Maja Bezjak, čitateljima EHO u nama i oko nas...
Budući se radi o mojoj vrlo intenzivnoj djelatnosti koja
je na neki način kulminacija svih mojih životnih bavljenja i preokupacija, neke
vrste logičnom rezimeu bogatog umjetničkog i životnog puta, to se treba,
predstavljajući me kao spisateljicu, istaknuti samo ono najvažnije što je
doprinijelo tome.
Kratko biografski, podrijetlo zagrebačke kulturne
sredine, gimnazija, istodobno studij glasovira i tek pri kraju adolescentne
dobi početak studija klasičnog baleta,što mi je ubrzo postalo poziv i dalo
nesvakidašnje rezultate.Brzi uspon u plesačkoj i koreografskoj karijeri
istodobno na domaćoj sceni i širom svijeta, širilo je moje umjetničke horizonte
i spoznaje, pa sredinom sedamdesetih godina već počinjem pisati svoje prve
feljtone i kazališne kritike u radakciji Vjesnika i drugdje.Iza te djelatnosti
ostale su tisuće ispisanih kartica tekstova,koji će ovih dana ugledati svjetlo
dana sabrani u knjigu. Moja romansirana autobiografija „Na vršcima prstiju“
otkriva moje sagledavanje života i političkih situacija u kojima je odrastala
moja generacija.To su potresna sjedočanstva teškog vremena koje se nastavlja i
o kojima pišem sebi svojstvenim stilom.
Dakle,.... Zaharov,.... Labuđe jezero, sve su to epizode
u mojoj umjetničkoj karijeri i sazrijevanju mene kao istančanog promatrača
života koji me obogaćuje i gradi u meni spisateljicu „Priča iz osame“
zagrebačkih reminiscenci,u tišini moje treće dobi.
Bilo kakve bombastične rečenice daleko su od stila moga
rukopisa.On je jednostavan, introspektivan ali razumljiv. Sarkastičan i
melankoličan, nostalgičan i zanosan kao uostalom čitavo moje biće.
Evo, to sam očekivala u kratkom uvodu.Sve ostalo je
daleko od stila moje knjige i sadržaja.To više nije balerina koja piše, to je
zrela osoba koja razmišlja o pređenom životnom putu jedne zagrebačke dame.
Pozdrav
Maja!
P R I Č E IZ O S A M E
Zagrebačke reminiscence
( inserti za portal EHO ….)
I.insert
Došao je i zadnji dan, Stara godina, Silvestrovo, kad svi
kao pomamni unose u stanove ogromne količine boca vina i hrane, ili se
uljepšavaju za izlazak na neki od organiziranih dočeka Nove godine, koji se
oglašavaju već mjesec dana unaprijed. Mnogi sugrađani siromašnijeg džepa a
pogotovi mlađi svijet, sakuplja se na središnjem gradskom trgu oko Bana
Jelačića i tu u sveopćoj gunguli i pjesmi estradnjaka, koja trešti s montažne
pozornice, s plastičnim čašama kuhanog vina u ruci, veseli se narod kolektivno
u očekivanju boljeg života. Glavno je da se slavi. Još Hrvatska ni
propala!..
Posljednje je veče
odlazeće godine. Hladnoća je pritisla, pa se gusta magla u zrncima osula
okolišem. Činilo se kao da je pao snijeg. Žurim se posvršavati uobičajene poslove,
nekako na brzinu povečeram i zauzimam mjesto pod perinama u krevetu. Zapravo
sam sve ove posljednje dane nestrpljivo čekala taj trenutak da se bacim na
tekst, o kojem već danima razmišljam.
Sjedeći u postelji poduprta jastucima, počela sam pisati svoj
feljton, a misli su mi navirale i slike se pretakale u riječi koje su izgleda već dugo spremne čekale,
odavna bile ispisane u mojoj potsvijesti. S radio tranzistora na dohvat ruke uz
moj ležaj, tiho je svirala klasična glazba, pa nisam ni registrirala struganje
stolica i topot koraka iz stana nad mojom glavom, od koje se čak luster na
stropu s božićnim vijencem lagano njihao a kuglice svjetlucale. Nisam ni
osjetila kako brzo protiču posljednji sati ove, za mene mučne godine. Grčevito
sam pisala, nizala stranice u velikoj bilježnici, dok me nije trgnulo gruvanje
raketa i štektajuća paljba iz vatrenog oružja. Pucalo se kao da smo na
ratištu..
Skočila sam do prozora i promatrala rasvjetljeno, plamteće
nebo, prekriveno crveno obojenim dimom i maglom...
