Profesor dr.sc.IVO HERGEŠIĆ

Dr.Ivo Hergešić

( Zagreb,23.srpnja,1904. - Zagreb, 29.prosinca,1977.)

Hrvatska moderna

Ova je knjiga, sve do novog izdanja, bila samo manji dio opsežne i pregledne Panorame hrvatske književnosti XX. stoljeća, što ju je još davne 1963. uredio Vlatko Pavletić. 

Razdoblje moderne, koje je trajalo nešto duže od pola stoljeća, ne samo da je obilovalo najrazličitijim događanjima, nego su oni u isto vrijeme donosili brojne novine i preobrazbe na gotovo svim društvenim, kulturnim i umjetničkim područjima te su s pravom izdvojeni kao modernistički pokret.

Osim što je Hergešić bio pravi majstor da, uz nizanje činjenica, dočara i gotovo opipljivu atmosferu onoga o čemu govori ili piše, što mu se i danas ozbiljno spočitava kada je riječ o prosudbi njegova djela, u ovoj je prilici ipak sretna okolnost da je moderna ispisana ili, možda bolje rečeno, ispričana očima suvremenika pa i sudjelovatelja u mnogim važnim zbivanjima od dvadesetih do šezdesetih godina sada već prošloga stoljeća, kada je tekst i napisan. Tu činjenicu znat će cijeniti svatko nakon čitanja ove knjige, jer tada mnoge stvari postaju jasnije i do kraja razumljive. Širina pogleda i enciklopedijsko znanje Ive Hergešića dosad su, posve neopravdano, bili zanemareni.

 

Domaći i strani

U knjizi Strani i domaći (Zagreb, 1935) Ivo Hergešić istaknuo je da je njezin pisac «navikao da domaće gleda u usporedbi sa stranima. To mu često služi kao mjerilo i uporište, kao što često prosuđuje vrijednost tuđih kulturnih dobara prema domaćim potrebama i razlozima. A domaćoj je književnosti prispio malo zaobilaznim putem - hodajući tuđim književnim njivama».

Trideset godina poslije, kada je tu zamisao institucionalizirao kao sveučilišni profesor komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svrhu i smisao tog studija definirao je i kao «uklapanje hrvatske književnosti u tokove takozvane svjetske literature», a što u krajnjem ishodu pridonosi i služi «revalorizaciji» baštine.

U ovom svesku, ne slučajno naslovljenom Domaći i strani, prednost u izboru tekstova dana je domaćim piscima. Između ostalih tu su obrađeni i sljedeći domaći pisci: Marko Marulić, Petar Hektorović, Dradutin Domjanić, Vladimir Nazor i drugi.

 

Hrvatske novine i časopisi do 1848.

Hrvatske sudbine

Još i danas u nas ne postoji jasna i razvijena svijest o ulozi i značenju časopisne produkcije pa se tako, ne samo iz godine u godinu, nego sad već i iz stoljeća u stoljeće, ta važna djelatnost sve očiglednije marginalizira. A ona zapravo, ne samo da pokazuje ukupnost stanja u svim tada ostvarenim kulturnim djelatnostima, nego istodobno izražava i svu moć i nemoć društva, dakle iznosi istinsku sliku kulturne i društvene zbilje o vremenu u kojem nastaje. A prema toj važnoj činjenici nerijetko i danas ostajemo posve ravnodušni.

Iako objavljena još davne 1936. Hergešićeva studija o jednom cijelom stoljeću novina i časopisa na hrvatskom jeziku i danas je dragocjen izvor podataka i ujedno kratki repetitorij periodike od Jozefinskoga do Napoleonova doba, zatim razdoblja uoči preporoda te od Gajevih "Novina" i "Danice" pa do godine 1848.

U dodatku ove i danas važne rasprave, u dodatku, nalazi se i pretisak zanimljive i opsežne najave knjige Hrvatske sudbine koju, na žalost, autor nikad nije napisao, ali možda ovaj sinopsis bude poticajnim štivom nekom novom autoru, jer su te, kao i brojne druge sudbine naših velikana, malo poznate, a ne rijetko su i vrlo poučne.

 

Komparativna književnost

Ovo izdanje u pet svezaka Izabranih književnih djela posvećeno je stotoj godišnjici rođenja Ive Hergešića, kao i obilježavanju pet desetljeća od osnutka Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za čije se osnivanje profesor Hergešić izborio tek nakon puna dva desetljeća borbe s mnogim vjetrenjačama. Konačno, i da tako olako ne zaboravimo profesore od kojih smo mnogo baštinili.

U prvom su svesku sljedeći tekstovi: Poredbena ili komparativna književnost, O prijevodima i prevođenju, Uvod u predavanja iz poredbene književnosti i Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. U prilogu je i iscrpna autorova biobibliografija te kronologija života, uz likovne priloge.

O prijevodima i prevodjenju

u medjunarodnim književnim odnosima vrše veoma

važnu ulogu različiti posrednici. Poredbenim je istraživanjima

nedvoumno utvrdjeno, da strani ugledi ne djeluju

uvijek izravno, nego se naprotiv ovakvi utjecaji ostvaruju

mnogo češće neizravnim putem. Gotovo uvijek treba

stoga pretpostaviti nekoga posrednika, koji prima strane

pobude i predaje ih svojim zemljacima.

Ako sva pitanja, koja se odnose na poredbenu ili komparativnu

povijest književnosti, razdijelimo na dva velika

skupa ≈davanje i ≈primanje, emisija i recepcija, stavit

ćemo posrednike u sredinu. Svojim posredovanjem izme-

dju dvaju kulturnih područja oni vrše dvostruk posao, jer

primaju i daju u isti mah. A kako svaki posrednik strane

uglede nekako preudešava, da ne velimo iskrivljuje, to je

izvanredno važno ustvrditi, da li je ovaj ili onaj domaći

pisac upoznao strano djelo izravno ili nečijim posredovanjem.

Samo tako moći ćemo ispravno ocijeniti strani utjecaj,

budući da je posrednik možda štogod oduzeo ili dodao,

čega nema u originalu. Strani ugledi doživljaju redovno

svakojake preobrazbe dok ne stignu do cilja, a

raščinjajući takove strane utjecaje u domaćoj književnosti

književni historik mora voditi računa o toj pojavi. Zato je

i posve razumljivo, ako neki komparatisti obraćaju oso-

bitu pažnju pitanju posrednika. Paul Van Tieghem, autoritet

na polju poredbene knji\evnosti, predlaže što više

i poseban naziv za ovu granu poredbenih istraživanja

mezologija (od grč. mesos, koji je u sredini). Ta bi nauka

kao podvrsta komparativne povijesti književnosti okupila

sve probleme, koji se odnose na književne prijenose i

posredovanja medju narodima.

