Prvi svjetski rat – povijest mržnje u Jugoistočnoj
Europi?
(Première Guerre mondiale, une histoire des haines en
Europe du Sud-Est?)
prof. dr. sc. Drago
Roksandić (Sveučilište u Zagrebu)
I.
Istraživati mržnju u
Prvom svjetskom ratu, napose u Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi, na
Balkanu, zadatak je koji sam sâm sebi zadao razmišljajući o temi priloga za
ovaj skup. Učinio sam to s osjećajem tjeskobe, u strahu od zamki propitivanja
nerijetko mitologiziranih nacionalnih tragedija i trauma, odnosno u strahu od
trivijalizacije danas marginaliziranih, češće zaboravljenih, a najčešće
nepoznatih tragedija i trauma milijuna „običnih ljudi“ od 1914. do 1918.
godine. Osjećaj tjeskobe stvara i svijest da se radi o mržnjama kojih su i
„obični ljudi“ mogli biti kako žrtve, tako i akteri, aktivni i/ili pasivni.
Što je uopće „mržnja“? Frédéric Chauvaud i Ludovic Gaussot su 2008. godine objavili zbornik radova pod naslovom La haine. Histoire et actualité, nudeći povijesni pristup mržnji kao fenomenu koji je
izvjesno star koliko i ljudsko društvo: «La haine n'est ni tout à fait un
sentiment ni tout à fait une émotion, mais plutôt une passion funeste. Pour se
nourrir et prospérer, elle a besoin de temps. Balzac écrivait que les
meilleures haines, ce sont les haines entre soi, dans la famille. Toutefois,
comme l'écrivait Tocqueville, elle peut aussi surgir sur la scène publique.
Elle peut être plurielle, systématisée, et donner naissance à des «doctrines».»
Christoph Wulf, u svome i danas
referentnom djelu Vom Menschen. Handbuch
Historische Anthropologie (1997) ima
poglavlje „Zufall und Geschick“ (Sreća i udes) u kojem raspravlja i o sreći i o
ljubavi i o čežnji i o strahu i o zlu, ali ne i o mržnji. Mržnja je što implicitno,
a što eksplicitno predmet dva članka Johanna Galtunga „Gewalt“ (Nasilje) te
„Krieg und Frieden“ (Rat i mir).
Mržnja i nasilje, očito je, mogu biti u vrlo različitim međuodnosima. Galtungovo
tipološko razlikovanje, s jedne strane, direkte
Gewalt i indirekte, tj. strukturelle Gewalt, s mnoštvom očitovanja
te, s druge strane, ökologische Gewalt
i kulturelle Gewalt i, s treće
strane, sichtbare und unsichtbare
Auswirkungen von Gewalt vrlo je korisno.
Tipologizirajući načine vođenja ratova (Art
und Weisen der Kriegführung), Galtung razlikuje – slijedeći evoluciju
socijalnih formacija /primitiv, traditionell, modern, postmodern/ – ključne
vrijednosti zbog kojih se ratuje /Reproduktion,
Land, Kapital, Information/.
Ratovati se može, dakako, između društvenih zajednica, ali i unutar njih, a
nerijetko i između i unutar.
Nemoguće je u ovom priopćenju – slijedeći, primjerice, Galtunga
– ulaziti u fenomenologiju mržnje u Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi.
Moguće je poentirati neke njezine vidove koji mi se danas kao povjesničaru čine
važnima.
II.
Austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine u ljeto
1878. godine bosanskohercegovački katolici najvećim dijelom su prihvatili, odnos
pravoslavnih bio je podijeljen, a muslimani su je svojim daleko najvećim
dijelom žestoko odbili. Neovisno o preporukama s Visoke Porte, silina otpora muslimanskog
življa na čitavu nizu mjesta u Bosni i Hercegovini dobivala je bar za neko
vrijeme neslućene razmjere. Središte otpora okupaciji postojano je bilo u
Sarajevu. Sarajlije-muslimani u ključnim trenucima bili su sposobni uključiti u
obranu grada i pravoslavne i katolike i Židove te u trenucima najveće
egzaltacije u gradu spriječiti masovna nasilja nad nemuslimanima. U konačnici, sarajevska
svjetina s donedavnim odmetnikom od zakona Salih-ef. Hadži-Lojom na čelu
euforično je prednjačila u otporu, ali i presudno utjecala na njegovu
iracionalizaciju u trenutku kada je bilo izvjesno da će otpor biti slomljen –
kao da je sva nada bila jedino u mržnji. Od jutra, 19. kolovoza 1878. godine,
kada je Grad već bio opkoljen i kada su austro-ugarske postrojbe počele prodirati
u raznim pravcima, bezizlazje izravnog sučeljavanja s omrznutim «Švabama» nije utjecalo na mase sarajevskog
svijeta: «Na Hisetima se razvio žestok,
nemilosrdan boj. Iz kuća, iz Ali-pašine džamije i sa njene munare zasipani su
Austrijanci vatrom iz pušaka. Sa munare i iz džamijske avlije pucale su i
ženske. I muško i žensko je ginulo, ali se nije predavalo. Nastala je prava
kasapnica. Austrijanci su palili kuće i ubijali sve. Vojnici su se popeli na
munaru, pa odatle bacali ženskinje. Dolje su ih dočekivali drugi i dotucali ih.
Džamija je ogrezla u krvi. Grdan oblak dima dizao se k nebu. Potok Koševa je
presjekao vatru, ali je sva Hiseta izgorjela. Dim od požara dizao se i na drugim stranama Sarajeva. (...)» Okupacija Bosne i
Hercegovine započeta je 29. srpnja, Sarajevo je bilo osvojeno 17. kolovoza, a
Bihać 19. listopada te Kladuša 20. listopada i.g.!
U tradicionalnom društvu na
pragu osmanske modernizacije odnos prema okupaciji bio je kulturno, tj.
konfesionalno uvjetovan. Međutim, žestina otpora među muslimanima bila je
nerijetko obrnuto razmjerna statusu u socijalnoj stratifikaciji. Niži društveni
slojevi branili su u Sarajevu osmansku Bosnu mnogo predanije nego viši, s mnogo
više ostrašćene isključivosti, mržnje, prema okupacijskoj sili nego što su je
očitovali pripadnici viših društvenih slojeva.
Trideset i šest godina kasnije, 1914. godine,
mnogobrojni su bili bosanskohercegovački muslimani, Bošnjaci koji su kao
austro-ugarski podanici ne samo lojalno nego nerijetko isto tako egzaltirano
krenuli u rat, ovaj put Svjetski rat, ponajprije protiv Srbije. Učinili su to
isto tako kao i velika većina mobiliziranih bosanskohercegovačkih Hrvata pa i
inače masovno prokazivanih Srba. Obrasci isključivosti su ostali slični, ako ne
i „isti“, a takve su ostale i klijentelističke logike. Promijenile su se
identifikacijske atribucije, poimanja „mi“ i „oni“. Doduše, ovom prilikom je
„okvir za mržnju“ bio legaliziran. Učinci su bili poražavajući: „Pozivajući se na pravo nužne obrane u ratu, austro-ugarske su postrojbe
/u Srbiji – D. R./ činile najstrašnija pustošenja i masovne zločine, nespojive
s tada važećim ratnim pravom, na veliko zaprepaštenje stranih promatrača.
„Uputom za ponašanje prema stanovništvu Srbije” naređeno je: „Rat nas vodi u
neprijateljsku zemlju, nastanjenu stanovništvom ispunjenim fanatičnom mržnjom
prema nama. [...] Prema takvom stanovništvu neprimjerena je bilo kakva humanost
i suosjećajnost, štoviše i kobna jer te u ratu inače povremeno moguće
uviđavnosti itekako ugrožavaju sigurnost vlastitih postrojbi.”
Ostavit ću po strani
bosanskohercegovačke Hrvate i Srbe koji su bili mobilizirani u rat protiv
Srbije 1914. godine i zadržati se na Bošnjacima muslimanima. Austro-ugarske vlasti uspjele su od 1878. do
1914. godine klijenterizirati pripadnike različitih slojeva Bošnjaka muslimana,
neizravno podržavajući njihovu nacionalnu integraciju. Nacionalne aspiracije
srpskopravoslavne relativne demografske većine u Bosni i Hercegovini,
aspiracije Kraljevine Srbije u Bosni i Hercegovini nakon 1903. i naročito 1908.
