Priče iz osame
zagrebačke reminiscence
Maja Bezjak, čitateljima EHO u nama i oko nas...
Budući se radi o mojoj intenzivnoj djelatnosti koja je na
neki način kulminacija mojih životnih
bavljenja i preokupacija, neke vrste logičnom rezimeu bogatog umjetničkog i
životnog puta, to se treba, predstavljajući me kao spisateljicu, istaknuti samo
ono najvažnije što je doprinijelo tome.
Kratko biografski, podrijetlo zagrebačke kulturne
sredine, gimnazija, istodobno studij glasovira i tek pri kraju adolescentne
dobi početak studija klasičnog baleta, što mi je ubrzo postalo poziv i dalo
nesvakidašnje rezultate.Brzi uspon u plesačkoj i koreografskoj karijeri
istodobno na domaćoj sceni i širom svijeta, širilo je moje umjetničke horizonte
i spoznaje, pa sredinom sedamdesetih godina već počinjem pisati svoje prve
feljtone i kazališne kritike u radakciji Vjesnika i drugdje. Iza te djelatnosti
ostale su tisuće ispisanih kartica tekstova, koji će ovih dana ugledati svjetlo
dana sabrani u knjigu. Moja romansirana autobiografija „Na vršcima prstiju“
otkriva moje sagledavanje života i političkih situacija u kojima je odrastala
moja generacija.To su potresna sjedočanstva teškog vremena koje se nastavlja i
o kojima pišem sebi svojstvenim stilom.
Dakle,.... Zaharov,.... Labuđe jezero, sve su to epizode
u mojoj umjetničkoj karijeri i sazrijevanju mene kao istančanog promatrača
života koji me obogaćuje i gradi u meni spisateljicu „Priča iz osame“
zagrebačkih reminiscenci,u tišini moje treće dobi.
Bilo kakve bombastične rečenice, daleko su od stila moga
rukopisa.On je jednostavan, introspektivan, ali razumljiv. Sarkastičan i
melankoličan, nostalgičan i zanosan, kao uostalom čitavo moje biće.
Evo, to je u kratkom uvodu.Sve ostalo je daleko od stila
moje knjige i sadržaja.To više nije balerina koja piše, to je zrela osoba koja
razmišlja o pređenom životnom putu jedne zagrebačke dame.
Pozdrav Maja!
Zagrebačke reminiscence
III.ulomak iz neobjavljene knjige Priče iz osame
Na svojim svakodnevnim pješačenjima ulicama Gornjega
grada prema Trgu bana Jelačića i natrag, do Pošte u Basaričekovoj ulici ili do
Apoteke „K crnom orlu“ u Kamenitoj ulici, susrećem godinama gotovo uvijek iste
ljude, znam gdje stanuju i kuda ih putevi vode. Poznajem svaku gornjogradsku
kuću. Često zastajkujem da se usput pozdravim sa poznanicima kojima i ne znam
prezimena, ali poznajemo se svi po viđenju, pamtim njihove navike i stil
odijevanja. Usput prokomentiramo dnevno političke događaje, tužimo se na bolesti
i pomalo starimo svi zajedno u nekom stalno prisutnom nezadovoljstvu koje raste
posljednih godina, u strahu od raznih novih političkih mjera, koje se prelamaju
preko naših već krhkih života i uzrok su osjećaju nemoći i sve veće apatije, a
to je postalo neko naše redovno stanje.
Svako novo raskopavanje naših tijesnih ulica, koje se
svake godine raskapaju za neke druge potrebe a nikada ne dovedu u uredno
stanje, izaziva žive polemike i bijes gornjogradskih stanovnika, pogotovo što
za vrijeme kiše, kad se nastale grabe napune vodom, pa bespomoćni prolaznici na
uskom trotoaru budu izloženi blatnim tuševima pri svakom prolazu bezobzirnih
automobila koji jure put Sabora ili natrag. Našim uskim ulicama građenim za
prolaz kočija, sada tutnje turistički autobusi na kat, betonske mješalice,
teretni kamioni, rovokopači i teška mašinerija put Cmroka, Tuškanca i
Prekrižja, gdje niču tajkunske vile, a naše stare kuće tresu se pri svakom
prolazu tih grdosija, dok im temelji pucaju.
Prozori kuća, većinom prizemnica ili jednokatnica,
prepuni su cvijeća pelargonija, raznih puzavaca i afričkih ljubičica. Između
tegli s cvijećem proviruje debela tigrasta maca ili podlakćena gazdarica u „šlafroku“, očekujući
prolaznike, znance da malo pročavrlja, ili poštara s pismom, možda s
razglednicom, što bi unijelo trunak radosti u samotne dane tih sredovječnih
žena, koje stalno nešto čekaju. No poštar donosi redovito samo račune. Sve
češće na vratima kuća osvanu osmrtnice i prozori opuste, a cvijeće uvene pod
pokrovom ulične prašine.
