Profesor dr.sc.IVO HERGEŠIĆ

Profesor dr.sc.IVO HERGEŠIĆ

utemeljitelj Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Dr.Ivo Hergešić

( Zagreb,23.srpnja,1904. - Zagreb, 29.prosinca,1977.)

Hrvatska moderna

Ova je knjiga, sve do novog izdanja, bila samo manji dio opsežne i pregledne Panorame hrvatske književnosti XX. stoljeća, što ju je još davne 1963. uredio Vlatko Pavletić.

Razdoblje moderne, koje je trajalo nešto duže od pola stoljeća, ne samo da je obilovalo najrazličitijim događanjima, nego su oni u isto vrijeme donosili brojne novine i preobrazbe na gotovo svim društvenim, kulturnim i umjetničkim područjima te su s pravom izdvojeni kao modernistički pokret.

Osim što je Hergešić bio pravi majstor da, uz nizanje činjenica, dočara i gotovo opipljivu atmosferu onoga o čemu govori ili piše, što mu se i danas ozbiljno spočitava kada je riječ o prosudbi njegova djela, u ovoj je prilici ipak sretna okolnost da je moderna ispisana ili, možda bolje rečeno, ispričana očima suvremenika pa i sudjelovatelja u mnogim važnim zbivanjima od dvadesetih do šezdesetih godina sada već prošloga stoljeća, kada je tekst i napisan. Tu činjenicu znat će cijeniti svatko nakon čitanja ove knjige, jer tada mnoge stvari postaju jasnije i do kraja razumljive. Širina pogleda i enciklopedijsko znanje Ive Hergešića dosad su, posve neopravdano, bili zanemareni.

Domaći i strani

U knjizi Strani i domaći (Zagreb, 1935) Ivo Hergešić istaknuo je da je njezin pisac 'navikao da domaće gleda u usporedbi sa stranima. To mu često služi kao mjerilo i uporište, kao što često prosuđuje vrijednost tuđih kulturnih dobara prema domaćim potrebama i razlozima. A domaćoj je književnosti prispio malo zaobilaznim putem - hodajući tuđim književnim njivama'.

Trideset godina poslije, kada je tu zamisao institucionalizirao kao sveučilišni profesor komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svrhu i smisao tog studija definirao je i kao «uklapanje hrvatske književnosti u tokove takozvane svjetske literature», a što u krajnjem ishodu pridonosi i služi «revalorizaciji» baštine.

U ovom svesku, ne slučajno naslovljenom Domaći i strani, prednost u izboru tekstova dana je domaćim piscima. Između ostalih tu su obrađeni i sljedeći domaći pisci: Marko Marulić, Petar Hektorović, Dradutin Domjanić, Vladimir Nazor i drugi.

Hrvatske novine i časopisi do 1848.

Hrvatske sudbine

Još i danas u nas ne postoji jasna i razvijena svijest o ulozi i značenju časopisne produkcije pa se tako, ne samo iz godine u godinu, nego sad već i iz stoljeća u stoljeće, ta važna djelatnost sve očiglednije marginalizira. A ona zapravo, ne samo da pokazuje ukupnost stanja u svim tada ostvarenim kulturnim djelatnostima, nego istodobno izražava i svu moć i nemoć društva, dakle iznosi istinsku sliku kulturne i društvene zbilje o vremenu u kojem nastaje. A prema toj važnoj činjenici nerijetko i danas ostajemo posve ravnodušni.

Iako objavljena još davne 1936. Hergešićeva studija o jednom cijelom stoljeću novina i časopisa na hrvatskom jeziku i danas je dragocjen izvor podataka i ujedno kratki repetitorij periodike od Jozefinskoga do Napoleonova doba, zatim razdoblja uoči preporoda te od Gajevih "Novina" i "Danice" pa do godine 1848.

U dodatku ove i danas važne rasprave, u dodatku, nalazi se i pretisak zanimljive i opsežne najave knjige Hrvatske sudbine koju, na žalost, autor nikad nije napisao, ali možda ovaj sinopsis bude poticajnim štivom nekom novom autoru, jer su te, kao i brojne druge sudbine naših velikana, malo poznate, a ne rijetko su i vrlo poučne.

Komparativna književnost

Ovo izdanje u pet svezaka Izabranih književnih djela posvećeno je stotoj godišnjici rođenja Ive Hergešića, kao i obilježavanju pet desetljeća od osnutka Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za čije se osnivanje profesor Hergešić izborio tek nakon puna dva desetljeća borbe s mnogim vjetrenjačama. Konačno, i da tako olako ne zaboravimo profesore od kojih smo mnogo baštinili.

U prvom su svesku sljedeći tekstovi: Poredbena ili komparativna književnost, O prijevodima i prevođenju, Uvod u predavanja iz poredbene književnosti i Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. U prilogu je i iscrpna autorova biobibliografija te kronologija života, uz likovne priloge.

O prijevodima i prevodjenju

u medjunarodnim književnim odnosima vrše veoma važnu ulogu različiti posrednici. Poredbenim je istraživanjima nedvoumno utvrdjeno, da strani ugledi ne djeluju uvijek izravno, nego se naprotiv ovakvi utjecaji ostvaruju mnogo češće neizravnim putem. Gotovo uvijek treba stoga pretpostaviti nekoga posrednika, koji prima strane pobude i predaje ih svojim zemljacima.

Ako sva pitanja, koja se odnose na poredbenu ili komparativnu povijest književnosti, razdijelimo na dva velika skupa ≈davanje i ≈primanje, emisija i recepcija, stavit ćemo posrednike u sredinu. Svojim posredovanjem izmedju dvaju kulturnih područja oni vrše dvostruk posao, jer primaju i daju u isti mah. A kako svaki posrednik strane uglede nekako preudešava, da ne velimo iskrivljuje, to je izvanredno važno ustvrditi, da li je ovaj ili onaj domaći pisac upoznao strano djelo izravno ili nečijim posredovanjem.

Samo tako moći ćemo ispravno ocijeniti strani utjecaj, budući da je posrednik možda štogod oduzeo ili dodao, čega nema u originalu. Strani ugledi doživljaju redovno svakojake preobrazbe dok ne stignu do cilja, a raščinjajući takove strane utjecaje u domaćoj književnosti književni historik mora voditi računa o toj pojavi. Zato je i posve razumljivo, ako neki komparatisti obraćaju osobitu pažnju pitanju posrednika. Paul Van Tieghem, autoritet na polju poredbene knji\evnosti, predlaže što više i poseban naziv za ovu granu poredbenih istraživanja mezologija (od grč. mesos, koji je u sredini). Ta bi nauka kao podvrsta komparativne povijesti književnosti okupila sve probleme, koji se odnose na književne prijenose i posredovanja medju narodima.

