Danas ljudska i društvena
pitanja treba razmatrati sa stajališta vrste. Ako se otud gleda, za konačno
globaliziranu vrstu homo sapiens s
pravom se kaže da je najnevoljnija živa vrsta. Nevolje joj dolaze iz nje same
odnosno od društvene infrastrukture, koju je sama postavila te koju sama neprestance
i bez ikakva plana dograđuje. (Postoji planiranje obitelji, ali nema planiranja
vrste!) Vrsta se sama dovela u neizvjesnost, koja bi mogla potrajati sve dok
vrsta ne udari u neuklonljive i nepremašljive granice. Koju i kakvu neizvjesnost
vrsti nosi teorijska neusklađenost ili unutarnja suprotnost u Kini, u kojoj se
kapitalizam snažno razvija unutar jednostranačke države. Hoće li se ili kad će u Kini održati „četrnaesti kongres“, kojim bi se
jednom jedinom političkom odlukom tresnulo o budućnost najmnogoljudnijim narodom
svijeta i gospodarstvom koje postaje najvećim gospodarstvom svijeta? To je
jamačno najteže i najljuće geopolitičko i geoekonomsko pitanje današnjice.
Instrumentalizacija
homo sapiensa
Čovjekova
vrsta je ili kruna ili jedan od pobačaja dosadašnjeg tijeka evolucije života i
kulturne evolucije čovjeka. Pod kulturnom evolucijom razumijevam razvitak
čovjeka kao vrste uporabom znanja, a ne uporabom čovjekova tijela. Biološka
evolucija donijela je čovjeku kao vrsti postupno, ali brzo zamiranje instinkta
te vrlo složen i izdašan, ali osjetljiv imunosni sustav, koji čovjeku omogućuje
da živi na svim staništima na Zemlji. Kulturna evolucija čovjeka te prestanak oslanjanja
jedne vrste na instinktivno i urođeno ponašanje čine „dijalektičko jedinstvo“. Homo sapiens je kao vrsta i koliko je
još vrsta jedincat po tome, što mu zajedništvo i vrstnost, koji su mu kao
svakoj vrsti potrebni za „množidbu, hranidbu i obrambu“, ne jamči urođeno
ponašanje jedinki, nego se jedinke moraju svjesno, namjerno i sustavno
uzgajati, održavati, usavršavati i prilagođivati. Usklađeno ponašanje unutar
vrste te postupanje prema drugim vrstama i prema prirodi čovjek ne nasljeđuje
pa ga mora učiti.
Kulturna
evolucija čovjeka je posljedica kreativnosti čovjeka kao vrste. Izumi postupaka
i tvari unutar vrste uvijek izviru iz kreativnijih pojedinaca, ali se
kreativnost svakog čovjeka budi i usmjeruje putem učenja, a stvaralačka
sposobnost vrste dolazi od iznimno razvijena mozga u njoj, ali i od životne
prisile da čovjek zadovoljava životne potrebe u prirodi, koju čovjek stalno
mijenja. Čovjek se prilagođuje prirodnim okolnostima, ali on i okolnosti
prilagođuje sebi. Čovjek kao vrsta u prirodni, životni okoliš umetnuo je svoj
„vanjski kostur“, koji uključuje društvenu infrastrukturu, znanost i
tehnologiju, kojima je čovjek pokušavao gospodariti prirodnim svijetom.
Neću navoditi što je sve čovjek stvorio za sebe i oko sebe. Spomenut ću
samo proizvodnju posuda od pečene gline s ocaklinom i to u postupku, koji traži
grijanje na temperaturi do 350ºC, u kojemu se nije rabio termometar i u kojemu
nije pucalo posuđe ni kod zagrijavanja ni kod hlađenja. Čovjek je postao
keramičar prije 10.000 godina. U kreativnom postupku kulturne evolucije, koja
traje dva i pol milijuna godina čovjek je stvarao radom, ali je u radu imao
nakane i slijedio svrhe koje je sam postavljao, kako bi bolje, ali zajednički zadovoljavao životne potrebe.