godine, u vrijeme austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, porazni učinci
Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine za Osmansko Carstvo i muslimane u
Jugoistočnoj Europi općenito, ali i za Austro-Ugarsku, učinili su većinu
Bošnjaka muslimana, pripadnika različitih društvenih slojeva, bezuvjetno
lojalnima Austro-Ugarskoj i na povijesno nov način neprijateljima Srba. Atentat
u Sarajevu označio je de facto
početak unutrašnjeg bosanskohercegovačkog rata protiv Srba. Osmansko-njemačka
sprega u ljeto 1914. godine dodatno je legitimirala to neprijateljstvo. Svi
atavizmi prošlosti i sve neizvjesnosti budućnosti bile su ostrašćene kada je
počela invazija na Srbiju preko Drine. Budući da je austro-ugarska vojska
izgubila u Srbiji u prvoj ratnoj godini 274 000 vojnika i časnika – među njima
nesumnjivo i brojnih Bošnjaka muslimana – okvir za obostranu mržnju silno se
proširio.
Bosanskohercegovačke
mržnje 1878. i 1914. godine, kada je o akterima riječ, mržnje su diskontinuiteta.
Nisu jedine takve na Balkanu. Ova dva primjera indikativna su za inter-etno/konfesio/nacionalne
isključivosti i mržnje u Jugoistočnoj Europi u modernoj epohi općenito.
III.
Ključni
istraživački problem u ovom slučaju što je „mržnja“ – kada je o povjesničarima
riječ – mnogo više je predmet psihohistorije nego historijske antropologije. Mnogi povjesničari se i danas odnose krajnje
podozrivo spram bilo kakva „psihologiziranja“ u historiji. Kada je o Prvom
svjetskom ratu riječ, primjerice, čak ni vrlo inspirativna knjiga koju su prije
desetak godina objavili Antoine Prost i Jay Winter Penser la Grande Guerre. Un essai h'historiographie (2004) ne
raspravlja njegove (socio)psihološke aspekte. Opredijelili su se za drugačiji
pristup, također vrlo produktivan pristup utemeljen u konceptu les cultures de guerre. Time se problem
mržnje kao predmeta istraživanja ipak ne rješava. Izuzetno sadržajan priručnik Historiographies, I–II: Concepts et débats (2010),
u članku „Histoire des mentalités“, koji je napisao François Dosse (sv. I, str.
220–231), koncept „reprezentacija“ – ponovo u skladu s cultural turn – pretpostavlja konceptu „mentaliteta“. Isti autor je
napisao i članak „Histoire et psychanalyse“ (sv. I, str. 341–356). Iznoseći, s
jedne strane, mišljenje da se obje discipline u biti suočavaju s analognim
problemima, argumentira i drugo mišljenje, koje je i ranije bilo formulirano
kao problem: „Une des questions centrales qui traverse les rapports de la
discipline historique avec la psychanalyse est de savoir, pour l'historien,
s'il faut se limiter à des cas individuels dans ses extrapolations sur
l'inconscient ou s'il peut élaborer des généralisations collectives“ (nav. dj.,
I, 343). Mišljenja sam da se mržnju u modernoj epohi jedino i može istraživati
ako se ne previđa ni individualne ni kolektivne aspekte. Prema Dosseu, najveće
su mogućnosti interdisciplinarne komunikacije na razmeđima „histoire/mémoire“ –
što je prihvatljivo i ponovo u skladu s cultural
turn, ali s napomenom da je danas očita prevaga interesa za „kulturu
sjećanja“ u odnosu spram interesa za kritičko propitivanje (socio)psiholoških
aspekata iskustava prošlosti individualnih i/ili kolektivnih aktera. U takvom
intelektualnom vakuumu bio je i moguć svjetski uspjeh knjige Roberta D. Caplana
Balkan Ghosts, koji traje – svim
kritikama unatoč – od 1993. godine do danas. Nedopustiv je način na
koji Kaplan ahistorizira balkanska nasilja i mržnje.
Rekao
bih, vraćajući se na mržnju kao psihohistorijski koncept, da držim da članak
Luciena Febvrea «Comment reconstituer la vie affective d’autrefois? La sensibilité et l’histoire » – izvorno objavljen u Annales d’histoire sociale 1941. godine i uvršten u njegove Combats
pour l’histoire 1952. godine – ništa nije izgubio na svojoj provokativnoj
svježini. Za Febvrea, budućnost historijske znanosti kondicionirana je interdisciplinarnim otvaranjem prema psihologiji. Međutim, što to sve znači u slučaju
afekata kao što je mržnja, ostaje otvoreno pitanje. U tom je smislu otvoren
izazov i povijest mržnje u Jugoistočnoj Europi od 1914. do 1918. godine koju
zagovara ovo priopćenje.
