PSIHOLOGIJA DUHOVNOG ŽIVOTA

„Psihologija duhovnog života“, biserna knjižica mađarskog isusovca M. Szentmartonija jest svojevrsna zaruka psihologija i duhovnog života.

Vjera je dar Božji. To je teološka istina koju ne treba posebno dokazivati. Međutim, vjera traži i naš ljudski odgovor, milost računa na suradnju. Taj čovjekov razgovor s milošću nazivamo „duhovnim životom“.

Duhovni život uključuje stalnu napetost između sebičnih tjelesnih želja i vjernosti Duhu, između robovanja grijehu i djetinje ljubavi prema Bogu. Iz Isusova učenja shvaćamo da duhovni život znači našu stalnu borbu protiv sebičnosti, stalnu brigu za potrebe drugih, znači također zabrinutost za sudbinu čovječanstva . Bog nas zove, potiče,- mi odgovaramo. Takvo shvaćanje duhovna života uključuje dva činitelja: milosni (božanski)- to su ulivene krjeposti vjere, ufanja i ljubavi kao i darovi Duha svetoga, te psihološki (ljudski). To je samokritičnost, iskrenost, samopoštovanje i slično.

Osnovno polazište duhovnog života jest iskustvo Božje ljubavi tj. da nas Bog voli. Božja ljubav je bezuvjetna, majčinska.

Zdravi duhovni život, nastavlja autor, ne može se graditi na negativnostima tj. samo na iskorjenjivanju nekih mana, nego u prvom redu na idealima. Duhovni život mora biti pozitivan: moramo graditi veliku ljubav u nama , tkati je u meditacijama, a ne prepustiti inicijativu grijehu da on napada, a mi da se tek branimo.

Filozof Soren Kierkegaard piše: „ Najdublja forma očaja jest želja da netko bude nešto drugo nego što jest.“ A psiholog Carl Gustav Jung tvrdi: „Prihvaćanje sebe bitni je moralni problem i središnja točka čitava nazora na svijet.“

Dobar lijek za liječenje ogorčenosti jest zahvaljivati Bogu za sitnice.

Zahvaljivanje Bogu za sve ove sitnice jača naš pozitivan stav prema svemu u životu i mi rastemo u ljubavi prema Bogu i prema ljudima.

Trebamo, naime, istraživati i nalaziti svoje mjesto u Tijelu Kristovu.

Elementi za to jesu: naša jedinstvenost, prihvaćanje sebe, zauzetost za

vlastito poslanje, svijest da sudjelujemo u Isusovu poslanju te nesebična ljubav. Tako je istinsko prihvaćanje sebe pozitivna i dinamička spremnost da se zahvalno priznaju svi tjelesni i duhovni darovi što nam ih je Bog dao. Duhovni pisci su oduvijek preporučivali ispit savjesti kao prvorazrednu pomoć za duhovni rast. Na naše ponašanje značajno utječu stavovi. Stav se općenito definira kao spremnost da se na slične situacije reagira uvijek slično.

Pozitivni stavovi koji pomažu duhovnome rastu su: empatija, iskrenost, samopoštovanje i suočenje sa samim sobom.

Riječ askeza potječe od grčke riječi „askeo“ a znači raditi svojski, vježbati. Askeza kao takva ima dvostruki izvor: doživljaj svetosti Boga i doživljaj vlastite grješnosti. Asketizam kao duhovni napor