U stvaralačkom postupku postavljanja svrha, izvršenja nakana i obavljanja posla
čovjekov um je došao i do pitanja svrhe ili smisla postojanja te smisla
jedinačnog, vlastitog života. To je presudan korak u kulturnoj evoluciji
čovjeka i općoj evoluciji života, koji je čovjek napravio prije najviše 60.000
godina, a vjerojatno prije samo 30.000 godina.
Međutim, današnje stanje čovjeka
pokazuje da je čovjek od stvaratelja postao instrumentom. Otvoreno rečeno, svi
smo mi sredstva, od kojih se neka mire sa svojim stanjem, a neka ne mire. Ljudi
se aktivni kao sredstva, ali su mrtvi kao ljudi. U njima tinja iskra, ali ne bukti
vatra ljudskog života. Nema ljudskog života. Čovjek je instrumentaliziran i kao
vrsta. U čovjekova društva, a odnedavno i u globaliziranu vrstu – mimo politike
kao postupka vođenja javnih, zajedničkih poslova, mimo potreba zaštite čovjeka
i mimo kulture, u kojoj prednjače znanost i vjera – umetnuto je slobodno,
otvoreno i autonomno tržište, s atomiziranom i razdijeljenom razmjenom, kojom
se zadovoljavaju životne potrebe i društveni prohtjevi. Jedinačni ljudi i
čovjek kao vrsta žive pod prisilom životnog nadmetanja, koja instrumentalizira
čovjeka kao proizvođača i kao potrošača. Kreativnost je oduzeta čovjeku kao
vrsti i prenesena na tržište i na slobodan, privatni (nedruštveni, nezajednički,
nedržavni) kapital, koji je iscrpljen iz rada i prirodnog bogatstva te koji
stenje pod samoprisilom stalnog i nesmiljenog zgrtanja.
Međutim, čovjek nije bez nade. Iz jedinačnih ljudi u društvu rovare davno otvoreno
pitanje čovjekova smisla te zadržani, očuvani i neuklonjivi čovjekov biološki
nagon životnog zajedništva, koje se ne može zamijeniti ili nadoknaditi ni kanaliziranom
komunikacijom mimo tržišta ni razmjenom na tržištu. Čovjek je čovjek po smišljenom
i njegovanom zajedništvu.
Civilizacija
Civilizacija
je, kao što imate na umu, pristup uređenju društva, koji bitno označuju: (1)
podjela i usredotočenje rada te podjela ljudi na osnovi podjele rada, (2) izdvajanje
vlasti iz zajednice i uzdizanje vlasti iznad društva; (3) uporaba pisma, koje
je omogućilo vezanje vlasti uz imovinu; (4) postojanje i djelovanje posebnog
pismoznanskog sloja, koji prikuplja objektivno znanje za potrebe vladanja i
upravljanja društvom te njeguje obvezujući sustav uvjerenja, kojim se u
društvu, puku ili radnom staležu stvara privid zajedništva, te (5) unutarnji i
vanjski militarizam, kao sredstvo vladanja ljudima i prostorom te zaštite
vlasti, ljudi i prostora. Civilizacija se pojavila prije kojih 6.000 godina,
kao uistinu „kasna berba“ kulturne evolucije čovjeka, koja traje kojih dva i
pol milijuna godina.