Književni su posrednici veoma raznoliki. Jedni pripadaju

onome narodu, koji u tom slučaju i prima strane

pobude, drugi pripadaju narodu, koji daje. Ovi potonji

nisu tako brojni kao oni prvi, ali treba i o njima misliti.

Jedni su pisci prvoga reda, istinski predstavnici književnoga

života svoga naroda, drugi su čedni kritičari, akademski

stručnjaci ili amateuri, a ponekad i opskurni nadničari

na književnoj njivi, pojedinci, koji su odavna zaboravljeni,

premda su svojim tako reći anonimnim radom

snažno djelovali na književni razvitak svoga vremena. Ti

se ljudi često regrutiraju sa periferije narodnog teritorija,

Često su podrijetlom ili odgojem ≈mješanci sa dva ili

čak više materinjih jezika. »esto su i veliki putnici, koji

se vole skitati svijetom, ili pak ljudi kojima se sudbina

poigrala davši im prilike da upoznaju izravno strane zemlje

i narode.

No treba napose istaknuti da ≈posrednici ne moraju biti

individui, kakve smo netom spomenuli. Društveni milieu,

književne ≈škole i grupe, kneževski dvorovi ili gradjanski

saloni  sve su to ambijenti, koji su veoma često izvršili

posredničku ulogu primajući i šireći strane književne

pobude. Medjunarodna povijest književnosti bilježi neke

gradove, kupališta ili turistička stjecišta, mjesta, koja su

pogodovala kulturnom zbližavanju medju književnicima

ili obrazovanim amateurima različnih naroda. Posredničku

ulogu vrše dalje i brojne periodičke publikacije,

novine i časopisi, pa književna i znanstvena društva,

klubovi ili udruženja, kojima je zadaća da porade oko

uzajamnog upoznavanja i zbližavanja izmedju dvaju naroda

ili država. Zamašitu posredničku ulogu vrši na pr. i

kazalište (o kinu i radiu da i ne govorimo) repertoar svakoga

većega kazališta je ogledalo, u kojem se reflektiraju

medjunarodna književna strujanja, kazalište je registrator

javnog mišljenja, njegovih sklonosti i potreba.

Sve bi to trebalo ilustrirati brojnim primjerima, no to bi

nas odvelo predaleko. Pozabavit ćemo se stoga samo najvaž

nijom pojavom književnoga posredovanja medju narodima

prijevodima i prevodjenjem.

I likovne umjetnosti i glazba imaju svoje posrednike, koji

stranom djelu olakšavaju pristup u domaću kulturnu

sferu. No njihova je misija završena, kad su kako tako

pripravili javno mišljenje informirajući svoje zemljake

novinskim člancima, knjigama, predavanjima itd. Slijedi

izložba ili koncert, općinstvo reagira ili ne reagira, prima

ili odbija, stručnjaci mudruju, ali strano umjetničko

djelo zbori samo, njegov je govor internacionalan i jednako

razumljiv (ili nerazumljiv) pripadnicima različitih

naroda i jezika. Glazbena kompozicija, slika ili kip ≈govo-

re općim jednim jezikom. Taj jezik treba ponekad tumačiti,

objašnjavati i gonetati, ali se ne može ≈prevoditi,

kao što se prevode ljudski jezici.

Kad se radi o književnom djelu, ovaj prijelaz od naroda

do naroda, ovo presadjivanje u strani ambijent mnogo je

kompliciranije. Upoznavanje može da započne novinskim

člancima ili brošurama, ali je to tek uvod. Od poznavača

strane književnosti saznat ćemo za koje strano ime, možda

i krupno, ali nama dotad nepoznato saznat ćemo za osobine

ovoga ili onoga pisca, njegove ideje, njegove umjetničke

kvalitete i  napokon i zašto je taj pisac ≈aktuelan

i zašto bismo ga morali upoznati. No upoznati ga možemo

samo tako da pročitamo njegovo djelo. Zato treba poznavati

jezik, kojim je to djelo pisano. Ne poznajemo li ga, ne

će nam preostati drugo, nego da posegnemo za prijevodom.

Književnici velikih naroda toliko su sretni, da ih

bezbrojni stranci mogu čitati u originalu, budući da su

naučili taj strani jezik. Književnici malih naroda mogu,

da tako kažem, na prste izbrojiti svoje inozemne čitače,

koji su podobni da ih čitaju u originalu. Mali narodi moraju

silom prilika i učiti strane jezike, a i veliki kanda

sve više uvidjaju, da nitko nije dovoljno bogat i snažan, a

da bi se mogao ograditi kineskim zidom i dostajati sam

sebi. A kako je medjunarodni život sadašnjice izvanredno

isprepleten i povezan bezbrojnim nitima, to se zacijelo

povećao i broj onih, koji mogu strana književna djela upoznati

u originalnom obliku. Ipak je to neznatna elita gros

čitatelja upućen je na prijevode. Pa i oni koji se zanimaju

samo za jednu ili dvije strane književnosti, moraju se i

kod zgode služiti prijevodima, jer ne može svatko biti neki

Mezzofanti!

Tako je prijevod oduvijek najvažnije sredstvo medjunarodnih

književnih odnosa, a studij prijevoda i prevodi-

laca jedno od najvažnijih poglavlja poredbenog istraživanja

književnosti. Hoćemo li odrediti sudbinu kojeg stranog

djela u svojoj zemlji, utjecaj stranog pisca na domaćeg

ili obrnuto, strane izvore bilo kojega književnog spomenika,

pozajmice ili pobude idejne, tematske ili formalne

uvijek treba započeti proučavanjem prijevoda.

No ako su prevodioci vršili odvajkada izvanredno važnu

misiju, ako su oduvijek bili glavni faktor u književnim

izmjenama i pobudama, ne valja zaboraviti, da je pojam

≈prijevoda√ prilično evoluirao tečajem vjekova. Prevesti

znači reproducirati potpuno i vjerno neki tekst služeći se

drugim jednim jezikom. Ali nekad se nije tako mislilo.

Sve do 19. vijeka postupalo se mnogo slobodnije, a tada-

šnje bismo prijevode nazvali danas parafrazama ili adaptacijama.

Mnogi od tih starih prijevoda nisu radjeni prema

originalu, već po drugom kojem prijevodu ili obradbi.