Sretna Ti Nova godina!.. prošaptah samoj sebi,..suspregnutog
daha.. Zadnja godina dvadesetog stoljeća, mojeg stoljeća, čije sam ja dijete i
čije obilježje nosim u svakom atomu svoga bića. Osjetih je kao neko čudno
strujanje zraka oko sebe, kao neku tajanstvenu strepnju pred onim što mi
donosi, kao strah da mi ne bude nalik na ovu minulu, zapravo na čitav niz
posljednjih godina koje želim što prije zaboraviti, ako je to moguče? Skrušeno
sam stajala nasred sobe i osluškivala zvonjavu dalekih zvona s radio aparata, iz neke neznane zemlje...
Hladnoća me potjerala natrag pod topli pokrivač i bila sam
toga časa sretna, što se nisam dala nagovoriti na izlazak, što mi je vrijeme
prohujalo u sadržajnom poslu za koji sam prelistavajući napisano, bila sigurna,
da će mi pisanje postati ne samo velika potreba već i važna preokupacija u
nadolazećem životnom razdoblju.
Ujutro, dok je još čitav grad spavao oboren ispijenim
alkoholom, dok je još iz daleka potmulo odjekivala pokoja zakašnjela petarda,
što je nekako čudno osamljeno zvučalo u snenoj, zimskoj, jutarnjoj tišini,
krenula sam pješice niz brijeg do Zvijezde pa uzbrdo put Mirogoja.Tek tu i tamo neki samotnik
poput mene, kretao se istim putem. Mraz se uhvatio svake grančice drveća, suhog
lišća i trave.
Tišinom mirogojskih Arkada odzvanjaju tek moji koraci.
Prolazim pokraj grbovima označenih grobnica starih austrougarskih plemićkih
porodica, u bitkama za čast domovine na bojnom polju slavno poginulih K.und K.
generala, carskih savjetnika i uglednika, čije grobove nitko ne posjećuje već
desetljećima, u čijim prašinom pokrivenim brončanim kandelabrima nitko ne pali
lampe. Tu i tamo tek netko ostavi stručak suhog cvijeća.Uz stara zagrebačka
prezimena davno mi poznata, pojavljuje se sve više i novo uklesanih imena,
strše žutim zlatom na patini mramornih ploća i već izblijeđelih natpisa. Kroz
zimsko magleno prijepodne, žmirkaju rijetke upaljene svjetiljke, a zimski
aranžmani u žardinijerama mirišu na borovinu i mraz..mirišu nekim
karakterističnim grobljanskim mirisom.
Stojim nepomična, usamljena ispod niza kupola i stupova,
pred mramornim zidom naše grobnice, na kome su ispisana imena svih mojih dragih
pokojnika podno brončane Kristove glave s trnovom krunom.
Tiho molim Oče naš..i suze mi poteku od same pomisli, da su
ovdje gore preselili ne samo moji najdraži već i svi oni poznati i nepoznati
ljudi, koji su svaki na svoj način i u svoje vrijeme obilježili naše
devetnaesto i dvadeseto stoljeće, koje eto umire i odnosi sa sobom moju vjeru u
neke drugačije ideale i dostojanstvo života koje nam je obečavano...u koje su
mnogi vjerovali, a nikako da ga dočekamo..
Silazeći niz mirogojski brijeg, čvrsto sam odlučila zapisati
mnoge svoje uspomene na moj grad, na neke ljude i nekadašnji način življenja,
koji kao čvrsto naslijeđe upravlja neprimjetno i mojim životom. Ovo vrijeme
koje sada nadire, koje briše svojom agresivnošću mnogo toga što je stoljećima
stvarano i već davno postalo znakom naše europske pripadnosti, mijenja ubrzano
ljude i običaje, nameće nam život koji to i nije, već samo plastični surogat
istinskih vrijednosti, za koje su se mnogi koji počivaju ovdje na Mirogoju
borili i obilježili ih svojim djelima..
II.insert
Subotom, kad obično vraćam posuđene, pročitane knjige u
knjižnicu Bogdana Ogrizovića i uzimam nove, krećem se uobičajenim putem. Iz
Duge ulice prelazim Jelačićev trg i tramvajsku stanicu da u novinskom kiosku
kupim Nacional. U prolazu pokraj kavane Dubrovnik,
pogledom kroz njen izlog, provjeravam je li društvo visoke intelektualne klase
za svojim „štamtišom“ već na broju?.Vlado Gotovac, vođa liberala, kao
dosadašnji misaoni i politički magnet je već mrtav, ali još sjede Zvonimir
Berković, Ante Babaja, Đuro Dobrović i još poneki,čije je svakodnevno
sastajalište godinama bila nedaleka Mocca. Dubokoumno pretresaju dnevnu
politiku uz kavicu s ciničnim osmjehom na licu, daju dojam uzvišene
distanciranosti usred sveopčeg vašara i gužve na ruraliziranom trgu Bana
Jelačića.
Skrećem iz Ilice u bivšu Marinkovićevu i Bogovićevu ulicu do
Cvjetnog trga, pa prema obližnjoj knjižnici, no sada taj kratki put, postaje za
mene prava mora. Trebam se probiti kroz uske prolaze, koje su nama,
pješacima ostavili novootvoreni kafići i
prelili se na trotoare svojim stolovima, stolicama i suncobranima.