Književni su posrednici veoma raznoliki. Jedni pripadaju onome narodu, koji u tom slučaju i prima strane pobude, drugi pripadaju narodu, koji daje. Ovi potonji nisu tako brojni kao oni prvi, ali treba i o njima misliti. Jedni su pisci prvoga reda, istinski predstavnici književnoga života svoga naroda, drugi su čedni kritičari, akademski stručnjaci ili amateuri, a ponekad i opskurni nadničari

na književnoj njivi, pojedinci, koji su odavna zaboravljeni, premda su svojim tako reći anonimnim radom snažno djelovali na književni razvitak svoga vremena. Ti se ljudi često regrutiraju sa periferije narodnog teritorija, Često su podrijetlom ili odgojem ≈mješanci sa dva ili čak više materinjih jezika. »esto su i veliki putnici, koji se vole skitati svijetom, ili pak ljudi kojima se sudbina poigrala davši im prilike da upoznaju izravno strane zemlje i narode.

No treba napose istaknuti da ≈posrednici ne moraju biti individui, kakve smo netom spomenuli. Društveni milieu, književne ≈škole i grupe, kneževski dvorovi ili gradjanski saloni  sve su to ambijenti, koji su veoma često izvršili posredničku ulogu primajući i šireći strane književne pobude. Medjunarodna povijest književnosti bilježi neke gradove, kupališta ili turistička stjecišta, mjesta, koja su pogodovala kulturnom zbližavanju medju književnicima ili obrazovanim amateurima različnih naroda. Posredničku ulogu vrše dalje i brojne periodičke publikacije, novine i časopisi, pa književna i znanstvena društva, klubovi ili udruženja, kojima je zadaća da porade oko uzajamnog upoznavanja i zbližavanja izmedju dvaju naroda ili država. Zamašitu posredničku ulogu vrši na pr. I kazalište (o kinu i radiu da i ne govorimo) repertoar svakoga većega kazališta je ogledalo, u kojem se reflektiraju medjunarodna književna strujanja, kazalište je registrator javnog mišljenja, njegovih sklonosti i potreba.

Sve bi to trebalo ilustrirati brojnim primjerima, no to bi nas odvelo predaleko. Pozabavit ćemo se stoga samo najvažnijom pojavom književnoga posredovanja medju narodima prijevodima i prevodjenjem. I likovne umjetnosti i glazba imaju svoje posrednike, koji stranom djelu olakšavaju pristup u domaću kulturnu sferu. No njihova je misija završena, kad su kako tako pripravili javno mišljenje informirajući svoje zemljake novinskim člancima, knjigama, predavanjima itd. Slijedi izložba ili koncert, općinstvo reagira ili ne reagira, prima ili odbija, stručnjaci mudruju, ali strano umjetničko djelo zbori samo, njegov je govor internacionalan i jednako razumljiv (ili nerazumljiv) pripadnicima različitih naroda i jezika. Glazbena kompozicija, slika ili kip ≈govore općim jednim jezikom. Taj jezik treba ponekad tumačiti, objašnjavati i gonetati, ali se ne može ≈prevoditi, kao što se prevode ljudski jezici.

Kad se radi o književnom djelu, ovaj prijelaz od naroda do naroda, ovo presadjivanje u strani ambijent mnogo je kompliciranije. Upoznavanje može da započne novinskim člancima ili brošurama, ali je to tek uvod. Od poznavača strane književnosti saznat ćemo za koje strano ime, možda i krupno, ali nama dotad nepoznato saznat ćemo za osobine ovoga ili onoga pisca, njegove ideje, njegove umjetničke kvalitete i  napokon i zašto je taj pisac ≈aktuelan i zašto bismo ga morali upoznati. No upoznati ga možemo samo tako da pročitamo njegovo djelo. Zato treba poznavati jezik, kojim je to djelo pisano. Ne poznajemo li ga, ne će nam preostati drugo, nego da posegnemo za prijevodom.

Književnici velikih naroda toliko su sretni, da ih bezbrojni stranci mogu čitati u originalu, budući da su naučili taj strani jezik. Književnici malih naroda mogu,

da tako kažem, na prste izbrojiti svoje inozemne čitače, koji su podobni da ih čitaju u originalu. Mali narodi moraju silom prilika i učiti strane jezike, a i veliki kanda sve više uvidjaju, da nitko nije dovoljno bogat i snažan, a da bi se mogao ograditi kineskim zidom i dostajati sam sebi. A kako je medjunarodni život sadašnjice izvanredno isprepleten i povezan bezbrojnim nitima, to se zacijelo

povećao i broj onih, koji mogu strana književna djela upoznati u originalnom obliku. Ipak je to neznatna elita gros čitatelja upućen je na prijevode. Pa i oni koji se zanimaju samo za jednu ili dvije strane književnosti, moraju se i kod zgode služiti prijevodima, jer ne može svatko biti neki Mezzofanti!

Tako je prijevod oduvijek najvažnije sredstvo medjunarodnih književnih odnosa, a studij prijevoda i prevodilaca jedno od najvažnijih poglavlja poredbenog istraživanja književnosti. Hoćemo li odrediti sudbinu kojeg stranog djela u svojoj zemlji, utjecaj stranog pisca na domaćeg ili obrnuto, strane izvore bilo kojega književnog spomenika, pozajmice ili pobude idejne, tematske ili formalne uvijek treba započeti proučavanjem prijevoda.

No ako su prevodioci vršili odvajkada izvanredno važnu misiju, ako su oduvijek bili glavni faktor u književnim izmjenama i pobudama, ne valja zaboraviti, da je pojam ≈prijevoda  prilično evoluirao tečajem vjekova. Prevesti znači reproducirati potpuno i vjerno neki tekst služeći se drugim jednim jezikom. Ali nekad se nije tako mislilo. Sve do 19. vijeka postupalo se mnogo slobodnije, a tadašnje bismo prijevode nazvali danas parafrazama ili adaptacijama.