Tako su neki narodi srednje Evrope, pa i mi Hrvati, upoznavali

Shakespearea u njemačkim obradbama (Dingelstedt),

kao πto je Talijanima i Španjolcima služio u većini

slučajeva francuski prijevod Le Tourneurov. Pa i onda,

kad su se prevodioci služili originalom, nameće se pitanje,

je li prijevod potpun, i onda  je li točan_ Isporedjujući

tekstove uvjerit ćemo se prije svega, da li prevodilac nije

izostavio čitave odsjeke i nije li dodao štogod. To je prvi

posao, ako hoćemo kritički ocijeniti prijevod. Suvremeni

prevodioci ne skraćuju tako radikalno i bezobzirno tekst

originala, kao što se to nekoć činilo. Dandanas se to dešava

rjedje. No i nekoć nije prevodilac izostavljao čitave stranice

zbog neke lijenosti ili ličnih prohtjeva, nego zato, jer

mu je tako naložio nakladnik. Ljudi ne vole predugačke

stvari, a različni opisi, razmatranja ili druge digresije ne

smiju odviše smetati radnju. Iz prijevoda je nadalje trebalo

izbaciti sve, što bi moglo nekako pozlijediti vladajući

ukus neobične metafore, odviše sočne izraze, uopće sve

stilske ≈nastranosti. Prijevod je prema tome mogao biti

samo blijeda slika originala, ako ne karikatura ili falsifikat.

Ne valja zaboraviti ni vjersku ili političku cenzuru,

na koju su se nakladnici i prevodioci takodjer morali obazirati.

Ta nisu li ≈velike teme (les grands sujets) bile zabranjene

francuskim književnicima velikoga klasičnog

vijeka_

Ne samo dakle, da nekadaπnji prijevodi nisu bili gotovo

nikada potpuni, nego nisu bili ni vjerni. Klasični je primjer,

kako se nekada prevodilo, Youngov slučaj. »uvene

Noćne misli (Night-Thoughts) preveo je na francuski jezik

spomenuti Le Tourneur skalupivπi od devet pjevanja

originala dvadeset i četiri. Osim toga je posve izmijenio

osnovni karakter Youngova pjesmotvora, pa su narodi

južne Evrope, koji su upoznali engleskog preromantika

po francuskom prijevodu posve drukčije reagirali, nego

kad bi upoznali original ili kakav vjerniji prijevod.

Proučavajući prijevode ne valja sve netočnosti strpati u

isti koš. Neke se netočnosti i ne osječaju ne kvare osnovni

ton originala druge su možda neugodne ali nisu

katastrofalne, dok su treće upravo neoprostive. Prevodilac

može krivo shvatiti tekst i krivo ga prevesti. Bijelo

mjesto crno! Može nešto prevesti otprilike, približno točno,

može koju sitnicu dodati ili izostaviti, ako ne poznaje dovoljno

jezik ili radi nepažljivo. Kako su god sve te omaške

neprijatne, a kadikad teško terete prevodioca, ipak je lako

utvrditi ispitujući publiku, da se čitalac na te potankosti

mnogo me osvrće (osim ako je smisao sasvim izvrnut ili

nerazumljiv). No ako prevodilac sistematski ≈ispravlja

tekst, izostavljajući ovo, a dodavajući ono, ako se mjesto

odredjenih izraza služi perifrazama, onda nije čudo, ako

u prijevodu teško prepoznajemo original, ili ga uopće ne

prepoznajemo. Izblijedio i razvodnjen, tekst ovakova prijevoda

ne može dočarati stilske osobine originala budući

da je prevodilac izbrisao, koliko je mogao, sve ono, čime

se to djelo odvaja od prosječnog ukusa.

Tako su francuski prevodioci 18. vijeka oblačili ≈na francusku

(à la française) engleske i njemačke pisce bez

obzira na lokalni kolorit i umjetničke osobine ovih pisaca.

Tako su u prvom francuskom prijevodu Clarisse Harlowe

brisani realistično-naturalistični odsjeci (smrt glavne

junakinje!), kao što su u prvim prijevodima Werthera

brisani romantični odsjeci prožeti Osijanom. Ni Richardson

ni mladi Goethe ne progovaraju u tim prijevodima

svojim jezikom i načinom. Prevodioci se nisu nimalo obazirali

na lokalnu boju, dok su romantici padali u drugi ekstrem

ističući značajne pojedinosti stvarali su nehotice

karikature. Stoga ni romantični prijevodi nisu uvijek vjerni,

iako su prosječno kudikamo bolji od prijašnjih prijevoda.

Kadgod je koji strani autor prevodjen više puta na isti

jezik i u razlićno doba, treba svakako isporedjivati postepene

prijevode. Ne samo da bismo odredili, koji je prijevod

bolji. U tim se postepenim prijevodima ogledaju

modne promjene, tu se jasno može razabrati kako jedan

te isti pisac djeluje na različite generacije. Ima i kulturnohistorijskih

kurioziteta, koji ovakovim poredjivanjem dolaze

na javu. Isporedimo li na pr. francuske prijevode

Othella, opazit ćemo, da se kobni Dezdemonin rupčić

pretvorio doskora u narukvicu, pojas, vrpcu, uvojak kose...

dok napokon nije opet postao rupcem. Zašto_ Jer se riječ

≈mouchoir francuskom općinstvu onoga doba učinila

strašno nepristojna, pa je prevodilac morao muku mučiti,

da tu sramotu nekako izbriše. Značajno je, da prvi prijevod,

koji nije bio namijenjen pozornici, ima još taj nesretni

rubac, dok svi potonji prevode taj izraz nečim drugim.

Tek su se romantici usudili nazvati taj predmet

pravim imenom na pozornici, a pravo reče Hugo, da je

romantizam nasadio crvenu frigijsku kapu i francuskom

vokabularu. I taj ≈mouchoir je revolucionarna tekovina!

Nije moguće raspravljati potanje o prijevodima, a da se

pri tome ne obaziremo i na prevodioce. Njihov životopis,

njihova književna karijera, društveni položaj  sve su to

važne indikacije, koje će nam objasniti koju tu zagonetku

njihove prevodilačke djelatnosti, stvari, koje ne proizlaze

direktno iz samoga teksta.

Proučavanje prijevoda provodi se sistematski tek posljednjih

decenija. U inozemstvu je u tom smislu već dosta

učinjeno. Kod nas se doduše veoma često polemizira o

prijevodima i prevodilačkoj djelatnosti, a da pri tom nisu

raščišćeni neki osnovni pojmovi. Malo je koje pitanje

metodički proučeno, premda je gradja veoma obilata i

ponekad zaista zanimljiva. To su pitanja aktuelna i važna.

Dragocjeni materijal za povijest hrvatske književnosti,

ali neproučen, pa ni sredjen.

Je li na pr. tko sistematski proučio hrvatske prijevode

Shakespeareovih drama, od prvih pokušaja s njemačkoga

jezika do suvremenih prijevoda jednoga Kriškovića ili

Bogdanovića, koji su pravi šekspirolozi_ Nije. A Shakespeare

je jedan od onih klasika svjetske književnosti, koji

su kod nas mnogo prevodjeni, pa je veoma poučno i zanimljivo

usporedjivati ove sukcesivne prijevode istoga djela.

