PROPAST PRIVATNOG KAPITALIZMA
Veliki papa Lav XIII objavio je 1891. godine okružnicu ili encikliku Rerum novarum (Nova pitanja): Prava i obveze rada i kapitala. Papa je dobro razumijevao tekuće političke procese u svijetu, u kojemu je harao kolonijalizam europskih zemalja, i u Europi, kojom je širio kapitalizam sa svojom svjetovnom vjerom liberalizma. Kolonijalizam je daleke kontinente pretvorio u izvor sirovina za zapadnu industriju, u rasadnik vojnika za europske vojske i u moguće tržište za europske industrijske proizvode. Papa je također dobro prozreo što će biti odgovor kapitalizmu: ljudi i narodi će se podignuti protiv kapitala. Radnici diljem svijeta su se povezivali za izvedbu lijeve, komunističke, marksističke revolucije, koja je u marksizmu imala ideologiju za suprotstavljanje liberalizmu. Liberalizam je prezreo svako zajedništvo i nastojao sve životne prostore pretvoriti u tržišta, na kojima su ljudi, priroda i novac samo roba za preprodaju, koja donosi zaradu i povećanje privatnog kapitala, a ne dobrobit ljudima i narodima. Papa je upozorio neodgovorne nositelje kapitala, da će se na njih okomiti i lijeve i desne revolucije.
Već 1917. godine ruski komunisti i Lenjinovi velikorusi izveli su revoluciju u Rusiji, kako bi ruske radnike obranili od iskorištavanja, a ruski narod od pretvaranja u raspršene nositelje znanja i radne sposobnosti za prodaju na tržištu. Ruski boljševici obranili su rusku zemlju od kapitalističke okupacije. Liberalni, privatni kapitalizam dobio je ohrabrenje pobjedom kapitala u Prvomu svjetskom ratu, u kojemu je slomljeno Drugo njemačko carstvo i poslije kojega je Rusija bila odbačena, jer nije svoja tržišta predala svjetskom kapitalu. Neposredno poslije rata izbio je niz revolucija u zemljama, kojih su vojske bile potučene. Od tih revolucija uspjele su samo Hortyjeva revolucija u Mađarskoj 1920. godine, Mussolinijeva revolucija u Italiji 1922. godine i Atataturkova revolucija u Turskoj 1923. godine.
Nasrtljivost kapitala, izbijanje financijske krize u SAD 1929. godine i dugotrajna Velika depresija naveli su europske kontinentalne narode na izvođenje nacionalističkih, fašističkih ili nacionalsocijalističkih revolucija u Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Austriji i konačno u Francuskoj 1940. godine pod maršalom Philippeom Pétainom.
Tako su se uoči Drugoga svjetskog rata posebice u Europi međusobno sukobile tri žestoke ideologije: liberalizam u ime kapitala, komunizam u ime radnika i nacionalizam u ime naroda ili životnih zajednica. Taj sukob je ostavio kobne posljedice u cijeloj Europi. Tako je posebice bilo u hrvatskom narodu, u kojemu su se vodeći školovani ljudi žestoko i nepopustljivo odavali jednoj od tih triju ideologija. Krvavi ideološki obračuni 1941. i 1945. godine desetkovali su vodeće političke, crkvene i intelektualne krugove u Hrvatskoj i unazadile hrvatsku političku misao. Pobjeda nacionalizma 1941. godine i pobjeda komunizma u Hrvatskoj 1945. godine biološki su upropastile hrvatski naroda, a pobjeda liberalizma 1990. godine narod je kulturno upropastila i gotovo dotukla.