neotuđiv je ne samo  od svih povijesnih , velikih i malih religija, nego uopće od svake čovjekove kulture, čak ako se radi i o nereligioznim ljudima.  Svi se psiholozi slažu u tome da religija smanjuje unutrašnje sukobe, etičke konflikte. U najopćenitijem smislu askezu možemo označiti kao čovjekovu svjesnu suradnju s milošću. Cilj i smisao joj je rast u ljubavi prema Bogu  Isusu. Sredstva su sve ono što može pojačati ljubav. Pozitivne asketske vježba su :meditacije, duhovni razgovori, duhovne pouke i propovjedi , duhovno štivo, duhovne vježbe i molitva. Dok u meditaciji rastemo u objektivnoj spoznaji Isusa, po duhovnom razgovoru rastemo u subjektivnoj spremnosti da njegovu ljubav i njegov poziv ozbiljno shvatimo i da pročistimo naše motive zašto ga zapravo tražimo. Međutim, molitva vrijednosno sigurno stoji na prvome mjestu. Molitva je u biti posviješćivanje našeg odnosa , naše pripadnosti i naše ovisnosti o Bogu. Među negativne (posredne) asketske vježbe pripadaju: šutnja, tjelesne pokore, odricanja i žrtve. Među tjelesna odricanja i pokore četiri su oblika: bdijenje, molitva, post i odricanje. Milost molitve je dar. U svakoj molitvi se mogu razlikovati tri stupnja: 1. traženje i pronalaženje sebe, svojega ja; 2. predočenje Božje prisutnosti i 3. pretvaranje doživljaja u osjećaje i riječ. Potrebno je da postoji posrednik između osjećaja i molitve, a taj je posrednik misao na Boga. Možemo razlikovati nekoliko stupnjeva molitve: usmena ili formalna molitva prvi je stupanj. Spontana ili neformalna molitva uključuje veće osobno uranjanje u molitvu. Molitva vezana uz djela na još je višem stupnju, budući da uključuje vlastiti angažman. Isto tako možemo razlikovati tri velike skupine iskrivljene molitve: cinična molitva, molitva bez Boga i nemoralna molitva. Istinska molitva mora uključiti misao na Boga, vjeru u njegovu stvarnost i osobni odnos prema njemu.  Ako nedostaje osobni odnos prema Bogu molitva postaje „molitva bez Boga“, a možemo razlikovati ove slučajeve- mehanička molitva, racionalna molitva (kad samo pamet moli) molitva raspoloženja (kad mole samo osjećaji), bezvoljna molitva, pretjerana i prenapeta molitva, te rekreativna molitva. Pod nemoralne molitve spadaju:molitva za tuđu nesreću, vračanje i čaranje te farizejska molitva.

Dokle god je neka osoba spremna i sposobna moliti za druge, ona ne može izgubiti životni smisao i ne može se osjećati izgubljenom ili suvišnom. Kada, dakle, molimo za druge, pa i za materijalni svijet, onda uključno kažemo DA na Božju ljubav i sebe smjestimo u kontekst te ljubavi. To je, bez sumnje, golem psihološki profit za mentalno zdravlje što nam ga pruža apostolat molitve.

Psiholozi su uočili (ponajprije V. Frankl ali i drugi) da danas u svijetu postoji nova vrsta nervoze tzv. egzistencijalna neuroza, koja je uvijek nedostatak životnog smisla. Suvremeni je čovjek, naime, u silnoj težnji za srećom , zadovoljstvom i samoostvarenjem zaboravio jednu osnovnu istinu: da čovjek nije samo biće u svijetu nego također biće za svijet. Svijet mu je povjeren kao zadata da ga privede Bogu. Psiholozi kažu da je današnji čovjek neurotičan, da je neuroza gotovo postala kolektivnom bolešću naših dana. Simptomi toga nezdravog stanja su: neperspektivnost (gubitak smisla za budućnost), fatalizam (predanost slijepoj sudbini), prosječnost (onaj tko živi samo za sadašnji trenutak), fanatizam (fanatik niječe osobnost drugog čovjeka). Osnovna oznaka svakog neurotizma jest osjećaj nemoći pred vlastitom sudbinom. Stoga, dokle god neka osoba moli za druge ne prijeti joj fatalizam. 

Autor piše i o pravoj epidemiji u današnjem svijetu, a to je depresija.