Isto vrijedi i za Dantea u hrvatskoj književnosti, pa i

za neke modernije autore svjetskoga glasa (Heine) ili pojedina

djela (Mériméeova Colomba). Neki veliki prevodioci,

koji su obogatili hrvatsku književnost brojnim prijevodima

stranih remek-djela, od kojih su neki izvrsni,

zaslužili bi takodjer opširniju monografiju. Tako na pr.

Iso Velikanović, koji je preveo na hrvatski i Don Quijotea

i Fausta i čitavoga Dostojevskoga, da spomenemo samo

ove primjere. Ili Nikola Andrić, koji se (puštajući ovdje

po strani njegov ostali rad) afirmirao svojom ≈Zabavnom

Bibliotekom,kao veoma važan faktor u prenošenju stranih

književnih djela u našu sredinu. Značajna je i njegova

prevodilačka politika očigledno favoriziranje francuskih

i slavenskih pisaca na račun ostalih i to u prvome

redu njemačkih.

Potrebne bi nam bile i neke statistike o našoj prijevodnoj

literaturi. Romanski seminar zagrebačkog sveučilišta

izradjuje takav jedan popis bibliografiju naših prijevoda

s romanskih jezika (a obuhvata i neke srpske i slovenske

prijevode). Kako je god ova bibliografija veoma nepotpuna

i često netočna, ipak je to već sada važno pomagalo za

poredbena istraživanja.

Posebno i svakako veoma interesantno poglavlje tvore

pisci, koji su sami prevodili svoja djela. Ima i u našoj,

književnosti takvih primjera. Vojnović, Tresić, Nazor...

preveli su neka svoja djela na talijanski i zadivili stranu

publiku svojim poznavanjem tudjega jezika. No da autorprevodilac

nije uvijek najkompetentniji tumač djela, koje

se prevodi, svjedoči slučaj Tommaseovih Iskrica redigirajući

talijanski tekst pisac je pomno odstranio sve ono,

što mu se činilo odviše slavenskim, da ne bi pozlijedio

talijansku osjetljivost.

Neki prijevodi klasičnih djela svjetske književnosti, namijenjeni

omladini, iskrivljuju sasvim osnovno obilježje djela.

Takove su neke adaptacije Robinsona ili Don Quijotea,

koje čita i naša omladina. Trpka ironija Cervantesova,

kojom autor šiba sama sebe, žestoka mizantropija Defoeova,

njegov ≈rousseauizam i svemu tome ni traga u tim

prepričavanjima, koja su kudikamo popularnija od izvornoga

teksta. Tome se ne treba čuditi. Ta koliki tobože

obrazovani ljudi poznaju Goetheova Fausta po  Gounodovoj

operi!

Ima zaista svakojakih prevodilaca. Eto na pr. od starih

Špiro Dimitrović-Kotoranin, umirovljeni časnik i ≈povla-

Šteni prevodilac Hrvatskoga kazališta u prvoj periodi

službenog njegova opstanka (nakon 1860). Preveo je stotine

kazališnih komada (sve s njemačkoga), a prevodeći

kako bismo danas rekli  u ≈seriji nije si mnogo tr’o

glave, hoće li prijevod biti vjeran ili bar nekako točan. Ne

trenuvši okom napisao je u jednoj rimskoj tragediji Shakespeareovoj

ovu rečenicu ≈Besposlen pop jariće krsti. No

takav ili sličan malheur se može desiti i modernom prevodiocu,

koji je uz to veoma uvažen i vrijedan književnik,

kao što je na pr. prevodilac Wildeova komada Glavno je

da se zove Ernest, koji je riječ ≈extension preveo sa

≈proširenje, premda se radi o sveučilišnoj ekstenzi ili

kako mi tu instituciju zovemo  Pučkom sveučilištu.

Bezbrojni su slučajevi, kad prevodilac nikako ne doseže

autora. Nije nipošto rijetkost, da kakva markantnog pis-

ca velike jedne strane književnosti prevede bezimeni diletant,

koji ne poznaje pravo ni jezika. Ne ćemo nabrajati

domaćih primjera, ima ih i onako previše. No ima i slučajeva,

kad je prevodilac tako reći iznad samoga pisca nije li

tužno, da je osrednji pustolovni roman kao što je Zatočena

ljubav Albert Jeana morao prevesti ovako velik pjesnik

kao što je Tin Ujević_

Treba li konačno još istaknuti, da uz tolike samozvane

prevodioce, o kojima ćemo ovaj put radije šutjeti, hrvatska

književnost broji mnogo odličnih književnika i naučenjaka,

koji su se bavili prevodilačkim radom. Treba li napose

hvaliti prevodilačku djelatnost jednoga Domjanića

ili Nazora_ Nisu li Heinea (da spomenemo samo ovaj jedan

primjer) prevodili kod nas prvi ljudi Šenoa, Kranjčević,

Bašagić, Domjanić, Begović, Nazor... Da ostale naše ≈heineide

i ne navodimo.

Sve je to premalo poznato i neistraženo. Tko od brojnih

Domjanićevih poštivača zna, da je Dragutin M. Domjanić

prevodio s njemačkoga, francuskog, ruskog, češkog, slovenskog,

da  s madžarskoga i s provansalskog jezika, i

da bi njegovi pjesnički prijevodi ispunili možda i omašnu

knjigu_

Ne valja zaboraviti ni učene neke filologe, koji su svojim

prijevodima veoma zadužili hrvatsku književnost. Tako

Maretić, stručnjak za poredbenu indo-evropsku gramatiku,

prevodi Homera, Vergilija, Ovidija... a jedan od prvih

naših orijentalista, pokojni Safvet-beg Bašagić, presadjuje

u hrvatsku književnost turske, arapske i perzijske pjesnike.

No čemu nabrajati dalje primjere, kad se iz ovih nekoliko

može razabrati, kolika je gradja, koju bi trebalo već jednom

proučiti i obraditi. Prijevod kao element medjuna-

rodne kulture predstavlja čitav skup problema, a potiče i

načelna neka pitanja neposrednog praktičnog značenja.

To objašnjava i razmjerno brojne polemike u našoj štampi

o prijevodima i prevodjenju da li je uopće oportuno izdavati

tolike prijevode, koji  vele  konkuriraju domaćoj

književnoj produkciji. Bilo kako mu drago, djelatnost

prevodilaca prelazi granice samoga književnog rada. Za

narode kao što je naš, prijevodi su vele važan, nenadoknadiv

faktor u prosvjetnom životu. Književnom historiku

su to dragocjeni dokumenti. U tom ogledalu naći

će komparativni historik hrvatske književnosti odraze

književnih interesa i duševnih potreba. A i nakladničke

spekulacije i prevodilački kurioziteti mogu poslužiti kao

važan putokaz. Opća orijentacija javnoga mišljenja odrazuje

se u tim prijevodima, kadikad posve jasno, a kadikad

i zamagljeno.

