Iz
neobjavljene književne proze Maje Bezjak,
Nakon
zadovoljstva pruženog čitateljima romansirane biografije gospodje Maje Bezjak, “Na
vršcima pristiju“, izazov nam je nova pripremljena knjiga velike hrvatske
umjetnice, intelektualke koja cijelim kapacitetom svojega bogatog bića, živi
život, pripada mu, širokim zahvatom spoznaje, analizira, svrstava, zaključuje i
orijentira se, kao i sve one koji dijele spoznaje s njom, autoricom zanosne
literarture.
Maja Bezjak
se širokim zamahom vraća svojim korjenima, svojoj obitelji u više generacija,
svojem roditeljskom domu, djetinjstvu, navikama usadjenim sustavnim odgojem kao
izrazom skrbi i ljubavi, obrazovanjem, školom, jezicima, umjetnošću.
Hrvatski i
njemački kod kuće, francuski i engleski u školama, studij glasovora u programu
Akademije, pa balet i karijera koja je odvodi na stipendiju u Pariz, a potom na
zagrebačkoj sceni,u suradnji s legendarnim koreografskim parom iz moskovskog
Boljšoj teatra, Rostislavom Zakharovim i njegovom suprugom, ostvaruje
protagonstičke uloge, Odettu i Odiliju, u velikom baletu Petra Iljiča
Čajkovskog “Labudje jezero“, na prvoj integralnoj izvedbi djela, na praizvedbi,
u zagrebačkom HNK, 5. travnja, 1962.
Maja Bezjak
sustavno proučava slikarstvo u ime osobne jake platforme za vizualne standarde,
za brzo pripadanje vizualnim senzacijama i likovno kreiranje situacije na
sceni, kroz zakonomjernosti baleta i sustava „neverbalne komunikacije“ koji
baletna umjetnost u scenskim rasponima izraza i ponuda, tvori.
Raznovrsna
znanja, obilja ideja, raskoši asocijacija, jaka struja svijesti, inventivna
intuicija, sve to odredjuje nastajanje unutarnjeg imperativa da se velike
akumulacije spoznaja i odnosa, počnu „pretakati“ u opojna štiva, u nastajanje
djela koja čine literarni opus Maje Bezjak
Umjetnica
piše kritičke osvrte na baletnu produkciju i godinama obogaćuje stranice Kulture
„Vjesnika“. Publicistički rad Maje Bezjak, iskustva i dometi, ubrzavaju
odluku da se, introspektivno prijedje osobni životni put, od najranijih
sjećanja do svih dogadaja i doživljaja kasnijih etapa, do najnovijega doba o
kojemu piše dokumentarno esejističkim pristupom i egzaktnim koordinatama
vremena na koje se pažnja Maje Bezjak odnosi, s vrijednostima slikovite
reportaže o sedimentima života, zbivanja, otkrića i spoznaja kao vrste osobnih
putokaza u ime ponude orijentira i svima koji dijele radost s autoricom djela
kojemu se priližavaju, uvrštavajući ga u okvire svoje pozornosti ili kao knjigu
u sastavnici svoje kućne biblioteke. ( redakcija)
Maja Bezjak,
P r i č e iz o s a m e
(..........inserti)
Insert I.
Došao
je i zadnji dan, Stara godina, Silvestrovo, kad svi kao pomamni unose u stanove
ogromne količine boca vina i hrane, ili se uljepšavaju za izlazak na neki od
organiziranih dočeka Nove godine, koji se oglašavaju već mjesec dana unaprijed.
Mnogi sugrađani siromašnijeg džepa a pogotovi mlađi svijet, sakuplja se na
središnjem gradskom trgu oko Bana Jelačića i tu u sveopćoj gunguli i pjesmi
estradnjaka, koja trešti s montažne pozornice, s plastičnim čašama kuhanog vina
u ruci, veseli se narod kolektivno u očekivanju boljeg života. Glavno je da se
slavi. Još Hrvatska ni propala!..
