Psihologija duhovnoga
razvoja jedna je od najpoznatijih religijskih knjiga posljednjih desetljeća.
Spajajući u sebi stoljetno iskustvo i nauk kršćanske duhovnosti i
najsuvremenije psihološke uvide i spoznaje, ova knjiga postala je klasik na
području ljudskoga razvoja i psihologije duhovnosti.
Autor knjige, opat
Benedict J. Groeschel jest poznati duhovnik i psiholog. Ravnatelj je Ureda za
duhovni razvoj Newyorške nadbiskupije i već dugi niz godina pruža duhovno
vodstvo i psihološku pomoć mnogim ljudima (rođen je 1933. god.).
Poznati pisac
Chesterton je primijetio kako je naš odnos s Bogom
jedina istinski važna
tema o kojoj vrijedi raspravljati.
Autor kaže da je
možda najbolji opis duhovnoga života ukupnost odgovora na ono što doživljavamo
kao unutarnji Božji poziv.
Tako se misterij
duhovnoga života u konačnici pokazuje kao jedinstvo u nezamislivoj
raznolikosti.
Bog ponajprije može
biti shvaćen kao Jedan, kao Vrhovno i živo jedinstvo, a privući će osobu čiji
je život intelektualno i emocionalno
traganje za
integracijom. Bog se naime tada doživljava kao onoga koji unosi jedinstvo u
iskustvo kaosa. Doista, postoji svrha u posvemašnjem predanju Jednome, koji
vodi integraciji opisanoj u Govoru na gori. Sljedeći po redu su oni koji se osjećaju
pozvanima Bogu kao istinitome. Tražitelji istine su obično mirniji, metodičniji
i znatiželjniji od drugih. Vole dovoditi stvari u pitanje i istraživati.
Ukoliko ne pronađu istinu, mogu postati obeshrabreni, skeptični ili pak
cinični. Jednostavna molitva svetoga Franje: „Želim te upoznati kako bih te
uzljubio!“ dobar je lijek protiv trajnih
napasti s kojima su suočeni tražitelji istine. Preostali dio spektra zauzimaju
druga dva tipa, međusobno usko povezana, ali podosta različita od prvih dvaju.
Riječ je o onima koji
Boga traže kao Dobroga i Lijepoga. Oni koji ga traže kao Dobroga istodobno su
najomiljeniji ljudi, puni ljubavi. Uglavnom su vedri, suosjećajni i društveni.
No, puno trpe u ovome svijetu- ranjenome kakav već jest. Često se s njima manipulira
te ih se izdaje i iznevjeruje. Opasnost za takve tragatelje za dobrim
predstavlja neka vrsta zapanjena razočaranja. Naposljetku su tu i oni koji Boga
traže pod vidom Ljepote. Oni su svakako podosta složena skupina jer je ljepota
varljiva. Međutim, budući da su ljepota i zadovoljstvo dvije strane istoga
iskustva, za tražitelje Božanske Ljepote uvijek postoji pogibao zadovoljiti se
manjim. Zajedno s tražiteljem za Dobrim ljubitelji božanske ljepote moraju biti
intuitivno svjesni potrebe za pokorom i božanskim jamstvom praštanja. Cilj ove
studije duhovnoga razvoja, nastavlja autor , jest utvrditi , shvatiti te
milošću nadvladati neurotičnu sklonost k zadovoljavanju ičim manjim od Boga,
kad je on taj koji je nas pozvao. Činjenica je da danas mnoge mlade kršćane
privlače razne nekršćanske duhovnosti, razne gnoze. Tri se religije nadahnjuju
izravnom biblijskom Božjom objavom: židovstvo, kršćanstvo i islam. Karl Rahner,
njemački teolog ističe kako rana grijeha prožima cijeli život, društvo i
odnose, postajući na taj način dijelom stvarnosti u koju je pojedinac uronjen.
Grijeh se nalazi izvana i iznutra. Kršćanska je duhovnost stoga duboko ljudska
i posve božanska. Duboko je povezana i sa zemljom i sa nebom, ne niječući ni
jedno od toga, već obuhvaćajući oboje. Izraziti istinu jedinstvene kršćanske
duhovnosti ne znači ni na koji način podcjenjivati duhovne putove što su ih
otkrili mistici nebiblijskih religija.