Mnogi od tih starih prijevoda nisu radjeni prema originalu, već po drugom kojem prijevodu ili obradbi. Tako su neki narodi srednje Evrope, pa i mi Hrvati, upoznavali Shakespearea u njemačkim obradbama (Dingelstedt), kao πto je Talijanima i Španjolcima služio u većini slučajeva francuski prijevod Le Tourneurov. Pa i onda, kad su se prevodioci služili originalom, nameće se pitanje, je li prijevod potpun, i onda  je li točan_ Isporedjujući tekstove uvjerit ćemo se prije svega, da li prevodilac nije izostavio čitave odsjeke i nije li dodao štogod. To je prvi posao, ako hoćemo kritički ocijeniti prijevod. Suvremeni prevodioci ne skraćuju tako radikalno i bezobzirno tekst originala, kao što se to nekoć činilo. Dandanas se to dešava rjedje. No i nekoć nije prevodilac izostavljao čitave stranice zbog neke lijenosti ili ličnih prohtjeva, nego zato, jer mu je tako naložio nakladnik. Ljudi ne vole predugačke stvari, a različni opisi, razmatranja ili druge digresije ne smiju odviše smetati radnju. Iz prijevoda je nadalje trebalo izbaciti sve, što bi moglo nekako pozlijediti vladajući ukus neobične metafore, odviše sočne izraze, uopće sve stilske ≈nastranosti. Prijevod je prema tome mogao biti samo blijeda slika originala, ako ne karikatura ili falsifikat.

Ne valja zaboraviti ni vjersku ili političku cenzuru, na koju su se nakladnici i prevodioci takodjer morali obazirati. Ta nisu li ≈velike teme (les grands sujets) bile zabranjene francuskim književnicima velikoga klasičnog vijeka_

Ne samo dakle, da nekadašnji prijevodi nisu bili gotovo nikada potpuni, nego nisu bili ni vjerni. Klasični je primjer, kako se nekada prevodilo, Youngov slučaj. čuvene Noćne misli (Night-Thoughts) preveo je na francuski jezik spomenuti Le Tourneur skalupivπi od devet pjevanja originala dvadeset i četiri. Osim toga je posve izmijenio osnovni karakter Youngova pjesmotvora, pa su narodi južne Evrope, koji su upoznali engleskog preromantika po francuskom prijevodu posve drukčije reagirali, nego kad bi upoznali original ili kakav vjerniji prijevod.

Proučavajući prijevode ne valja sve netočnosti strpati u isti koš. Neke se netočnosti i ne osjećaju ne kvare osnovni ton originala druge su možda neugodne ali nisu katastrofalne, dok su treće upravo neoprostive. Prevodilac

može krivo shvatiti tekst i krivo ga prevesti. Bijelo mjesto crno! Može nešto prevesti otprilike, približno točno, može koju sitnicu dodati ili izostaviti, ako ne poznaje dovoljno jezik ili radi nepažljivo. Kako su god sve te omaške neprijatne, a kadikad teško terete prevodioca, ipak je lako utvrditi ispitujući publiku, da se čitalac na te potankosti mnogo ne osvrće (osim ako je smisao sasvim izvrnut ili

nerazumljiv). No ako prevodilac sistematski ≈ispravlja tekst, izostavljajući ovo, a dodavajući ono, ako se mjesto odredjenih izraza služi perifrazama, onda nije čudo, ako u prijevodu teško prepoznajemo original, ili ga uopće ne prepoznajemo. Izblijedio i razvodnjen, tekst ovakova prijevoda ne može dočarati stilske osobine originala budući da je prevodilac izbrisao, koliko je mogao, sve ono, čime se to djelo odvaja od prosječnog ukusa.

Tako su francuski prevodioci 18. vijeka oblačili ≈na francusku (à la française) engleske i njemačke pisce bez obzira na lokalni kolorit i umjetničke osobine ovih pisaca.

Tako su u prvom francuskom prijevodu Clarisse Harlowe brisani realistično-naturalistični odsjeci (smrt glavne junakinje!), kao što su u prvim prijevodima Werthera brisani romantični odsjeci prožeti Osijanom. Ni Richardson ni mladi Goethe ne progovaraju u tim prijevodima svojim jezikom i načinom. Prevodioci se nisu nimalo obazirali na lokalnu boju, dok su romantici padali u drugi ekstrem ističući značajne pojedinosti stvarali su nehotice karikature. Stoga ni romantični prijevodi nisu uvijek vjerni, iako su prosječno kudikamo bolji od prijašnjih prijevoda.

Kadgod je koji strani autor prevodjen više puta na isti jezik i u razlićno doba, treba svakako isporedjivati postepene prijevode. Ne samo da bismo odredili, koji je prijevod bolji. U tim se postepenim prijevodima ogledaju modne promjene, tu se jasno može razabrati kako jedan te isti pisac djeluje na različite generacije. Ima i kulturnohistorijskih kurioziteta, koji ovakovim poredjivanjem dolaze na javu. Isporedimo li na pr. francuske prijevode Othella, opazit ćemo, da se kobni Dezdemonin rupčić pretvorio doskora u narukvicu, pojas, vrpcu, uvojak kose...dok napokon nije opet postao rupcem. Zašto_ Jer se riječ ≈mouchoir francuskom općinstvu onoga doba učinila strašno nepristojna, pa je prevodilac morao muku mučiti, da tu sramotu nekako izbriše. Značajno je, da prvi prijevod, koji nije bio namijenjen pozornici, ima još taj nesretni rubac, dok svi potonji prevode taj izraz nečim drugim. Tek su se romantici usudili nazvati taj predmet pravim imenom na pozornici, a pravo reče Hugo, da je romantizam nasadio crvenu frigijsku kapu i francuskom vokabularu. I taj ≈mouchoir je revolucionarna tekovina! Nije moguće raspravljati potanje o prijevodima, a da se pri tome ne obaziremo i na prevodioce. Njihov životopis, njihova književna karijera, društveni položaj  sve su to važne indikacije, koje će nam objasniti koju tu zagonetku njihove prevodilačke djelatnosti, stvari, koje ne proizlaze

direktno iz samoga teksta.

Proučavanje prijevoda provodi se sistematski tek posljednjih decenija. U inozemstvu je u tom smislu već dosta učinjeno. Kod nas se doduše veoma često polemizira o prijevodima i prevodilačkoj djelatnosti, a da pri tom nisu raščišćeni neki osnovni pojmovi. Malo je koje pitanje metodički proučeno, premda je gradja veoma obilata i ponekad zaista zanimljiva. To su pitanja aktuelna i važna.

Dragocjeni materijal za povijest hrvatske književnosti, ali neproučen, pa ni sredjen.

Je li na pr. tko sistematski proučio hrvatske prijevode Shakespeareovih drama, od prvih pokušaja s njemačkoga jezika do suvremenih prijevoda jednoga Kriškovića ili Bogdanovića, koji su pravi šekspirolozi_ Nije. A Shakespeare je jedan od onih klasika svjetske književnosti, koji su kod nas mnogo prevodjeni, pa je veoma poučno i zanimljivo usporedjivati ove sukcesivne prijevode istoga djela.

