U Zagrebu je 17. prosinca 2015. godine, nakon kratke i teške bolesti, preminuo bard i jedan od rijetkih uvaženih pionira hrvatske vaskularne kirurgije, umirovljeni specijalist opće i vaskularne kirurgije, primarius, redoviti profesor zagrebačkog Medicinskog fakulteta, gospodin prof. dr. sc. Ivo Despot.
Ivo Despot rođen je 9. srpnja 1930. godine u Šibeniku u građanskoj obitelji od majke Zorke i oca Jakova. U Šibeniku je završio gimnaziju s odličnim uspjehom u svim razredima te je i oslobođen polaganja ispita zrelosti.
Godine 1958. diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s odličnim prosječnim uspjehom.
Obvezni liječnički pripravnički staž završio je, dijelom u Općoj bolnici Šibenik, a dijelom i u tadašnjoj Općoj bolnici "Dr. J. Kajfeš" (danas KB "Sveti duh") u Zagrebu.
Kao liječnik opće prakse radio je (1959.) u DNZ Danilovgrad (Crna Gora), u Stanici za hitnu pomoć Zagreb (1960/1961.), te kao šef Zdravstvene stanice Galgovo, DNZ Samobor, 1961/1962. godine, što je svakako pridonijelo učvršćivanju njegovog praktičnog znanja i vještina iz domene opće medicine i afirmiralo ga kao mladog, uspješnog liječnika kojem su se s punim povjerenjem obraćali njegovi prvi pacijenti tijekom njegova daljnjeg napredovanja u struci.
Stručni ispit položio je 1961.godine, a 1962. godine započinje specijalizaciju opće kirurgije (dekret za specijalizaciju dobio je 1963. godine) na Kirurškom odjelu tadašnje Bolnice "Dr. M. Stojanović" u Zagrebu, popularno zvane "Vinogradska".
Specijalistički ispit iz opće kirurgije položio je 15.lipnja 1967. godine na Kirurškoj klinici Rebro, Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Već za vrijeme specijalizacije opće kirurgije dr. Despot uviđa značaj, perspektive i potrebe razvoja nove subspecijalističke kirurške struke, kirurgije krvnih žila, i u našoj sredini.
Naime, vaskularna kirurgija u to vrijeme u svijetu doživljava spektakularan,uzbudljiv i brz napredak i prijelaz iz ere indirektne kirurgije krvnih žila u eru direktne, rekonstrukcijske vaskularne kirurgije, eho koje je do nas dolazio iz velikog, naprednog i bogatog svijeta. Ta je era obilježena uvođenjem operacijskih zahvata kod okluzivne bolesti arterija - najčešće ateroskleroze – npr. trombendarterektomijom, primjenom femoropoplitealnih autolognih venskih premosnica i zakrpa - "patch plastika", a kasnije ubrzanim razvojem sintetskih, protetskih nadomjestaka za primjenu kod obliteracija i aneurizmi većekalibarskih krvnih žila - aorte i zdjeličnih arterije i ekstraanatomskih premoštenja. Začeta je i karotidna kirurgija. Godine 1965. Thomas J. Fogarty objavljuje svoju novu metodu ekstrakcije arterijskih embolusa i tromba balonskim kateterom i ne sluteći da je tim postupkom najavio i treću eru, danas već dominirajuće minimalno invazivne, endovaskularne kirurgije.
Izabran i podržan od prof. dr. Branka Oberhofera, ekscelentnog „all round“ kirurga, pionira i naše kardijalne kirurgije, tadašnjeg predstojnika Kirurškog odjela, koji je daleke 1966. godine osnovao Odsjek vaskularne kirurgije u „Vinogradskoj“ (1964. godine prvi je takav Odsjek osnovan na Kirurškoj klinici Rebro), mladi se dr. Despot, specijalist opće kirurgije počinje baviti isključivo angiologijom i vaskularnom kirurgijom.
Usmjeriti se, posvetiti se i krenuti putem nove struke značilo je veliki izazov, neizvjesnost i hrabrost s mnogo prepreka i ogranićenja, koja mogu prihvatiti rijetki i uporni entuzijasti, svjesni dobrobiti koje ta struka može pružiti masi bolesnika liječenjem tih neizlječivih bolesti, koje su među najčešćim uzrocima smrtnosti i invaliditeta.