On kaže da su u depresiji prisutne obično tri teme: percepcija osobne nedostojnosti koja rađa osjećajem suvišnosti, negativno vrednovanje sebe, osobito svoje prošlosti, koje rađa osjećajem krivnje, i negativno vrednovanje budućnosti koje rađa osjećajem bezizglednosti i dovodi do samoubilačkih misli. U depresiji se radi, zapravo, o iskrivljenom mišljenju. Hodočašće i molitva na svetim mjestima , otkrilo se, imaju jedinstveno djelovanje na volju za životom. Danas, sama ljudska psiha buni se protiv jednostranosti racionalizma i bezdušne tehnike. Okretanje prema meditaciji prvi je pokušaj suvremenoga čovjeka da obogati svoju ličnost , svoje iskustvo novim dimenzijama.

Uravnotežena se ličnost ne može graditi samo na razumu:traži se i srce. Da bismo shvatili preduvjete meditacije, korisno je promotriti različite dimenzije našega iskustva, a to su ostvarenje, ekstaza (iskustvo bez voljnog napora) te stanje mira. To nutarnje stanje mira smirenosti, ima nekoliko značajki: linearni tijek doživljaja (doživljaja bez skokova i prisile), sužena komunikacija s izvanjskim svijetom, pasivnost „ja“ (radi se o pasivnosti kontrole razuma i instancije volje).

Pišući o molitvi autor kaže da molitva nije toliko traženje koliko čekanje.Moliti znači izgubiti moć nad sobom.

Meditacija je, prema nekima, dugotrajno stanje smirenosti karakterizirano pasivnošću ja, suženom komunikacijom s vanjskim svijetom, a s težištem iskustva na nutarnjem svijetu osobe.

Netko reče:“Meditacija (molitva) je čekanje. Ovo čekanje opečaćuje, oblikuje moju osobnost. Ako sam spreman čekati, postat ću drugačiji.

Molitva čini čovjeka pažljivim, kontemplativnim. Čovjek koji moli ne manipulira svijetom, on je za njega prijemljiv. On ne trga, nego miluje;on ne grize, nego dotiče; on ne ispituje nego se divi i klanja.“

Kontemplacija je u kršćanskoj tradiciji najviši oblik meditacije. Radi se nutarnjem „gledanju“ nekog događaja. Dok je meditacija po sebi progresivni misaoni proces pod vodstvom svijesti;kontemplacija je regresivno mišljenje pod vodstvom više nesvjesnih snaga. Redovitom meditacijom mogu  se korisno baviti samo one osobe koje žive redovitim duhovnim životom. Tri su glavne teškoće  za postizanje sabranosti: rastresenost, duhovna suhoća i duhovni mrak.

Duhovni mrak treba razlikovati od depresije. Dok osoba u duhovnom mraku ostaje okrenuta i usmjerena prema Bogu i vodi je zakon ljubavi, depresivna osoba se okreće oko sebe u začaranom krugu, pa je tu potrebna psihoterapija, a ne meditacija.

Veliki teolog 20. st. Karl Rahner s gorčinom zaključuje kako je današnji čovjek izgubio sposobnost osjetiti se i priznati grješnikom .

Umjesto toga pokušava čovjeka prikazati  jednostavnim produktom bezimena razvoja, slučajnom kombinacijom anonimnih događaja.

Zato nikada nećemo znati dovoljno cijeniti ispovijed.

Svaka je ispovijed milosni susret s Bogom dobrote i milosne ljubavi, koji nam po riječima svećenika, po služenju Crkve, uvijek nanovo poručuje: „ Ne boj se, moj si! Zapisao sam ti ime na svoj dlan, nisam te zaboravio i neću te zaboraviti. Volim te unatoč svemu, unatoč svim tvojim slabostima i grijesima, ti si još uvijek moj !“ Osjećati se grješnikom znači osjećati nostalgiju za tim riječima dobrote i ljubavi, i onda svaka ispovijed rađa radošću otkupljenih, onih koji je Bog uzljubio. Smatra se da istinski življena religioznost, autentičan duhovni život može osobu očuvati od neuroza.

Jedan od najčešćih uzroka neuroza , nastavlja autor, su kompleksi.

