Autor: prof. Zdravko Mršić
Datum objave: 13.02.2018
Share


PROSTOR OSVAJANJA ILI MJESTO SURADNJE?

BALKAN

Svaki životni prostor, koji nema snažnu i potrebnu ljudsku i društvenu dinamiku, postaje prostorom za osvajanje. „Pravo mu budi“ kad je slaba otpornost životnih zajednica koje traju na njemu. Takav jedan zemljopisni prostor među iznimno malo sličnih prostora u svijetu je Balkan. Balkan je i sad polje osvajanja i to polje Europske unije. Unija ima snažne privlačne, magnetne političke sile, ali ima i pogubno političko zračenje, kojemu su izložene sve balkanske države. Unija ili njemački kapital koji stoji iza te nesuverene političke tvorevine, s jedne strane, uvlači u se pučanstvo svih balkanskih životnih prostora, a s druge strane preuzima sve jači nadzor nad prorijeđenim domaćim pučanstvom i nad jadnim gospodarstvima balkanskih zemalja.

Političke vlasti mnoštva suverenih naroda na Balkanu zadovoljavaju se postignutom suverenošću svojih naroda, a da pritom ne vode račun ni o zaštiti naroda i prostora ni o napretku i blagostanju ljudi i naroda. Politika u mnoštvu balkanskih zemalja ne služi narodima, nego samo održanju uspostavljene vazalne vlasti. To je politika bez sudjelovanja naroda i bez geopolitike, što znači da politikom naroda upravlja hegemonska Unija. Politika balkanskih zemalja je multilateralno, skupno podlaganje Europskoj uniji bez međusobne bilateralne suradnje ili suradnje „države i države“. Dapače, među svim balkanskim zemljama postoje ozbiljne političke, geopolitičke, pravne i sigurnosne razmirice, što se dobro uklapa u opću imperijalnu strategiju Unije. Uboga balkanska politika endemna je europska politička pojava. Tomu treba dodati činjenice da je Europa kontinent, koji podnosi jedini vojni savez u svijetu u primjeru neumjesnog Atlantskog saveza i trpi jedinu obvezujuću višenacionalnu tvorevinu u svijetu u primjeru Europske unije.

Političke i geopolitičke prilike na Balkanu izravne su posljedice dvaju političkih čimbenika. Prvi je uvriježeni politički rasizam sjeverozapadnih europskih naroda. Za uspostavljene krugove tih naroda balkanski prostor je tuđi, a ne europski prostor. To je prostor za osvajanje i za daljinsko upravljanje. Drugi politički čimbenik posebnog stanja Balkana je uvriježena srpska i srbijanska politika, koja u svakom vremenu te u svim prilikama i okolnostima nastoji od Srbije napraviti vazala jedne ili više izvanpodručnih sila, kako bi Srbija u ime bilo kojeg i kakvog gospodara vladala obližnjim narodima. U našem vremenu Srbija je nastojala iskoristiti privremeno i već propalo gospodstvo Njemačke nad narodima Unije, dodvoriti se njemačkoj geopolitici i postati njezinim vazalom. Uvriježena srpska politička misao sastojala se u traženju gospodara za Srbiju, koji bi joj dodijelio sluge na upravljanje.

Danas je i Srbija nemoćna, kao što su nemoćne i ostale balkanske zemlje. Međutim, Srbija i danas usprkos svojoj nemoći pokazuje zapanjujući nagon opće pravoslavne svadljivosti, kojoj treba pridružiti i bošnjačku islamsku svadljivost. U kakvom stanju su međusobni bilateralni odnosi pravoslavnih balkanskih zemalja: Srbije, Makedonije, Bugarske, Crne Gore i Grčke? Po njezinoj pripravnosti za svađu tim zemljama valja dodati i Sloveniju. Slovenci su „istočni katolici“, kao što su Rumunji „zapadni pravoslavci“. Srbija ima tipično pravoslavno, bizantijsko, cezaropapističko shvaćanje suverenosti, po kojemu je sva vlast sjedinjena, pri čemu se ne vodi račun ni o zaštiti naroda ni o njegovom napretku i blagostanju. Narod se sastoji od podanika. (Katolištvo je odanost naroda životnom zajedništvu, a ne političkoj vlasti.) Po izdovoljavanju u novostečenoj suverenosti, među bivše zemlje propale države valja svakako ubrojiti i Hrvatsku. Od odlaska Franje Tuđmana iz hrvatske politike hrvatske vlasti ne vode brigu o stanju, zaštiti i blagostanju naroda, bez obzira na neprocjenljivu vrijednost hrvatske povijesne političke misli, po kojoj politika povezuje suverenost, zaštitu i blagostanje naroda, a geopolitika suradnju, oprez i obazrivost.

