PRIPOVIJEST..... 1.......2......

PRIPOVIJEST 1

Bila je stara uboga cura koja je živjela u mojoj ulici. Zvala se Ivanka.

Jednoć je stala ispred moje kuće i ja sam je pozorno pogledala: prosijeda kosa spletena je bila u neurednu punđu.

Zubi su joj bili zapušteni, a garderoba je bila nemarno odabrana- u slojevima, malo pretijesna, malo preširoka. Odavala je izgled doista zapuštene i zanemarene osobe. Pogled joj je bio mio i blag. Ja sam je zapitala da mi ispriča svoj život. Kako je priča tekla, pogled joj je postao življi, ali i sve nemirniji i unezvjereniji.

U kasnom pubertetu joj je nenadano preminuo otac. Doživjela je živčani slom. Polako se oporavljala te je uspjela i školu završiti.

U međuvremenu , majka joj se preudala i rodila sina. Naravno, dobra Ivanka je automatski upala u drugi plan. Ponešto je radila , ali je upoznala jednog dragog mladića u potrazi za poslom. Jako se zaljubila i planirala zajednički život s njim. On je pokušao otvoriti privatni obrt. Naime,specijalizirao se za popravljanje pegli. Međutim, posla nije bilo. Majka i očuh nisu bili suglasni s tom vezom i mladić se vratio, negdje na sjever, u svoje rodno mjesto. To je Ivanku dotuklo. Doživjela je konačni emocionalni slom i potpunog oporavka više nije bilo moguće. Polubrat je rastao te otišao u pomorce, ubrzo se oženio te dobio tri sina. Sreći nove majčine obitelji nije bilo kraja. Ivanka je postala sjena sjene. Imala je živčane napade, a mlada i nadobudna nevjesta  neprestano se žalila na zaovinu bolest, premda joj je ova bila na velikoj usluzi u odgoju djece, a da ne spominjemo koliko su polubrat i nevjesta računali na Ivankino prilično bogato nasljedstvo.

Ona više nije dobila priliku ostvariti se. Njezina sudba bila je zapečaćena. Jedna tužna životna priča. Ali, opet, ona je svoju lijepu ljudsku zadaću odradila. Potpunom žrtvom. Čula sam da je umrla.

Samo mogu primijetiti da uistinu život daje ljudima neke neshvatljive(za nas) zadatke što samo svjedoči o nedokučivim putovima Gospodnjim.

PRIPOVIJEST 2

Srela sam je na oporavku poslije moga blizanačkog poroda. Bila je dotjerana, markantna, ali umjetna plavuša u zrelim četrdesetima.

Tih dana bila je sa mnom, gotovo kao skrbnica jedne djevojke iz Bosne, studentice medicine, na misama u kapelici bolnice u Splitu na

„Križinama“.

Prijateljstvo je definitivno sklopljeno kad sam saznala da je zemljakinja moje svekrve. Spretno i neupadljivo mi je dala tel. broj svog radnog mjesta rekavši da je u svojstvu nešto slično kao socijalna radnica jednog splitskog gradskog kotara.

Moram priznati da sam bila potpuno nekritična na njezine stavove, razmišljanja i postupke.

Doživljavala sam je kao dobru vilu, samodiscipliniranu, samosvjesnu, karakternu osobu prije nego se počelo ostvarivati finale njezina života.

Bila je udata za bolećivog, prilično starijeg čovjeka od sebe koji je bio u invalidskoj mirovini, te je imala sina jedinca koji je studirao pomorski fakultet i plovio. Odavala je izgled sretne majke i brižne supruge.

Neprestano je isticala te se hvalila svojim  šestomjesečnim boravkom u SAD-u gdje se brinula o jednom branitelju koji je ostao bez ruku.

Prvo moje zaprepaštenje koje je ona izazvala u meni je njezina izjava kako je taj invalid ipak nije pozvao na svoje vjenčanje objašnjavajući to nekim višim razlozima. Ništa nisam sumnjala.

Kad sam dobila jednom njezino pismo, ostala sam zatečena i zbunjena. Vokabular i gramatika u tom pismu su me ugodno iznenadile s obzirom da nije bila prijatelj knjige. Opisala je u potankosti razvoj bolesti kod svoga supruga. Puno kasnije sam posvijestila kako je to pisano bez emocija, gotovo kao da je te srčane napade njezin suprug i zaslužio, naglasivši kako se ona protiv volje

svoga supruga uputila u Ameriku pomoći tom invalidu.

Tada nisam još shvaćala kako je to dio njezina hohštaplerskog ponašanja , ambicija i karaktera. Također se silno hvalila sa poznanstvima političkih i vjerskih funkcionera.Zanimljivo je ovdje napomenuti njezin odnos sa svojim bratom. Svi su znali da je imao burnu prošlost te da je u jednom sukobu ubio svog poznanika. Ja joj se to jednostavno nisam usudila reći. Bila je dominantna. Tražila je veliko poštovanje.  Ja sam ju nazivala sa „gospođo i imenom“ te svakako vi-kala. Taj njezin brat je imao obitelj sa šestero djece. Nijedno dijete imenom nikad nije spomenula. Nikakav doživljaj s njima, njihove proslave, rođendane, pričesti, krizme ili tako nešto.