Mi koji sebe nazivamo
kršćanskim vjernicima te smo krenuli na duhovni put koji je zacrtao Isus iz
Nazareta, besmrtni Sin Božji, moramo razmišljati, osjećati i djelovati na način
dosljedan našemu identitetu. Da bismo shvatili ideju duhovnoga razvoja, od
neizmjernog je značenja shvatiti narav razvoja živoga bića. Razviti se, naime,
znači uvijek pokušati ono što malo nadilazi naše sposobnosti.
Postoje tri puta,
odnosno stupnja a to su : pročišćenje, prosvijetljenje i sjedinjenje. Nitko od
nas nije imao savršen razvoj jer smo svi rođeni u palu i ranjenu svijetu i
posvuda pronalazimo nedostatke i manjkavosti.
Odlučiti ne donijeti
nikakvu odluku može biti upravo najpogibeljnija odluka u životu.
Nitko nema nadzor nad
prvim godinama svoga života, iako su upravo one najznačajnije: Psiholozi kažu
kako nakon ranoga djetinjstva zdravo dijete razvija stvaralaštvo i individualnost
koja će u odrasloj dobi prerasti u velikodušnost i altruističnu skrb prema
budućem naraštaju. U složenim je civilizacijama shvaćanje adolescencije od
ključnoga značenja za shvaćanje duhovnoga razvoja, jer je adolescent dijete
koja postaje odrasla osoba. Ključan sukob adolescencije je pomutnja između
identiteta i uloge. Početak i kraj adolescencije od posebnoga su značenja za
one koje zanima vjerski razvoj. Adolescencija prolazi vrlo postupno , dok joj
kraj označava zadaća započinjanja života stabilnih, uzajamno podupirućih
odnosa. Duhovnost i molitva- ma koliko nas pozivali na samoću i tišinu- mogu rasti i razvijati se prema
božanskoj ljubavi samo u onome tko je otvoren, spreman davati; i ranjiv. Ta
svojstva nerijetko dovode do boli. U svome posljednjem obraćanju učenicima,
Krist jasno daje do znanja kako na božanski način smatra da je bolje ljubiti i
izgubiti . negoli uopće ne ljubiti. Plodnost ili stagnacija su presudne
alternative ponuđene onima u srednjoj dobi. Prema tvrdnjama psihologa zadaća rane
srednje dobi jest izvršiti odabire koji se odnose na ostatak života.
Kršćaninov izbor
doslovce nadilazi njegove vlastite snage. Kada se sa životnim izborima ne
suočavamo dragovoljno, u srednjoj se životnoj dobi počinje pojavljivati poznata
slika o mlakim vjernicima.
Iako nije uništena,
vjera u svome izričaju postaje površna.
U psihološkome smislu
srednjom dobi dominiraju tri međusobno isprepletene teme: osobna snaga, skrb i
unutarnjost. Od srednje dobi nadalje život poprima sve izraženiji osjećaj
svrhe.
Kierkegaard je rekao
da je mladost vrijeme cvata za mlade, ali je se valja s gnušanjem kloniti u
odraslih muškaraca i žena. Kako srednja dob kreće prema pedesetima , počinje
osjećaj stvarnog opadanja tjelesne snage, dok drugi zauzimaju naše mjesto- prvo
u tjelesnim, a kasnije i umnim djelatnostima. Odluka, sloboda, izbor- ono je
što upravlja našim životnim putovanjem.
Tako primjerice i
Hitler i sv. Maksimilijan Kolbe bili su slobodni u sadašnjem trenutku. Obojicu
ih je vodio niz životnih odluka koje su bili donijeli u prošlosti. Obojica su
nastavila biti ono što su iskusila.
No kako ističe Viktor
Frankl ( koji je život doživio iz istoga logora kao i Kolbe), imali su slobodu
taj egzistencijalni trenutak pretvoriti u što god su željeli. Ako vjera mladih
osoba ne sazrije i ne krene dalje, oni će se kasnije pretvoriti u krute,
sitničave i mušićave ljude.