Izbor i postupak kod prevodjenja su indiciji, koji mogu

biti veoma poučni. često su ta otkrića žalosna. U prevodilačkoj

književnosti naših dana ima odviše ≈adaptacija

koje nisu nastale zbog nekih estetskih ili ideoloških obzira.

Pravi je razlog neznanje, nedostatak ukusa ili savjesti,

a kriv je i prevodilac i nakladnik. Ima dakako časnih

izuzetaka, no željeli bismo, da ih bude više.

Što je prijevod, koja su glavna svojstva dobra prijevoda

da li je prijevod izravan ili posredan, da li je potpun, vjeran

u cjelini, točan u potankostima  to su eto pitanja, na

koja treba odgovoriti, ne zaboravljajući ni osobu prevodiočevu.

A kako je god kritika prijevoda minuciozan posao,

ipak to nije (ili bar ne treba da bude) prosto cjepidlačenje

i filološko nadmudrivanje. Djelatnost prevodilaca nije

samo intelektualno-umjetnička, nego je ≈politička, a u

duhovnom zbliženju medju narodima i stvaranju medjunarodnih

kulturnih strujanja vrše prevodioci nadasve

važnu ulogu. Ipak uz ova književno-historijska razmatranja

općega karaktera ne smijemo smetnuti s uma ni tehničku

stranu kako se prevodi_

≈Vještina prevodjenja ili ≈Savjeti prevodiocima mogao

bi glasiti naslov ovakva poglavlja. Ili ≈Uspomene jednoga

prevodioca, koji je mnogo i svašta prevodio stekavši tako

odredjeno iskustvo.

Gotovo svi oni, koji su mnogo prevodili, moraju priznati

(i ako je to više puta neprijatno), da su prevodili ≈svašta

i da ima prijevoda, koji im baš ne služe na diku. Ali prevodilac

ne bira uvijek ono, što će prevesti (to je  što više

 gotov izuzetak), pa mora da se rodio pod sretnom zvijezdom,

ako se namjeri na knjigu, koja odgovara njegovim

intimnim sklonostima djelo, koje će radosno primiti

≈pod svoje. Ima i takvih susretaja (premda su relativno

rijetki), kad autor, kojega prevodimo, izrazuje naše osjećaje,

odgovara na pitanja, koja nas muče, kazujući sve

ono, što se nama vrze po glavi, a da je sve to nekako preobraž

eno, ljepše i čistije. Takva su čuvstva obuzimala

Baudelairea, dok je prevodio Edgara Poea, svoga ≈duhovnog

brata ili H. H. Ewersa, dok je prevodio Villiers de

l’Isle-Adama. No to su izuzetne svetkovine, a raznolikost

prijevoda, koje nam je slučaj nametnuo, može takodjer

uroditi dobrim plodom. Nije to loša stvar! Bitne razlike

medju djelima, koja prevodimo, različni sižei, različit način

izražaja, različiti književni temperamenti, osnovne razlike

u stilu, a i kvaliteti sve su to pojave, koje zahtijevaju

veliku moć adaptacije. To je izvrsna vježba, a njena je

pedagoška vrijednost nesumnjiva. Takve vježbe obogaćuju

intelektualni obzor prevodiočev, pa ako vrijedi, ona Buffonova

≈Le style, c’est l’homme, asimilirajući različne

stilove, prevodilac proživljuje nekoliko života. Prevoditi

književno djelo znači živjeti s autorom pod istim krovom,

pratiti ga ne samo u svečanim zgodama, nego biti uz njega

i u časovima klonuća i sumnje, da bi se  možda čas zatim

 uspeli s njim na vrhunac. To je gotovo bračna zajednica!

Prevodilac prisustvuje piščevim nastojanjima,

poletnom zamahu i krzmanju, neprekidnoj borbi za što

potpunijim i jačim izražajem. Iz bliza gleda i ocjenjuje

njegove neuspjehe, ali i pobjede. Otkrit će omaške, koje

izmiču najpozornijem čitaču, ali se ujedno opaja ljepotama,

za koje ne zna općinstvo (pa ni književno obrazovana

elita). A kad takav jedan prevodilac izriče sud o prevedenom

djelu, osniva se taj sud redovno na brojnim faktima

i dugotrajnom, intimnom iskustvu.

Saopćio sam te misli nekom zgodom jednom velikom suvremenom

piscu, kojega sam prevodio (bio je to Luc Durtain),

a on mi je  zamislivši se  dao pravo i smiješeći se

dodao> ≈Nije mi to nikad bilo sasvim svijesno, no vjerujte

mi, odsad ću se pomalo plašiti svojih prevodilaca.

On se nije trebao plašiti, ali nema sumnje, da čovjek o

nekim piscima ima mnogo bolje mišljenje dok ih poznaje

samo po čitanju, jer su mu tek prigodom prevodjenja otkrili

svoje pravo lice.

To je idealna dobit prevodiočeva. Ne treba posebno isticati,

da će prevodilac prevodeći veoma različite stvari steći

 prije ili kasnije  odredjenu rutinu u prilagodjivanju i

uživljavanju. Nakon što se toliko namučio nastojeći uporno

da svlada kojekakve zapreke, učinit će mu se najposlije

da nema stvari ≈neprevedivih. Laici se veoma rado

služe ovim izrazom njima se sve čini neprevedivo, dok će

≈profesional veoma rijetko kazati, da se nešto ne da prevesti,

zato jer je ova ili ona poteškoća nepremostiva. Dakako,

prijevod je uvijek prijevod, što će reći surogat, jeka,

odraz ili sjena neke stvari, a ne stvar sama. No kad čovjek

pomisli na majstorije, što su ih izvršili prevodioci kad se

sjeti prijevoda, koji su prava čuda, ne će se zadovoljiti

površnim krilaticama o nužnim nedostacima svakoga

prijevoda, kao da svaki ≈traduttore mora zaista biti i

≈traditore, Ako je išta ≈neprevedivo, onda je to Poeov

≈Gavran(The Raven). Prevodeći ovu pjesmu nije bio sretne

ruke ni Mallarmé. A ipak se našao jedan njemački

prevodilac (koji je prevodio i naše stvari) i prepjevao ≈Gavrana

tako savršeno, da je sačuvavši smisao, sačuvao

prilično potpuno i sasvim osobit ritam i veoma komplicirane

srokove, boju i ton originala (Otto Hauser). ≈Neprevediva

je na prvi pogled i Ëuvena Valéryova pjesma o ≈Primorskom

groblju (Le Cimetière marin), a ipak je velikom

jednom pjesniku uspjelo, da je prepjeva (Rilke). Neprevedivi

su, ako hoćete, i Shakespeareovi Soneti i Baudelaireovo

Cvijeće zla (Les Fleurs du mal), a ipak je Stefan

George preveo gotovo sve te stvari na njemački. Ili Heine

u prijevodu Tjutčeva (veliki ovaj ruski pjesnik mnogo je

prevodio) ili Elisabet Barrett-Browning, ili poznata Platenova

pjesma ≈Grob u Busentu (Das Grab im Busento),

kako ju je prepjevao Carducci... A ima i u hrvatskoj književnosti

takovih primjera neke Heineove i Carduccieve

pjesme u prijevodu Vladimira Nazora, Mistralova ≈Magali

ili neke Jamesove stvari, kako ih je preveo Domjanić,

neka pjevanja Danteova Pakla u prijevodu Mihovila

Kombola, Benešićevi pjesnički prijevodi s poljskoga, neki

odlomci Shakespeareovih drama u prijevodu Kriškovićevu

itd. To nisu prijevodi, već ≈transupstancijacije!

