Biserkina karijera kao velika niska
http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:460766-Biserkina-karijera-kao-velika-niska
Primadona Biserka Cvejić, jedna od najvećih operskih diva
dvadesetog veka. Nanizala ukupno 77 mecosopranskih uloga u skoro 1.800
predstava na scenama širom sveta
Nekome je
već u imenu sve zapisano. Ime joj je - Biserka. Pravo ime za bisernu karijeru. Po
mnogima, jedna od najvećih operskih diva druge polovine dvadesetog veka. Najkraće
- Biserka Cvejić. Svojim divnim glasom očaravala je ljude širom sveta, i, kao u
bajci, od Pepeljuge iz sunčane Dalmacije postala je princeza i primadona
„biserna Biserka“.
Tačno
deset dana do njenog 90. rođendana posećujemo je u njenom stanu, da ispričamo
kako se stvarala ta niska od bisera u bogatoj operskoj karijeri. Da joj
čestitamo i upitamo zašto više voli da je oslovljavaju sa profesorka, a ne
primadona? Kako se seća vremena kada je pevala u Metropolitenu, Skali i ostalim
operskim hramovima? Kakav je to osećaj kada ti aplaudiraju tačno 24 minuta, uz
58 podizanja zavese, jer te publika ne pušta sa scene.
Mada su i
neka od ovih pitanja u stvari odgovori, za početak podsećanje kako je sve to
počelo i kasnije se veličanstveno nastavilo. Rođena je u Dalmaciji u porodici
Katušić. Potom se 1925. sa roditeljima odselila u Belgiju. Počela je da peva u
crkvi. Posle Drugog svetskog rata vraća se u Jugoslaviju. Pre upisa na Muzičku
akademiju u Beogradu pevala je u „Loli“ i „Krsmancu“. Na akademiji je bila u
klasi profesora, čuvenog tenora Josipa Rijaveca, što posebno ističe. Tadašnji
direktor Beogradske opere Oskar Danon, po završetku školovanja, ponudio joj je
stalni angažman.
Na sceni
je debitovala 1950. godine. Njena prva veća uloga bila je Šarlota u operi
„Verter“, 1954. godine. U narednoj ulozi, Eboli u operi „Don Karlos“, postiže
veliki uspeh. Biserna niska nastavlja da se niže... Sa grupom beogradskih
kolega 1961. odlazi u Beč, gde snima operu „Rat i mir“ Sergeja Prokofjeva.
Posle šest meseci dobija poziv Bečke državne opere da zameni Đulijetu
Simionato. Angažovao je čuveni Herbert fon Karajan. U Bečkoj operi nastupala je
dvadeset godina, kao vodeći mecosopran. Tumačila je više od dvadeset uloga.
Posle Beča četiri godine je bila član Zagrebačke opere.
Na jednom
od čestih nastupa u Splitu, zapazio ju je dirigent Kurt Adler iz Metropoliten
opere i pozvao da gostuje u ovoj čuvenoj kući. Sarađivala je s njom punih sedam
godina, a kazuje nam da je pevala na zatvaranju starog i otvaranju novog
Metropolitena, zajedno sa Zinkom Kunc. Mali je ovo prostor da bi se nabrojala
sva njena gostovanja širom sveta. Evo nekih - Minhen,
Berlin, Barselona, Napulj, Verona,
Moskva, London,
Tokio, Buenos Ajres... Izdvaja
milansku Skalu, gde je 1970. debitovala ulogom Dalile u operi „Samson i
Dalila“. Među najvažnije uloge ubraja: Karmen, Amneris, Eboli, Acučena,
Brangena, Fricka, Dalila.
Sa
operske pozornice povlači se 1978. godine. Nakon ukupno 77 mecosopranskih uloga
u skoro 1.800 predstava na scenama širom sveta. Sledećih 20 godina radila je
kao profesor solo pevanja na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, a kasnije
i na Umetničkoj akademiji u Novom Sadu.
