Europska unija i SAD otvoreno su podržali nedavni
"prozapadni" politički prevrat u Ukrajini. Sada, kad se Rusija digla
i odlučila "zaštititi svoje interese" na tom području, Zapad ne želi
za Ukrajinu staviti ruku u vatru. Ne nudi joj bezuvjetnu materijalnu pomoć
poput Rusije, a ne želi se tamo ni vojno angažirati. Kao da Ukrajinu ostavlja
na cjedilu. Kako to objašnjavate?
Izbijanje
Ukrajinske krize posljedica je činjenice, da je Ukrajina nesređena, slaba i
politički podijeljena zemlja. Podjelu su pokazali i rezultati predsjedničkih
izbora 2010. godine. Tad se podjela glasova danih dvoma kandidatima poklapala s
etničkom podjelom pučanstva. Politička nestabilnost i organizacijska slabost
zemlje bile su i razlogom potpisivanja trojnog Protokola u Budimpešti 1994. godine, kojim su SAD, UK i Rusija
jamčili Ukrajini suverenost i teritorijalni integritet.
Slabost i nesređenost Ukrajine ne dolaze samo od slabog gospodarstva,
nego prvobitno od izostanka nacionalne politike, koja mora pripadati državi, a
ne kapitalu, tržištu, vojsci, vođama ili ideologiji. U nedostatku prave državne
politike, politike se prihvaćaju građanske ili etničke skupine, što vodi rasulu
države. Dvije svjetske sile, koje su strategijski zainteresirane za ukrajinski
prostor i tržište, neodgovorno su poticale svoje štićenike da vode politiku
mimo države.
Ukrajinska država otprije je
trebala pomoć i zaštitu, ali ih nije dobila. Najbolja zaštita države je sprega
primjerene politike, rasta gospodarstva i koheziji sustava uvjerenja građana,
koji smatraju svoju zemlju svojom. Ukrajinska država je toliko slaba, da je
mogu uništiti i vlastiti građani, kad stupe u nasilan unutarnji politički
obračun.
Kakvi su
izgledi da se unutarnje urušavanje, kakvo vidimo u Ukrajini, proširi i na
ostale države srednje i jugoistočne Europe? Koje su najosjetljivije i zašto?
Slabe države su se namnožile diljem svijeta. Danas se
vode unutarnji ratovi u sedamdesetak zemalja, iako u svijetu nema nijednog
međudržavnog rata. Unutarnji ratovi su posljedica slabosti država kao država,
koja dolazi od izostanka prave politike, kakvu prihvaćaju građani.
Zemlje jugoistočne Europe
donedavno su bile ili nesuverene ili ograničeno suverene, a njihovi narodi nisu
pokazali organizacijsku sposobnost da postave politički sustav i izgrade javne
ustanove, kako bi njihove države postale otpornima. Kapital, tržište,
liberalizam i sama Europska unija kao agentura svjetskog kapitala sustavno su
odvraćali narode od stvaranja otpornih država. Slabe države lagano postaju
tuđim plijenom, a ni sama EU kao unija neće se moći obraniti i održati bez
politički jakih članica, koje se mogu same braniti dobrom politikom.
Nama obližnje zemlje su slabe,
politički neizgrađene i nadasve podijeljene kao i Ukrajina: Crna Gora, Srbija,
Kosovo, BiH, Makedonija pa i Hrvatska. One u tranziciji nisu izgradile
državnost, a sad se na njima se prelama obnovljena klasična svjetska
geopolitika. Ni baltičke, ni kavkaske zemlje nisu u boljem stanju.
Ove
godine diljem svijeta obilježit će se 100. obljetnica Prvoga svjetskog rata. Je
li moguće ponovno izbijanje velikog rata, budući da se u povodu Ukrajine
obnavljaju nekadašnji hladnoratovski tonovi?
Oko Ukrajine neće izbiti međudržavni rat, a to što se
zbiva unutar Ukrajine izgleda kao građanski rat i Rusija želi da tako ostane.
Sukobi u Kosovu, Libiji, Iraku i u početku u Ukrajini bili su prikazani kao
unutarnji sukobi, koji su tražili i opravdali intervenciju Zapada, EU ili
NATO-a pod izlikom zaštite ljudskih prava. Iznutra su djelovali OVK, pokret iz
Bengazija, Kurdi, Sjeverna liga i drugi. U šali rečeno, zaštitom ljudskih prava
moglo se opravdati i raketiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu. Sad takvu
taktiku u Ukrajini rabi Rusija i pomno pazi da vidljivo ne uputi svoje vojne
snage, nego samo da pomogne svoje saveznike u Ukrajini. Koliko je tamo momaka s
dvojnim državljanstvom?