Jedino odrasla
predanost vjeri, koja podrazumijeva umiranje sebi, može mislioca pretvoriti u
ljubitelja istine. Vjera i nada su bogoslovne
krjeposti: nisu dane
same od sebe. Ne dolaze iz bića pojedinca. Darovi su i kao takvi moraju biti
prihvaćeni. Pripravljaju put za još veći dar: onaj ljubavi. Veliki skok vjere i
pouzdanja koji se ne može dogoditi prije kraja adolescencije ( a do kojega može doći i kasnije u životu).
označuje početak zreloga duhovnog života. U nekome trenutku djetinjstva ili
adolescencije, ponekad i znatno kasnije, stvarnost milosti počinje prodirati
kroz svjesni um pojedinca u vidu vjerskog iskustva. Taj događaj- u psihološkom
smislu poznat kao buđenje; označuje početak svjesnoga duhovnoga života. Nakon
puta pročišćenja teče put prosvjetljenja. Kršćanin na putu prosvjetljenja
živi od Svetog pisma:
hrani se spisima svetaca. Zatim slijedi tamna noć duše. Posred tamne noći
osjetila valja ispunjavati dužnosti:
poučavati, brinuti se
o ljudima, ohrabrivati prijatelje, držati propovjedi. Put sjedinjenja nije ni na koji način
spektakularan. Mističari vide ovaj put kao put u novu dimenziju postojanja.
Ovaj put je nalik na djetinju pjesmu hvale. Pišući o duhovnom rastu i
psihološkoj prilagodbi autor tvrdi da je istinski unutarnji mir pokazatelj kako
duhovnog rasta , tako i psihološke prilagodbe. Crkva tako u psihologiji može
imati saveznika ili preprijeku.
Molitva, dijeljenje
kontemplativnog iskustva, socijalna odgovornost utemeljena na svetosti
ljudskoga života- sve su to redom vrijednosti koje poprimaju sve veću važnost u
društvu.
Papa Ivan Pavao 2.
kaže da obratiti se znači „trajno moliti i nikada se ne obeshrabrivati“. Na
neki je način molitva prvi i posljednji preduvjet obraćenja, duhovnoga napretka
i svetosti.
Autor nastavlja i
kaže da ne možemo dovoljno naglasiti kako zrela vjera, poput konačnih bitaka s
moralnom integracijom , osobno i nepogrješivo otkriva snage dinamizma izvan
vlastitog bića:milost.
Zrela je vjera
tajanstvena i skrovita. Konačna se bitka na putu pročišćenja sastoji u osjetnu
napuštanju životne tjeskobe.
Konačna je poruka
Isusa Krista pouzdavati se u Boga i njegovu sposobnost okretanja zla na dobro.
Poruka kršćanskog pouzdanja jest pouzdavati se kada nema nade, a snagu za takvo
pouzdanje primati iz jedinoga izvora iz kojega ona može doći: sile Duha
Svetoga.
Danski filozof i
luteranski duhovni pisac Kierkegaard s neopisivom jasnoćom ističe kako jedino
tama razgoni naše unutarnje psihičke obrane. Ona utišava sve unutarnje glasove
, osim glasa Božjega.
Zacijelo je svaki od
nas doživio iskustvo kada iluzorni životni snovi bivaju razbijeni tamom
nevolje. Jedan duhovni pisac kaže kako
je sva tajna duhovnoga života upravo u toj bolnoj borbi za buđenjem, za
istinskom svijesti. Autor ingeniozno veli: „Ne možemo naše razmatranje tamne
noći privesti kraju, a da ne spomenemo jedan čest problem: onaj osobe koja
prolazi kroz tamu, stječući slobodu nenavezanosti, a potom se vraća ondje gdje
je bila . Pretpostavljam kako su mnogi među nama prošli kroz dovoljno tamnih
noći kako bismo i nekoliko puta
osigurali svoj ulazak u put prosvjetljenja.Vidimo svjetlo, ali se svejedno
vraćamo.Pretpostavljam kako smo toliko naviknuti na vlastitu narcisoidnu
melankoniju; toliko opterećeni krivnjom i navezani na podcjenjivanje samih sebe
te nam je već i sama pomisao o pronalasku mira u svjetlosti Božjoj
zastrašujuća. Da se poslužim uvriježenom frazom: mir bi nam izazvao krizu
identiteta. I tako se vučemo putem. Vraćamo se natrag, jer znamo: kada bismo
iskusili stvarnu nenavezanost i predanje, morali bismo se odreći svoga
častohleplja, zemaljskih i duhovnih dobara, kao i dobroga dijela samoodređenja.