Neke se od tih prastarih niskih zgrada popravljaju,
nadograđuju se mansarde, prefarbavaju vrata, mijenja se po koji žljeb ili već
davno popadali crijep, no očito siromaštvo starosjedilaca ne dozvoljava neke
velike zahvate. Neke od kuća koje poznajem odjednom opuste, ulazna vrata i
sandučići za poštu pretrpavaju se starim reklamama, da za kratko vrijeme osvanu
skele i cerade, započinju na kućama veliki radovi i neki novi ljudi ruše i
grade, nadograđuju i razvijaju svoju maštu, a novaca im očito ne nedostaje.
Niču poslovni prostori i kavanice u majušnom dvorištu, ili stanovi jednostavno
stoje godinama zatvoreni, sablasno mračni, a još do nedavno su tu stanovali
poznati ljudi i prijatelji. Preselili su se na obližnji Mirogoj i tako malo po
malo nestaje onog prisnog, poznatog duha Gornjega grada, a ono malo preostalih
starosjedilaca odmara se u vrtovima iza kuća i okopava gredice s cvijećem na
padinama prema Tkalčićevoj ulici ili prema Tuškancu, trajući svoje posljednje
dane.
Mnoge od tih starih prizemnica ili najviše jednokatnica,
skrivaju iza svojih prozora prekrasan starinski namješataj, vrijedne slike u
baroknim zlatnim okvirima, lampe prelijepih abažura, biblioteke i mnoštvo
dragocjenih antiknih predmeta, koje su generacije sakupljale, naslijeđivale, a
sada se za ljetnih večeri kroz širom otvorene prozore i razgrnute zavjese, može
u prolazu proviriti u intimu starih domova.
Onih davnih dana, koncem šesdesetih godina kad sam
doselila na Gornji grad, bio je on česta meta filmskih ekipa, koje su tražile
autentične stare prostore.U Basaričekovoj ulici gdje i danas postoji Pošta, a
široka veža vodi u popločano dvorište i unutarnji dio zgrade s terasom, snimao
je Krešo Golik naš kultni zagrebački film za sva vremena: „Tko pjeva, zlo ne
misli.“ U scenarij je uvrštena i susjedna mala krčma „Pod starim krovovima“, čiju je intimnu purgersku
atmosferu, sadašnje vrijeme i gradska vlast raznim novim propisima, počela
gasiti.
Često bih se tih davnih dana uspinjala Radićevom ulicom u
društvu Oktavijana Miletića, našeg slavnog snimatelja, s kojim sam se već
otprije poznavala. To zajedničko putovanje na brijeg, u našu Jurjevsku ulicu,
pretvaralo se redovito u dugačke razgovore uglavnom o umjetnosti glazbe, plesa,
kazališta, filma, slikarstva, razgovore o književnosti i našim brojnim
putovanjima Europom, svojim životnim i umjetničkim iskustvima, pa smo i po
nekoliko puta pratili jedan drugoga do naših nedalekih kuća i opet natrag, jer
su teme interesantnih razgovora bile neiscrpne.
Sjećam se, s koliko je zanosa govorio o kompozitoru
Gustavu Mahleru, njegovoj veličanstvenoj Drugoj simfoniji nazvanoj “Uskrsnuće”,
koju je tako dobro poznavao i stručno komentirao, kako jedino može čovjek
velika duha i široke kulture ući u tkivo jednog velebnog muzičkog djela i razumjeti
njegove poruke. Povod tim razgovorima je bio Viscontiev film “Smrt u Veneciji”,
koji je tada došao u naše kinomatografe, gdje je Mahlerova glazba bila dio
neponovljive atmosfere kojom je veliki režiser nepogrešivim ukusom obradio
Thomas Mannovu priču u autentičnim ambijentima Venecije s kraja devetnaestog
stoljeća.Tim svojim filmskim remek djelom, Visconti je istančanim umjetničkim
instinktom obuhvatio ideje najpoznatijih Mannovih romana, njegove sumnje u
svrhu traženja ljepote u umjetnosti, uz duboko poznavanje društvenog sloja o
kojem piše.