Neobičnost i endemnost političkog stanja na balkanskom prostoru biva upadnijom, ako se uzme u obzir sadašnji razvitak geopolitike u svijetu. Čak se i Amerika kani neokolonijalizma. SAD su nedavno odustale od stvaranja i čuvanja „višenacionalnih tvorevina, svjetske birokracije i mamutskih multinacionalnih sporazuma“ te su se odrekle pružanja potpore „neodgovornim međunarodnim sudištima“. SAD počinju razvijati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“, u kakvoj već dugo sudjeluju Kina, Rusija, Izrael, Indija ili Iran. Nasuprot tomu, Europska unija odvraća od izravne bilateralne političke suradnje i svoje sadašnje članice i brojne balkanske države, koje nastoje stupiti u Uniju. Unija je podignula političke zidine između svojih članica, ali i između njih i trećih zemalja. Unija svim silama nastoji priječiti suradnju jedinačnih europski država s Kinom i Rusijom, a njemačka savezna kancelarka odbila je izravno raspraviti njemačke trgovinske opreke sa SAD upućujući tu velesilu na „adresu u Bruxellesu“. Bilateralna suradnja Rusije s jedinačnim europskim državama mogla bi znatno suzbiti poguban utjecaj unije velikih europskih korporacija na balkansko gospodarstvo i na balkansku politiku. Velika, stara Rusija u suradnji rabi i mirno vodi rusku, a ne izazivačku pravoslavnu politiku, kakvu sad na Balkanu vodi EU.

Suradnja „države i države“ jasna je stoljetna zapovijed ili imperativ globalnosti vrste. Došlo je stoljeće bilateralne suradnje. Sve balkanske zemlje trebaju uvažiti tekući razvitak u geopolitici. Kina čak domišljeno i sustavno postavlja eurazijsku prometnu infrastrukturu, koja će potaknuti bilateralnu suradnju obližnjih i odaljih država. Hrvatska se stoga mora posebno zamisliti nad svojom ukupnom politikom, a Srbija mora napraviti temeljit pretres svoje uvriježene političke misli i svoje političke baštine. Srbija se treba osloboditi i otresti umišljaja svojeg gospodstva na Balkanu, a narodi u Bosni i Hercegovini, koji u tom protektoratu stvaraju i vode politiku, moraju se zadovoljiti konstitutivnošću ili ustavnošću bez traženja suverenosti, koja nedjeljivo pripada njihovoj zemlji ili prostoru.

U svijetu koji se rađa nema mjesta ideologijama ili vjerama koje politički mobiliziraju narode. Došlo je vrijeme jednog sustava uvjerenja, koji ljude okuplja u prostorne životne zajednice, a te zajednice u globalnu vrstu Homo sapiens. Problem Balkana stvorile su strategija ekspanzije ili geopolitika EU i srpska opsjednutost gospodstvom na Balkanu. Treba istovremeno s Balkana odmaknuti europski sjeverozapadni, protestantski rasizam, a iz Balkana ukloniti srpsku političku paranoji ili prisilnu političku misao. Balkanski narodi su sad u bijegu od bližnjih te od suradnje s njima i sudjeluju u skupnoj jurnjavi u Uniju. Ti narodi su u skupnom, kolektivnom, „multilateralnom“ bijegu u Uniju. Gospodarstva balkanskih naroda našla su se u pogibeljnom stanju zbog maratonske političke utrke naroda za ulazak u Uniju.

