Proslava uspostave Banovine Hrvatske - Zagreb 1940
https://www.youtube.com/watch?v=Kpe8BtyNqnY
Njen nastanak je rezultat suradnje hrvatskih političkih vođa s vođama Srba Prečana i prinudnog napuštanja koncepta centralizma od strane srbijanskih političara i dvora. Stvorena je na temelju političkog sporazuma između Dragiše Cvetkovića, predsjednika jugoslavenske vlade i predstavnika srbijanskih političkih čimbenika okupljenih oko kneza namjesnika Pavla i Vladka Mačeka, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj je sudjelovala prečanska Samostalna demokratska stranka) predstavnika najjače hrvatske političke skupine (tzv. sporazum Cvetković-Maček). Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. Poznata je kao "mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja". Banovina Hrvatska rezultat je pokušaja rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države u okolnostima zaoštrenih europskih političkih prilika uoči II. svjetskog rata. Hrvatska strana smatrala je utvrđena rješenja privremenima, tj. etapom u cjelovitu preuređenju jugoslavenske kraljevine. Banovina Hrvatska uspostavljena je na temelju članka 116. Ustava iz 1931., dakle kao izvanredna mjera, uz istodobno raspuštanje Narodnoga predstavništva, kako bi se izbjeglo neizvjesno potvrđivanje Uredbe u Narodnoj skupštini. Njezinom uspostavom bitno su se promijenile političko-teritorijalna organizacija i ovlasti vlasti Kraljevine Jugoslavije, jer je stvorena zasebna jedinica sa širokim ovlastima u području zakonodavne, upravne i sudske vlasti s obilježjima državnosti, koja su je približavala statusu federalne jedinice. Banovinu Hrvatsku činile su dotadašnje banovine Savska i Primorska te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, dakle najveći dio područja Kraljevine Jugoslavije s većinskim hrvatskim pučanstvom. U njezine su ovlasti preneseni poslovi poljoprivrede, trgovine, industrije, šuma, rudnika, građevina, socijalne politike i narodnog zdravlja, tjelesnog odgoja, pravde, prosvjete i unutarnje uprave, tj. većina poslova, osim vanjskih, vojnih i sigurnosnih te onih poslova koji su osiguravali jedinstveni gospodarski i novčarski sustav. Poslije je tim ovlastima dodano sudstvo i oružništvo. Banovina je imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Po prvi put još od srednjeg vijeka, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti. Predviđena je potrebna financijske samostalnost iz autonomnih prihoda kako bi Banovina uspješno mogla obavljati poslove iz svojih ovlasti. Organizacija vlasti u Banovini Hrvatskoj predviđala je da zakonodavnu vlast u ovlastima Banovine obavljaju zajednički kralj i Sabor. Sabor je vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo u poslovima iz ovlasti Banovine. Upravnu vlast imao je ban, koji je morao supotpisati svaki pisani čin kraljevske vlasti u Banovini. Bana je imenovao kralj, a odgovoran je Saboru i kralju. Banska se vlast ostvarivala preko 11 odjela kojima su na čelu bili odjelni predstojnici što ih je postavljao ban. Prvi ban Banovine Hrvatske bio je Ivan Šubašić.
Zagreb [1926.]
https://www.youtube.com/watch?v=P26rjQrMG9U
Značajno zanimanje i važna kategorija u društvu postaje novinarstvo. Najčitanije novine u Zagrebu bile su dnevnik Jutarnji list, polumjesečnik za kulturu Kulisa i legendarna ženska mjesečna revija Svijet, koja će zadržati svoj kultni status do raspada Jugoslavije potkraj stoljeća. Na prvom novinarskom balu, održanom 1928. plesala je čitava zagrebačka cremme della cremme. Ista manifestacija održava se i danas, ali baš kao i čitava profesija u nas, izgubio je stari prestiž, sjaj i glamur. Osim balova, novinari organiziraju brojne gradske evente, a najpopularniji su natječaji ljepote. Prvi izbor za miss Kraljevine SHS održan je 1927. u Hotelu Esplanade, a misicom je proglašena zagrebačka konobarica iz Slavonske Požege, 17-godišnja Štefica Vidačić. Koketna brineta velikih zelenih očiju iste je godine osvojila titulu misice Europe. Štefa je tih dana mutila pamet cijelom Zagrebu, a mediji su pozorno pratili svaki njezin korak. Slikar Robert Auer (koji je Krleži poslužio za lik ljigava, netalentirana slikara u “Ledi“), napravio je njezin erotizirani poluakt koji je objavljen na stranicama mnogih novina. Štefin omiljeni hobi bilo je slamanje muških srca, a zabilježeni su i slučajevi samoubojstava zbog njezine neuzvraćene ljubavi. Legenda kaže kako se cirkuski akrobat Miškec, kultna faca iz grada, propio zbog nje te napustio posao i nastanio u kotlovnici Kina Europa. Po njemu je prolaz pored kina nazvan Miškecov i većina Zagrepčana ga tako zove, iako on službeno nosi ime antifašističkih sestara Baković. Zagreb ‘20-ih u velikom stilu nastavlja i svoju okultnu tradiciju koja seže duboko u povijest. Otkopavanje Tutankamonove grobnice (1922.) potaknulo je zanimanje za stari Egipat i proučavanje njihovih tajanstvenih bogova. Nekromanti, grabancijaši i vidovnjaci u Zagrebu nikad nisu bili rijetka pojava, a u ovom razdoblju dobivaju na popularnosti, a svoju djelatnost komercijaliziraju oglašavajući se u tiskovinama. Također, ‘20-ih u Zagrebu djeluje više desetaka raznovrsnih masonskih i paramasonskih loža, a najpoznatije su bile loža Pravednost, Prometej te Perun. Razlog raznolikosti loža u ovom razdoblju leži i u političkoj napetosti između Zagreba i Beograda koja se preselila i u masonske redove. I tako dolazimo do najneglamuroznijeg segmenta dvadesetih, a to je dnevnopolitička situacija. Ipak, kada je usporedimo s današnjom, dobiju se dva zaključka. Prvi je da se nije mnogo toga promijenilo - policija i tajne službe i dalje nadziru građane, a primitivna bulumenta nesposobnih i dalje sjedi kako u Saboru, tako i u Skupštini poput kandidata kakvog poremećenog realittya. Drugi je da je tada bilo prave političke borbe između najraznovrsnijih političkih opcija, i to svim sredstvima, od svakojakih igara prijestolja, nepredvidivih političkih paktova i koalicija ljutih oponenata, do terorizma i šaketanja neistomišljenika. Danas je politički proces mnogo dosadnijin - sveden na inertno, mehanično zaokruživanje iste opcije nekompetentnih političara bez ikakve vizije osim one sebe samih u skupom autu i finoj fotelji. Iz art deco razdoblja. I tako, kada se sve zbroji i oduzme, Zagreb je između dva rata imao svoj ugled i bio je poželjna kulturna destinacija u koju su dolazile svjetske zvijezde. Međutim, simptomatičan je i Krležin citat iz eseja o “Malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ kojim Milana Vuković-Runjić otvara svoju knjigu: “To je ta Europa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Europa. Međutim sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte, kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevinskog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave (…).“ Ispod blještavila zagrebačkog neona, prava slika Hrvatske i Zagreba ostala je nepromijenjena. Osim što počinje dvadesetak kilometara južnije i istočnije od hotela Esplanade.
Priča o potoku Medveščak i pastrvama na Zrinjevcu
https://www.youtube.com/watch?v=2xCRcSk_Duk