Danas
se problem ipak mora postaviti još dosljednije jer su istraživanja samih
povjesničara, pored ostalog, također psihički, odnosno psihosocijalno
kondicionirana. Jean-Marc Charron je samo jedan od onih koji na to podsjećaju:
„L'historiographie se donne, certes, comme principe
premier de laisser parler ses sources sans leur poser, a priori, une théorie
préfabriquée. Nous savons pourtant que l'historien n'est jamais neutre; il
porte avec lui son monde, ses sensibilités, ses grilles d'analyse, dont il peut
suspendre temporairement l'usage pour se mettre à l'écoute de ses documents.
Cette épochè n'est, par contre, jamais totale et, dans les faits, la
recherche historique se présente plutôt comme un mouvement de va-et-vient entre
l'objet de l'analyse et l'univers théorique et pratique du producteur de sens (…). Ce procédé n'est pas étranger à
la psychanalyse qui se définit essentiellement comme un mode d'écoute et de
lecture.» Drugim riječima,
legitimno je postaviti pitanje koje je bitno za ovo priopćenje, nisu li neka
historiografska djela, shvaćena kao objekt analize, motivirana mržnjom.
Nemoguće ga je previdjeti jer su nacionalne historiografije u Jugoistočnoj
Europi, ne baš malobrojnim svojim produktima koji nose njihove zaštitne
znakove, i same agensi recikliranja obrazaca isključivosti, netrpeljivosti i
štočega drugog pa i, zašto ne reći, mržnje, naročito kada je riječ o baštinama
kao što je Prvi svjetski rat. Isto se na drugačiji način može reći i za
povjesničare s drugih strana svijeta koji su pasionirano posvećeni svojoj
«istini» o Balkanu.
Obnovljeni prijepori o sarajevskom atentatu 28. lipnja 1914. godine, o Kriegsschuldfrage i sl. isuviše su često
déjà vu, dodatni dokaz da je Vergangenheitsbewältigung u osnovi i
dalje otvoren proces u svim zemljama Jugoistočne Europe. Dodatni su dokaz i da
je povijest Jugoistočne Europe, Balkana,
lakmus papir koji pokazuje kako se europska historiografija i kultura inače
nose sa samima sobom.
IV.
Vraćajući se na
sarajevske primjere s početka ovog priopćenja, važno je formulirati još jedan
inače otvoren problem. Ljudima u Jugoistočnoj Europi, podanicima ili slijednicima Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva – međusobno u štočemu vrlo sličnima, ali i još više različitima – Prvi svjetski rat je nakon Prvog i Drugog balkanskog rata bio treći susljedični rat. Međutim, ako registriramo sve ratove bilo gdje u
Jugoistočnoj Europi od Istočne krize 1875–1878.
do 1914–1918. godine, fenomeni nasilja i rata te fenomeni mržnje sviju protiv svih bitno su obilježili transgeneracijsko iskustvo ljudi u Jugoistočnoj Europi. Uočljivi su i fenomeni latentnih simultanih mržnji,
različitih obilježja i usmjerenja. Kada će se i kako koja od njih aktivirati,
kada je o prošlosti riječ, pitanja su za konkretnohistorijsku analizu.
Dakle, u slučaju Jugoistočne Europe u ovom dobu riječ je
o fenomenima mržnje koje ratna nasilja recikliraju, ali i revitaliziraju s
učincima koji su istovremeno nepoznati europskom Zapadu na vlastitom tlu. (Ne
govorim o iskustvima kolonijalnih ratova.) Otuda su ljudi s Jugoistoka, s
„Balkana“ u Europi bili „drugi“. S time su u vezi bile neizbježne missions civilisatrices europskih
velesila u balkanskim in partibus
infidelium, odnosno mnoštvo klijentelističkih „odziva“ sa samog Jugoistoka
na adrese različitih europskih velesila, ovisno o geopolitičkim konjunkturama.
