„Opet imaš novi prsten?“čula je prijateljicu preko ramena i nasmiješila se.
Otkad se razvela imala je osjećaj da ju pomnije promatraju.
Majka je stalno prigovarala, da je premršava, da previše radi, da nema vremena ni da ju nazove. Ljutila se na sve koji su očekivali promjene u trenutku kad je bila rastrgana stotinom pitanja, kad se užasavala svakog novog dana, znajući da je sama i da mora napraviti sve da izvede djecu, koja nisu bila mala , ali ni odrasla, koja su tek sada trebala pomoć, razumijevanje, strpljenje i materijalnu podršku.
Beskrajno trajanje dana,u kojem je, poput zombija, slagala obavljeno na jednu stranu, a neobavljeno u mislima preslagivala učeći određivati prioritete.
U odrastanju bez oca, djeca su zahtijevala kao da je prisutan, čak i više.
Nije vidjela da se magnolija pod prozorom ogrnula ljubičasto-bijelim ogrtačem, ni da je jabuka propupala rozim pupovima.
Gledala je u sve, a nije vidjela nikoga i ništa. Tražila je tišinu usamljenog otoka. Koji put bi, na trenutak osvijestila pogled zaustavljen na gredicama susjedinog vrta, podsjećajući se kako mora pozvati Ivu da pokosi njen.
Nametalo joj se pitanje,:“ Što je s njom? Gdje je ona u svoj toj vremenskoj zbrci? Zar je život za nju završio?“ Bila je na raskršću, ni ovamo ni onamo.
Znala je da iskustvo proživljenog braka ima svoju težinu koja upozorava da ne griješi. Uh, kako je to lijepo zamišljeno. Teško je prijeđene staze prenijeti u neko drugo vrijeme, okolnosti, s nekim drugim čovjekom.
Krv joj je jače potekla, kad je pogledala kroz prozor. Ivo se smiješio,mašući joj. Živio je u susjedstvu s majkom. Nikad nije imala vremena za dobrosusjedske odnose. A i čemu? Imala je svog muškarca, obitelj, posao…Susretala ga je u kvartovskom dućanu, uvijek pristojnog, s osmijehom na licu.
Jednog poslijepodneva doveo ga je suprug da pokosi travu. Razmjenili su pokoju riječ, i to je uglavnom bilo sve. Znala je da radi u nekoj firmi na održavanju, da ima sina s kojim ga je rijetko viđala, mnogo rjeđe od različitih žena s kojima je održavao veze.
Vraćajući se iz dućana, ponudio joj se da ponese vrećice. Pozvala ga je na piće.
Da je znala, nikad to ne bi učinila.
Pričao je bez kraja i konca, a ona nije imala vremena. Stalno se ispričavala zbog odlaska u kuhinju, zbog telefona, a on kao da nije imao namjeru otići. Smračilo se i djeca su uz buku prodirala kroz neosvijetljen hodnik, a on još pričao; o majci, poslu, bivšoj ženi, sinu, kao da je to zanima. Djeca su je gledala upitnim pogledima, a ona je slijegala ramenima. Ulične lampe su se upalile kad se nevoljko pozdravljao na vratima kuće, nudeći joj se za bilo kakav posao. Mislila je sad i nikad više.Ispraćala ga je klimajući glavom i smiješeći se.
U strci od obveza, nije primijetila da se sve češće“slučajno susreću“.Tog poslijepodneva pratio ju je do dvorišnih vrata s beskrajnom pričom o prstenu koji je poklonio majci, a onda ga uzeo natrag, kad su se zakvačili oko neplaćenih računa, koje je on trebao plati. Mučnina ju je nagnala da se brzo oprosti i pobjegne u svoj dom, svoj mir i svoju priču…….Osjetila je da je nedorastao godinama koje je nosio.
U poštanski sandučić ubacivao je pjesme i tekstove bez početka i kraja, uporno očekujući da ga pozove na razgovor ili ih objavi u svojem časopisu. Prvo ih je gužvala i s užitkom bacala u koš, a potom nepročitane odlagala. Hrpa je rasla, a ona s gnušanjem pogledavala na nju, ne znajući što da s tim uradi.
Ugledala ga je na promociji prijateljičine knjige. Sjedio je u zadnjem redu. Imala je osjećaj da jedva čeka da se govorancija završi, pa da im se približi. Maja ga je sva razdragana i euforična s osmijehom pozvala na druženje poslije promocije.
“Tako je sladak, pristojan i uredan, i miriše po najnovijem Bossovom parfemu…“šapnula joj je u uho, kad se susrela s njenim smrknutim pogledom. Društvo se uz piće opuštalo, a on se sve češće upuštao u diskusiju. Iznenadila se koliko je poznavao literaturu, kako se dobro snalazio u svijetu koji nije bio njegov. Pozvao ih je na subotnji ručak, kojeg će im pripremiti. Majka je otputovala, tako da je kuhinja samo njegova. Maja ju je pogledavala, a ona je odbijala mahanjem glavom, pri čemu se nije ni malo ustručavala. Pokušala se izgovoriti obavezama i odbiti, ali Maja ju je preduhitrila pitanjem:“Kakve obveze u subotu poslije podne?“
Ručak je tekao u neobaveznim sljedovima upotpunjen dobrim odabirom vina. Sve je bilo previše studijski odabrano, kao da se žena želi dopasti novom muškarcu. Maja se glasno smijala i nagovarala je da njegov tekst, kojeg je s velikim emocijama pročitao, objavi u“ neobaveznom“.
Pristala je, ni sama ne znajući zašto. Valjda zbog atmosfere i dobrog vina.
Došao je u jesenje jutro u redakciju, donoseći piće da počasti sve koji su, kako je šarmantno rekao:“Pomogli da proviri u neki novi svijet…“ i donio pozivnicu za promociju svojih pjesama.
Gurnuo je lijepo umotan paketić na rub stola. Nije ga primijetila do odlaska s posla. Bio je prsten i ona se, s jezom koja joj je protresla tijelo, prisjeti priče o prstenu kao i njegovoj majci. Zvonilo je, treperilo i upozoravalo, a ipak ga je stavila na prst, ogledavajući ga sa svih srana i razmišljajući kako Ivo nije loš čovjek. Odgurnula je intuiciju i ono što je iz literature odavno trebala naučiti:“Promatraj kakav je muškarac sa svojom majkom, pa će ti puno toga biti jasnije…“
Mnogi oko nje izgledali su sretno, zadovoljno, pa je i ona htjela nešto promijeniti i pridonijeti osjećaju kolektivne sreće. Netko tko piše takve pjesme, ne može biti na „ti“ s brojkama ni kalkulacijama. Ali može biti zaigrano dijete, pridodano njenoj djeci. Kud dvoje tu i treće. Ispočetka se uvjeravala da će shvatiti i pokušati se prilagoditi, preuzeti obveze, biti prijatelj i partner u trenutcima kad umorna i iscrpljena od posla poželi podijeliti taj dan. Opravdavala ga da mu treba vremena, da je možda prezahtjevna, da i on ima svoju životnu priču, pa treba snage da za njom zatvori vrata. Sve je više stvarao iluziju da to radi. Da je sve što se među njima događalo on napravio. Da mu bude dobro u organiziranom životu, u kojem djeca nisu više mala ,a on se, bježeći od jedne žene, predaje drugoj…
Nakon prohujalih godinica koje nisu bile za otpad, uzeo je „svoj prsten.“
Nije vratio ono što je on dobio.