Posljednje je veče odlazeće godine. Hladnoća
je pritisla, pa se gusta magla u zrncima osula okolišem. Činilo se kao da je
pao snijeg. Žurim se posvršavati uobičajene poslove, nekako na brzinu povečeram
i zauzimam mjesto pod perinama u krevetu. Zapravo sam sve ove posljednje dane
nestrpljivo čekala taj trenutak da se bacim na tekst, o kojem već danima
razmišljam.
Sjedeći
u postelji poduprta jastucima, počela sam pisati svoj feljton, a misli su mi
navirale i slike se pretakale u riječi
koje su izgleda već dugo spremne čekale, odavna bile ispisane u mojoj
potsvijesti. S radio tranzistora na dohvat ruke uz moj ležaj, tiho je svirala
klasična glazba, pa nisam ni registrirala struganje stolica i topot koraka iz
stana nad mojom glavom, od koje se čak luster na stropu s božićnim vijencem
lagano njihao a kuglice svjetlucale. Nisam ni osjetila kako brzo protiču
posljednji sati ove, za mene mučne godine. Grčevito sam pisala, nizala stranice
u velikoj bilježnici, dok me nije trgnulo gruvanje raketa i štektajuća paljba
iz vatrenog oružja. Pucalo se kao da smo na ratištu..
Skočila
sam do prozora i promatrala rasvjetljeno, plamteće nebo, prekriveno crveno
obojenim dimom i maglom...
Sretna
Ti Nova godina!.. prošaptah samoj sebi,..suspregnutog daha.. Zadnja godina
dvadesetog stoljeća, mojeg stoljeća, čije sam ja dijete i čije obilježje nosim
u svakom atomu svoga bića. Osjetih je kao neko čudno strujanje zraka oko sebe,
kao neku tajanstvenu strepnju pred onim što mi donosi, kao strah da mi ne bude
nalik na ovu minulu, zapravo na čitav niz posljednjih godina koje želim što
prije zaboraviti, ako je to moguče? Skrušeno sam stajala nasred sobe i
osluškivala zvonjavu dalekih zvona s
radio aparata, iz neke neznane zemlje...
Hladnoća
me potjerala natrag pod topli pokrivač i bila sam toga časa sretna, što se
nisam dala nagovoriti na izlazak, što mi je vrijeme prohujalo u sadržajnom
poslu za koji sam prelistavajući napisano, bila sigurna, da će mi pisanje
postati ne samo velika potreba već i važna preokupacija u nadolazećem životnom
razdoblju.
Ujutro,
dok je još čitav grad spavao oboren ispijenim alkoholom, dok je još iz daleka
potmulo odjekivala pokoja zakašnjela petarda, što je nekako čudno osamljeno
zvučalo u snenoj, zimskoj, jutarnjoj tišini, krenula sam pješice niz brijeg do
Zvijezde pa uzbrdo put Mirogoja.Tek tu i
tamo neki samotnik poput mene, kretao se istim putem. Mraz se uhvatio svake
grančice drveća, suhog lišća i trave.
Tišinom
mirogojskih Arkada odzvanjaju tek moji koraci. Prolazim pokraj grbovima
označenih grobnica starih austrougarskih plemićkih porodica, u bitkama za čast
domovine na bojnom polju slavno poginulih K.und K. generala, carskih savjetnika
i uglednika, čije grobove nitko ne posjećuje već desetljećima, u čijim prašinom
pokrivenim brončanim kandelabrima nitko ne pali lampe. Tu i tamo tek netko
ostavi stručak suhog cvijeća.Uz stara zagrebačka prezimena davno mi poznata,
pojavljuje se sve više i novo uklesanih imena, strše žutim zlatom na patini
mramornih ploća i već izblijeđelih natpisa. Kroz zimsko magleno prijepodne,
žmirkaju rijetke upaljene svjetiljke, a zimski aranžmani u žardinijerama mirišu
na borovinu i mraz..mirišu nekim karakterističnim grobljanskim mirisom.