U minulih
pet stoljeća kao vrhunac ili slijepa cesta civilizacije uspostavljen je kapitalizam,
pod kojim se podrazumijeva pretvaranje rada i sredstava za proizvodnju,
uključujući i kapital, u robu za tržište te stvaranje društvenih staleža po
obje osnove. U vrijeme Industrijske
revolucije, koju su omogućili zgrnuti kapital i razvitak tehnologije putem
znanosti, činilo se da će sukob rada i kapitala određivati razvitak društvenih
odnosa. Kasnije su ipak klase izgubile važnost, jer su u borbi kapitala i rada
za dobivanje prava od države stvorene nebrojene skupine građana, koji su u
različitom stupnju ostvarili građanska, politička i društvena prava. Kapital se
tako otresao radničke klase i stupio u privremeni savez sa srednjim slojem.* Država
se u minulim desetljećima odrekla mnogih ovlasti u korist kapitala i tržišta,
posebice putem privatizacije, liberalizacije i deregulacije. Ustrajavanje na slobodi, autonomiji i izdvojenosti
kapitala i tržišta od politike te na nepovredljivosti načela usiljenoga daljnjeg
zgrtanja kapitala putem privatizacije viška vrijednosti prisililo je državu da
smanjuje društvena prava mnogih skupina građana, koji za sebe i za svoju budućnost
moraju sami snositi odgovornost. Kapital ima odgovornost samo za svoje samouvećanje.
Kapitalisti
i njihovi zapadni profesori ekonomike slažu se, da se za svoje održanje kapital
treba godišnje uvećavati tri posto. Stoga bi i svjetski godišnji gospodarski
rast trebao biti bar tri posto. (1990.-2003. – 3.21%; 2003.-2030. – 3.23%.) To
je temeljna zapadno-liberalna društvena dogma. Sve druge društvene istine i opće
ljudske potrebe moraju biti usklađene s tom dogmom. Kako bi omogućio svoje daljnje
zgrtanje ili akumulaciju, kapital mora ukloniti ili zaobići sve prepreke svojemu
slobodnom kolanju (prirodne, prostorne, demografske, političke ili ljudske) i
to se mora postići ili milom ili silom. U okviru svoje jedine moguće strategije
kapital se u devetnaestom stoljeću upustio u industrijski kolonijalizam i
politički imperijalizam, a u dvadesetom stoljeću dizao se na svjetske ratove,
uveo trajnu i usiljenu znanstveno-istraživačku revoluciju, uspostavio
potrošaštvo ili konzumerizam kao način ljudskog života i pokrenuo financijski
imperijalizam. Neću se upuštati u pitanje monopolizma, koji se sad uspostavlja
između ostaloga jurnjavom za novom tehnologijom i proizvodima, patentima i
zaštićenim proizvodima kao sredstvima nasilnog nakupljanja kapitala.
Pred očima
iskusnijih ljudi – kao što smo mi koji činimo većinu na ovom skupu – kapitalizam
je dosegnuo svoju zrelost pretvorivši sve, doslovce sve, u robu: od dionica, kredita
i dugova preko nacionalne politike, ljudske rodnosti i dijelova ljudskog tijela
do zdravlja i ljudske prisnosti. Potpuno otržištenje života raspršilo je vrstu
i ostavilo je bez uporišta u bilo kakvom zajedništvu, a iscrpljivanje
energenata i nagon za gospodarskim rastom (bez kojega nema daljnjeg nakupljanja
kapitala) ugrožava čovjekov prirodni okoliš koji je biološka podloga života. Tržna inovativnost se
približava granici zamišljivoga, ali nagon kapitala za množenjem vodit će
daljnjem pomicanju granica mogućega, posebice u području zdravlja, kulture,
informatike i komunikacija, što će voditi daljnjem programiranju, digitaliziranju,
instrumentaliziranju, preobrazbi, uniženju i putanju čovjeka te stvaranju vrste
otuđenih i nezadovoljnih, obespravljenih i razvlaštenih ljudi, koji se smiju i
moraju samo međusobno nadmetati. Što je najgore, kultura, povijest i ljudska
kreativnost pretvorene su u robu za prodaju, što vodi otimanju ljudima njihove i
povijesne i sadašnje kreativnosti. Čovjek je ostao bez ljudskog stvaralaštva i bez
ljudskog rada. Kreativni su samo kapital i tržište. Takvo je „stanje čovjeka“.