Drugim riječima, europski Jugoistok u epohi modernizacijskih transformacija – s
mnoštvom civilizacijskih insuficijencija – preopterećen je nacionalnim,
nerijetko iluzionističkim projektima čija je realizacija u funkciji interesa
imperijalnih epicentara daleko preko granica Jugoistočne Europe. K tome, riječ
je bila projektima koji su bili konkurentni susjednim sličnim nacionalnim projektima.
„Balkan“ u to doba reflektirao je sve svoje konflikte, ali, pounutreno, i sve
imperijalne konflikte.
Da zaključim – „endogeni Balkan“ ne postoji bez
„egzogenog Balkana“. Prema tome, „balkanske klaonice“ 1912.–1918. neshvatljive
su ako ih se reducira na njihov „primordijalizam“, koliko god društva bila
ruralna, ekonomike agrarne, a kulture tradicionalne, k tome, markirane
etnokonfesionalno. One su sastavni dio iste svjetske pozornice.
Riječ je o par excellence o modernim „balkanskim
klaonicama“, u kojima se koriste sva oruđa i oružja – primitivna i moderna i
koje legitimiraju sve mržnje, tj. i one od „pamtivijeka“ do najsvježnijih, tek
stvorenih. Prvi svjetski rat u Jugoistočnoj Europi bio je vrhunac tog procesa
zato što je inače vođen kao „totalni rat“. Razmjeri ratne mobilizacije ljudskih i materijalnih resursa na svim zaraćenim stranama obvezivali
su i na „totalno“ mentalno konfrontiranje svih zaraćenih strane na načine koji su bili bez povijesnih presedana.
Pritom su na siromašnijem europskom Jugoistoku plaćene razmjerno najveće
cijene. Kumulaciju
ljudske bijede nužno je pratila i kumulacija različito usmjerenih mržnji.
V.
1980-ih
i 1990-ih bile su u intelektualnoj modi srednjoeuropske utopije. Malo kada je
malo tko istraživao balkanske utopije. Zadržat ću se na dva hrvatska primjera
iz 1912. i 1918. godine, na Antunu Gustavu Matošu i Milivoju Dežmanu Ivanovu.
Obojica
su u različitim situacijama i na različite načine, zagovarajući krilaticu
„Balkan balkanskim narodima“, jedino su rješenje za budućnost Jugoistočne
Europe vidjeli u zajedničkom balkanskom izlasku iz postojećeg stanja. Matoš se
1912. godine prije svega pouzdavao u balkanski élan vital, a Dežman 1918. godine u novi međunarodni poredak
poslije završetka rata.
Antun Gustav Matoš (13. VI. 1873 – 17. III. 1914) ključni je stvaralac u
hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća. Danas je uglavnom neprijeporno da
u to doba nitko kao on nije o Hrvatskoj kritički mislio i da nitko kao on nije
sanjao o Hrvatskoj. Imajući to na umu, vjerojatno je lakše razumjeti osjećaje s
kojima je doživljavao pobjede balkanskih saveznica 1912. godine u ratu
protiv Osmanskog Carstva: “Kršćanski
Balkan pade i može pasti samo s nesloge i inata – veli historija. Poučeni tim
iskustvom, naša braća, braća krvlju i ljutom nevoljom, ulaze u rat složni s
lozinkom: Balkan balkanskim narodima, noseći na bajunetama novu eru, eru
slobode i slobodnog, samoupravnog federalizma proti nesrećnom historijskom
aristokratskom partikularizmu.” Vjerojatno je lakše
razumjeti i njegovu srdžbu zbog europskih kritika na račun balkanskih
saveznica: “Činjenica je, da je taj rat započela Italija flagrantnim gaženjem
međunarodnih prava i gusarskim napadajem, u kojem se hrabri Enverbeg više
istaknuo od poltronskih Talijana.” Vjerojatno je
najlakše shvatiti Matoševu političku analizu kojoj je u epicentru njegov
hrvatski imaginarij: “Sadašnji balkanski rat je dakle nastavak neopravdanog
rata tripolitanskog, negacija najviše balkanske konfederacije i ometanje
pokušaja turskih reforama. U stvari je ta borba izmirenja Bugara i Srba, do
jučer zavađenih, izmirenje beogradskog i cetinjskog dvora i pokušaj, da balkansko
slavenstvo nastavi onu misiju, koju je imalo u prošlosti, da naime brani krst