Osim na Balkanu teška politička i geopolitička zbrka vlada cijelo stoljeće i Bliskim Istokom. Zajedničko Balkanu i Bliskom istoku je to, što su oba područja bila poprištima osmanskih osvajanja. Turska je bila uglavnom otjerana s Balkana odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, po kojemu su Rumunjska, Bugarska i Srbija postale samostalnim kraljevinama, a BiH posebnom upravnom jedinicom pod skrbi Austrije. Kongres je Crnoj Gori kao plemenskoj teokraciji priznao suverenost, nakon što se ona ranije bila sama oslobodila turske vlasti te dugo bila pod skrbi guvernera iz Mletaka, Francuske carevine i Austrije, dok guvernere nije 1832. godine dokinuo vladika Petar II Petrović-Njegoš. Poslije Prvoga svjetskog rata Osmansko carstvo je nestalo, a osmanski posjedi u Aziji bili su podijeljeni u protektorate s mandatima Francuske i Velike Britanije. Vanjske izvanpodručne sile nastojale su umjesto Turaka zavladati i Balkanom i Bliskim istokom. Međutim, nasuprot takvoj strategiji i u jednom i drugom primjeru i vremenu trebalo je upriličiti mjesnu bilateralnu suradnju novih političkih tvorevina na osnovi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja ili napretka naroda, a ne na izravnom ili vazalnom gospodstvu tuđih sila nad narodima.

U balkanskom primjeru prošlo je sto četrdeset godina od povlačenja Turske iz Srbije, Bugarske i BiH, a od povlačenja iz Rumunjske godinu dana više. Tijekom toga cijelog vremena nije novim zemljama uspjelo uspostaviti mjesnu bilateralnu suradnju, jer su se tijekom tog razdoblja nad Balkanom smjenjivali valovi pokušaja uspostave dominacije, koji su dolazili iz Austrije, Britanije i Francuske, Trećeg Reicha, Sovjetskog Saveza i SAD, a sadašnji val dolazi iz Europske unije. Uz sadašnje nesređeno stanje i u samoj Uniji, a ne samo na Balkanu za balkanske narode došlo je vrijeme uzajamnog okupljanja i povezivanja na osnovi vlastite suverenosti, zaštićenosti i promicanja blagostanja. Naglašavam, da za povezivanje i suradnju „države i države“ nije potrebno žrtvovati suverenost, kako se Hrvatima dogodilo triput u stoljeće: u dvije jugoslavenske države i u prvoj Uniji. (Ponovit ću to, što je nadbiskup Alojzije Stepinac 3. siječnja 1940. godine rekao francuskom konzulu u Zagrebu o tomu, što bi bilo dobro za budućnost Europe: „Bilo bi dobro, po mojem sudu, stvoriti Savez država u Europi po uzoru na SAD, jer inače će biti vječno klanje. Ali države članice moraju biti potpuno ravnopravne.“)

Sadašnje stanje Unije te teško političko, gospodarsko, sigurnosno, demografsko i ljudsko stanje na Balkanu sili hrvatsko političko vodstvo na ozbiljan pretres hrvatske politike i geopolitike. Hrvatska država se mora, s jedne strane, upustiti u suradnju „države i države“ s članicama Unije, sa svim zemljama izvan Unije i posebice s obližnjim balkanskim zemljama. Blizina tržišta je, usto, presudan čimbenik u razvitku nacionalnih gospodarstava. S druge strane, Hrvatska je po svojoj jedincatoj uvriježenoj, povijesnoj političkoj misli pozvana i sposobna da mnogim obližnjim zemljama svojim primjerom otvori put do novog načina suradnje „države i države“ za novo doba. Svoje novo nužno geopolitičko usmjerenje Hrvatska mora objaviti „urbi et orbi“ čim počne preobrazbu domaće politike i sputavajućega hrvatskog političkog sustava.