Njegovi romani „Doktor Faustus“, „Čarobni brijeg“, a
pogotovo roman o Budenbrookovima, bili su neiscrpna tema naših razgovora za
vrijeme polaganih šetnji Jurjevskom ulicom. Svatko od nas dvoje, našao je u tim
velebnim romanima dio literature koja mu je bliska, neki daleki eho jednog
neponovljivog vremena i društvenog sloja kojemu pripada, za koji je vezan
nevidljivim sponama, a koji neminovno i ubrzano propada i već davno nestaje u
ovom stoljeću, a sada je postao temom naših filozofskih razmišljanja i sumnji, unatoč nostalgiji
upravo za tim minulim vremenima i svojevrsnoj toplini, kojom obavijamo svoje
porodične priče…
Iako po godinama vršnjak moga tate, Miletić je zračio
mladenačkom energijom i entuzijazmom, bio je prava riznica znanja o filmskoj
umjetnosti u koju je ugradio veliki dio svog života. Sin slavnog oca Stjepana
Miletića, jednog od najznačajnijih intendanata Hrvatskog narodnog Kazališta,
utemeljitelja modernog hrvatskog kazališta, u kojega je nepovratno uložio
gotovo čitav svoj imetak, kako bi hrvatsko kazalište slijedilo velike svjetske
uzore i izvodilo predstave na visokoj profesionalnoj i umjetničkoj razini,
naslijedio je i njegov visoko odnjegovan umjetnički ukus i instinkt, te postao
začetnikom hrvatskog filma.
Ti naši interesantni razgovori nastavljali su se i u
mojem salonu ili u salonu Miletićevih, pravom muzeju antiknog namještaja i
umjetničkih predmeta i za me su bili dragocjena inspiracija i često predah, od
moga iscrpljujućeg ritma rada i života u to vrijeme. Bili smo zapravo oboje
gubitnici, jer su naše stare zagrebačke porodice izgubile svoje zgrade i
imanja, odnio ih je socijalizam, ali duh i kulturu koju su nam usadile, nije
nam nitko mogao oteti, to su bila naša velika unutarnja bogatstva i
prostranstva po kojima smo prebirali, skačući s teme na temu, šetajući za
vrijeme naših dugih razgovora između Ilirskog trga i Jurjevskog groblja.
Zabavljena oko svojih televizijskih filmskih projekata
tih mojih prvih desetak „gornjogradskih godina“, manje sam izlazila u
uobičajeno doba dana neko vrijeme i sve sam rjeđe imala prilike sretati Oktija,
kako smo ga svi zvali. No pri svakom ponovnom susretu, iako mi je s
oduševljenjem pričao o svojim novim izumima raznoraznih filmskih trikova, čime
se uporno bavio jer više nije snimao, što mu je sticao se dojam teško padalo,
činilo mi se da kopni, da mu sve više visi odijelo ili baloner. Bljedilo lica,
često osutog sitnim grašcima znoja, sve rjeđa prosijeda kosa iznad visokog čela
i sve mršaviji vrat, bili su znaci koji su me uznemiravali. Kako se nije
tužio, niti ja iz pristojnosti nisam pitala za uzrok tog slabljenja.
Ugasio se tiho kako je i živio posljednjih godina.Njemu
na spomen je ustanovljena i nagrada na polju filmske djelatnosti „Oktavijan“.
Sa suprugom Zlatom nastavila sam prijateljstvo i srdačan odnos i nikada nisam
prošla ispred kuće u Jurjevskoj broj 8, a da mi nije mahnula s prozora ili
porazgovarala o našim svakodnevnim brigama. S vremenom je sve rjeđe izlazila,
bojažljivo i oprezno bi prelazila preko ceste u dućan ili mali frizeraj na
suprotnoj strani ulice i pomalo se vidno udaljavala u neki svoj svijet pod sve
uočljivijom tegobom staračkih godina, koje je dosta dugo uspješno i elegantno
prikrivala. Umrla je ta gornjogradska dama i pokopana na Mirogoju u grobnici
Miletićevih nedaleko naše u Arkadama.
Idući na grob svojih pokojnika, često svratim i na grob
mojih nekadašnjih dragih susjeda, iza kojih je ostao dalekoj porodici u
naslijeđe čitav prvi kat porodične zgrade, nacionalizirane, čiji povratak nisu
dočekali. Zatvoreni prozori i spuštene rolete na kući, podsjećaju me pri
svakodnevnom prolazu, na nestajanje istaknutih starosjedilaca Gornjega grada,
od kojih su na mnogim kućama ostale tek mramorne ploće kao podsjetnici, a ima
ih mnogo u mojoj ulici.Navode me na sjetna razmišljanja o svrsi postojanja,
kratkoći življenja i neumitnosti sve ubrzanijeg svršetka nekog meni bliskog
vremena...