Poput Izraela, željeli bismo se radovati što smo Božje sluge, ali bismo pritom
htjeli sami zadržati nadzor. Poput apostola, željeli bismo slijediti Krista
kuda god pošao, ali bismo uvijek radije izabrali Cvjetnicu negoVeliki petak.
Rado bismo ostavili mogućnosti otvorenima, i zato moramo uvijek iznova
prolaziti kroz tamu, sve dok se napokon ne prepustimo.“
Na kraju tame, kada razina tjeskobe napokon
padne ispod razine mira i pouzdanja, kada je prisilna potreba daleko manje
snažna nego osobna sloboda, započinje novo iskustvo koje je u većini duhovno
usmjerenih religija poznato kao „prosvjetljenje“ ili „iluminacija“.
Najistaknutija je
odlika kršćanskoga (kao i židovskog) učenja o prosvjetljenju ta što je riječ o
Božjem svjetlu , a ne našem vlastitom:“Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.“
Put prosvjetljenja priprema je i uvod u sjedinjenje s Bogom. Riječ je o
postojanu stanju u kojemu se lakše moli, lakše napuštaju stvari koje su
nepotrebne ili
priječe napredak te
se više radi za kraljevstvo Božje.
Sposobnost činiti
dobro lako se povećava tako da osoba na ovome putu ne prestaje rasti, čak ni
ako čini pogrješke. Put prosvjetljenja nije ljetni dan bez oblačka. Prije je
nalik na proljetno jutro nakon snažne oluje. Ništa toliko jasno ne upućuje na
početak faze prosvjetljenja na duhovnom putu kao početak afektivne molitve.
Kako kaže učitelj molitve Ruske pravoslavne Crkve sv. Ignjatije , najsnažnija
molitva ujedinjuje um i srce, kako bi um proizveo gorivo za oganj što gori na
žrtveniku srca. Put prosvjetljenja može biti narušen svim porocima, uključujući
i taštinu te tračak oholosti. Intuicija Kristove prisutnosti u euharistiji
potom se, za one koji se nalaze na putu prosvjetljenja, proteže i na druge
vidove života. Pobožnost Blaženoj Djevici Mariji
kao duhovnome
simbolu, kako posvećenog čovještva, tako i misterija
ženstvenosti općenito
te majčinstvo i djevičanstvo napose, kao i štovanje Marije kao vlastite duhovne
majke, odlike su iskustva prosvjetljenja. Ukratko, put prosvjetljenja u
psihološkome smislu ima učinak napuštanja obrana, odricanje od srdžbe te
postupno nestajanje patoloških potreba. Prema brojnim klasičnim piscima, put
prosvjetljenja odlikuje se djelovanjem ulivene krjeposti. Snažna spoznaja
učinka ulivenih krjeposti kršćanina pripravlja na sućutno postupanje s onima
koji nisu dorasli njegovoj percepciji i rezultatu.
Put prosvjetljenja
iskustvo je koje obično nastupa u kasnim srednjim godinama, što je ujedno i
razdoblje kad se osoba i prirodno suočava s psihološkim izmirenjem suprotnosti.
Duhovni su pisci s uglavnom skloni izmirenje suprotnosti smatrati djelom puta
prosvjetljenja.