Stojim
nepomična, usamljena ispod niza kupola i stupova, pred mramornim zidom naše
grobnice, na kome su ispisana imena svih mojih dragih pokojnika podno brončane
Kristove glave s trnovom krunom.
Tiho
molim Oče naš..i suze mi poteku od same pomisli, da su ovdje gore preselili ne
samo moji najdraži već i svi oni poznati i nepoznati ljudi, koji su svaki na
svoj način i u svoje vrijeme obilježili naše devetnaesto i dvadeseto stoljeće,
koje eto umire i odnosi sa sobom moju vjeru u neke drugačije ideale i dostojanstvo
života koje nam je obećavano...u koje su mnogi vjerovali, a nikako da ga
dočekamo..
Silazeći
niz mirogojski brijeg, čvrsto sam odlučila zapisati mnoge svoje uspomene na moj
grad, na neke ljude i nekadašnji način življenja, koji kao čvrsto naslijeđe
upravlja neprimjetno i mojim životom. Ovo vrijeme koje sada nadire, koje briše
svojom agresivnošću mnogo toga što je stoljećima stvarano i već davno postalo
znakom naše europske pripadnosti, mijenja ubrzano ljude i običaje, nameće nam
život koji to i nije, već samo plastični surogat istinskih vrijednosti, za koje
su se mnogi koji počivaju ovdje na Mirogoju borili i obilježili ih svojim
djelima..
Insert II.
Subotom,
kad obično vraćam posuđene, pročitane knjige u knjižnicu “Bogdan Ogrizović” i
uzimam nove, krećem se uobičajenim putem. Iz Duge ulice prelazim Jelačićev trg
i tramvajsku stanicu da u novinskom kiosku kupim Nacional. U prolazu pokraj
kavane Dubrovnik,
pogledom kroz njen izlog, provjeravam je li društvo visoke intelektualne klase
za svojim „štamtišom“ već na broju?.Vlado Gotovac, vođa liberala, kao
dosadašnji misaoni i politički magnet je već mrtav, ali još sjede Zvonimir
Berković, Ante Babaja, Đuro Dobrović i još poneki,čije je svakodnevno sastajalište
godinama bila nedaleka Mocca. Dubokoumno pretresaju dnevnu politiku uz kavicu s
ciničnim osmjehom na licu, daju dojam uzvišene distanciranosti usred sveopčeg
vašara i gužve na ruraliziranom trgu Bana Jelačića.
Skrećem
iz Ilice u bivšu Marinkovićevu i Bogovićevu ulicu do Cvjetnog trga, pa prema
obližnjoj knjižnici, no sada taj kratki put, postaje za mene prava mora. Trebam
se probiti kroz uske prolaze, koje su nama, pješacima ostavili novootvoreni kafići i prelili se na
trotoare svojim stolovima, stolicama i suncobranima.
Trebam
se provuči i kroz kordon pomodarske mase žena i muškaraca odjevenih po
najzadnjem ludom modnom hitu, kroz gotovo ritualni defile agresivnih
poznatih
faca, ogledalu uspjeha naše plastične kirurgije sa silikonskim usnicama i
prsima, s operiranim nosevima, s umjetno
preplanulom kožom, lažnim umetcima kose, kojima nehajno zamahuju i bulje uokolo
s trendovskim naočalama na nosu...
Tko
je taj svijet u teretanama nabildanih mladih ljudi, koji svi nalikuju jedni
drugima, govore istim kreštavim grleno-nazalnim glasovima i fačkaju druge, isto
takve tipove sumnjivih egzistencija ali punih džepova?. Manekenke, nogometaši,
estradnjaci, glumci sapunica, mafijaši, poduzetnici, svi se izgleda poznaju i
prenavljaju, glumeći „celebrity“ kako ih nazivaju u žutoj štampi i na
televiziji, a svi su se upeli u želji da vide i budu viđeni, snimljeni ili
intervjuirani na potezu od kafića „Charly“ do Cvjetnoga trga.