Drugi uzrok neuroza jesu različiti šokovi koje doživljavamo ili u djetinjstvu ili kasnije u životu, a treći mogući uzrok neuroza jesu frustracije, osujećenje dragih planova, velikih želja, općenito

nesavladive zapreke na putu prema nekom željenom cilju.

Takav čovjek upada u depresiju ili reagira agresijom. Tako istinska religioznost na jedinstven način pomaže jačanju nutarnjega svijeta osobe. Jedan od najnezdravijih sadržaja psihe jest tjeskoba, jezgra svake neuroze. Religija ima jedinstvenu mogućnost da razriješi tjeskobu. Jedan je od najčešćih poziva u Bibliji ovaj: „Ne bojte se!“

Religija razrješava tjeskobu i svaki nezdrav strah u prvome redu vjerom u Providnost (to je djelatna Božja dobrota). Bog me prihvaća i voli- to je zapravo iskustvo milosti. Bog je u Isusu Kristu ušao u naš svijet da bi stvari vidio s naše perspektive. Otada vjernik zna da ga Bog razumije i prihvaća. A to je, bez sumnje, snažan oslonac za duševno zdravlje.

Danas se sve više govori o tome da je jedan od glavnih uzroka tjeskobe suvremena čovjeka nedostatak životnoga smisla . Poznati

psihijatar  V. Frankl skovao je i novi naziv za tu neurozu : noogena neuroza tj. takva koja nastaje zbog osjećaja praznine i promašenosti.

Religija se zauzima za sljedeće vrednote: svetost, moralna dobrota, praštanje, velikodušnost itd. Religija ima, međutim, posebnu ulogu pri

razrješenju tzv. besmislenog ostatka kao što su bolest, patnja i smrt.

Mirna savjest ima golemu važnost za mentalno zdravlje.

Osjećaj krivnje jedno je od najsloženijih i najosobnijih ljudskih iskustava- razlikujemo 4 vrste krivnje: ontološka ili egzistencijalna krivnja ( uvid u vlastiti život i procjena vlastita djelovanja), psihološka krivnja (to je izraženo čuvstvo koje nije razmjerno stvarnom prijestupu) te iracionalni osjećaj krivnje koji pripada više neurotskim

simptomima nego stvarnoj krivnji.

Molitva može pomoći čovjeku da popravi opće duševno raspoloženje, da svoju bolest lakše prihvati iz ruke Božje, ali to ne isključuje dužnost da primjenjujemo naravna sredstva. Bog, Isus i Marija stoje pred nama kao uzori svih onih odnosa koji su nam potrebni u životu.

Stoga se vjernik nikad ne može osjećati ni kao napušteno dijete, jer ima Oca na nebesima, a ni bez ljubavi i prijateljstva, jer ima Isusa i Mariju. Imajmo povjerenje u tisućljetno iskustvo Crkve, jer, vođena Duhom Svetim, ona duboko poznaje potrebe ljudske duše. Radosno življena vjera pomaže da budemo više ljudi, tj. da se sve više približimo onom idealu koji je Bog zamislio o čovjeku kad ga je stvorio. Autor govori o pra-tjeskobi koja ima tri osnovna oblika:

Prva je užas ništavila ( pojavljuje se kao posljedica osujećenja težnje za beskrajnim posjedovanjem sebe), zatim užas tame- (posljedica osujećenja iskonske težnje za spoznajama kao i strah od neizvjesne budućnosti) te užas samoće –(posljedica osujećenja težnje za ljubavlju, za beskrajnom srećom). Osnovna je poruka tjeskobe, dakle, upozorenje na to da je čovjek samo stvorenje. Odgovor na tjeskobu često zna biti sasvim pogrješno kao što je bijeg, agresija, povlačenje,

cinična smionost, ali i samoubojstvo. Samoubojstvo jest samo iluzija da je čovjek gospodar svoga života. Također u pokušaju da spriječe tjeskobu čovjek poseže za ovisnostima- droga, alkohol, pretjerano pušenje. Morali bismo već jednom objasniti sljedeće mladima: da veliki, takozvani junaci filmova koji polupijani i s cigaretom u ustima jure za užicima , nisu nikakvi heroji i velikani, nego životne kukavice. 