Trebam se provuči i kroz kordon pomodarske mase žena i
muškaraca odjevenih po najzadnjem ludom modnom hitu, kroz gotovo ritualni
defile agresivnih
poznatih faca, ogledalu uspjeha naše plastične kirurgije sa
silikonskim usnicama i prsima, s
operiranim nosevima, s umjetno preplanulom kožom, lažnim umetcima kose,
kojima nehajno zamahuju i bulje uokolo s trendovskim naočalama na nosu...
Tko je taj svijet u teretanama nabildanih mladih ljudi, koji
svi nalikuju jedni drugima, govore istim kreštavim grleno-nazalnim glasovima i
fačkaju druge, isto takve tipove sumnjivih egzistencija ali punih džepova?.
Manekenke, nogometaši, estradnjaci, glumci sapunica, mafijaši, poduzetnici, svi
se izgleda poznaju i prenavljaju, glumeći „celebrity“ kako ih nazivaju u žutoj
štampi i na televiziji, a svi su se upeli u želji da vide i budu viđeni,
snimljeni ili intervjuirani na potezu od kafića „Charly“ do Cvjetnoga trga.
Ima tu i nadobudnih političara, popularnih odvjetnika i
ostarjelih glumačkih faca te nekadašnjih televizijskih zvijezda, koje s tamno
ofarbanom ili oksidiranom kosom, skrivajući naborano lice iza širokih tamnih
naočala, napasaju oči na izloženim golim trbusima ili bubrezima prolazećih
ljepotica, koje se muče nabadajući kao čaplje i ljeti u čizmama s visokom
tankom potpeticom poput olovke. To je u „trendu“! Zapravo svi su oni u
„trendu“, svi su oni „super, super“ od tuluma do promocije na modnim pistama,
od gala vjenčanja do ludog provoda na skupocjenim jahtama..
O njihovim uzbudljivim avanturama, seksualnim ekshibicijama,
šopinzima i glamuroznom provodu u preko noći stečenom bogatstvu, žuta štampa
hrani primitivan, polupismen svijet i sve više širi famu o nekom slavnom
životu, koji postaje uzorom uspjeha na naš način.
Počinjem se naglo osjećati loše, prolazeći, bolje rečeno
probijajući se kroz ovu gužvu u svojoj klasičnoj odjeći i s na potiljku
skupljenom kosom, tegleći pročitane knjige u staroj kožnatoj torbi. Osjećam se
suvišnom, kao staromodni uljez, kao da dolazim s neke druge planete, a ovo je
još do nedavno bilo moje omiljelo središte grada, tu je bio moj dom. Samo da
što prije prođem kroz tu kreštavu, agresivnu masu žena, koja me promatra kao
svemirca!... Ili se to meni samo čini?..
Dugo potom u tišini knjižnice, u koju gotovo uletim kao u
luku spasa, u toj svojevrsnoj oazi mira s karakterističnim mirisom tapisona,
papira i ljepenke uveza tisuća knjiga, smirujem živce, obilazim police tražeći
neko novije djelo, jer sam sve ove knjige koje su mi dostupne već davno
pročitala.Teško se dolazi do novih izdanja, a sumnjam da se odmah razgrabe čim
stignu na police ili odu u promet onako ispod ruke. Već odavno nemam novaca za
kupnju novih izdanja knjiga kao što sam to nekada mogla i čak bila pretplaćena.
Sve više čitam političke memoare, povijesne knjige s tematikom Drugog svjetskog
rata i holokausta,Staljinovih čistki i strahota Gulaga, Golog otoka i slične
političke literature, jer romani ne plijene više moju pažnju. Stalno tražim odgovor na pitanje: Što
nam se to tako ubrzano događa i gdje smo pogriješili? Što je uzrokom ove nagle
promjene u sustavu vrijednosti ali u čitavom svijetu? Novac sve više postaje
svrhom a ne sredstvom za prihvatljiv i dostojan život velike većine ljudi.
Jesam li prekonzervativna i neelastična u prihvaćanju ovog jeftinog,
primitivnog ozračja koje nas je zapahnulo, koje se sve više širi, zauzima
ogromne, planetarne dimenzije, a ja se u njemu gušim i tražim neke naznake
morala, etike, kulture, estetike i dobrog ukusa na kojima sam odgajana?.Trebam
li se prilagoditi?..Mogu li se prilagoditi?..A zašto bih se prilagođavala?
Na povratku
kući, krećem duljim, zaobilaznim putem preko Varšavske i Gundulićeve ulice,
Ilicom, pa put Gornjega grada, samo da se ne susrećem više s tom šarenom
ruljom, koja bez kompleksa zauzima neke meni drage prostore i na kojoj izgleda
budući svijet ostaje, barem ovdje, u našim uskim gradskim relacijama.