Krjepost milosrdne
ljubavi na putu prosvjetljenja ne zaobilazi pravdu i njezine zahtjeve, budući
da su sve ulivene krjeposti međusobno povezane. Sv. M. Kolbe je napisao: „Ne
uznemirujte se nevoljama našeg doba, već prikažite svoje živote kako bi
božanska ljubav spasila sve duše.“ Najveće su opasnosti puta prosvjetljenja
duhovna „pohlepa“, snažno izražena samodopadnost te uvjerenost kako smo
odabrani za neko posebno poslanje.
Sveti Ivan od Križa
spominje još tri opasnosti za one koji se nalaze na pragu kontemplativne
molitve: oholost, sjetilnost i duhovna lakomost.
Sveti Ivan od Križa
spominje još dvije opasnosti koje bi moderna psihologija možda donekle mogla
osvijetliti: duhovna lijenost i duhovna mlakost. Ali tu je i prisutnost zlog
duha- Tanquerey navodi sljedeće kao
oznake zlog duha: razmetljiva krjeposna djela, prijezir spram malih stvari,
želja za posvećivanjem u „velikome stilu“, lažnu poniznost, neprestano prigovaranje
te nezadovoljstvo koje prikriva
nespremnost na strpljivo trpljenje. Uspjeh nikada nije
bio znak Božje volje. Kao što je primjetila Majka Tereza iz Calcutte: „ Bog nas
poziva na vjernost , a ne na uspjeh.“ Autoru se sigurnim znakom da je neki plan
djelo Božje čini prisutnost milosti koja daje da se nastavljamo boriti bez
gorčine unatoč raznim poteškoćama i frustracijama. Ne uspijemo li razlikovati koji nas duh pokreće, u pogibli
smo od duhovne paranoje. Jedna od stvari koje se otkrivaju na putu prosvjetljenja
jest vlastito posvemašnje siromaštvo i ovisnost. Radost Boga ima oštru oprjeku : tragediju što ga ne
ljubimo. Spoznaja kako je Bog najveća žrtva nepravde, kako „Ljubav nije
ljubljena“ sve više i više raste u duši. Stoga nam valja prepoznati potlačene,
siromašne, izigrane i zatočene kao našu jedinu nadu za pronalaženjem Boga u
ovome svijetu. Put sjedinjenja uključuje dva različita iskustva kontemplacije:
jednostavnu, tihu kontemplaciju, te, u kasnijoj fazi, potpunu obuzetost
kontemplacijom.
Određena intuitivna
svijest o ljepoti nekoga predmeta ili događaja, kada ga se doživljava kao
jedinstvo, tradicionalno se naziva „kontemplacijom“. Tanquerey ovako jasno i
sažeto određuje ulivenu kontemplaciju:“ Jednostavno, ljubavlju ispunjeno,
produljeno motrenje Boga i božanskih stvari, pod utjecajem darova Duha Svetoga
te posebne stvarne milosti koja nas zaposjeda te čini da djelujemo više pasivno
nego aktivno.“ Pojedinac će kršćanin prosvjetljen vjerom u jednostavnom putu
sjedinjenja Kristovu prisutnost otkriti- posvuda.
Niz duhovnih autora
vidi vrijeme ulaska na put sjedinjenja kao prikladan trenutak za razmatranje
utjecaja darova Duha Svetoga.
Tako nam krjepost
daje snagu činiti dobro , a darovi nam pružaju sposobnost činiti to sa
„stilom“. Punina sjedinjenja s Bogom jednostavno znači kako između kretanja
ljudskoga uma i volje te ljubavlju ispunjenih planova Božjih postoji savršen
sklad.
Tu veliku sabranost i
sjedinjenje s Bogom ponekad prati iskustvo koje se naziva „ekstazom“ To je
stanje bivanja koje je toliko divno da oni koji su ga iskusili kažu kako je ono
početak viđenja Boga.
To je vrhunska
homeostaza – odnosno savršena i trajna ravnoteža između psihološke potrebe i
ispunjenja, ravnoteža koja se ne temelji na prolaznoj stvarnosti , već je
utemeljena u apsolutnu i nepromjenjivu biću. To je sama bit mira.
Na kraju ovog
originalnog i kvalitetnog štiva autor nudi brojne duhovne pisce koji su opisali
tri puta, služeći se pritom psihološki usmjerenim pristupom