RAZMIŠLJNJA UZ PUT...
Prvi je dan mjeseca listopada, topao i sunčan obgrlio ulice i zgrade našeg zagrebačkog Gornjega Grada.Spuštajući se niz brijeg Jurjevskom ulicom prema Jelačić-placu i nehotice zastanem kao i obično na Ilirskom trgu, očekujući poznate zvukove glazbe i toptanje nogu iz sive zgrade na broju 9. Tišina i muk...zatvorena velika vrata i prozori..dočekuju me već neko vrijeme.Nestalo je Škole za klasičan balet iz našeg okružja,škole, koja je šesdeset dvije godine od svog osnutka obitavala u toj staroj zgradi, već od samog početka neprikladnoj ali zgradi, u kojoj je uspjela odgojiti generacije baletnih umjetnika, pedagoga i koreografa od kojih su mnogi bili ne samo zvijezde na našim pozornicama već i na velikim svjetskim.
I baš danas, kada se prvi dan nove sezone u HNK-u otvara baletnom predstavom Vragolasta djevojka u kojoj kao glavni protagonist nastupa bivši učenik zagrebačke Baletne škole, naš slavni baletni umjetnik Tomica Petranović i vraća se na svoju matičnu scenu,mene muče neke crne misli i bojazni.Kako je moguče da je naša društvena, odgovorna javnost desetljećima zatvarala oči pred problemom ruševnog stanja zgrade na Ilirskom trgu br.9? Kako je moguče da grad Zagreb, koji se utrostručio od 1949. godine kada je osnovana naša Baletna škola,još nije sagledao važnost adekvatnog školskog prostora i ne samo jednog za ovu granu umjetničkog školstva kako je to riješeno širom Grada u muzičkom školstvu?
Tko je sve zakazao i prepustio stihiji vremena da rješava probleme stručnog umjetničkog školstva klasične baletne umjetnosti u Hrvatskoj, njeno pomlađivanje i usavršavanje od predškolskog odgoja do akademskog statusa, koji je već davno trebala imati, kao i sve druge umjetničke grane? Zakazali su svi, nitko tu nije nevin.
Navršilo se već više od trideset godina kad sam na velikom dvodnevnom zasjedanju kulturnih i javnih djelatnika Hrvatske po prvi puta javno progovorila o problematici Klasične baletne umjetnosti, o potrebi širenja njenog školstva i animaciji nadarene djece i u manje
centre,jer talenti se ne rađaju samo u Zagrebu,kako bi širenjem klasične baletne nastave na vrijeme selekcijom došli do toliko potrebnih plesačkih kadrova, jer je već počeo uvoz plesača iz inozemstva, i strah me je, da ćemo ubrzo u skoroj budućnosti zaklopiti stranicu klasične baletne umjetnosti u Hrvatskoj...
Ne, još nismo zaklopili tu stranicu,jer naša tri nacionalna baletna ansambla,Baleti riječkog,splitskog i zagrebačkog HNK-a egzistiraju, no zahvaljujući angažmanima uvoznih plesača iz Rumunjske, Ukrajine, Rusije,Japana koji već sada popunjavaju od 60 do 90 % plesačkih snaga svih triju ansambala.Ne usuđujem se ni zapitati je li to još uopće hrvatski balet?
Ne može me nitko ušutkati frazom da je to posljedica globalizacije. Izgleda da je ona već davno zavladala našim baletnim prostorom,čak u vremena kad nitko za nju nije niti znao i kad je trebalo potaknuti samo malo više volje,znanja,svijesti i odgovornosti za budućnost naše hrvatske baletne umjetnosti.
Čujem da je Škola za klasični balet raseljena na nekoliko lokacija grada Zagreba, tri ili četiri! Svagdje su podstanari do kada?
Hoće li se njezina problematika rješavati brzinom i tempom rješavanja problematike zgrade Muzičke Akademije?
Ne usuđujem se niti pomišljati da je to, svojevrsno drobljenje jedine naše baletne srednjoškolske nastavne institucije,koja zahtjeva vrlo specifične uvjete i podršku, zapravo početak kraja.
Opustio je Ilirski trg, Popov toranj čuva tu tihu gornjogradsku oazu a topli jesenji vjetar skida lišće s još bujnih krošnji lipovih stabala.
Skoro pola stoljeća svakodnevno sam na tom dijelu puta susretala i pratila generacije malih ozbiljnih djevojčica,koje se graciozno kreću uspravna držanja na vitkim nožicama,djevojčica,čija lica zrače ljupkošću i zanesenošću pozivom za koji se pripremaju.I sad mi manjka njihova mladenačka prisutnost,manjka mi poletna glazba s otvorenih prozora škole, živost i radost koje su donosile te mlade generacije na naše stare gornjogradske prostore.
Maja Bezjak