Isto vrijedi i za Dantea u hrvatskoj književnosti, pa i za neke modernije autore svjetskoga glasa (Heine) ili pojedina djela (Mériméeova Colomba). Neki veliki prevodioci, koji su obogatili hrvatsku književnost brojnim prijevodima stranih remek-djela, od kojih su neki izvrsni, zaslužili bi takodjer opširniju monografiju. Tako na pr. Iso Velikanović, koji je preveo na hrvatski i Don Quijotea i Fausta i čitavoga Dostojevskoga, da spomenemo samo ove primjere. Ili Nikola Andrić, koji se (puštajući ovdje po strani njegov ostali rad) afirmirao svojom ≈Zabavnom Bibliotekom,kao veoma važan faktor u prenošenju stranih književnih djela u našu sredinu. Značajna je i njegova prevodilačka politika očigledno favoriziranje francuskih i slavenskih pisaca na račun ostalih i to u prvome redu njemačkih. Potrebne bi nam bile i neke statistike o našoj prijevodnoj literaturi. Romanski seminar zagrebačkog sveučilišta izradjuje takav jedan popis bibliografiju naših prijevoda s romanskih jezika (a obuhvata i neke srpske i slovenske prijevode). Kako je god ova bibliografija veoma nepotpuna i često netočna, ipak je to već sada važno pomagalo za poredbena istraživanja.

Posebno i svakako veoma interesantno poglavlje tvore pisci, koji su sami prevodili svoja djela. Ima i u našoj, književnosti takvih primjera. Vojnović, Tresić, Nazor...preveli su neka svoja djela na talijanski i zadivili stranu publiku svojim poznavanjem tudjega jezika. No da autorprevodilac nije uvijek najkompetentniji tumač djela, koje se prevodi, svjedoči slučaj Tommaseovih Iskrica redigirajući talijanski tekst pisac je pomno odstranio sve ono, što mu se činilo odviše slavenskim, da ne bi pozlijedio talijansku osjetljivost.

Neki prijevodi klasičnih djela svjetske književnosti, namijenjeni omladini, iskrivljuju sasvim osnovno obilježje djela. Takove su neke adaptacije Robinsona ili Don Quijotea, koje čita i naša omladina. Trpka ironija Cervantesova,

kojom autor šiba sama sebe, žestoka mizantropija Defoeova, njegov ≈rousseauizam i svemu tome ni traga u tim prepričavanjima, koja su kudikamo popularnija od izvornoga teksta. Tome se ne treba čuditi. Ta koliki tobože obrazovani ljudi poznaju Goetheova Fausta po  Gounodovoj operi!

Ima zaista svakojakih prevodilaca. Eto na pr. od starih Špiro Dimitrović-Kotoranin, umirovljeni časnik i ≈povlašteni prevodilac Hrvatskoga kazališta u prvoj periodi službenog njegova opstanka (nakon 1860). Preveo je stotine kazališnih komada (sve s njemačkoga), a prevodeći kako bismo danas rekli  u ≈seriji nije si mnogo troglave, hoće li prijevod biti vjeran ili bar nekako točan. Ne trenuvši okom napisao je u jednoj rimskoj tragediji Shakespeareovoj ovu rečenicu ≈Besposlen pop jariće krsti. No takav ili sličan malheur se može desiti i modernom prevodiocu, koji je uz to veoma uvažen i vrijedan književnik, kao što je na pr. prevodilac Wildeova komada Glavno je da se zove Ernest, koji je riječ ≈extension preveo sa ≈proširenje, premda se radi o sveučilišnoj ekstenzi ili kako mi tu instituciju zovemo  Pučkom sveučilištu.

Bezbrojni su slučajevi, kad prevodilac nikako ne doseže autora. Nije nipošto rijetkost, da kakva markantnog pisca velike jedne strane književnosti prevede bezimeni diletant, koji ne poznaje pravo ni jezika. Ne ćemo nabrajati domaćih primjera, ima ih i onako previše. No ima i slučajeva, kad je prevodilac tako reći iznad samoga pisca nije li tužno, da je osrednji pustolovni roman kao što je Zatočena ljubav Albert Jeana morao prevesti ovako velik pjesnik kao što je Tin Ujević_

Treba li konačno još istaknuti, da uz tolike samozvane prevodioce, o kojima ćemo ovaj put radije šutjeti, hrvatska književnost broji mnogo odličnih književnika i naučenjaka, koji su se bavili prevodilačkim radom. Treba li napose hvaliti prevodilačku djelatnost jednoga Domjanića ili Nazora_ Nisu li Heinea (da spomenemo samo ovaj jedan primjer) prevodili kod nas prvi ljudi Šenoa, Kranjčević, Bašagić, Domjanić, Begović, Nazor... Da ostale naše ≈heineide i ne navodimo.

Sve je to premalo poznato i neistraženo. Tko od brojnih Domjanićevih poštivača zna, da je Dragutin M. Domjanić prevodio s njemačkoga, francuskog, ruskog, češkog, slovenskog, da  s madžarskoga i s provansalskog jezika, i da bi njegovi pjesnički prijevodi ispunili možda i omašnu knjigu_

Ne valja zaboraviti ni učene neke filologe, koji su svojim prijevodima veoma zadužili hrvatsku književnost. Tako Maretić, stručnjak za poredbenu indo-evropsku gramatiku, prevodi Homera, Vergilija, Ovidija... a jedan od prvih naših orijentalista, pokojni Safvet-beg Bašagić, presadjuje u hrvatsku književnost turske, arapske i perzijske pjesnike. No čemu nabrajati dalje primjere, kad se iz ovih nekoliko može razabrati, kolika je gradja, koju bi trebalo već jednom proučiti i obraditi. Prijevod kao element medjuna- rodne kulture predstavlja čitav skup problema, a potiče i načelna neka pitanja neposrednog praktičnog značenja.

To objašnjava i razmjerno brojne polemike u našoj štampi o prijevodima i prevodjenju da li je uopće oportuno izdavati tolike prijevode, koji  vele  konkuriraju domaćoj književnoj produkciji. Bilo kako mu drago, djelatnost prevodilaca prelazi granice samoga književnog rada. Za narode kao što je naš, prijevodi su vele važan, nenadoknadiv faktor u prosvjetnom životu. Književnom historiku su to dragocjeni dokumenti. U tom ogledalu naći će komparativni historik hrvatske književnosti odraze književnih interesa i duševnih potreba. A i nakladničke spekulacije i prevodilački kurioziteti mogu poslužiti kao važan putokaz. Opća orijentacija javnoga mišljenja odrazuje se u tim prijevodima, kadikad posve jasno, a kadikad i zamagljeno.