Politika tranzicije kapitalizma
Ako su nacionalne države imalo odgovorne narodu i za narod, a ne samo
kapitalu i za kapital te ako one trebaju zaštititi ljude i nešto pružati čovjeku,
politika se treba prihvatiti posla
tranzicije ili preobrazbe kapitalizma. Kapital je potreban, ali on ne mora i ne
smije biti slobodan, a tržište ne može ostati stvarnim političkim sustavom
nacionalnih država i svijeta. Krvotokom društvenog života umjesto kapitala treba
biti demokracija kao izraz zajedničke političke volje ljudi ili vrste. Da se to postigne kapital treba vezati uz prostor i uz
rad. Samo tako nakupljeni kapital može služiti čovjeku, a ne sam sebi. Time bi
se ljudima vratila sposobnost ljudskog
stvaralaštva i ponovo usadio smisao zajedničke
odgovornosti. Sputavanje kapitala je nužan uvjet svjetskog mira. (Danas se
ratuje u sedamdesetak „suverenih“ država.)
Narodi se
trebaju zauvijek otresti objavljenih istina ili dogmi o poboljšanju ljudskog
roda putem slobodnih tržišta i slobodne trgovine, o potrebi privatnog
vlasništva svega, o osobnoj odgovornosti za život, o nužnosti niskih poreza i o
najmanjem mogućem uključenja države u pružanje društvenih dobrobiti. Kriza
kapitalizma je na pomolu i nju će izazvati čovjek kao vrsta. Pouzdani znakovi
neodržljivosti stanja su nakazna neujednačenost u podjeli novostvorene
vrijednosti koja sva pripadne privatnom vlasništvu i pogubna razdioba dohotka
po industrijskim granama. (Agrar 2%, industrija 11%, zdravstvo 18% u SAD.)
Države su dužne, proizvodnja dobara propada, a ljudi su bez posla.
Politička tranzicija ili de-evolucija kapitalizma treba retrogradno
slijediti njegov uspon, koji se odvijao putem uređenja javnih ustanova i
administrativnih postupaka; novih tehnologija i organizacijski oblika; promjene
društvenih odnosa; odnosa prema prirodi; novih načina proizvodnje i radnih odnosa;
dnevnog održavanju života u vrsti te putem njegovanja određene predodžbe ljudi
o svijetu ili svjetonazora. Ta područja djelovanja se razvijaju sama od sebe,
iako snažno djeluju jedna na druga. Kao što je sprega evolucije u tim područjima
dovela da sadašnjeg stanja čovjeka, tako se i revolucijska tranzicija kapitalizma
treba odvijati spregom smišljenog djelovanja u tim područjima.
Već se
javljaju raštrkani pokreti za ograničenje slobode kapitala i oni su različiti
kao što je različito postupanje kapitala u različitim dijelovima svijeta ovisno
o okolnostima. Komunistička vladavina u Nepalu, maoistički pokreti u ruralnoj
Indiji, zapatistički pokret u Boliviji, pokreti u deindustrijaliziranim
dijelovima SAD, otpori seljaka pretjeranoj urbanizaciji u Kini i Indiji,
šijitska revolucija u Iranu pa čak i reakcija mnogih naroda Europske unije na
duboku ustavnu, političku, gospodarsku i ljudsku krizu koja nepovratno potresa
Uniju znakovi su općeg nezadovoljstva ljudi ili ljudske vrste nakupljenog
uspostavom totalitarne vlasti kapitala i svjetskog tržišta.
Sadašnje „stanje
čovjeka“ dovoljno je teško, a kriza kapitalizma neupitna, da se mora pojaviti
nova politička ideja koja će pokrenuti vrstu na uspostavu svjetskog političkog
pokreta za tranziciju ili de-evoluciju kapitalizma. Zasad nema ni imena novom
nastojanju da se ukroti kapitalizam te da se oplemeni i humanizira
civilizacija. Komunizam i socijalizam kao antikapitalistički pokreti obrukani su
u zbilji. Za stvaranje novog ljudskog
pokreta potrebna je jasna ideja, a ideja se kuje upravo u pokretu mnoštva.
