Objavljeno 6. rujna 2015 u Novom listu
Deng Šaopingom u kapitalizam bio je kontrarevolucija. Ipak, ako se uzme u obzir to, da su vidici svakog društvu politika, gospodarstvo, zaštita i ideologija, kinesko gospodarstvo pretrpjelo je kontrarevoluciju, a država je ostala državom, u kojoj jedina politička stranka ima monopol političke vlasti. Kina je u Dengovoj kontrarevoluciji odustala i od komunističke ideologije te je kao ideologiju uzela kult nesmiljenog gospodarskog rasta.
Međutim, kult gospodarskog rasta kao sredstva gomilanja kapitala drevni je kult kapitalizma pa su kapitalizam u gospodarstvu i Partija u politici našli zajednički govor. Snažan gospodarski rast dao je prigodu kapitalu da se množi, a Partiji da zadrži legitimnost vladanja. Međutim, svrha prekomjerno nagomilanog kapitala nije potrošnja, nego osvajanje političke vlasti pa se kapital i Partija moraju suočili u borbi za vlast. Dengov osobni politički razvitak pokazao je, da je on nastojao pošto-poto izvesti kontrarevoluciju bez obzira čime i kako. On ju je izveo za potrebe rasta, jačanja i razvitka Kine, ali je kao sredstvo rasta izabrao kapitalističke „proizvodne odnose“, koji se ne mogu pomiriti s autoritarnom državom, koja bi nadzirala kapital i tržište, koji bi trebali biti usađeni u društvo.
Ipak, kapitalizam ne treba državu kakvu je bio stvorio Mao Zedong. Povijest kapitalizma pokazuje da kapital, kapitalizam i tržište trebaju državu koja će služiti njima, a ne pučanstvu i zemlji kako je zamišljao Konfucij, po kojemu je car imao „mandat nebesa da se brine za zemlji i narod“. Sadašnje stanje države u zapadnim zemljama pokazuje, da je država „odumrla“ u kapitalizmu, a ne – kako je predviđao Karl Marx - u komunizmu. Kapitalu je potrebno da „usahne“ i kineska država. Proizvodne snage u Kini toliko su se razvile, da se može reći, da je kineska država zarasla u korov kapitalizma ili – preinačujući poznatu Dengovu izreku – da kineska državna mačka više ne lovi miševe, nego da ju je ščepao golem štakor kapitalizma. Ozbiljan i presudan prijepor u kineskom društvu između kapitala, države i ideologije prirodno otvara pitanje zaštite ne samo kineskog političkog sustava i nositelja vlasti, nego i države te samog naroda. Pitanje zaštite Kine tinjalo je od početka Dengovih reforma 1980. godine, buknulo je na Tiananmenu 1989. godine i zaoštrilo se minulih mjeseci, jer se pokazuje da izniman kineski gospodarski rast nije održljiv te da se Kina treba pripremiti za uređenje države i cijelog društva u uvjetima prirodnog, neusiljenog i „nepotpomognutog“ rasta. Kina dolazi do ozbiljne političke prekretnice, kakvima su bile stvaranje republike 1911. godine i komunistička revolucija 1949. godine.
Neodržljiv rast kineskog gospodarstva minulih je desetljeća bitno pridonosio rastu svjetskog gospodarstva. Međutim, rast u Kini bio je pokretan ulaganjima, a ne potražnjom na još uvijek nedovoljno razvijenom domaćem tržištu. Takav visoki rast ostvarivale su zapadne zemlje u početku Industrijske revolucije, ali i poslije Drugoga svjetskog rata kad je trebalo obnoviti zemlje i industrijsku proizvodnju. To je zapadna gospodarstva dovelo u krizu koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zapadne zemlje tad su istupile iz krize prelaskom na rast gospodarstva putem stvaranja potražnje i za to su uporabile svoje nove tehnologije, posebice biotehnologiju, digitalnu tehnologiju i financijsku tehnologiju. Znanost i nova tehnologija stupile su u spregu s potražnjom za zadovoljenje novih potreba, koje se javljaju istom kad postoji mogućnost njihova zadovoljenja. Sad Kini predstoji prelazak na vezanje rasta uz potražnju i uz zadovoljenje novih potreba, iako su zapadne zemlje i Japan zadržale znatnu tehnološku prednost pred Kinom.