Izbor i postupak kod prevodjenja su indiciji, koji mogu biti veoma poučni. često su ta otkrića žalosna. U prevodilačkoj književnosti naših dana ima odviše ≈adaptacija koje nisu nastale zbog nekih estetskih ili ideoloških obzira.

Pravi je razlog neznanje, nedostatak ukusa ili savjesti, a kriv je i prevodilac i nakladnik. Ima dakako časnih izuzetaka, no željeli bismo, da ih bude više.

Što je prijevod, koja su glavna svojstva dobra prijevoda da li je prijevod izravan ili posredan, da li je potpun, vjeran u cjelini, točan u potankostima  to su eto pitanja, na koja treba odgovoriti, ne zaboravljajući ni osobu prevodiočevu.

A kako je god kritika prijevoda minuciozan posao, ipak to nije (ili bar ne treba da bude) prosto cjepidlačenje i filološko nadmudrivanje. Djelatnost prevodilaca nije samo intelektualno-umjetnička, nego je ≈politička, a u duhovnom zbliženju medju narodima i stvaranju medjunarodnih kulturnih strujanja vrše prevodioci nadasve važnu ulogu. Ipak uz ova književno-historijska razmatranja općega karaktera ne smijemo smetnuti s uma ni tehničku stranu kako se prevodi_ ≈Vještina prevodjenja ili ≈Savjeti prevodiocima mogao bi glasiti naslov ovakva poglavlja. Ili ≈Uspomene jednoga prevodioca, koji je mnogo i svašta prevodio stekavši tako odredjeno iskustvo.

Gotovo svi oni, koji su mnogo prevodili, moraju priznati (i ako je to više puta neprijatno), da su prevodili ≈svašta i da ima prijevoda, koji im baš ne služe na diku. Ali prevodilac ne bira uvijek ono, što će prevesti (to je  što više gotov izuzetak), pa mora da se rodio pod sretnom zvijezdom, ako se namjeri na knjigu, koja odgovara njegovim intimnim sklonostima djelo, koje će radosno primiti ≈pod svoje. Ima i takvih susretaja (premda su relativno rijetki), kad autor, kojega prevodimo, izrazuje naše osjećaje, odgovara na pitanja, koja nas muče, kazujući sve ono, što se nama vrze po glavi, a da je sve to nekako preobraženo, ljepše i čistije. Takva su čuvstva obuzimala Baudelairea, dok je prevodio Edgara Poea, svoga ≈duhovnog brata ili H. H. Ewersa, dok je prevodio Villiers de l’Isle-Adama. No to su izuzetne svetkovine, a raznolikost prijevoda, koje nam je slučaj nametnuo, može takodjer uroditi dobrim plodom. Nije to loša stvar! Bitne razlike medju djelima, koja prevodimo, različni sižei, različit način izražaja, različiti književni temperamenti, osnovne razlike u stilu, a i kvaliteti sve su to pojave, koje zahtijevajuveliku moć adaptacije. To je izvrsna vježba, a njena je pedagoška vrijednost nesumnjiva. Takve vježbe obogaćuju intelektualni obzor prevodiočev, pa ako vrijedi, ona Buffonova ≈Le style, c’est l’homme, asimilirajući različne stilove, prevodilac proživljuje nekoliko života. Prevoditi književno djelo znači živjeti s autorom pod istim krovom, pratiti ga ne samo u svečanim zgodama, nego biti uz njega i u časovima klonuća i sumnje, da bi se  možda čas zatim  uspeli s njim na vrhunac. To je gotovo bračna zajednica!

Prevodilac prisustvuje piščevim nastojanjima, poletnom zamahu i krzmanju, neprekidnoj borbi za što potpunijim i jačim izražajem. Iz bliza gleda i ocjenjuje njegove neuspjehe, ali i pobjede. Otkrit će omaške, koje izmiču najpozornijem čitaču, ali se ujedno opaja ljepotama, za koje ne zna općinstvo (pa ni književno obrazovana elita). A kad takav jedan prevodilac izriče sud o prevedenom djelu, osniva se taj sud redovno na brojnim faktima i dugotrajnom, intimnom iskustvu. Saopćio sam te misli nekom zgodom jednom velikom suvremenom piscu, kojega sam prevodio (bio je to Luc Durtain), a on mi je  zamislivši se  dao pravo i smiješeći se dodao ≈Nije mi to nikad bilo sasvim svijesno, no vjerujte mi, odsad ću se pomalo plašiti svojih prevodilaca.

On se nije trebao plašiti, ali nema sumnje, da čovjek o nekim piscima ima mnogo bolje mišljenje dok ih poznaje samo po čitanju, jer su mu tek prigodom prevodjenja otkrili svoje pravo lice.

To je idealna dobit prevodiočeva. Ne treba posebno isticati, da će prevodilac prevodeći veoma različite stvari steći prije ili kasnije  odredjenu rutinu u prilagodjivanju i uživljavanju. Nakon što se toliko namučio nastojeći uporno da svlada kojekakve zapreke, učinit će mu se najposlije da nema stvari ≈neprevedivih. Laici se veoma rado služe ovim izrazom njima se sve čini neprevedivo, dok će ≈profesional veoma rijetko kazati, da se nešto ne da prevesti, zato jer je ova ili ona poteškoća nepremostiva. Dakako, prijevod je uvijek prijevod, što će reći surogat, jeka, odraz ili sjena neke stvari, a ne stvar sama. No kad čovjek pomisli na majstorije, što su ih izvršili prevodioci kad se sjeti prijevoda, koji su prava čuda, ne će se zadovoljiti površnim krilaticama o nužnim nedostacima svakoga prijevoda, kao da svaki ≈traduttore mora zaista biti i≈traditore, Ako je išta ≈neprevedivo, onda je to Poeov ≈Gavran(The Raven). Prevodeći ovu pjesmu nije bio sretne ruke ni Mallarmé. A ipak se našao jedan njemački prevodilac (koji je prevodio i naše stvari) i prepjevao ≈Gavrana tako savršeno, da je sačuvavši smisao, sačuvao prilično potpuno i sasvim osobit ritam i veoma komplicirane srokove, boju i ton originala (Otto Hauser). ≈Neprevediva je na prvi pogled i Ëuvena Valéryova pjesma o ≈Primorskom groblju (Le Cimetière marin), a ipak je velikom jednom pjesniku uspjelo, da je prepjeva (Rilke). Neprevedivi su, ako hoćete, i Shakespeareovi Soneti i Baudelaireovo Cvijeće zla (Les Fleurs du mal), a ipak je Stefan George preveo gotovo sve te stvari na njemački. Ili Heine u prijevodu Tjutčeva (veliki ovaj ruski pjesnik mnogo je prevodio) ili Elisabet Barrett-Browning, ili poznata Platenova pjesma ≈Grob u Busentu (Das Grab im Busento), kako ju je prepjevao Carducci... A ima i u hrvatskoj književnosti takovih primjera neke Heineove i Carduccieve pjesme u prijevodu Vladimira Nazora, Mistralova ≈Magali ili neke Jamesove stvari, kako ih je preveo Domjanić, neka pjevanja Danteova Pakla u prijevodu Mihovila Kombola, Benešićevi pjesnički prijevodi s poljskoga, neki odlomci Shakespeareovih drama u prijevodu Kriškovićevu itd. To nisu prijevodi, već ≈transupstancijacije! A ima  hvala Bogu  i pisaca, koji su bolji u prijevodu negoli kad ih čitamo u originalu. Ima u svjetskoj književnosti dosta velikih autora, koji se mnogo ne brinu za jezik ili formalno savršenstvo. A ima i primitivaca, koji su nesumnjivi talenti, ali im nedostaje književne obrazovanosti.