od nekrsta, da brani Evropu od Azije, azijsku od altajske pasmine, kulturu od
barbarstva, …”
Dakle, poslije svega što se u hrvatskoj povijesti zbilo od 15. do 20. stoljeća,
a što je bitno bilo markirano konfliktnim iskustvom s granica civilizacija i
religija, Matoš se zanosi „Balkanskom konfederacijom“ i novim, rasno
atribuiranim, clash of civilizations! Iritiraju ga europska shvaćanja
pravde i pravednosti, shvaćanja iste te Europe koju bi „Balkanska
konfederacija“ trebala u budućnosti braniti: “Italija zdipi Tripolis, ne
prosuvši tako rekući krvi, i Evropa, humana, filantropska Evropa aplaudira. Od
1389 teče i pišti srpska krv na Kosovu, a bugarska pečali i potokom teče u
Macedoniji, i Evropa se zgraža, što se u ime Boga digoše na oružje narodi,
krvareći i krvareći vijekovima!” Njegov crescendo ide
do apoteoze balkanske belikoznosti u kontrapunktu spram „hrvatske šutnje“: “Volim
mir od rata, ali taj rat bugarski i srpski volim od toga našega mira
hrvatskoga. Teško ti ga mrtvima, ali još teže nama živima sve to mukom trpeći i
sve to nijemo gledajući.” Bugarsko-srpsko-rumunjski
rat ga je rastrijeznio, a umro je prije Principovih hitaca u Sarajevu pa ne
možemo reći što bi sve rekao da ih je doživio.
Milivoj Dežman Ivanov (30. VIII. 1873. – 24.
VI. 1949) – jedno je od vodećih imena hrvatske intelektualne kulture i napose žurnalizma
na prijelazu stoljeća – objavio je u Zagrebu, u ožujku 1918. godine danas
praktično zaboravljenu brošuru Južnoslavensko pitanje, nastalu iz
njegovih komentara objavljivanih u zagrebačkom dnevniku Obzor u siječnju
i veljači iste godine. Oslobođen Matoševih iluzija, a slijedeći istu devizu
„Balkan balkanskim narodima“, Dežman, liberalni Hrvat, uvjeren je da je
neovisno o tome kako će se rat završiti južnoslavensko ujedinjenje neizbježno. Lucidnom i vrlo složenom žurnalističkom
analizom on apodiktički zaključuje: „Naše ujedinjenje mora da dođe, … načinom,
koji je poslije rata jedino moguć: pobjedom narodnog načela i demokracije – jer
ta načela neminovno zahtijevaju državni savez habsburških kraljevina, a prema tome
i južnoslavensku državu, na temelju sporazuma između nove monarkije i nove
Srbije.“
Dežmanove su iluzije drugačijih naravi nego Matoševe. Fascinantno je da se ovaj
štićenik biskupa Strossmayera nije pokolebao pred oceanom zala i mržnji koje su
između 1912. i 1918. kontaminirale projekt južnoslavenske zajednice. I
mržnje – svake pa i „balkanske“ – očito
imaju svoje granice, koliko god bile krhke i vremenski limitirane.
VII.
Nisu bili sami u svome balkanskom iluzionizmu. Marion Isabel Newbigin
(1869. – 1934), škotski geograf i biolog, pisala je 1915. godine u The
Scottish Geographical Magazine: «In a very early issue of this Magazine (vol. Ii., 1886), Mr. A/rthur/
Silva White, then Secretary of the Society and joint-Editor of its Magazine, published an article,
illustrated by maps, on ‘The Balkan States.’ In the course of this paper the
author says, ‘Of Turkey in Europe, therefore, very little is left,’ and again,
‘The Turks are everywhere giving way, and their dominion is retreating before
the rapid march of civilisation.’ If these statements were true some
twenty-eight years ago, much more are they true at present. (…)»
Godine
1915., u bezizlazju započetog Svjetskog rata, očito se u Velikoj Britaniji različito
razmišljalo o Balkanu, balkanskim tradicijama i civilizacijskim misijama nego
danas. Nije riječ o tome da biramo između Newbigin i Kaplana. Riječ je o tome
da kao povjesničari doprinesemo humaniziranju jednoga tužnog poglavlja europske
povijesti, ne previđajući da ono još uvijek nije ni zaključeno.
LITERATURA
Antun Gustav Matoš, „Rat i mir“, u: isti, Pečalba, Zagreb 1913, str. 165–173.
