nije bilo životnosti ni osjećaja da bi se mogla pojaviti, vratiti s izgubljene staze.
Mrtve siluete u stvarnosti.
Maja je, kao obično, uletjela poput vjetra, zalupila vratima, odbacila štikle i treskom se bacila u naslonjač. “Uh, koji dan!“ Gledala je u moju novu haljinu, odmjeravala me kad je „ko ofurena“ naglo poskočila, kao da ju je nešto bocnulo, ozlijedilo. “Ma što ti je to na leđima?“ uzviknula je i rukom prekrila usta.„Ništa, što bi bilo?“ rekla sam mirno i pokušala u ogledalu vidjeti o čemu govori.
Nisam ništa vidjela.
„Pogledaj malo bolje, okreni se. Evo usmjerit ću noćnu lampu da te osvijetli, da vidiš! Moraš to vidjeti!“,povišenim tonom, skakućući oko mene, pokušala je dokazati da na mojim leđima ima „nešto“.Opet nisam ništa vidjela. Onda je mobitelom snimila leđa. Na snimci su se vidjela gola leđa i ništa drugo.
„Vidiš da pretjeruješ, koji ti je vrag danas?!“pitala sam prestrašeno.
„Ma kad ti kažem,na leđima ti je profil nekog muškarca u prirodnoj veličini,“ rukom je pratila sliku na mojim leđima. Počela sam se glasno smijati uvjerena kako se šali, kako izmišlja kao da ne želi da ikad obučem haljinu boje antracita.
„Daj, ne budali! Reci otvoreno da ti se haljina ne sviđa, da mi ne stoji dobro, da si ljubomorna što mi stoji dobro, reci bilo što samo nemoj izmišljati takve gluposti.“
„Ne izmišljam!“vikala je.
„Hoćeš da pozovem susjedu,pa da ti ona kaže, kako na leđima nema nikakvog lika,kako si sve izmislila,“pokušala sam je pribrati.
„Zovi koga god hoćeš! Pa nisam valjda luda.Vidim, što vidim.“
Sumnjičavo sam vrtjela glavom. Otišla u foto-studio i zamolila da mi snime leđa. Na fotografijama se nije ništa vidjelo i ja sam se smirila. Nisam nazvala Maju.
Za mene je to bila završena priča.
Na svečanoj večeri, prišla mi je Ana i šapnula da izađem. Gledala sam je s nerazumijevanjem.„Imaš li kakav šal, da se ogrneš?“pitala je tiho. Pogledala sam je s upitno….“ Imaš nešto na leđima,“žmirnula je očima. Uplašila sam se, slegla ramenima i pomislila na Maju. Što je, tu je. Nemir me zavrtio , uzeo u krug, igrao se sa mnom. Odjednom me preplavio osjećaj cjelovitosi. Posve mirno, trezvene glave, pomislila sam : bar nešto dobro.
U Željkovom atelieru, olovkom je lice s mojih leđa preneseno na papir. Gledala sam u lice koje mi se čas približavalo, čas udaljavalo, ne sjećajući se da sam ikad susrela nekog s takvim licem. Tu sam noć sanjala muškarca s dva lica. Jedno s prednje strane, a drugo sa stražnje strane glave. Muškarac s dva lica, klečao je nada mnom i govorio da duboko udahnem. Probudila sam se bez zraka ,sva zbunjena. Ponovno me „lik“ uzeo pod svoje. Svakim sam danom sve jače osjećala prisutnost muškarca na leđima. Navečer, kad sam ugasila svjetla mislila sam na „lice“ponekad se ljuteći na 'parazita' koji se bez pitanja naselio i udomaćio, a koji put pokušala uspostaviti prijateljski dijalog. Izazivala sam ga da se odseli , da me pusti da živim svoj život.
Nije bilo odgovora. Samo tišina.
Otišla sam na ljetovanje i mislila kako će sunce učiniti svoje. Razlike u boji kože s obrisom nepoznatog muškarca, izblijedjet će. Baš kao i priča koja mi se dogodila ili se trebala dogoditi. Dogodilo se suprotno od očekivanja. Razlika u tonu kože se pojačala, a parapsiholog Niko poslao odgovor da se s time – 'nikad susreo' i da ne zna. Mirila sam se sa stanjem i pokušala prihvatiti „lice“ kao dio sebe.
Znala sam da se ništa ne događa bez razloga.
Vrijeme je prolazilo, a ja sve manje obraćala pažnju, slika se počela lagano 'povlačiti'. Gubiti se.
Snijeg je pokrio krovove i uprljao ulice. Gackala sam između snježnih brazdi, koje su oblikovali automobili i poskliznula se. Skamenila sam se kad sam ga ugledala. Izgledao je otmjeno, odmjereno i živo. Stajao je iznad mene, visok, vitak u plavičastom odsjaju. Sivkaste sjene 'plesale' su oko njega, dok se smeteno smiješio. Gledali smo se. Osjetila sam da mi govori, a usne mu se nisu micale. Ipak sam ga čula. Riječi su mu zapinjale, bile glasne, pa sve tiše, da bi se pojačavale sa smislom i bez njega. Buka ulice utišavala je ton njegovog glasa. Zbunjenost je bila gusta i ukrućena.
Svejedno sam mu dopustila da me podigne.
Noga me prestala boljeti i žariti, a misli se pojačale. Što god da sam radila, čula sam ga, razgovarala s njim, imala osjećaj da znam što će mi reći. Ljutila se na predvidljivost i gubitak čarolije. Opet sam htjela modernu bajku i vjerovala u nju.
Nazvala sam Maju da joj ispričam, da nisu svi mrtvi, da sam upravo upoznala „živog muškarca“ i da se spremam za susret s njim. Smijala se i govorila, kako sam namjerno pala.
Pobunila sam se.
Saša se predstavio kao zanimljiv sugovornik. Imao je sadržajan i realiziran život. Najsnažnije su mu bile oči. Na trenutke sam imala osjećaj kao da ga od nekud znam, a onda opet ne znam. Približavao mi se, da bi se udaljavao, gubio u trenutku, kao da bježi, skriva se. Kao da ima neku tajnu, duboku i nedokučivu. Na rastanku sam osjetila kao da se rastajem sa sobom.
Tuga je bila neobjašnjiva.
Nedostajao mi je sve jače, svakim trenutkom. Osjećala sam se ogoljeno, napušteno, odbačeno, kad me ne bi nazvao. Nisam se mogla prepoznati. To nisam bila ja. Obećala sam si da ću biti oprezna, da ću usporiti. Onda se opravdavala kako takvog čovjeka ne treba zaobići, kočija ionako prolazi svakih deset godina.
Kad ga je Maja susrela ukočila se. Izašle smo na zrak.
„Zar ga ne prepoznaješ? On je „lice“!?“jedva je promucala.
Pridružio nam se. Zurile smo u njega nepomičnim, staklenim pogledom. Jedva sam se pribrala i rekla mu:“Pričat ću ti o tome drugi put…“