Dobar prevodilac znat će odstraniti svu silu krupnih i sitnih nedostataka, a da pri tom sačuva lične osobine piščeve. To neka posluži kao utjeha i poticaj onim savjesnim prevodiocima  početnicima, koji se smatraju nedostojnim službenicima pisca, kojega valja prevesti. No brojniji su oni početnici, koji nemaju pojma, kakav je to težak i delikatan posao pa u svom neznanju tvrdo vjeruju, da je svaki prijevod lako sklepati, što brže  to bolje. Drugi opet misle, da je dosta ako je prijevod tekstovno točan. No prijevod može bit doslovno točan, a da ipak nije vjeran. Prevodjenje je takodjer u neku ruku stvaralački rad. Djelo, koje prevodimo u drugi jedan govor, treba da ponovno i stvorimo. Prevodilac treba da ≈montira tekst poput stroja, koji smo rastavili u najsitnije dijelove, a moramo ga ponovno sastaviti na drugom mjestu. Ima ≈strojeva, koji su sastavljeni baš kao i prije, a ipak ne će da idu. Što im nedostaje_ Ima ≈robota, koji su posve nalik na čovjeka, a ipak su mrtvi. Nemaju duše!  Takvi su i neki prijevodi točni su, a ipak su nijemi. Ne će da progovore! Prevodiocu je uspjelo da sastavi novo tijelo, ali ga nije umio uskrisiti udahnuvπi mu nov život. Točnost je svakako baza ozbiljnoga prevodilačkog rada.Ipak ne valja zatajiti, da prevodilac mora katkada svijesno odstupiti od teksta, eda bi spasio opći ton djela. Mora biti netočan, da bude vjeran! Doslovnom točnošću iskrivili bismo često čitav smisao i napisali besmislicu. Da na pr. francusku rečenicu ≈C’est une bonne poire, prevedemo sa ≈Ovo je dobra kruška, kad ≈poire označuje u familijarnom govoru glupa čovjeka_ Ili ćemo izraz ≈chevalier d’industrie prevesti ≈industrijski vitez (kao što je to učinio jedan novogrčki prevodilac Prévostove Manon Lescaut), kad ovakav kavalir ne znači drugo no ≈hohštapler!

Pa ni vlastita imena ne smijemo mehanički prenositi iz originala u prijevod. Ako Francuz govori na pr. o Charentonu ili Bicêtreu, nema nikakova smisla sačuvati ova imena u prijevodu, kad Charenton i Bicêtre ne označuju ništa drugo no  hrvatski rečeno  Stenjevac, to jest ludnicu. Pa i mi, kad govorimo o Lepoglavi, Mitrovici ili Zenici pomišljamo prije svega na kaznene zavode, koji se nalaze u tim mjestima davajući spomenutim imenima posebno obilježje. Pa i lična imena (a kamoli nadimci, koji su redovno izražajniji!) zadaju savjesnom prevodiocu često grdnih muka. Mnoga su imena postala opći pojmovi, pa se pišu i malim slovom kao u francuskom jeziku ≈catin ili ≈goton, (koje su isprva bile Katice ili Grete), pa treba svakako nastojati, kako ćemo u prijevodu naći zgodnu zamjenu. Ostavimo li na primjer u hrvatskom prijevod riječi ≈Tartarin ili ≈tarasconade, ne ćemo ni u kojem slučaju proizvesti direktnoga dojma na čitaoca. Treba pronaći nešto što evocira u nama pojam hvalisavosti, brbljanja i južnjačkoga razmetanja, onako kao što odiozni izraz prasica, kojim se vole služiti neki naπi ljudi, ne označuje nikakvu posebnu rasu, nego odredjeni psihološki tip, ćud ili značaj. Pa ni tobože bezazlena i posve obična imena nemaju u svim jezicima, ni u svako doba, istu afektivnu vrijednost, pa su prema tome različna značenja. Jeannot (Ivica) označuje u klasičnom francuskom jeziku bedaka, a kad Maupassant jednoj πepavoj služavci, koju Bog zaista nije obdario nikakvom ljepotom, ni duševnom, ni tjelesnom, nadijeva ime Céleste, a nekom tupavom seljačini ime Césaire, jasno je, da ta vlastita imena imaju karikaturno značenje, jer treba da istaknu svojom oprečnošću dominantno neko svojstvo. No što je u jednom jeziku neobično, pompozno ili ≈romantično, ne mora da pobudjuje slične asocijacije u drugom jeziku, a prevodilac se mora truditi, kako će transponirati ovakva imena, da bi sačuvao značenje, koje im je autor dao.

To su načelna pitanja o sloboštinama i dužnostima prevodioca. Svaki prevodilac, koji nije neznalica ili pak odviše učena glava bez mrvice umjetničkog osjećanja, rado će priznati, da ima zgoda, kad treba biti netočan u pojedinostima, da se ne bi izobličio glavni smisao s obzirom na cjelinu.

