Lenka je kleknula na klupicu ispod prozora i gledala što se na ulici događa;tko polazi, tko se žuri, tko nosi praznu košaru na glavi, u povratku s tržnice,kako se susjedova kola s upregnutim tamnim i sjajnim konjima zaustavljaju, uz glasne povike:“Oj, stojjj…“
Sve su to za nju bili nepoznati prizori s kojima se u rana prohladna i maglovita jutra, kada bi najradije još malo ostala u krevetu, bila ušuškana, mažena i pažena, nije susretala.
Kod bake je mogla spavati do mile volje,nitko je nije budio, ni gurao joj toplo mlijeko da ga na brzinu popije kad se želudac bunio, tražio vrijeme da se probudi i odbijao toplinu i miris bijele namreškane pjene.
S bakom bi obišla kokošinjac pred kojim je poput kipa stajala slušajući kokošju graju, dok je baka sigurnim rukama skupljala jaja i stavljala ih u pletenu košaricu, koju joj je majka darovala za jedan Božić.
Odlazile su do vrta koji je pupao,budio se iz zimskog sna. Voljela je gledati kako je baka zadjenula dugu suknju za pojas, da joj se ne vuče po zemlji,ne shvaćajući da će ta radnja zauvijek ostati urezana u sjećanje na nju.
Malom motičicom, kresala je vlati trave. Uvijek se pitala kako je znala koju biljčicu treba potkresati,zaustaviti u njenom bujanju. Sve su bile svijetlozelene, gotovo iste.
Zajedno su čistile grah i pristavljale ga na štednjak u koji je baka ubacivala cjepanicu da pojača vatru, da se ručak skuha. Nije bilo žurbe. Sve se odvijalo po ustaljenom redosljedu, bez nervoze, trzaja mišića ,grimasa, premještanja s noge na nogu,nervoznih povika.
Požurivanja.
Trčanja do tramvajske stanice, uskakivanja u tramvaj u kojem su gotovo svakog jutra sva sjedala bila zauzeta umornim i snenim tijelima koja su kretala ususret novim nadama. Novim istinama.
Netko je slušao tranzistor.
Tramvaj je klopotao,cvilio,strugao, kao da se ni njemu nije dalo voziti jutrom koje se tek naziralo. Sjene otvorenih prozora ocrtavale su neke nove obrise zgrada, grada.
Baka je sjedala za tkalački stan i nastavljala tamo gdje je jučer stala.
Lenka je gledala brodić koji je baka 'provlačila', svaki put u drugoj boji vune. Išarana tkanina, čudesno se povećavala s druge strane.Stvarala. Otkrivala nevidljivu nit koja povezuje sve osvijetljene i osviještene. Baka je pretrpjela ogromne gubitke da bi vidjela, da bi se uvjerila da su svjetlosne niti stvarne. Da su oduvijek bile tu, uz nju, da se onda kad je neizdrživo kad je na koljenima, osloni na njih. Otkrivena mjesta gdje se može zakloniti zajedno sa svojom boli i svojom mukom, i preživjeti.
Bez njih ne bi ni trebala zaklon.
Poslijepodne su odlazile na groblje.
Bio je to bakin „izlazak“na kojem se susretala s drugim ženama. Baka je glasno uzdisala, ali nije plakala. Koji put bi zategnula krajeve crne marame koju je stavljala na glavu kad je nedjeljom odlazila na misu ili na groblje.
Lenka je sjela na obližnju klupu i gledala kako se žene u crnini, kimajući glavama, žmirkajući, stišćući usne, razumiju. Malo su razgovarale, kao da su im riječi bile suvišne. Kao da su se bojale da će glasovi omalovažiti boli.
„To ti je od kćeri?“ pitala je bakica živahnih svijetlih očiju ogrnuta cnim pletom.
„A da, samo mi je ona ostala, Bogu hvala. Sve sam ostale sahranila. Rat ih odnio u naponu snage.“
Baka joj je pričala o sinovima i djedu, odvodeći je do komode iznad koje je bila slika s tri razdragana, nemirna dječarca. S kojima se još nije oprostila. Pričala je o njima kao da su živi, kao da će svakog trena 'kvrcnuti' o prozor i utrčati u kuću. Zanemarivala je spomenice koje je majka dala uokviriti.
Ta imena na spomenicama nisu bila njena djeca.
Nikad se nije udaljila od komode, a da nije dotaknula djedovu lulu.
Zastajala je kod prozora s krunicom u ruci, i gledala u daljinu. U smjenu godišnjih doba, u sunce, kišu, vjetar…To je bio njen tihi rastanak u smiraj dana.
U oprost zauzdan mržnjom i probuđene spoznaje.
Majka je nepomično ležala u bolničkom krevetu i gledala kroz prozor.
Izmučenog, žućkastog lica i sjetnih očiju, polagano je okrenula glavu s osmjehom namijenjenim njenoj jedinici. Htjela je stvoriti iluziju da nije strašno. Upravo su ona i majčina prijateljica doznale da su rezultati neizvjesni. Nade su uvijek prisutne kad se radi o onima koje volimo. Zbog kojih strahujemo da nas ne napuste, izdaju, ostave…
„O lijepa moja, kako si mršava! Jedeš li ti uopće?“jadikovala je, kako bi skrenula temu sa svog izmoždenog tijela.