Od 1967-1969. godine rukovođen savjetima i stalnim asistencijama prof. dr. B. Oberhofera, dr. Despot je savladao suvremene operacijske postupke vaskularne kirurgije, formirao tim asistenata, educirao medicinske sestre, uspostavio multidisciplinarnu timsku suradnju s anesteziolozima, internistima kardioangiolozima, hematolozima, dijabetolozima, neurolozima i ekipom izvrsnih radiologa, koji rade descendentnu i ascendentnu flebografiju, translumbalnu i Selgingerovu katetersku arteriografiju, limfografiju ... U bolnicu je dobavljena potrebna dijagnostička aparatura, popunjen kirurški instrumentarij, radi vaskularna ambulanta i jedna dislocirana u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu.
Godine 1969. do 1970. dr. Despot je upućen na dospecijalizaciju iz vaskularne kirurgije u Centar za angiologiju i vaskularnu kirurgiju u Milanu, kojeg vodi čuveni prof. dr. Edmondo Malan, a zatim na Kiruršku kliniku Kantonske bolnice u Zuerich (Švicarska), koji vodi Prof. Sening.
Vrativši se u Zagreb, 1970. preuzima i vodi (do 2000. godine) Odjel za vaskularnu kirurgiju koji kasnije prerasta u Odjel s Odsjecima za rekonstrukcijsku arterijsku i rekonstrukcijsku vensku kirurgiju (1975. godine).
Od godine 1971. održava i vodi vježbe i seminare iz domene vaskularne kirurgije za studente Stomatološkog i Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a od 1973, godine stalni je predavač na poslijediplomskom studiju za dijabetologe.
1974. godine završio je II. Internacionalni poslijediplomski tečaj iz angiologije u organizaciji Italijanskog angiološkog društva u Firenci i I. internacionalni poslijediplomski tečaj iz flebologije u Milanu.
Znanstveno nastavno vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu, 1976. godine, priznalo mu je rad pod nazivom: „Važnost arterije profunde femoris u operativnoj arterijskoj rekonstrukciji donjih ekstremiteta“ kao ekvivalent magistarskog rada, a 1977. godine obranio je doktorsku dizertaciju pod naslovom: „Vlastita modifikacija operativne tehnike plinske endarterektomije za rekonstrukciju aterosklerozom suženih i obliteriranih arterija donjih ekstremiteta“ (mentor: prof. dr. sc. Vladimir Luetić). Godine 1978. stekao je i naziv primarius, a glatko je napredovao u znanstveno-nastavnim zvanjima preko docenta, izvanrednog do redovitog profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Od 1997.- 2000. godine (do umirovljenja) obnašao je i dužnost predstojnika Kirurške klinike KB „Sestre milosrdnice“. Upravni odbor KB „Sestre milosrdnice“ u povodu stopedesete obljetnice bolnice (1996. godine) dodjelilo mu je zahvalnicu i priznanje za unapređenje kirurške struke i doprinos u razvoju bolnice.
Sudjelovao je na gotovo svim domaćim kirurškim, internističkim i neurološkim kongresima, te na međunarodnim kongresima: Rim, Milano, Firenca, Parma, Prag, London, Havana, Kreta... Bio je član: HLZ (začasni član), HD za vaskularnu kirurgiju, Hrvatske akademije medicinskih znanosti, Francuskog angiološkog društva (počasni član) i Talijanskog društva za vaskularnu kirurgiju (počasni član).
Glavni medicinski interes profesora bila je vaskularna kirurgija. Objavio je pedesetak znanstvenih i 48 stručnih radova u zemlji i inozemstvu, kao i 50 znanstvenih, stručnih i kongresnih priopćenja, poglavlje „Vaskularna kirurgija na ekstrakranijskim cerebralnim arterijama“, u knjizi: Moždani krvotok- klinički pristup, Demarin V. I sur. (1994).