Od triju velikih opakih ideologija Drugi svjetski rat i Hladni rat preživio je samo liberalizam, koji će propasti pred našim očima upravo sto godina nakon što je od 1919. godine nastojao uspostaviti svjetsku hegemoniju privatnog kapitala i tržišta. Kapital je nastojao putem tržišta zavladati svijetom s jednog (prividnog) mjesta, iz ulice zvane Wall Street, ali su iznenadna globalizacija naše vrste te pojava po svemu goleme Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i kulturnoj pozornici učinile besmislenim svako nastojanje za održanje svjetske hegemonije kapitala. To je nanijelo samrtan poraz i liberalizmu kao ideologiji kapitala, koja je potkopavala suverenost i izgrizala homogenost povijesnih životnih zajednica. U Europi se privatnom kapitalizmu i ideologiji liberalizma ponovo prva oduprla Rusija i to stotinjak godina poslije Velike oktobarske revolucije. Poslije Rusije otpor liberalnom svjetskom kapitalizmu pružaju i SAD, koje su gotovo propale služeći kapitalu kao njegovo političko i vojno uporište.
Tijekom minule četvrtine stoljeća sve zapadne političke stranke – pa i hrvatske – postale su liberalističkim strankama u službi kapitala. Nestale su i kršćanska i socijalna demokracija. Sad se na političku pozornicu uspinju nacionalisti, populisti i domoljubi. Međutim, budući da su pod dosadašnjom hegemonijom kapitala sve životne zajednice propadale, došlo je do buđenja naroda, koji zahtijevaju da obnove suverenost, imaju zaštitu i uživaju blagostanje. Kapitalizam i liberalizam su iznevjerili narode. Njihovo obećanje vrjednijeg života nije se ostvarilo. Stoga, i dosadašnje liberalističke i nove političke stranke počinju zastupati nacionalne probitke: „America First!“ – Domovina prije svega! Takozvana „multilateralna“ uzajamnost liberalističkih stranaka zamijenjena je međusobnim obračunom tih stranaka, jer su im „za petama“ domaći birači, koji traže da se umjesto kapitalističke vodi nacionalna politika. To je postalo vidljivim na sastanku Skupine sedmoro (G7) proteklog mjeseca u Kanadi.
Na početku sastanka predsjednik Trump rekao je, da je na sastanak Skupine trebala biti pozvana i Rusija. S tim se složio samo talijanski premijer Giuseppe Conte, koji je zastupao ukidanje sankcije Zapada protiv Rusije. (Predsjednik Putin je još za sastanka izjavio, da Rusija ne kani ponovo sudjelovati u G8, jer joj „takav format ne odgovara“.) Na sastanku je došlo do oštrog prijepora između Kanade, Britanije, Njemačke i Francuske s jedne te SAD s duge strane o uvoznim trošarinama na čelik i aluminij, koje su postavile SAD i koje pogađaju europske i kanadske proizvođače tih proizvoda. Predsjednik Trump je napustio sastanak Skupine sedmoro prije rasprave o nekim važnim pitanjima, a zabranio je preostalim američkim izaslanicima da potpišu završnu izjavu, koja je bila unaprijed pripravljena i s kojom se on nije slagao.
Poslije sastanka bile su zaredale međusobne objede, uvrede te prijetnje uvođenja protivmjera država i novih trgovinskih ograničenja. Slom sastanka G7 u Kanadi otkrio je da kapitalističke zemlje više ne znaju ni međusobno surađivati, a kamoli surađivati s ostalim, manje razvijenim državama i, što je važnije, da je liberalizma kao ideologija vlasti kapitala poražen: države se ponovo počinju brinuti za probitke svojih gospodarstava i za dobrobit svojih naroda pa napuštaju brigu za zaštitu slobode tržišta i za nakupljanje kapitala.
Nakon sloma fašizma na kraju Drugoga svjetskog rata i sloma komunizma na kraju Hladnog rata u naše dane dolazi do sloma liberalizma. Nestaje posljednja opstala velika zapadna ideologija. Dolazi vrijeme politizma, koji objedinjuje u jednu cjelinu politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja životnih zajednica. Narodi moraju upravljati sami sobom. Svijet je konačno ostao bez ideologije i bez potrebe uspostave „svjetskog poretka“. Bilateralnom suradnjom „države i države“, koja nije nauštrb trećih zemalja, može se uspostaviti red i održavati mir u svijetu.