Primarius dr.med. Josip Gjurović,
liječnik, kardiolog, veliki zagovornik svoje struke,
širokih interesa i područja rada
Rođen je u suncu okupanom Dubrovniku, u podne,
2.10.1931., simbolički, u staroj gradskoj luci, gdje mu je djed „đede Đenko“
bio dugo godina „kapetan od porta“, nakon što je od malih nogu „tuko“more i
unio uzbudljive priče u dječju maštu.
U Dubrovniku, odlazeći u školu, svake godine u
drugom sistemu, ratna uzbuđenja nisu nedostajala.
Nakon položene male mature, odlazi, s 15 godina, u Zagreb. Pohađa klasičnu
gimnaziju i muzičku školu, završava Medicinski fakultet i nakon tri godine rada
u Stanici za hitnu medicinsku pomoć,
specijalizira internu medicinu u Kliničkoj bolnici „Sestre milosrdnice“,gdje je
radio,do umirovljenja kao šef Kardiološkog odjela Interne klinike.
Vrlo rano se Prim. dr. Gjurović, usmjerio na
područje kardiologije i angiologije,
usavršava se u vodećim centrima u Londonu, Edinburghu, Glasgowu,
Karolinskoj klinici u Švedskoj, St.
Jude Hospital
u Houstonu, u Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj.
Praktičkog stvaralačkog duha, dr. Gjurović,
utemeljio je 1960. Odjel za akutna trovanja u Stanici za hitnu pomoć, 1964.
Angiološki laboratorij, a zatim i Odjel za periferne vaskularne bolesti.
Godine 1970. gospodin Prim.dr.Josip Gjurović
utemeljuje prvu suvremenu koronarnu jedinicu, u tadašnjoj Jugoslaviji, Centar
za elektrostimulaciju srca, transtelefonsko i telemetrijsko praćenje bolesnika,
etc, nastavljajući tradiciju Bolnice, koja je od doba Franje Josipa, bila
pokretač novije medicine u Hrvatskoj, a 1918. i suosnivač Medicinskog
fakulteta,u Zagrebu .
Predavač na brojnim poslijediplomskim studijama i
tečajevima, na Medicinskom i Stomatološkom fakultetu, publicira preko 80
stručnih i znanstvenih radova, izdaje prvu knjigu o elektrostimulaciji srca i
priručnik o reanimaciji.
Aktivan u više stručnih društava, dr. Gjurović je
bio predsjednik Kardiološkog društva u
dva mandata, tajnik i podpredsjednik, te
predsjednik Suda časti Hrvatskog liječničkog zbora i suosnivač Hrvatske
liječničke komore u čijem radu intenzivno sudjeluje.
Što mislite, da je u Vašem širokom stručnom
djelovanju bilo najznačajnije?
Svakako, osnivanje prve Koronarne jedinice.
To je bila nevjerojatna prekretnica u povijesti
medicine. Kad se u drugoj polovici prošlog stoljeća razvila elektroterapija,
koja je jednim elektrošokom mogla prekinuti smrtonosnu aritmiju i električnom
stimulacijom pokrenuti srce koje je stalo, medicina je dobila spasonosnu
intervenciju da jednim zahvatom vrati čovjeku život.
Glavni problem je bio što u iznenadnom srčanom
zastoju i prekidu cirkulacije, mozak može izdržati tek nekoliko minuta.
Godine 1960. u praksu je uvedena prva efikasna
reanimacija upuhivanjem zraka (kisika) „usta na usta“ i masažom srca, čime se
mogao donekle produžiti taj kritički period.
Nastala je ideja da se rizični bolesnici u ranoj
fazi infarkta nadziru preko monitora u jedinicama intenzivne skrbi i spasu od
sigurne aritmične smrti. Prve takve organizacijske jedinice počele su se
osnivati u Europi 1964-1965.godine.
Imao sam sreću da već 1968. godine budem na prvom
posdiplomskom tečaju o intenzivnoj njezi British Councila u Velikoj Britaniji,
kao jedini liječnik iz ovoga dijela Europe, među 28 izabranih iz cijelog
svijeta. Tako sam, uz podršku Bolnice, imao slobodne ruke da 1970. formiramo
suvremenu Koronarnu jedinicu, po svim kautelama struke. Postali smo i prvi
edukativni centar i tako širili novi trend u našim krajevima. Kratko zatim, je
i prof. Ljubica Božinović, naša Kotoranka, otvorila prvu Koronarnu jedinicu u
Beogradu, na Internoj klinici, a onda su postupno nicale i u ostalim središtima.. Danas su koronarne
jedinice, s kardiološkim laboratorijima otišle daleko u rješavanju akutnog
infarkta, bolesti zalistaka ili kompliciranih aritmija, aktivnim interventnim
zahvatima. Ali početak, je bila prava
revolucija i senzacija.
Što vas u kardiologiji toliko impresionira?
Svaka struka u medicini ima svoje izazove i
uzbuđenja, ali i zadovoljstva kad uspijete riješiti zdravstveni problem ili
spasiti nečiji život, inače bi profesija bila depresivna..
U kirurgiji je sve to prisutno u najdramatičnijem
vidu. Ali ona je medicina „jednog akta“ – duljeg ili kraćeg „trenutka“ ispod zelene plahte.
U kardiološkom djelovanju, srčani bolesnik je dugo
s vama, bliži i drugačiji. Instiktivno osjeća da je srce centar života, da je
ono živo. Prati ga u svakodnevnom životu, reagira na njegova raspoloženja,
uzbuđenja, bijes ili tugu. Što mu tišti dušu tišti mu i srce, i otvara se
kardiologu sa svom svojom intimom.
To povjerenje postaje i obvezujuće, jer želiš
savjetima i intervencijama ublažiti uzroke njegovih tenzija, umanjiti vanjske
utjecaje na lupanje srca i skokove tlaka, a ne samo ordinirati lijek. Tako se
uspostavlja dugotrajni bliski,a često i prijateljski odnos. Ta ljudska
dimenzija ispunjava i liječnika. Bavljenje kardiologijom donijelo mi je puno
divnih prijateljstava, zanimljivih susreta i nezaboravnih druženja s izvanrednim
ličnostima.
Ali mi je donosilo i teške trenutke kad bih izgubio
bitku s bolesti i izgubio osobu koja mi je tijekom vremena postala bliska .
Optimistička strana kardiologije je i bogati
arsenal dijagnostičkih, farmakoloških, elektroterapijskih i kardiokiruških mogućnosti, sve do transplantacije, i
reanimacije, kad pacijentu udahneš svoj dah i vratiš ga u život, kao Elizej u Bibliji.
Tako nije daleka latinska uzrečica iz stare
kotorske apoteke „Dolorem sedare divinum opus est“ - Smiriti bol, ili izliječiti
bolest, božanski je posao .
Jasno, samo ako imaš znanja, vještine i ljubavi za
čovjeka i profesiju.To su dragocjeni,
gotovo sveti temelji,medicinske profesije i iskustava.