Ivanov /Milivoj Dežman/, Južnoslavensko pitanje, Zagreb 1913.
Lucien
Febvre, « Comment reconstituer la vie affective d’autrefois ? La
sensibilité et l’histoire », Annales d’histoire sociale, 1941,
repris in Combats pour l’histoire, Paris, A. Colin, 1992, p.
221-238.
Robert D. Caplan, Balkan Ghosts. A Journey Through History, St.
Martin's Press, New York,
1993.
Christoph Wulf (Hrsg.), Vom Menschen.
Handbuch Historische Anthropologie, Beltz
Verlag, Weinheim – Basel, 1997.
William M.
Reddy, The Navigation of Feeling. A Framework for the History of Emotions,
Cambridge, Cambridge University Press, 2001.
Sophie
Wahnich, « De l’économie émotive de la Terreur », Annales.
Histoire, sciences sociales, 2002/4, p. 889-913.
Antoine
Prost et Jay Winter, Penser la Grande
Guerre. Un essai h'historiographie, Éditions du Seuil, 2004.
Frédéric
Chauvaud et Ludovic Gaussot [dir.], La Haine. Histoire et actualité,
Rennes, Presses universitaires de Rennes, 2008.
Christophe
Prochasson, L’empire des émotions. Les historiens dans la mêlée,
Paris, Démopolis, 2008.
C. Delacroix
et al. [dir.], Historiographies, I–II:
Concepts et débats, vol. I – II, Éditions
Gallimard, 2010.
Emmanuel Fureix, « Anne-Claude AMBROISE-RENDU et Christian DELPORTE
[dir.], L’indignation. Histoire d’une émotion politique et morale.
XIXe-XXe siècles, Paris, Nouveau Monde
éditions, 2008, 254 p. ISBN : 948-2-84736-305-0. 49 euros. Marc
DELEPLACE [dir.], Les discours de la haine. Récits et figures de la
passion dans la Cité, Villeneuve d’Ascq, Presses universitaires du
Septentrion, 2009, 348 p. ISBN: 978-2-7574-0083-8. 25 euros. », Revue
d'histoire du XIXe siècle [En ligne], 43 | 2011, mis en ligne le
13 décembre 2011, consulté le 03 mai 2014. URL :
http://rh19.revues.org/4195
Les
discours de la haine. Récits et figures de la passion dans la Cité, Villeneuve d’Ascq, Presses
universitaires du Septentrion, 2009.
Calic,
Marie-Janine, Geschichte Jugoslawiens im
20. Jahrhundert, Verlag C. H. Beck, München 2010.
Katarina
Luketić, Balkan: od geografije do
fantazije, Algoritam, Zagreb – Mostar, 2013.
Charron,
Jean-Marc, „Psychohistoire et religion: perspective, défis et enjeux“
http://www.unites.uqam.ca/religiologiques/no2/charron.pdf /03/05/2014/
To je imalo fatalne posljedice u jednoj od
novostvorenih zemalja, Kraljevini SHS. Naime, Kraljevina Srbija kao pobjednica
u ratu imala je jezivo velike gubitke koji su je i ljudski i materijalno
diskvalificirali za bilo kakvu politički hegemonu ulogu u južnoslavenskoj
državi. Prema Marie-Janine Calic, Srbija je izgubila 1,2 milijuna ljudi u Prvom
svjetskom ratu. Život je izgubilo 53 posto muškaraca između 18 i 55 godina, a
264 000 bili su invalidi. Skoro sav stočni fond bio je ili uništen ili
rekviriran. Svakovrsni hrvatski, srpski,
slovenski i bošnjački gubici u Habsburškoj Monarhiji bili su također bez
povijesnih presedana i još uvijek nisu dovoljno istraženi, ali su njihove
razmjere bile drugačije nego u slučaju Srbije. K tome, – s izuzecima Sočanskog
ratišta i jadranskih pomorskih operacija – na njihovu tlu nije se ratovalo.
The Balkan Peninsula:
Its Peoples and its Problems. By Marion I. Newbegin, D.Sc. (Lond.) (With
Coloured Orographic Map and Sketch-Maps), pp. 281-303 / ‘THE SCOTTISH
GEOGRAPHICAL MAGAZINE’, Vol. XXXI., January 1915., No. 1.-December 1915., Nr.
12., p. 281.