Hrvatska povijesna politička misao razvijala se od Ljudevita Posavskog i ustalila djelovanjem kralja Zvonimira, Benedikta Kotruljevića i Jurja Križanića, Krste Frankopana Brinjskog, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Ante Starčevića i Stjepana Radića do Josipa Broza i Franje Tuđmana. Ona je sadržavala suverenost, zaštitu naroda i brigu za narod te obazrivo i oprezno okupljanje za suradnju obližnjih plemena ili naroda. (Provedbi jedincate hrvatske političke misli, koja se razvijala, dozrijevala i potvrđivala u trajnom procjepu između svjetskih velesila i svjetskih veleideologija, povremeno se suprotstavljala integralistička struja u hrvatskoj politici od kneza Borne, brata Ljudevita Posavskoga, preko Petra Kružića, koji je u Hrvatsku u šesnaestom stoljeću doveo Ferdinanda I Habsburškoga, hrvatskih narodnjaka i hrvatskih mađarona u devetnaestom stoljeću, Jugoslavenskog odbora i hrvatskih staljinista u dvadesetom stoljeću do sadašnjih hrvatskih eurounionista.)

Hrvatske vlasti u novim okolnostima čeka ozbiljan domaći posao, a to je preobrazba hrvatskoga geopolitičkog određenja. Jadne hrvatske političke vlasti ne rabe suverenost svojeg naroda, kako bi zaštitile narod i donijele mu blagostanje. Bijeg hrvatskih obitelji iz domovine koju one vole znak je i nezaštićenosti i siromaštva naroda. Suverenost ne smije biti u službi vlasti. Ona mora biti u službi naroda. Hrvatske vlasti kao i vlasti obližnjih zemalja narodnu su suverenost, kao biljeg odgovornosti i kao sredstvo brige za narod, prepustile Europskoj uniji. Unija suverenost svih svojih naroda rabi samo za ispraznu vladavinu i za namicanje daljnjih probitaka slobodnom kapitalu i korporacijama. Stoljetna zapovijed globalnosti vrste da sve države pređu od političke i gospodarske multilateralne stege na dogovornu bilateralnu suradnju sili državne vlasti da državu osposobe za neizbježnu suradnju „države i države“.

Hrvatska mora iskoristiti prigodu, koju joj pruža nagla promjena geopolitičkih okolnosti u svijetu. Prelazak od hegemonske „multilateralnosti“ do slobodne bilateralne suradnje država po povijesnoj važnosti ravan je naglom slomu komunizma i prestanku Hladnog rata.

Državne vlasti mogu tu prisilnu i narodima dobrodošlu zadaću dobro obaviti samo ako (1) hrvatska država u suradnji s drugim članicama Unije oslabi tu izlišnu i štetnu tvorevinu do mjere, u kojoj Unija neće moći sprječavati svoje narode da sami postavljaju i ugađaju svoje političke sustave, te ako (2) hrvatske državne vlasti budu sposobne domisliti i u Hrvatsku uvesti primjeren politički sustav. Suradnja u Uniji treba također počivati na suverenosti, zaštiti i napretku naroda, a ne na slobodi tržišta i neslobodi političkih sustava. Hrvatski politički sustav treba u ime naroda biti sredstvom hrvatske države za obavljanje narodnog posla čuvanja suverenosti, uspostave zaštite naroda i prostora, stvaranje blagostanja te upriličenja slobodne i dogovorne bilateralne suradnje sa svim ostalim državama. Bitna promjena u političkom sustavu Hrvatske treba biti promjena izbornog sustava, putem kojega će narod dobiti predstavnike i zagovornike, koji znaju, hoće i mogu obavljati politički posao za narod, a ne za Uniju. Država s narodom i za narod mora stvarati životno dobro, jer se u suradnju „države i države“ ne stupa praznih ruku.

Spas naroda u otvorenom globalnom svijetu i u otvorenoj globalnoj vrsti odsad više neće biti u sklanjanju u „multilateralne“ hegemonije, nego upravo u sposobnosti njihovih država za suradnju. Međutim, prisilna i dobrodošla bilateralna suradnja, koja stoji pred svim narodima svijeta, bit će posebno teška za oslabljenu i politički umrtvljenu Hrvatsku. Međutim, politički probuđen i okupljen narod tu zadaću nedvojbeno može obaviti. Stoga domoljubni i državotvorni izabrani predstavnici naroda trebaju odmah početi buđenje i okupljanje naroda za domovinsku suradnju „države i države“. Suradnja će katoličkomu hrvatskom narodu biti teška i zahtjevna, jer su mnogi njemu obližnji narodi pravoslavni ili islamski narodi. Pogubna „multikulturnost“ Balkana nije u različitosti pučkih običaja, nego u opreci sustava uvjerenja i pripadnih ljudskih i političkih vrijednosti.