A ima  hvala Bogu  i pisaca, koji su bolji u prijevodu

negoli kad ih čitamo u originalu. Ima u svjetskoj književnosti

dosta velikih autora, koji se mnogo ne brinu za

jezik ili formalno savršenstvo. A ima i primitivaca, koji

su nesumnjivi talenti, ali im nedostaje književne obrazovanosti.

Dobar prevodilac znat će odstraniti svu silu

krupnih i sitnih nedostataka, a da pri tom sačuva lične

osobine piščeve. To neka posluži kao utjeha i poticaj onim

savjesnim prevodiocima  početnicima, koji se smatraju

nedostojnim službenicima pisca, kojega valja prevesti. No

brojniji su oni početnici, koji nemaju pojma, kakav je to

težak i delikatan posao pa u svom neznanju tvrdo vjeruju,

da je svaki prijevod lako sklepati, što brže  to bolje.

Drugi opet misle, da je dosta ako je prijevod tekstovno

točan. No prijevod može bit doslovno točan, a da ipak nije

vjeran. Prevodjenje je takodjer u neku ruku stvaralački

rad. Djelo, koje prevodimo u drugi jedan govor, treba da

ponovno i stvorimo. Prevodilac treba da ≈montira tekst

poput stroja, koji smo rastavili u najsitnije dijelove, a

moramo ga ponovno sastaviti na drugom mjestu. Ima

≈strojeva, koji su sastavljeni baš kao i prije, a ipak ne će

da idu. Što im nedostaje_ Ima ≈robota, koji su posve nalik

na čovjeka, a ipak su mrtvi. Nemaju duše!  Takvi su

i neki prijevodi točni su, a ipak su nijemi. Ne će da progovore!

Prevodiocu je uspjelo da sastavi novo tijelo, ali ga

nije umio uskrisiti udahnuvπi mu nov život.

Točnost je svakako baza ozbiljnoga prevodilačkog rada.

Ipak ne valja zatajiti, da prevodilac mora katkada svijesno

odstupiti od teksta, eda bi spasio opći ton djela. Mora

biti netočan, da bude vjeran! Doslovnom točnošću iskrivili

bismo često čitav smisao i napisali besmislicu. Da na pr.

francusku rečenicu ≈C’est une bonne poire, prevedemo

sa ≈Ovo je dobra kruška, kad ≈poire označuje u familijarnom

govoru glupa čovjeka_ Ili ćemo izraz ≈chevalier

d’industrie prevesti ≈industrijski vitez (kao što je to

učinio jedan novogrčki prevodilac Prévostove Manon Lescaut),

kad ovakav kavalir ne znači drugo no ≈hohštapler!

Pa ni vlastita imena ne smijemo mehanički prenositi iz

originala u prijevod. Ako Francuz govori na pr. o Charentonu

ili Bicêtreu, nema nikakova smisla sačuvati ova

imena u prijevodu, kad Charenton i Bicêtre ne označuju

 

ništa drugo no  hrvatski rečeno  Stenjevac, to jest ludnicu.

Pa i mi, kad govorimo o Lepoglavi, Mitrovici ili Zenici

pomišljamo prije svega na kaznene zavode, koji se nalaze

u tim mjestima davajući spomenutim imenima posebno

obilježje. Pa i lična imena (a kamoli nadimci, koji su redovno

izražajniji!) zadaju savjesnom prevodiocu često

grdnih muka. Mnoga su imena postala opći pojmovi, pa

se pišu i malim slovom kao u francuskom jeziku ≈catin

ili ≈goton, (koje su isprva bile Katice ili Grete), pa treba

svakako nastojati, kako ćemo u prijevodu naći zgodnu

zamjenu. Ostavimo li na primjer u hrvatskom prijevod

riječi ≈Tartarin ili ≈tarasconade, ne ćemo ni u kojem

slučaju proizvesti direktnoga dojma na čitaoca. Treba

pronaći nešto što evocira u nama pojam hvalisavosti,

brbljanja i južnjačkoga razmetanja, onako kao što odiozni

izraz prasica, kojim se vole služiti neki naπi ljudi, ne

označuje nikakvu posebnu rasu, nego odredjeni psihološki

tip, ćud ili značaj. Pa ni tobože bezazlena i posve obična

imena nemaju u svim jezicima, ni u svako doba, istu afektivnu

vrijednost, pa su prema tome različna značenja.

Jeannot (Ivica) označuje u klasičnom francuskom jeziku

bedaka, a kad Maupassant jednoj πepavoj služavci, koju

Bog zaista nije obdario nikakvom ljepotom, ni duševnom,

ni tjelesnom, nadijeva ime Céleste, a nekom tupavom

seljačini ime Césaire, jasno je, da ta vlastita imena imaju

karikaturno značenje, jer treba da istaknu svojom

oprečnošću dominantno neko svojstvo. No što je u jednom

jeziku neobično, pompozno ili ≈romantično, ne mora

da pobudjuje slične asocijacije u drugom jeziku, a prevodilac

se mora truditi, kako će transponirati ovakva imena,

da bi sačuvao značenje, koje im je autor dao.

To su načelna pitanja o sloboštinama i dužnostima prevodioca.

Svaki prevodilac, koji nije neznalica ili pak odviše

učena glava bez mrvice umjetničkog osjećanja, rado će

priznati, da ima zgoda, kad treba biti netočan u pojedinostima,

da se ne bi izobličio glavni smisao s obzirom na

cjelinu.