„Ma daj mama!?“bunila se Lenka pokušavajući kontrolirati bradu i glas.
Ana, majčina prijateljica,preuzela je priču. Shvaćala je da se Lenka neće moći oduprijeti osjećajima koji su treperili u grlu i rosili joj oči. Budili ono što tako mlada djevojka nije znala kako, ni kud s njima.
Posve oduzeta, izgnana iz svijeta koji je do jučer bio samo njen, Lenka je gledala kroz prozor, u daljinu i tek tada shvaćala baku. U bolničkom dvorištu nije bilo ničeg posebnog, a ona nije mogla vratiti pogled. Susprezala je suze i slala ih u daljinu, bacala kroz prozor. I u trenu kad je htjela odmaknuti pogled osjetila da je netko ulovio baš to što je odbacila.
Otac ih je napustio. Makar je govorio da napušta njenu majku, a ne i nju, nije bilo tako. Nisu se vidjeli mjesecima, dok je nisu obavijestili da je stradao pod kotačima autobusa. Preživio je i htio se vratiti. Majka se borila s osjećajima, kao s ljutim neprijateljem, ali nije popuštala. Njeno“ ne“ bilo je tvrđe od stijene.
Bar je tako mislila.
Susreli su se kad se vratila iz bolnice. Stajala je krhka poput breze, ali stabilna. Stiskala je šake da su joj se ocrtavale koščice i govorila o izdaji, o istini. On je kimao glavom i molio da ga čuje.
Sjela je.
Priznao je pogrešku.
Nije se dala. Ustrajala je u istini koju on nije htio shvatiti ni razumjeti. Koja nije bila njegova. Istine su varljive i grube. Imaju različite frekvencije pa zato svakome drugačije zvuče. I izgledaju. Kome trebaju te istine, one guše život, zatvaraju vrata, nade i snove. Ogrtao se iluzijom kako je još uvijek većini žena poželjan i zagonetan…
Majka je tupo gledala kroz prozor.
Sjene zalaska sunca 'plesale' su po zidu susjedne zgrade ples skrivača.
Stiskala je usne,naglo se okretala i glasom koji nije bio njen, obarala sve tonove.
Golubica je prhnula.
Nije skidala pogled s prozora, kao da su tamo odgovori. Nervozno je šetala kad je uzviknula: “Od tvoje prijevare sam se razboljela! Toliko sam se izjedala, da sam se požderala. Vidi ničeg što je postojalo više nema! Ta me je žena stajala najženstvenijeg dijela tijela. Osakatila me mržnja koju nisam znala zaustaviti. A sad bi htio da bude sve kao prije?! Ništa nije kao prije. Bolesna sam i duboko povrijeđena.“
Otac je ustao.
Izgledalo je kao da će se srušiti. Mirno je išetao iz njihovog života mrmljajući: “Prokleta istina, kome ona još treba?“
Vjetar je zalupio prozorsko okno i staklo se razbilo.
Lenka se još kao djevojčica odbila boriti. Vjerovala je svima, a u tišini otrpjela nanesenu bol. Željela je da je svi prihvate kao požrtvovanu osobu, onu na koju se u svakakvim okolnostima mogu nasloniti. Očekivala je da je svi zbog toga vole. Živjela je život kakav su drugi željeli da živi, kako bi pokazala da ima dobro srce i da može ugoditi.
Odbacivala je svoj život.
Što se više davala više je bila ponižavana. I onda kad je očekivao da će vrisnuti, zaurlati, odgurnuti svu njegovu drskost, ona je pognula glavu. To ga je oborilo. Oduzelo mu slast uživanja, ponizilo ga do mjere, kad je nije želio ni udariti. U njegovim je očima nestalo žari bijesa, što ga je izdala, oduzela mu trenutak istinskog užitka. Mržnja je navirala u valovima, pokazujući mu na koliku okrutnost je sposoban. Varao je sebe i duge, uvjeravajući ih u svoju snagu i postojanost. Onda je pokleknuo, ne zato što je osvijestio da to što čini nije dobro, ne zato što je dobar,nego što je kukavica.
Ona je zaljubljena i zbog toga odbacuje darove, ali u jednom trenutku mora otkriti tajnu i prihvatiti svoje poslanje. Da upozna i prihvati svoj dar kojim je darovana da ga šalje onima kojima treba. Da se oslobodi i radi što voli, i da se u tome izgrađuje, uzdiže do neslućenih visina.
Zastala je uz prozor i jasno osjetila,čula i vidjela put.
Krik galeba.
Miris smilja i bosilja.
Netko svira Bacha, tiho, najtiše, bolno, najbolnije….
Miris mora i soli.
Zlatni sunčani krug zasjeni prozor, a jedra uokvirena bojama mora i purpura klize u probuđene spoznaje.