Izgleda da je odnos s bratom bio formalne naravi.

Naknadno promišljajući , pade mi na pamet njezino drugovanje s jednom časnom sestrom, visokom intelektualkom. Pomislila sam: čime ju je privukla i obmanula?!

Na svom radnom mjestu besprijekorno je funkcionirala. Neko vrijeme se žalila na besparicu te kako se dovija sa što jeftinijom prehranom.

Nije mi bilo jasno kako je dovedena u tu poziciju s obzirom na to da su i ona i sin (koji nije zasnovao još svoju obitelj) radili.

Ali, klupko se počelo odmotavati. Zaredale su se tri smrti. Najprije joj je umro otac na čiju se naprasitost izuzetno žalila, ali mi je javila pompozno (u stvari, slaveći) kako joj je umro otac, a ona se u to ime „počastila“ ljetovanjem na obližnjem otoku kako bi „zacijelila ranu“.

Pamtim kako mi je slavodobitno, trijumfalno na telefon rekla s gotovo nesnosnom afektacijom :“Umro mi je tata!“

Čula sam kasnije da je na imovinskoj raspravi s bratom izvukla velik novac, mada je tada već bila sama na ovom svijetu.

U stvari, prvi „alarm na uzbunu“ kad sam se ja počela pitati što li to ona mulja jest bio susret s njezinim sinom. Sjećam se da je djelovao kao siroče, zapuštenog tena, sa vestom koja mu je bila okračala.

Davala mu je sendvič sa takvim žaljenjem kao da se radi o problematičnom momku iz popravnog doma, a ne sinu jedincu, budućem inženjeru čiji studij se oduljio u ranim tridesetima.

Nadalje i nedugo nakon očeve smrti , muževljevo zdravstveno stanje se naglo pogoršalo. Ubrzo je umro. Ja i moj suprug smo gotovo sa strahopoštovanjem nazočili tom sprovodu.Danima nakon toga je samo pričala o velikašima koji su joj bili na pogrebu. O mužu niti riječi. Shvatila sam da se spasila. I onda vrhunac tragedije:sin jedinac je jedno jutro osvanuo mrtav. Bila sam šokirana. Na mom radnom mjestu su počele kružiti priče kako se radilo o teškom narkomanu. Bio je u 33. godini. Isusove godine. Ja sam joj poslala telegram sućuti, te smo ponovo ja i muž nazočili sprovodu. Trusio je snijeg, sjećam se, a ja jadniji i bjedniji sprovod ne pamtim. Svećenik je govorio o tome da nema teže stvari nego kad roditelj nadživi svoje dijete. Jedva sam čekala otići u svoj topli dom nakon pogreba, dok je ona ispred crkve neutješno ridala i to, dobila sam dojam, više za sobom nego za sinom.

Kasnije mi je njezina kuma i prijateljica ispričala da joj je sin bio narkoman još od puberteta te da nema crkve ni svećenika u Hrvatskoj kome se nije obratila za pomoć. Bila sam silno potresena kad sam čula da je imao takve krize da bi ona skupa s njim išla kupovati drogu.

Nakon toga sprovoda ja sam je pokušala dva mjeseca dobiti na telefon

Ali se nije javljala. Čvrsto sam odlučila sasvim izaći iz njezina života.

Ipak sam je posjetila na njezinom radnom mjestu s buketom suhog cvijeća (bila je rana jesen) i sa nekim slancima te slatkišima. Na cvijeće se nije osvrnula već je navalila na jelo. Plačljivim i uvrijeđenim glasom mi je rekla kako je deset mjeseci nisam posjetila. Napominjem da sam ju sve ove godine darivala i častila šakom i kapom. Tako mi se to nametnulo često i protiv moje volje, s obzirom da nisam nikako imućna osoba. Frizura joj je bila dotjerana, ona njegovana. Izjavila je, na moje iznenađenje, kako joj je nakon smrti sina , njezina vjerna prijateljica donosila hranu…

Ni traga tuge. Shvatila sam. Sinovljeva smrt ju je oslobodila. Sad je mogla kako je htjela. Nisam se odazivala na njezine pozive, ali sam u posljednjem našem tel. razgovoru ipak joj rekla da sam ju razotkrila, ali da je blagoslivljam za svu simpatiju i poštovanje koje mi je ukazala. Time sam ublažila oštar ton i dijalog  privela korektnom svršetku. Neka joj je sa srećom , ali ja sam je doživjela ipak kao svojevrsni falsifikat dobrote.