Time smo se takli kapitalnog pitanja tko smije i može

prevoditi_ Ili drugim riječima kakvim se svojstvima mora

odlikovati prevodilac_

Prvi je uvjet svakako znanje jezika. I to dvostruko poznavanje

jezika, budući da se operacija vrši na mješovitu

području. Ne poznavajući dovoljno oba jezika jezik originala

i jezik prijevoda, ne bi se nitko smio odvažiti na

prevodjenje. Osim u pedagoške svrhe. To je onda školska

vježba, kao i ≈slobodni sastavak. No kao što školske zadaće,

pa ni one najbolje i najzrelije, nitko (osim autora)

ne smatra književnim djelima, tako i prevodilaćke vježbe

budućih prevodilaca nitko pametan ne će smatrati knji-

ževnim prijevodima. Prevoditi književna djela smije za

javnost samo književnik,koji je vičan baratati književnim

instrumentima. Jer samo jezično znanje ne stvara knji-

ževnika.

To su opći preduvjeti. Svaki prijevod pretpostavlja posebne

neke sposobnosti i znanje. Tako valja bar donekle

poznavati epohu i društveni milieu, u kome se odigrava

radnja (ako prevodimo narativno kakvo djelo) treba znati

i tehničko nazivlje, a proučiti i neke stilske nijanse, od

kojih smo neke već spomenuli vlastita imena i nadimci,

pa argotički izrazi (slang), igre riječi i sl. Tehničko nazivlje

relativno je najlakše prikupiti. Prevodimo li kakav

roman iz pomorskog života, obratit ćemo se na kakvog

pomorskog stručnjaka, koji će nam protumačiti potrebne

izraze uputivši nas eventualno na specijalne rječnike ili

enciklopedije. Prevodimo li kakav seljački roman, pitat

ćemo za savjet kojega agronoma ili etnografa itd. Mnogo

je teže pogoditi dijaloški ton. Puk govori svojim jezikom,

svaka druπtvena klasa ima svoje izraze, a premda knji-

ževnik ne mora ropski kopirati ovaj specijalni način izra-

žavanja, ipak mora opći književni jezik nekako stilizirati

i ≈obojiti, da bi se čitaču, koji eventualno poznaje taj

milieu, učinio vjerodostojan. Argotički se izrazi moraju

prevesti analognim argotičnim izrazima, a nipošto knji-

ževnim jezikom, jer bi time krivotvorili stil originala. Ti

izrazi mogu biti i približni, ne moraju imati bukvalno isto

značenje, nego je glavno da daju tekstu prijevoda neko

opće obilježje, koje je što sličnije originalu da stvore atmosferu,

koja obavija originalni tekst. Poznato, je da je

pučka mašta najbogatija u iznalaženju i jezičnoj tvorbi,

kad se radi o izrazima ili frazama, koje zadiru u seksualni

život čovjeka. Taj ≈podzemni govor prodro je u literaturu

za vrijeme naturalizma, a tkogod je ikad prevodio

kakav naturalistički roman (na pr. Zolu) znat će kakva

je muka s tim izrazima, kojih nema ni u jednom rječniku,

a često ih čovjek ne poznaje ni u svom rodjenom jeziku.

Zanimljivo je tom zgodom pripomenuti, da su ti izrazi

primitivaca izvanredno slični u različnim jezicima, gdje

je isključen svaki direktni utjecaj, pa moramo pretpostaviti

neku opću dispoziciju za taj način izražavanja.

Velike teškoće zadaju konačno i različni calemboursi (igre

riječima). Calembour nije naročito ≈plemenita figura, a

uporna igra riječima, koje su fonetički slične, odaje uvijek

neku primitivnost. Ipak se mnogi veliki pisci diskretno

služe ovim stilskim sredstvom da poantiraju neku

misao, pa takve igre riječima mogu da djeluju sasvim

prirodno i nimalo namješteno. No prevodilac će brzo

iskusiti, da te prirodnosti smjesta nestaje, Čim pokušamo

pretočiti ovakvu jednu frazu u svoj jezik. Onda treba

tražiti i tražiti, ne bi li se dosjetili kakvoj analogiji, pa

eventualno i mijenjati smisao nekih pojedinosti, samo da

sačuvamo ono glavno i da stilski efekt bude približno isti.

 

Evo na koncu nekoliko elementarnih savjeta!

Pročitati pomno čitavo djelo, koje ćemo prevesti pustiti

da na nas djeluje i da nas tako reći prožme. Nastojati za

vrijeme čitanja ili neposredno iza lektire protumačiti sva

nejasna mjesta služeći se običnom filološkom metodom.

Informirati se o tehničkim nazivima i drugim osobinama

teksta, raspitati se kod stručnjaka ili zaći u puk, medju

radništvo ili seljaštvo itd., da bi našli domaći izraz, ako

ima u tekstu argotičnih nekih izraza, koje možda razumijemo,

ali im ne znamo ekvivalenta.

Nakon ovog pripravnog rada skicirati prijevod, ne baš

doslovan, ali gotovo doslovan, što će reći neka prijevod

bude što točniji, neka ne bude izostavljena ni jedna potankost,

nijedan zarez ili uskličnik! Taj prijevod ne će biti

lijep, trebat će ga dobrano retuširati da bi postao ćitak.

Ti će retuši biti brojni, ako nismo vješti prevodjenju ili

ako smo radili brzo i površno. Svakako je to finiji dio posla

umjetničko udešavanje, gladjenje i poravnavanje prvotnoga

prijevoda, koji nam  svojom točnošću  pruža

sigurno ishodište za daljni rad. Važno je svakako, da se

prevodiocu dade dovoljno vremena, da se izvrši ≈inkubacija.

Prijevod treba da dozri kao svako umjetničko djelo.

Svejedno je, da li prevodilac svoj tekst najprije skicira,

pa onda oddiktira, ili ga diktira smjesta u stroj, pa onda

ispravi otipkani tekst. Sve to zavisi o ličnim sklonostima,

običaju ili rutini prevodioca. No prilikom prve lektire

treba bezuvjetno označiti sve važnije pasaže (koji sadrže

neke naročite poteškoće) i potcrtati sve nepoznate riječi

ili fraze. Tim ćemo postupkom uštedjeti mnogo dvostruka

posla i suvišnoga ponavljanja. »čitajući napokon korekture

otkrit ćemo zacijelo još neke sitnije detalje, koje

valja ispraviti, da bi se približili željkovanom idealu točna

i vjerna prijevoda, koji nije samo prijevod, nego i vrijedna

prinova domaćoj književnosti.

Misija, koja je namijenjena prevodiocima plemenita je i

zaista uzvišena. Književni posrednici su faktori mira i

medjusobnog razumijevanja medju narodima, koji se toliko

glože i reže jedni na druge. Možda svi diplomatski

paktovi i ugovori u prijateljstvu ne vrijede koliko dobar

prijevod nacionalnoga jednog remek-djela, bio to Dante

ili Shakespeare, Molière ili Cervantes, Goethe ili Tolstoj.