Na početku  čovječanstva nije pratjeskoba nego prapovjerenje i ljubav.

Kršćanin, dakle, vjeruje u dobrohotnog Stvoritelja, a ne u neku neosobnu evoluciju , još manje u suludu sudbinu. Odatle se rađa stav prema Bogu: povjerenje i nada. Vjera u providnost ne oslobađa čovjeka od odgovornosti : sv. I. Loyolski je rekao:“ Što se tiče poslova,osnovni je zakon ovaj: imaj takvo povjerenje u Boga kao da sav uspjeh ovisi samo o njemu, ali radi tako kao da sve ovisi o tebi.!“

Nada, nastavlja autor, jest stvarno stanje, ona je krepost sadašnjeg trenutka, po kojoj čovjek živi uvijek i svuda u Božjoj prisutnosti.

Vjera u Providnost je svjetonazor. Ili još točnije rečeno: promatranje svijeta, povijesti, ljudi i događaja Božjim očima. A očituje se u tome, i da se duša postupno smiruje u radosnoj sigurnosti da je Bog voli: pobuna se pretvara u divljenje, a divljenje u predanje ljubavi.

Posljednji dio ove zahtjevne i divne knjige nosi naziv: psihopatologija i svetost. Naime, čovjekova psihička struktura utječe na njegovu duhovnost. Imajući pred očima ovu osnovnu istinu svaka analiza određene patologije ličnosti opisuje psihodinamizam, zatim njezin utjecaj na duhovni život osobe, zatim se pronalazi karakterističan primjer među poznatim svecima. Orjentacijski se tako daje osam tipova psihopatologije- prva ja astenička ličnost, pasivno-osamljena duševna konstitucija- siromašna osjećajima, zapravo osamljeni patnik. Međutim, kako to uoči i svjesno živi može ostvariti autentičnu životnu svetost. Dokaz je za to Ivan ok Križa. Drugi tip je aktivno-osamljena duševna konstitucija –to su ljudi;izvana led, iznutra vulkan, tzv shizoidne ličnosti. Primjer za to je Toma Akvinski. Treći tip je inadekvatna ličnost- pasivno-ovisna duševna konstitucija, nježni ljudi, ali neodlučni. Dominantna im je krjepost poslušnost. Primjer među svecima je Ivan Vianney. 4. tip je histerična ličnost- izvana  vulkan, iznutra led, u biti nezrele osobe, infantilne religioznosti. Međutim, ako se potpuno posvete bogu mogu ostvariti svetost. Primjer je Francisca Ivana de Chantal. Peti primjer je pasivno-neovisna duševna konstitucija odnosno narcistička ličnost.  Ovakva osoba nema vjerskih sumnja i problema- primjer među svecima je Franjo Ksaverski.

Šesta psihopatologija je aktivno-neovisna duševna konstitucija odnosno agresivna ličnost. Ali ako eksplodira prema gore evo nam svetosti- sv. Ivan Kapistran. Pretposljednja psihopatologija je kompulsivna ličnost, pasivno-ambivalentna duševna konstitucija.

To su tjeskobne ličnosti, ali ponizne i poslušne.- primjer Franjo Borgia. I posljednja psihopatologija je negativistička ličnost, aktivno-ambivalentna duševna konstitucija. Oni žive u stalnom konfliktu istodobnog privlačenja i odbijanja. Napadaju. Neugodni su za okolinu.

Primjer iz svetačkog života je sv. Jeronim.

I  na kraju u pogovoru autor veli: razmišljajući o ljudskoj slabosti i veličini Božje milosti,Pavao je napisao ove besmrtne riječi svojim vjernicima u Korintu:“Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.“

Nismo učinili u ovoj psihologiji ništa drugo nego smo riječi sv. Pavla preveli na jezik suvremene psihologije.