Sadašnja kriza kapitalizma obezvrijedila je donedavno vladajuću liberalističku doktrinu,
da su krize kapitalizma ostale u povijesti. Sadašnja svjetska kriza navela je mnoge
pobornike liberalnog kapitalizma na sumnju i to predstavlja preokret i obećavajući
početak. U svijetu postoje vojske dobro obrazovanih ljudi koje je kapitalizam
isključio iz matice društvenog života i koje je učinio nezadovoljnima. Oni sad
tragaju za korijenima nevolja, s kojima su suočava cijeli svijet, a posebice
mase obespravljenih i izlišnih ljudi. Sumnja je prvi korak do nove istine.
Treba očekivati
da će se uskoro, kako se kriza nezaustavljivo nastavlja, pojaviti prava politička ideja, koja će jasno pokrenuti
sve ljude, cijelu globaliziranu vrstu homo
sapiens, na put demokratizacije političkog života narodâ. Nova ideja će
osloboditi samostalne, ali spregnute postupke u području uređenja javnih
ustanova i administrativnih postupaka; novih tehnologija i organizacijskih oblika;
društvenih odnosa; odnosa prema prirodi; načina proizvodnje i radnih odnosa;
dnevnog održavanju života u vrsti te njegovanja određene predodžbe ljudi o
svijetu. Prava i prva sredstva uspostave novoga održljivog poretka bit će
uspostava demokracije kao zajedničke političke volje naroda, zavođenje mira i
pružanje posla svakom čovjek, a konačna svrha bit će jamčenje najmanjeg potrebnog rasta gospodarstva,
koji će omogućiti najveći mogući ljudski
razvitak. U tome će biti novi smisao kulturne evolucije vrste. „Stanje čovjeka“
se može poboljšati samo „pritiskom odozdo“.
Novi čovjek
Već sam
dvaput naveo područja čijom je ko-evolucijom postupno uspostavljena potpuna
svjetska vlast kapitala i čijom de-evolucijom treba izvesti tranziciju
kapitalizma i oplemenjenje ili humanizaciju civilizacije. Među njima je
čovjekova predodžba o svijetu. Ta predodžba uključuje i poimanje čovjeka kao
osobe i kao jedinke vrste homo sapiens.
Naša vrsta
nastala je spregom kulturne i biološke evolucije, kojom je stvoren čovjek, koji
kao bitne značajke ima: (1) oslanjanje ponašanja u vrsti i postupanja izvan
vrste na sadržaj uma, a ne na instinkte; (2) stjecanje složenog, ali
osjetljivog imunosnog sustava, koji omogućuje čovjeku da živi na svim
staništima, ali koji lagano zataji kad je čovjek izložen stresu, koji sadašnja
društvena infrastruktura nemilice pojačava; (3) osvješćenje postojanja i
vlastitog, jedinačnog života u vrsti. Te tri
stečevine ljudske evolucije omogućile su u čovjeku pojavu ljudskog duha, koji
je nadgradnja čovjekova uma, koji je utemeljen na radu ljudskog mozga kao
tjelesnog organa. Um je, međutim, osim istinitih tvrdnji, dobrih zamisli i
korisnih ljudskih svrha u stanju proizvoditi neistine, obmane te izlišne i
opasne društvene svrhe. Čovjek je po razmetnom umu u jednu ruku izrod, pogreška
ili pobačaj evolucije.