Kritičari ili prevodioci, oni, koji stranu pobudu primaju

genijalnom intuicijom ili je šire opskurnom rabotom,

književne zvijezde ili anonimni radnici (neznani junaci

istinskoga zbližavanja medju narodima)  svi ti pojedinci

suradjuju u stvaranju velike duhovne zajednice čovječanstva,

≈svjetske literature, koju je predvidio Goethe. To

je vrhovni ideal, možda i himera, osobito dandanas. Epoha,

u kojoj živimo, koju  bolje rečeno  podnosimo, ne

pogoduje optimističkim predvidjanjima. Sizifov posao_

Neka. Hvala Bogu, da još ima ljudi, koji mistiku mržnje

kušaju nadomjestiti mistikom općeg razumijevanja i simpatije,

nastojeći da ono, što je strano, približe našem shvaćanju

i tako reći predobiju i osvoje. Nijedno veliko djelo

nije izvršeno bez donkihotskog pouzdanja i vjere u nešto,

čega možda nema. I medju književnim posrednicima ima

takvih Don Quijotea, koji služe nekom idealu. To se ne bi

smjelo zaboraviti.

 

 

Bruckner - Lovro von Matacic - Symphony No.8 Mvt.4

http://www.youtube.com/watch?v=7aAduugHz7A&feature=related 1

http://www.youtube.com/watch?v=tio-khkbXvY&feature=related    2

http://www.youtube.com/watch?v=vp2A299nljA&feature=related   3

NHK Symphony Orchestra

conducted by Lovro von Matačić, NHK hall, Tokyo,1984.

 

Prvi ozbiljniji napisi o filmu i kinematografiji na južnoslavenskom prostoru pojavili su se u Zagrebu sredinom drugog desetljeća dvadesetog stoljeća, a u Zagrebu je, 1916., izdan i prvi južnoslavenski filmski časopis Kino.

U razdoblju takozvane stare Jugoslavije relevantne tekstove o filmu objavljivala su, obično u književnim časopisima, i ugledna književna imena: Tin Ujević, Gustav Krklec, Ivo Hergešić i drugi.

Posebno je važna Hergešićeva djelatnost koji je od kraja dvadesetih godina objavljivao  seriozne filmske kritike, a kasnije ,1956.osniva Katedru za komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u okviru koje će, početkom šezdesetih, promovirati i filmologiju, a Rudolf Sremec je  prvi predavač povijesti filma i filmskog jezika, na katedri za teatrologiju, tada Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakultetu u Zagrebu 

 

Povijest poredbenog proučavanja književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu započinje 1956.kada je, u veljači te godine, Dr. Ivo Hergešić izabran  za profesora na ovom fakultetu, a na njegov prijedlog, i po njegovu nacrtu, osnovana je Katedra za komparativnu književnost,pa se od školske godine 1956/57. komparativna književnost mogla slušati kao jednopredmetni studij, te kao prvi ili kao glavni predmet.

Profesor Hergešić utemeljio je studij na metodologiji tadanje europske, osobito francuske komparatistike, uvažavajući pri tome činjenicu da poredbeno proučavanje književnosti ima u hrvatskoj znanosti relativno dugu i bogatu tradiciju. Prema njegovoj zamisli, studij komparatistike tako obuhvaća tri glavna područja: teoriju i metodologiju komparativnog proučavanja književnosti, opću povijest književnosti i komparativni studij hrvatske književnosti. Smatrajući, osim toga, da je povijest i teorija teatra najuže povezana s proučavanjem dramske literature, Hergešić je i teatrologiju shvatio kao integralni dio cjelovitog studija komparativne književnosti.

Svako od tih temeljnih područja obuhvaćalo je zasebnu ispitnu materiju, a predavali su se različiti pojedinačni kolegiji: jedni bi zahvaćali neke teorijske i metodološke probleme studija komparativne književnosti, drugi, epohe ili razdoblja povijesti književnosti europskog kulturnog kruga, treći, veze i odnose hrvatske književnosti s drugim literaturama u nekom povijesnom razdoblju, a četvrti, teoriu i povijest kazališta. Zamišljeno je također da studenti kroatistike (tada jugoslavistike) slušaju i polažu kolegije iz opće povijesti književnosti. S druge strane, studenti komparatistike morali su, osim stručnih predmeta, slušati i polagati ispite iz općih predmeta i iz poznavanja dvaju svjetskih jezika.

Budući da je studij komparatistike izazvao izuzetno veliko zanimanje studenata, a znanstveni rad na komparativnom proučavanju hrvatske književnosti ne samo da ima dugu i bogatu tradiciju, nego se odvija i na ostalim studijskim grupama, nova se Katedra ubrzano razvija i domalo postaje Odsjekom za komparativnu književnost, na kojem prvobitno zamišljeni predmeti, uz manje izmjene i određena proširenja, postaju katedrama. Tako Odsjek sada čini pet katedri: 1. Teorija i metodologija proučavanja književnosti; 2. Opća povijest književnosti; 3. Komparativna povijest hrvatske književnosti; 4. Teatrologija i dramatologija; 5. Filmologija.

Na Odsjek su izabrani asistenti: Breda Kogoj-Kapetanić (1957), za opću povijest književnosti, Svetozar Petrović (1957), za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, Darko Suvin (1957), za teatrologiju, Ante Peterlić (1966), za filmologiju, te predavači Ivan Slamnig (1960), za komparativnu i opću povijest književnosti kao i Rudolf Sremec (od 1963. do 1968), za filmologiju.

Razgranat znanstveni i nastavni rad zahtijeva nove nastavnike i suradnike, pa su na Odsjek postupno birani Maja Hribar-Ožegović (za teatrologiju, 1962), Đuro Novalić (za komparativnu povijest hrvatske književnosti, 1963), Milivoj Solar (za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, 1963), Tomislav Kurelec (za opću povijest književnosti, 1968), Pavao Pavličić (za poredbenu povijest hrvatske književnosti, 1970), Miroslav Beker (za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, prešao s anglistike, 1970),Odsjek napuštaju:Drago Suvin (professor u Torontu), Breda Kogoj-Kapetanić

( profesorica u Seattleu), Svetozar Petrović (profesor u Novom Sadu) i Tomislav Kurelec ( urednik na HTV).

Profesor Hergešić odlazi 1971.godine u mirovinu.

 

Nakon toga na Odsjek dolaze:

Mirko Tomasović (za poredbenu povijest hrvatske književnosti, 1971), Gordana Slabinac (za opću povijst književnosti, 1971), Boris Senker (za teatrologiju, 1971), Gajo Peleš (za opću povijest književnosti, 1971) i Zoran Kravar (za teoriju književnosti, 1973). 

Do veće promjene u organizaciji nastave i režima studija komparativne književnosti dolazi 1972/73. Nakon dugotrajnih i opsežnih priprema, Odsjek organizira nastavu prema načelu izbornih kolegija.