Otvorenog sukoba neće biti, jer
bi u njemu, kao i u slučaju Gruzije, Rusija bila u golemoj prostornoj i logističkoj
prednosti. Treba očekivati naknadnu obnovu suradnje SAD i Rusije.
Vodeći
političari EU tvrde da je Europska unija u proteklih pola stoljeća osigurala
mir na starome kontinentu. Međutim, gledajući urušavanja država oko nas, to
više nije tako izvjesno. Kako osigurati mir i stabilnost, ako Europska unija
kao država ne postoji, a svojim članicama istodobno oduzima državna svojstva?
Mir u Europi bio je plod političke i vojne ravnoteže
dvaju blokova, koji su prihvatili jedan drugoga i s vremenom počeli međusobno
surađivati u Europi. Sjetimo se OCSE-a i dogovora u Helsinkiju 1975. godine.
Blokovi su međusobno ratovali izvan Europe, otvoreno u Aziji, a drugdje
izvođenjem državnih udara i podizanjem oslobodilačkih pokreta uz uporabu
posrednika.
Europska unija se nije iskazala
kao čimbenik rata ili mira. Unutarnji mir u Zapadnoj Europi napravila je i
jamčila američka hegemonija uz pružanje obilne pomoći. Unija je politički i
vojno nemoćna, gospodarski stagnira, a siromašenjem je iznevjerila i svoje
građane, na čija je ljudska prava prisezala. EU se treba politički prenuti.
Može li
se sukob oko Ukrajine riješiti tako da Zapad isključi Rusiju iz međunarodnih
foruma i gospodarski je izolira?
Rusija je minulih godina postala pravom političkom
velesilom s dobrom diplomacijom. SAD su samo kratkotrajno bile svjetskom
hegemonom, a vjerovale su da će takvo stanje potrajati zauvijek. Usporedo s
političkim oporavkom Rusije jaka kineska država postala je gospodarskom
velesilom. Imamo svijet kakav je bio i prije Drugoga svjetskog rata, svijet
nekoliko velikih sila.
Moguća izolacija Rusije se obilno spominje. Zapad samo pokušava
nanijeti štetu Rusiji. Najava
izolacije Rusije je izlika za političku slabost i vojnu mlakost Zapada. (Madeleine Albright je jednom pitala Colina Powella: Čemu ti
tolika sila kad je ne možeš upotrijebiti?)
Slom SSSR-a očekivano je izazvao
previranja uz rubove kopnenog masiva Rusije. Tu se sukobljavaju strategijski i geopolitički
interesi SAD i Rusije. Ipak, smatram da Rusija i SAD trebaju jedno drugo, i da
će u zajedničkom interesu govornu konfrontaciju zamijeniti dijalogom i
suradnjom.
Međutim, ima toliko mnogo
nesređenih i slabih zemalja, u kojima se sučeljavaju interesi SAD i Rusije, da
bi se nastali prijepor mogao riješiti slučaj po slučaj. Uređenje odnosa među
jedinim dvjema „sjevernim silama“ traži strategijsku konferenciju ili kongres,
poput onih u Beču, Jalti ili Potsdamu. Stoga postoji i stanovita pogibelj da se
pitanje Balkana rješava „u paketu“.
Kolika
je vjerojatnost da prosvjedi poput onih u Ukrajini i BiH zahvate Hrvatsku? Mogu
li naši političari spriječiti takav razvoj događaja?
Hrvatska je politički nesređena. Ona nije
demokracija, nego izborna uzurpacija. Trajno gospodarski slabi, a ima
političare koji potpiruju podjelu i sukobe prošlosti. Prijepori u BiH i
Ukrajini su etnički i prostorni, a u nas su povijesni. Politiku treba oduzeti
jadnim političkim strankama i vratiti je državi. Otvoreni sukobi ili pobuna
bili bi pogubni za hrvatsku državu i za narod, koji treba politički otpornu
državu.
Kako bi se to spriječilo,
Hrvatska hitno treba zaštitu i pomoć. To bi u Uniji trebali shvatiti. Ako pomoć
ne dođe iz Unije, a politička zaštita od SAD, možda bi pomoć mogla doći od
drugamo.