Stoga je bila razumljiva uloga Vatikana u stvaranju i čuvanju hrvatske suverenosti i državnosti. Vatikan je prvo 1934. godine za zagrebačkog nadbiskupa imenovao mladog i politički izuzetno sposobnog Alojzija Stepinca, da „za katolištvo i hrvatstvo iscijedi posljednju kap vlastite krvi“, kako je Stepinac sam za sebe rekao uoči početka studija u Rimu, osam godina prije svojega biskupskog ređenja. Vatikan nije sudjelovao u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, ali se Vatikan od 1942. godine, kad se već slutilo da će Treći Reich izgubiti rat, kod Saveznika uporno trsio da se hrvatska država putem podunavske konfederacije spasi od nasrtaja pravoslavlja i komunizma. Nakon uspostave Republike Hrvatske 1990. godine Vatikan je gorljivo zagovarao priznanje hrvatske državnosti kao sredstva spasa Hrvatske i hrvatskog naroda od obnove velikosrpske države na Balkanu.

Sad se sve zemlje upuštaju u suradnju „države i države“ s ostalim zemljama. Ipak, nijedna zemlja ne može i ne smije bježati od suradnje sa susjednim zemljama pa će i Hrvatska (trebati) surađivati u svojem susjedstvu. Hrvatskom narodu će za uspjelo uključenje u suradnju s obližnjim zemljama biti potrebna potpora europskih naroda, koji cijene i dijele katoličku odanost životnom zajedništvu. Hrvatima će dobro doći i potpora naroda kao što je kineski, koji se nikad nije služio imperijalizmom, hegemonijom ili kolonijalizmom, nego je uvijek uspijevao u suradnji temeljem svoje velebne milenijske kulture. S druge strane, Hrvati trebaju objaviti i zastupati svoju odanost životnom zajedništvu, koje se sastoji u njezi suverenosti, zaštite i napretka naroda. Bitno je da Hrvati svoj pristup suradnji i svoju povijesnu političku misao ponude i drugim narodima, kako bi u njima osokolili političke snage, koje uviđaju imperativ suradnje „države i države“ i korist od nje te koji će iz domaće politike istisnuti snage otpora iskrenoj suradnji.

Hrvati se trebaju posebno oprezno i s nepovjerenjem odnositi prema Srbima, jer su oni okorjeli zagovornici „multilateralnosti“ odnosno svoje dominacije nad drugim narodima. Odnos hrvatskog naroda prema srpskomu cijelo se stoljeće iscrpljivao u „antisrpstvu“, koje je imalo opravdanje u teškim postupcima srbijanske antihrvatske politike za kraljevskog režima u Jugoslaviji, u nasilju četnika nad nevinim Hrvatima za Drugoga svjetskog rata, u srpskom upravljanja komunističkim tajnim sigurnosnim službama OZNOM i UDBOM te u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća. Važeća srpska politička misao i danas je utemeljena na ucijepljenoj žudnji za dominacijom, a ne za suradnjom.

Dobra predodžba hrvatske povijesne političke misli uz potporu naroda odanih suradnji i povezanosti može donijeti prevagu političkim silama u Srbiju, koje žele izvesti pretres srpske političke baštine i odbaciti ispraznu srpsku politiku gospodstva nad drugim balkanskim narodima. (Ljudevit Posavski godinama se borio protiv franačke vojske u savezu s plemenima, kao što su bili Timočani, koja su naseljavala današnju Srbiju. Pritom nije tražio pomoć Bizanta, koji su Hrvati ranije zadužili pobjedom nad Avarima, koji su bili pošli na Bizant i koji su poslije toga prestali postojati.) Hrvati svoju političku misao trebaju objaviti svim narodima, od kojih će mnogi pomoći Hrvatima kako bi i sebi pomogli. Srbi svoju povijesnu političku misao moraju odbaciti, a Hrvati svoju ne smiju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

505
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.