Time smo se takli kapitalnog pitanja tko smije i može prevoditi_ Ili drugim riječima kakvim se svojstvima mora odlikovati prevodilac_

Prvi je uvjet svakako znanje jezika. I to dvostruko poznavanje jezika, budući da se operacija vrši na mješovitu području. Ne poznavajući dovoljno oba jezika jezik originala i jezik prijevoda, ne bi se nitko smio odvažiti na prevodjenje. Osim u pedagoške svrhe. To je onda školska vježba, kao i ≈slobodni sastavak. No kao što školske zadaće, pa ni one najbolje i najzrelije, nitko (osim autora) ne smatra književnim djelima, tako i prevodilaćke vježbe budućih prevodilaca nitko pametan ne će smatrati književnim prijevodima. Prevoditi književna djela smije za javnost samo književnik,koji je vičan baratati književnim instrumentima. Jer samo jezično znanje ne stvara književnika.

To su opći preduvjeti. Svaki prijevod pretpostavlja posebne neke sposobnosti i znanje. Tako valja bar donekle poznavati epohu i društveni milieu, u kome se odigrava radnja (ako prevodimo narativno kakvo djelo) treba znati i tehničko nazivlje, a proučiti i neke stilske nijanse, od kojih smo neke već spomenuli vlastita imena i nadimci, pa argotički izrazi (slang), igre riječi i sl. Tehničko nazivlje relativno je najlakše prikupiti. Prevodimo li kakav roman iz pomorskog života, obratit ćemo se na kakvog pomorskog stručnjaka, koji će nam protumačiti potrebne izraze uputivši nas eventualno na specijalne rječnike ili enciklopedije. Prevodimo li kakav seljački roman, pitat ćemo za savjet kojega agronoma ili etnografa itd. Mnogo je teže pogoditi dijaloški ton. Puk govori svojim jezikom, svaka druπtvena klasa ima svoje izraze, a premda književnik ne mora ropski kopirati ovaj specijalni način izražavanja, ipak mora opći književni jezik nekako stilizirati i ≈obojiti, da bi se čitaču, koji eventualno poznaje taj milieu, učinio vjerodostojan. Argotički se izrazi moraju prevesti analognim argotičnim izrazima, a nipošto književnim jezikom, jer bi time krivotvorili stil originala. Ti izrazi mogu biti i približni, ne moraju imati bukvalno isto značenje, nego je glavno da daju tekstu prijevoda neko opće obilježje, koje je što sličnije originalu da stvore atmosferu, koja obavija originalni tekst. Poznato, je da je pučka mašta najbogatija u iznalaženju i jezičnoj tvorbi, kad se radi o izrazima ili frazama, koje zadiru u seksualniživot čovjeka. Taj ≈podzemni govor prodro je u literaturu za vrijeme naturalizma, a tkogod je ikad prevodio kakav naturalistički roman (na pr. Zolu) znat će kakva je muka s tim izrazima, kojih nema ni u jednom rječniku, a često ih čovjek ne poznaje ni u svom rodjenom jeziku.

Zanimljivo je tom zgodom pripomenuti, da su ti izrazi primitivaca izvanredno slični u različnim jezicima, gdje je isključen svaki direktni utjecaj, pa moramo pretpostaviti neku opću dispoziciju za taj način izražavanja.

Velike teškoće zadaju konačno i različni calemboursi (igre riječima). Calembour nije naročito ≈plemenita figura, a uporna igra riječima, koje su fonetički slične, odaje uvijek neku primitivnost. Ipak se mnogi veliki pisci diskretno  služe ovim stilskim sredstvom da poantiraju neku misao, pa takve igre riječima mogu da djeluju sasvim prirodno i nimalo namješteno. No prevodilac će brzo iskusiti, da te prirodnosti smjesta nestaje, Čim pokušamo pretočiti ovakvu jednu frazu u svoj jezik. Onda treba tražiti i tražiti, ne bi li se dosjetili kakvoj analogiji, pa eventualno i mijenjati smisao nekih pojedinosti, samo da sačuvamo ono glavno i da stilski efekt bude približno isti.

Evo na koncu nekoliko elementarnih savjeta!

Pročitati pomno čitavo djelo, koje ćemo prevesti pustiti da na nas djeluje i da nas tako reći prožme. Nastojati za vrijeme čitanja ili neposredno iza lektire protumačiti sva nejasna mjesta služeći se običnom filološkom metodom.

Informirati se o tehničkim nazivima i drugim osobinama teksta, raspitati se kod stručnjaka ili zaći u puk, medju radništvo ili seljaštvo itd., da bi našli domaći izraz, ako ima u tekstu argotičnih nekih izraza, koje možda razumijemo, ali im ne znamo ekvivalenta.

Nakon ovog pripravnog rada skicirati prijevod, ne baš doslovan, ali gotovo doslovan, što će reći neka prijevod bude što točniji, neka ne bude izostavljena ni jedna potankost, nijedan zarez ili uskličnik! Taj prijevod ne će biti lijep, trebat će ga dobrano retuširati da bi postao čitak.

Ti će retuši biti brojni, ako nismo vješti prevodjenju ili ako smo radili brzo i površno. Svakako je to finiji dio posla umjetničko udešavanje, gladjenje i poravnavanje prvotnoga prijevoda, koji nam  svojom točnošću  pruža  sigurno ishodište za daljni rad. Važno je svakako, da se prevodiocu dade dovoljno vremena, da se izvrši ≈inkubacija.

Prijevod treba da dozri kao svako umjetničko djelo.

Svejedno je, da li prevodilac svoj tekst najprije skicira, pa onda oddiktira, ili ga diktira smjesta u stroj, pa onda ispravi otipkani tekst. Sve to zavisi o ličnim sklonostima, običaju ili rutini prevodioca. No prilikom prve lektire treba bezuvjetno označiti sve važnije pasaže (koji sadrže neke naročite poteškoće) i potcrtati sve nepoznate riječi ili fraze. Tim ćemo postupkom uštedjeti mnogo dvostruka posla i suvišnoga ponavljanja. »čitajući napokon korekture otkrit ćemo zacijelo još neke sitnije detalje, koje valja ispraviti, da bi se približili željkovanom idealu točna i vjerna prijevoda, koji nije samo prijevod, nego i vrijedna prinova domaćoj književnosti.

Misija, koja je namijenjena prevodiocima plemenita je i zaista uzvišena. Književni posrednici su faktori mira i medjusobnog razumijevanja medju narodima, koji se toliko glože i reže jedni na druge. 

Možda svi diplomatski paktovi i ugovori u prijateljstvu ne vrijede koliko dobar prijevod nacionalnoga jednog remek-djela, bio to Dante ili Shakespeare, Molière ili Cervantes, Goethe ili Tolstoj.