Struktura kineske proizvodnje na kojoj je bio utemeljen rast nastala je nastojanjem zapadnog kapitala, koji je iskorištavao dosadašnju nisku cijenu rada u Kini, koja se povećava kako se kinesko pučanstvo urbanizira. Najbolji pokazatelji strukture kineske industrijske proizvodnje su to, što se u Kini proizvodi polovica svjetskog željeza i čelika te što je IBM prepustio Kini svoju proizvodnju prijenosnih računala, a sam se posvetio proizvodnji internetske i komunikacijske opreme. U pomami za gospodarskim rastom Kina je i upropastila svoj okoliš. Moglo bi se reći, da je Zapad ponovo kolonizirao Kinu. Nije više riječ o industrijskom, nego o „digitalnom“ imperijalizmu.
Prelazak kineskog gospodarstva na rast utemeljen na domaćoj potražnji bit će tegoban, jer je ono neobično otvoreno. Ukupna vanjska robna razmjena Kine čini 43% BDP-a. Taj omjer za SAD iznosi 22%, a za Japan 33%. Kinu za najvećeg trgovinskog partnera imaju 124 zemlje, a SAD „samo“ 76 zemalja. Ako se kinesko gospodarstvo naglo usmjeri na domaću potražnju, ono će ostati ne samo bez dijela svoje proizvodnje, nego i bez velikog dijela svjetskog tržišta.
Promjena temelja rasta kineskog gospodarstva tražit će sustavno održavanje dovoljnog „rasta s restrukturiranjem“. Restrukturiranje kineske proizvodnje donijet će tegobe mnogim gospodarstvima u razvitku. (Udio Kine u izvozu Brazila je 33%. Na Kinu od svjetskog uvoza soje otpada 58%, bakrene rude 31%, željezne 58%, a integriranih sklopova 31%.) Drugo ozbiljno pitanje je, tko može provesti potrebno restrukturiranje: država odnosno Partija ili kapital odnosno tržište? Kapital i tržište srljaju za zaradom i njihovo poslanje nije uređenje države i konfucijska briga za dobro naroda. Ako kapital od Partije preuzme vlast, najviše što se može očekivati je uspostava poretka, koji jamči samo slobodu kolanja kapitala i slobodu tržišta. S druge strane, Kinu je u sadašnje stanje dovela država, ali je pitanje hoće li ona moći Kinu iz njega izbaviti.
Država je minulih mjeseci brojnim i raznolikim mjerama nastojala od sloma spasiti Šangajsku burzu, iako ta burza služi ponajviše kao kockarnica za gotovo 100 milijuna malih ulagatelja. Spašavanje je počelo smanjenjem temeljnog kamatnjaka i obveznih pričuva banaka pa je preko devalvacije juana došlo do oslobađanja 30% sredstava mirovinskih fondova za kupnju dionica, iako je burzovni indeks još uvijek viši od onoga s početka godine. Burzovnim Infuzijama Partija je nastojala zataškati pitanje ozbiljnog smanjenja rasta gospodarstva, kako se ne bi otvorila kineska strategijska politička pitanja. Partija je ujedno pokazala da nije u stanju upravljati kapitalističkom vrstom gospodarstva. Ona je potratila sredstva na spašavanje burze, umjesto da ih je usmjerila na jačanje proizvodnih poduzeća, koja su ukupno dužna gotovo tri kineska godišnja BDP-a. (Mjesna uprava duguje 180% BDP-a.)
Slab gospodarski rast krnji legitimnost Partije da upravlja državom. Posvemašnja korupcija u Partiji i u državnoj administraciji slabi sposobnost kineske države da okupi i uporabi sve nacionalne izvore za usmjeravanje gospodarstva i za jačanje kineskog društva. Stanje poput sadašnjega u kineskoj povijesti jačalo je područne i posebne sile te dovodilo do potrebe da novi jaki čovjek prisvoji carski prijestol i utemelji novu, sposobniju carsku lozu. U više navrata to se bili tuđi generali, mongolski ili mandžurski, ali su i oni brzo prigrlili velebnu kinesku civilizaciju, koja nakon dva olujna stoljeća sad treba naći novu koheziju i ravnotežu u globalnom svijetu. Međutim, kapital je odan civilizaciji kapitalizma.
Kina se restrukturiranjem gospodarstva treba također osloboditi novog kolonijalizma, ali za to je potrebno da se kineska država preobrazi. Može li Partija izvesti tu preobrazbu? Kina je na velikoj skretnici.