Dočekao ju je buket šarenih ruža. Gledala ga je i prebirala po mislima...Svaka ruža u 'obojanom slapu' predstavljala je godinu. Zamislila je koliki bi bio buket da je za svaki proživljeni dan bila jedna ruža. Nasmijala se, a onda suočila s prolaznošću i počela grupirati ,sumirati odrađeno i propušteno. Našlo se tu svačega; između redova i onog što je ostalo nedorečeno i koji put stvorilo nezaboravljenu čežnju kao točku koja je mogla biti zarez, a kao takva ostavila ranu koja je s vremenom sve manje boljela, a sve više podsjećala da joj nije bilo dano, ma koliko se trudila, ma što činila, ma koliko željela. Elvira, dugogodišnja prijateljica i vršnjakinja, često je govorila:“Nekad smo bile lijepe i mlade, a sad smo samo lijepe!“A ona odgovarala:“Baš zgodno, a nije zgodno što osjećam i znam kako je biti lijepa, a kako je sada.“
Na vagi su se njihale mladost i sazrijevanje; da ne moramo sve poželjeno i ostvariti, dobiti. Naučila je da ne bi bilo dobro da joj se sve želje ostvare. Neke su bile uperene protiv nje same. Iskustvo joj je to potvrdilo.
Osvrtala se za pogledima roditelja, vjerujući kako će uvijek biti s njom i kimanjem glave odobravati ono što je napravila. Suosjećajno je gledala u prtljagu koju su joj nametnuli svjesno ili nesvjesno. Zaustavila se i shvatila da suvišnu prtljagu ne mora vući sa sobom,ni u bijesu slati dalje. Pustila je djecu da izaberu ono što je svakom od njih bilo prihvatljivo, što im je odgovaralo. Prihvaćala je njihove izbore kojima su joj mahali iza zamagljenog prozora kad su je tuga i strah grabili za grlo. Trud da nadjača, pobjedi sebe i ponudi im prtljagu s pravim sadržajima kojima će se moći i znati na svojim putovima poslužiti vratio se u obliku slasnog zalogaja. Trijumfa.
Prozorska stakla bila su bistra i dopuštala pogled u daljinu.
Okretala se za ljudima koji su bili oko nje. Tek tada ih je stvarno vidjela bez sjena koje su stvarala djeca. Izbili su u prvi plan. Kraj mnogih je već netko sjedio i zaklanjao ih. Samoća ju je pritiskala i vraćala u snježnu i olujnu noć kad se mjesto pored nje ispraznilo, a ona od tuge i žalosti to nije osvjestila. Neki bez sjene oboreni su i poistovjećeni s tugom života, a neki su u svakom izazovu vidjeli priliku da pomognu, priskoče u pomoć,prihvaćajući borbe.
A one su značile život.
Zvono na vratima prekinulo je njeno putovanje.Hodala je usporeno razmišljajući da su djeca“ preko bare“, da su se čuli još jutros, i da nikoga ne očekuje.Da se nema s kime kucnuti i čuti zvuk koji bi potvrdio stvarnost trenutka.Druženje sa sve manje prijateljica dogovorila je za vikend.
Na vratima je stajao Kec,čovjek na kojeg bi posljednjeg pomislila da će navratiti.Neko vrijeme su zajedno proživljavali radne preokupacije.Znali su popričati i izjadati se o nelogičnostima i zahtjevima vremena u kojem su morali živjeti.Tako im je bilo lakše.Sjetila se njegovog rođendana u znaku blizanaca, kad je sve propupalo i pokazalo se u najromantičnijem svjetlu okupanom veseljem i smijehom.Kec je bio dobrodušan čovjek na kojeg se uvijek moglo računati.Nasmijala se od uha do uha.Kojeg li veselja vidjeti njegov osmijeh udružen sa zagrljajem.
Pričali su.
Mnogo je promjena s kojima su morali naučiti živjeti bilo u njihovim životima nakon što je otišao u svoj rodni grad,a ona se suočila sa smrću.Pričao joj je o ženi kojoj se tijelo nije promijenilo, ali su se promijenile misli, poimanja i znanja.Bila je druga osoba,neka koju je tek trebao upoznati. Taman kad je mislio da ju je počeo upoznavati njena se osobnost ponovno mjenjala.Očajni pokušaj da zadrži trunak žene koju je istinski volio oduzela mu je kad je bio na poslu.
U tišini tišoj od najtiše pjesme gledao ju je ispod oteklih vjeđa i suznih očiju.Mnogo sijedih vlasi i još više bora, te poneke boljetice koje bi najradije zaobišli ne priznajući ih bile su rezultat njihove prolaznosti.
I sad je tu, na njenom rođendanu.
Sjena čovjeka kojeg je susretala u prolazu,u dućanu i na misi stvorila joj se pred očima s pogledima koje su svaki put obarali i crvenjeli se .Nešto iznutra tjeralo ih je da se sakriju, ne dopuštajući da se ogledaju u onom drugom. Da si priznaju da su isti. Sami i izgubljeni u vremenu koje ih je neumoljivo sustizalo.Smještalo u prošlost.Kec je pričao dok je polagano klizila u čežnju.Brzo se vratila, ostavljajući to mladima.Oni su imali vremena.
Na rastanku joj je obećao da će se češće viđati.
Oklijevala je u mislima, da li da siđe s vlaka ili ostane u osvijetljenom i toplom vagonu. Slušala je rominjanje kiše i učinilo joj se kao da je smiruje, da je izvodi iz dvorišta straha. Tišinu bez jasnog odgovora prekidao je stari sat iz ormara, otkucajima koji su se izdajnički ubrzavali kratilo se vrijeme,a povećavala prolaznost.
Kec je bio poznata stvarnost, a onaj drugi golicava iluzija.