Profesorka
Cvejić učila je mnoge velike pevače našeg porekla, čiji sjajni glasovi šire
dobar glas o ovim prostorima u svetu. Njen učenik Željko Lučić, koji spada među
tri najbolja baritona u svetu, imao je čast da otvori jednu od sezona u
Metropolitenu. Ne zaboravlja da pomene i ostale svoje đake: Nikolu Kitanovskog,
Milenu Kitić, Svetlanu Serdar, Irenu Zarić, Sofiju Pižuricu...
U
slikovito uređenom stanu, za koji sama kaže da liči na scenografiju,
pripovedala nam je o vremenu kada je predavala i imala običaj da sedne u
automobil i celu klasu vodi u Beč na koncert, o tome kako su njeni studenti -
njena deca i da je svi oslovljavaju sa „Nona Bisa“. Seća se i vremena kada su
političari redovno išli u operu!
Profesorka
Cvejić, kako najviše voli da je oslovljavaju, svedoči da ni u ovim godinama ne
može da miruje, jer joj je dosadno. Priznaje da ne voli da se druži sa
starijima, jer pričaju samo o bolestima. Za dobar duh koji je zadržala kaže da
je zaslužan dobar brak koji je imala sa Dušanom Cvejićem, takođe operskim
pevačem, i profesija u kojoj je uživala.
Na kraju
nam kaže da nije ni važno gde je zabeležen onaj maratonski aplauz i rekordno
podizanje zavese, jer su joj svi aplauzi koji su pratili njenu karijeru bitni.
A njena muzička zavesa još nije spuštena, jer i dalje mladim, a i starijim
kolegama, rado daje savete. Što muzičke, što životne.
Biserka
Cvejić i Radmila Bakočević podučavaju mlade pevače
http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:383452-Biserka-Cvejic-i-Radmila-Bakocevic-poducavaju-mlade-pevace
Naše
proslavljene pevačice prenose svoje iskustvo mladima. Radmila Bakočević: Ne
izgrađuje se mlad pevač na dve otpevane “rečenice”
OVI
prostori su prava riznica lepih glasova, ali te mlade pevače valja voditi kako
treba - ističe naša proslavljena operska umetnica, danas uspešan pedagog
Biserka Cvejić. Sa tim se slaže i primadona Radmila Bakočević, koja tvrdi i da
Beogradska opera ima odličan solistički ansambl, koji je ipak neophodno redovno
„popunjavati“ pevačima mlađe generacije. Na tom „podmlađivanju“, ova nekadašnja
internacionalna zvezda predano radi vodeći Operski studio „Borislav Popović“
pri nacionalnom teatru, čiji su polaznici upravo dali premijeru Pučinijeve
„Sestre Anđelike“.
- Prvi
operski studio osnovao je maestro Oskar Danon, sa Nikolom Mitićem i Borom
Popovićem koji je u studiju ostao do kraja života, te je u čast tom velikom
reditelju današnji studio poneo ime - kaže Radmila Bakočević. - U ovom studiju
formirali su se pevači koji danas nose repertoar Opere, poput Jasmine Trumbetaš
Petrović, Nataše Jović, Aleksandre Angelov, Ane Rupčić... U svetu se u ovakvim
studijima pripremaju i operske uloge, da bi se po potrebi ti mladi pevači
„udenuli“ u repertoar, što se i maestro Dejan Savić i ja trudimo da postignemo
u Beogradskoj operi sa svojim polaznicima. Ne može se mlad pevač izgrađivati na
dve-tri otpevane rečenice, a upravo su sa „Anđelikom“, koja je vrlo
komplikovana i teška rola, sve tri naše „Anđelike“ pokazale da mogu mnogo, baš
kao i pevači u ostalim ulogama.
Bakočevićeva
objašnjava da je Operski studio u stalnom kontaktu sa Akademijom, a prilikom
prijema novih članova, svake jeseni, nema „protekcije“ - „računa“ se samo dobar
glas.