Kritičari ili prevodioci, oni, koji stranu pobudu primaju genijalnom intuicijom ili je šire opskurnom rabotom, književne zvijezde ili anonimni radnici (neznani junaci istinskoga zbližavanja medju narodima)  svi ti pojedinci suradjuju u stvaranju velike duhovne zajednice čovječanstva,≈svjetske literature, koju je predvidio Goethe. To je vrhovni ideal, možda i himera, osobito dandanas. 

Epoha, u kojoj živimo, koju  bolje rečeno  podnosimo, ne pogoduje optimističkim predvidjanjima. Sizifov posao_ 

Neka. Hvala Bogu, da još ima ljudi, koji mistiku mržnje kušaju nadomjestiti mistikom općeg razumijevanja i simpatije, nastojeći da ono, što je strano, približe našem shvaćanju i tako reći predobiju i osvoje. Nijedno veliko djelo nije izvršeno bez donkihotskog pouzdanja i vjere u nešto, čega možda nema. I medju književnim posrednicima ima takvih Don Quijotea, koji služe nekom idealu. To se ne bi smjelo zaboraviti.

Prvi ozbiljniji napisi o filmu i kinematografiji na južnoslavenskom prostoru pojavili su se u Zagrebu sredinom drugog desetljeća dvadesetog stoljeća, a u Zagrebu je, 1916., izdan i prvi južnoslavenski filmski časopis Kino.

U razdoblju takozvane stare Jugoslavije relevantne tekstove o filmu objavljivala su, obično u književnim časopisima, i ugledna književna imena: Tin Ujević, Gustav Krklec, Ivo Hergešić i drugi.

Posebno je važna Hergešićeva djelatnost koji je od kraja dvadesetih godina objavljivao  seriozne filmske kritike, a kasnije ,1956.osniva Katedru za komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u okviru koje će, početkom šezdesetih, promovirati i filmologiju, a Rudolf Sremec je  prvi predavač povijesti filma i filmskog jezika, na katedri za teatrologiju, tada Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakultetu u Zagrebu

Povijest poredbenog proučavanja književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu započinje 1956.kada je, u veljači te godine, Dr. Ivo Hergešić izabran  za profesora na ovom fakultetu, a na njegov prijedlog, i po njegovu nacrtu, osnovana je Katedra za komparativnu književnost,pa se od školske godine 1956/57. komparativna književnost mogla slušati kao jednopredmetni studij, te kao prvi ili kao glavni predmet.

Profesor Hergešić utemeljio je studij na metodologiji tadanje europske, osobito francuske komparatistike, uvažavajući pri tome činjenicu da poredbeno proučavanje književnosti ima u hrvatskoj znanosti relativno dugu i bogatu tradiciju. Prema njegovoj zamisli, studij komparatistike tako obuhvaća tri glavna područja: teoriju i metodologiju komparativnog proučavanja književnosti, opću povijest književnosti i komparativni studij hrvatske književnosti. Smatrajući, osim toga, da je povijest i teorija teatra najuže povezana s proučavanjem dramske literature, Hergešić je i teatrologiju shvatio kao integralni dio cjelovitog studija komparativne književnosti.

Svako od tih temeljnih područja obuhvaćalo je zasebnu ispitnu materiju, a predavali su se različiti pojedinačni kolegiji: jedni bi zahvaćali neke teorijske i metodološke probleme studija komparativne književnosti, drugi, epohe ili razdoblja povijesti književnosti europskog kulturnog kruga, treći, veze i odnose hrvatske književnosti s drugim literaturama u nekom povijesnom razdoblju, a četvrti, teoriu i povijest kazališta. Zamišljeno je također da studenti kroatistike (tada jugoslavistike) slušaju i polažu kolegije iz opće povijesti književnosti. S druge strane, studenti komparatistike morali su, osim stručnih predmeta, slušati i polagati ispite iz općih predmeta i iz poznavanja dvaju svjetskih jezika.

Budući da je studij komparatistike izazvao izuzetno veliko zanimanje studenata, a znanstveni rad na komparativnom proučavanju hrvatske književnosti ne samo da ima dugu i bogatu tradiciju, nego se odvija i na ostalim studijskim grupama, nova se Katedra ubrzano razvija i domalo postaje Odsjekom za komparativnu književnost, na kojem prvobitno zamišljeni predmeti, uz manje izmjene i određena proširenja, postaju katedrama. Tako Odsjek sada čini pet katedri: 

1. Teorija i metodologija proučavanja književnosti; 

2. Opća povijest književnosti; 

3. Komparativna povijest hrvatske književnosti; 

4. Teatrologija i dramatologija; 5. Filmologija.

Na Odsjek su izabrani asistenti: Breda Kogoj-Kapetanić (1957), za opću povijest književnosti, Svetozar Petrović (1957), za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, Darko Suvin (1957), za teatrologiju, Ante Peterlić (1966), za filmologiju, te predavači Ivan Slamnig (1960), za komparativnu i opću povijest književnosti kao i Rudolf Sremec (od 1963. do 1968), za filmologiju.

Razgranat znanstveni i nastavni rad zahtijeva nove nastavnike i suradnike, pa su na Odsjek postupno birani Maja Hribar-Ožegović (za teatrologiju, 1962), Đuro Novalić (za komparativnu povijest hrvatske književnosti, 1963), Milivoj Solar (za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, 1963), Tomislav Kurelec (za opću povijest književnosti, 1968), Pavao Pavličić (za poredbenu povijest hrvatske književnosti, 1970), Miroslav Beker (za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, prešao s anglistike, 1970), Odsjek napuštaju:Drago Suvin (professor u Torontu), Breda Kogoj-Kapetanić ( profesorica u Seattleu), Svetozar Petrović (profesor u Novom Sadu) i Tomislav Kurelec ( urednik na HTV). 

Profesor Hergešić odlazi 1971.godine u mirovinu.

Nakon toga na Odsjek dolaze:

Mirko Tomasović (za poredbenu povijest hrvatske književnosti, 1971), Gordana Slabinac (za opću povijst književnosti, 1971), Boris Senker (za teatrologiju, 1971), Gajo Peleš (za opću povijest književnosti, 1971) i Zoran Kravar (za teoriju književnosti, 1973).

Do veće promjene u organizaciji nastave i režima studija komparativne književnosti dolazi 1972/73. Nakon dugotrajnih i opsežnih priprema, Odsjek organizira nastavu prema načelu izbornih kolegija.

Hergešić, Ivo

Nastavnici

http://www.ffzg.unizg.hr/kompk/index.php?show=page.php&idPage=18