Radeći na doktorskoj dizertaciji izradio je originalni vlastiti instrumentarij, kojim je unaprijedio metodu liječenja i postigao zapažene rezultate liječenja plinskom endarterektomijom okluzivne aterosklerotske bolesti u segmentu od infrarenalne abdominalne aorte do ilijakalnih i femoralnih arterija. Racionalno je ukazao na prednost te metode liječenja kao prvog izbora, jer ostaje i mogućnost eventualno kasnije potrebne reintervencije, zbog napredovanja bolesti, da se primjeni i alternativno premoštenje i tako produži preživljavanje ekstremiteta.Ukazao je, kao dobar poznavatelj anatomije, na važnost duboke bedrene arterije i njene reparacije, koja svojim velikim potencijalom razvoja kolateralne cirkulacije može prirodnim putem premostiti okluziju magistralne površinske bedrene arterije, prvog i najčešćeg sjela ateroskleroze čovjeka. Unaprijedio je do savršenstva u striktnim indikacijama, kirurškoj tehnici i metodama liječenja karotidnu kirurgiju i uopće kirurgiju ekstrakranijskih mozgovnih arterija i supraaortalnih arterijskih grana, tako da je Odjel kojeg je vodio zbog svog renomea i skladne suradnje s Klinikom za neurologiju (koju je vodila Prof. dr. V. Demarin) imao najviše učinjenih operacija s rezultatima komparabilnim s najboljima u svijetu. Svoj je doprinos u našoj sredini dao i uvođenjem rekonstrukcijske venske kirurgije u liječenju kroničnih trombotskih okluzija zdjeličnih vena autolognim i protetskim premoštenjima korištenjem temporernih, arteficijelnih arterijsko-venskih fistula, te u prevenciji plućne embolije zahvatima na veni kavi. Svoje je mlađe suradnike poticao na istraživanje i uvođenje novih metoda liječenja krvnih žila i tolerantno, pod svojim nadzorom, dozvoljavao njihovu inplementaciju. Educirao je nebrojene studente, stažiste, specijalizante, one na subspecijalizaciji, kao i medicinske sestre i instrumentarke. Cijeli je svoj radni vijek sa svojim suradnicima, radeći u skućenom i neadekvatnom prostoru Odjela za vaskularnu kirurgiju, uvodeći „ab ovo“ stalno nove zahvate ovladavao i ovladao cjelokupnim kontemporernim repertuarom brzo razvijajuće klasične, otvorene, direktne i često hrabre, čak herojske, stresne i vrlo zahtjevne kirurgije krvnih žila.
Ivo Despot u mladosti je bio sportaš. Kao pravi Dalmata veslao je i jedrio u veslačkom klubu Krka, gdje je i njegov otac, inžinjer Jakov Despot, također veslao i bio funkcioner kluba. Kao liječnik u zreloj dobi svojim je motornim brodom, najčešće uz prijatelje i voljenu suprugu Ester, pravnicu, rođ. Smrke, u slobodno vrijeme prokrstario cijeli Jadran i uživao u svim vrstama ribolova. Spadao je među rijetke ljude koje je priroda uz odgoj, disciplinu i upornost obdarila iznimnim svojstvima i sposobnostima, da u skladu intelekta, emocija, volje i humanosti ostave časni trag.
Pred kraj njegova profesionalnog puta pomalja se (najavljuje se) nova, treća era u razvoju vaskularne kirurgije, era endovaskularne, minimalno invazivne kirurgije, koja sada u svijetu sve više ingeniozno reparira i liječi bolesti krvnih žila unutar njihova lumena, perkutano, bez velikih rezova i prepariranja tkiva, otvaranja tjelesnih šupljina, pa i kod nas postupno i sve više oduzima prostor djelovanja klasičnim vaskularnim kirurzima i zahtjeva od njih novu, dodatnu edukaciju i vještine.
Nakon odlaska u mirovinu morao se zbog teške i dugotrajne bolesti supruge povući iz svih znanstvenih i hobističkih aktivnosti (a maštao je kako će oboje u mirovini i za plovidbu i ribarenje imati puno više vremena) i potpuno se posvetiti brizi i njezi voljene žene. Ispaćen je 22. prosinca 2015. rodbinom, brojnim prijateljima i znancima, kolegama i još nekim bivšim pacijentima uz šibensku pjesmu i veliku bol svojih sinova Alena i Jakše, snaha i unučadi, najbližih. Na ispraćaju sam saznao, i sam shrvan tugom, da je i Ester pošla za njim već 21. prosinca 2015. godine.