Jedan
jedini moj student u ovom sastavu Studija je Ljubica Vraneš, predivan
mecosopran, koju čak nisam ja lično primila u Studio - naglašava Radmila. - To
su sve sjajni, zreli pevači koji, budući da smo sredina „hendikepirana“ sa samo
dve operske kuće, nemaju gde da se izraze. Nije isto pevati u sobi i na sceni,
i zato mi kanimo da u studiju radimo širi repertoar, u skladu sa potrebama
kuće. I inače je vrlo malo prostora za edukaciju ljudi o operi kao izuzetno
lepoj i plemenitoj umetnosti, a naša situacija je učinila i da je vrlo mali
broj pevača uspeo da prodre do svetskih scena.
A među
tim retkima koji su zapevali sa najprestižnijih pozornica u svetu, nemali je
broj učenika Radmile Bakočević, na čelu sa Jadrankom Jovanović kao potpuno
afirmisanom pevačicom sa izgrađenom međunarodnom karijerom, ističe ugledna
umetnica i pedagog.
Primadona
Biserka Cvejić, „tvorac“ nekolicine zaista velikih pevača našeg porekla čiji
sjajni glasovi šire dobar glas o ovim prostorima u svetu, kaže da obožava svoj
posao i „jako voli da pomaže mladima“, iako tvrdi da je završila sa pedagoškom
karijerom. Makar „zvanično“, budući da joj se nekadašnji učenici redovno
obraćaju za savet i ne zaboravljaju njeno ime kada ispisuju pozivnice za važne
premijere.
- Ja
„imam“ danas prvog pevača sa prostora tadašnje Jugoslavije, a sigurno jednog u
deset baritona u svetu, Željka Lučića, kome je sad pripala ogromna čast da
otvara narednu sezonu Metropoliten opere novom premijerom - navodi Cvejićeva. -
On je već na drugoj godini novosadske Akademije pevao na sceni tamošnje opere.
Treba raditi sa mladima, ali za veliku karijeru neophodna je urođena izuzetna
muzikalnost, dar od boga. To je nešto od mame i tate, nešto što ja ne mogu da
dam. Ja im mogu dati tehniku, i oni mogu postati dobri, čak odlični pevači, ali
ne i umetnici tog ranga, kakav je Lučić.
Biserka
često u SAD posećuje svoju bivšu studentkinju Milenu Kitić, a ponosi se i
karijerom svog bivšeg asistenta Snežane Stamenković koja danas predaje u
Manhajmu.
- Snežana
je izuzetan pevački talenat, a kao profesor sada se može pohvaliti sa čak
petoro svojih studenata u ansamblima nemačkih opera, što je ogroman uspeh. Ona
ima dar za pedagogiju, koji je za ovaj posao apsolutno neophodan, jer valja
posedovati veliku ljubav i ogromno, ogromno strpljenje. Treba umeti “primiriti“
mlade pevače koji mahom „polete“ u početku, svi bi odmah da pevaju velike role,
najteže stvari, a ne shvataju da ne možete trčati deset kilometara ako najpre
ne istrčite sto metara. Mladi ne treba da pevaju prerano uloge kojima još nisu
dorasli, ali ako vode računa, mogu pevati dugo i dobro.
Vrlo je bitno,
ističe Biserka Cvejić, i da je pevač vođen dobrom rukom (kakvu ona, posle svog
profesora Josipa Rijaveca, nikada nije našla).
- Mora da
postoji kontrola, celog života, jer kada pevamo mi umemo da se „izgubimo“.
Slušam Lučićeve predstave, nađemo se kada mu treba neki savet, i imamo
prijateljski odnos. Željko je vrlo inteligentan, ne forsira i razvija se u
pravom pravcu. I moja, vrlo talentovana Sofija Pižurica iz Beogradske opere
redovno mi dolazi na kontrolu, da zajedno radimo. Moj prvi i jedini „vodič“ te
vrste bio je profesor Rijavec, kasnije sam tražila ali nisam nikog našla da me
vodi, pa sam baš kao i Željko Lučić, išla više sama svojim putem.
Biserka Cvejic "O don fatale" from Don Carlo
http://www.youtube.com/watch?v=ONAXJtpoB8o
Tokio,4.rujna,1967.