Ljudski duh
ili svijest čovjeka o samom sebi i bližnjima, društvu i prirodi omogućuje
čovjeku (1) da ocjenjuje kvalitetu svojega jedincatog i kratkotrajnog života u
dugotrajnom rodu homo i da uviđa
mogućnost i način stjecanja zadovoljstva vlastitim životom; (2) da zna što je
dobro za vrstu i da u vrstu unosi dobro, kojim se stvaraju dobrobiti za dnevno
obnavljanje života u vrsti i za ispunjenje ljudskih svrha; i (3) da u
zajedništvu traži i nađe ljudsku slobodu
te da dalje razvija i trajno rabi svoje stvarateljske sposobnosti, koje su stvorile
čovjeka. Čovjek je izvorno bio toliko zapanjen i očaran pojavom duha u sebi, da
je zaključio da je njegovu tjelesnom organizmu dodana neuništiva i održljiva
božanska duša. To svjedoči izvorna pojava čovjekove umjetnost.
Za održanje
novog svijeta potreban je drukčiji čovjek. Novi čovjek, na kojem će se temeljiti
tranzicija kapitalizma i humanizacija civilizacije mora biti čovjek
neprevarljiva ljudskog duha, koji će krotiti ljudski um i upozoravati na stranputice,
koje unatražuju čovjekovu evoluciju i ugrožavaju čovjeka kao vrstu. Duh se u
vrsti pojavio kao proizvod kulturne evolucije. Pojavio se kao nasumična
„kulturna mutacija“ u određenim jedinačnim ljudima, a u sadašnjem razdoblju
kulturne evolucije nužno je da se duh raširi cijelim ljudskim življem i to jednostavnim
buđenjem u svakom jedinačnom čovjeku. Za prelazak jedinačnog čovjeka na režim
života po duhu potreban je poticaj od drugih ljudi ili mukotrpno društveno
stanje, koje sprječava čovjeka da živi pun ljudski život. Duh je u svakom čovjeku
i svaki čovjek ima snažan potencijal duha. Za prelazak na režim života po duhu
čovjek treba uvidjeti, da je život kojim je nezadovoljan upravljan društveno potpomognutom
ideologijom ili obvezujućim sustavom uvjerenja. Za prelazak na takav režim života
dosta je samo odluka čovjeka, da jagmu za višak vrijednosti koji se stvara zajedničkim radom zamijeni skromnošću i
da se odluči za pružanje dobra, koje nosi dobrobiti ljudima i unapređuje
zajedništvo.
Ljudi koji su prešli na režim života po duhu
trebaju drugim ljudima otkrivati mogućnosti duha i zadovoljstvo životom po
duhu. Što je Isus drugo radio, koliko god ga je to stajalo, osim pokazivanja
života po ljudskom duhu? A što drugo radi sadašnji katolički papa? I Isus i
papa Bergoglio pokazuju samo to, da je čovjek u svojoj kulturnoj evoluciji
dovoljno napredovao, da može očovječiti kapitalizam i oplemeniti civilizaciju,
koja je homo sapiensa uistinu učinila
najnevoljnijom živom vrstom. Duh
je najnovija značajka čovjeka, koja ga – kad se raširi vrstom – može napraviti
najzahvalnijom vrstom koju je proizvela evolucija života. Um je čovjeku donio
izbor, a ljudski duh mu je donio mjerilo izbora. Čovjek koji je izrođen po umu,
može se preporoditi po ljudskom duhu. Ljudsko pitanje je uistinu pitanje
života, koji je niknuo u mrtvoj tvari, ali kojega nema u društvu, a ima samo u
jedinačnim ljudima. Sadašnje „stanje čovjeka“ koje sam pokušao prikazati u
knjizi Stanje čovjeka uistinu se
svodi na pitanje uporabe ljudskog duha. William Shakespeare bi rekao da
„nam bogoliki duh, kojim možemo gledati
naprijed i natrag, nije dan da u nama pljesnjivi nerabljen“. Duh će omogućiti čovjeku da obavi golem ljudski posao
koji je pred njim, a to je da se on sam od najnevoljnije žive vrste prometne u
krunu evolucije. Pojava ljudskog duha je ispravak pogreške u ljudskoj
evoluciji. Mogućnosti duha su nagrada čovjeku. U njima je sva nada.