Ima
tu i nadobudnih političara, popularnih odvjetnika i ostarjelih glumačkih faca
te nekadašnjih televizijskih zvijezda, koje s tamno ofarbanom ili oksidiranom
kosom, skrivajući naborano lice iza širokih tamnih naočala, napasaju oči na
izloženim golim trbusima ili bubrezima prolazećih ljepotica, koje se muče
nabadajući kao čaplje i ljeti u čizmama s visokom tankom potpeticom poput
olovke. To je u „trendu“! Zapravo svi su oni u „trendu“, svi su oni „super,
super“ od tuluma do promocije na modnim pistama, od gala vjenčanja do ludog
provoda na skupocjenim jahtama..
O
njihovim uzbudljivim avanturama, seksualnim ekshibicijama, šopinzima i
glamuroznom provodu u preko noći stečenom bogatstvu, žuta štampa hrani
primitivan, polupismen svijet i sve više širi famu o nekom slavnom životu, koji
postaje uzorom uspjeha na naš način.
Počinjem
se naglo osjećati loše, prolazeći, bolje rečeno probijajući se kroz ovu gužvu u
svojoj klasičnoj odjeći i s na potiljku skupljenom kosom, tegleći pročitane
knjige u staroj kožnatoj torbi. Osjećam se suvišnom, kao staromodni uljez, kao
da dolazim s neke druge planete, a ovo je još do nedavno bilo moje omiljelo
središte grada, tu je bio moj dom. Samo da što prije prođem kroz tu kreštavu,
agresivnu masu žena, koja me promatra kao svemirca!... Ili
se to meni samo čini?..
Dugo
potom u tišini knjižnice, u koju gotovo uletim kao u luku spasa, u toj
svojevrsnoj oazi mira s karakterističnim mirisom tapisona, papira i ljepenke
uveza tisuća knjiga, smirujem živce, obilazim police tražeći neko novije djelo,
jer sam sve ove knjige koje su mi dostupne već davno pročitala.Teško se dolazi
do novih izdanja, a sumnjam da se odmah razgrabe čim stignu na police ili odu u
promet onako ispod ruke. Već odavno nemam novaca za kupnju novih izdanja knjiga
kao što sam to nekada mogla i čak bila pretplaćena. Sve više čitam političke
memoare, povijesne knjige s tematikom Drugog svjetskog rata i
holokausta,Staljinovih čistki i strahota Gulaga, Golog otoka i slične političke
literature, jer romani ne plijene više moju
pažnju. Stalno tražim odgovor na pitanje: Što nam se to tako ubrzano
događa i gdje smo pogriješili? Što je uzrokom ove nagle promjene u sustavu
vrijednosti ali u čitavom svijetu? Novac sve više postaje svrhom a ne sredstvom
za prihvatljiv i dostojan život velike većine ljudi. Jesam li prekonzervativna
i neelastična u prihvaćanju ovog jeftinog, primitivnog ozračja koje nas je
zapahnulo, koje se sve više širi, zauzima ogromne, planetarne dimenzije, a ja
se u njemu gušim i tražim neke naznake morala, etike, kulture, estetike i
dobrog ukusa na kojima sam odgajana?.Trebam li se prilagoditi?..Mogu li se
prilagoditi?..A zašto bih se prilagođavala?
Na povratku kući, krećem duljim,
zaobilaznim putem preko Varšavske i Gundulićeve ulice, Ilicom, pa put Gornjega
grada, samo da se ne susrećem više s tom šarenom ruljom, koja bez kompleksa zauzima
neke meni drage prostore i na kojoj izgleda budući svijet ostaje, barem ovdje,
u našim uskim gradskim relacijama.