Tvarni ostatci iz vremena izvornih zajednica pokazuju, da je ljudski duh bio u vrsti već prije kojih 35.000 godina. Po prilici u isto vrijeme došlo je do pojava religije i umjetnosti. Čovjek je postao svjestan sam sebe, svijeta i Života. Počeo je gledati sebe i kao objekt umovanja. Prije toga čovjekov um je shvaćao svijet i predmete oko čovjeka, ali čovjek nije vidio sebe i svoje postupke. Dugotrajna uporaba uma i ništa drugo dovela je do pojave ljudskog duha. Duh je omogućio čovjeku da vidi što i kako radi, kako se ponaša i postupa te da ispravlja svoje djelovanje u nastojanju da dosegne svoje svrhe, u koje su spadale i te, koje je čovjek bio domislio u sklopu religije. Jedan od prvih plodova pojave ljudskog duha bilo je jačanje zajedništva, jer je razmetni čovjekov um bio domislio i samoživost, koja nije bila dio čovjekove evolucijske baštine.
Pojava duha u vrsti zapravo je pojava ljudskog duha u jedinačnim ljudima, jer Život, čovjekov mozak i um postoje samo u jedinkama vrsta, a ne izravno u vrsti. Vrste samo jamče nastavljanje Života. Jedinačni ljudi do ljudskog duha u sebi dolaze introspekcijom ili izravnim uvidom. Ljudi izravno zapažaju duh samo u sebi, ali ne jedni u drugima. Nijedan čovjek ne vidi izravno iskustveni prostor drugih ljudi, ali rabeći analogiju čovjek može nagađati što drugi ljudi u sebi doživljuju sudeći po međusobnoj komunikaciji i po postupcima drugih ljudi.
Behavijuristi su zabranjivali introspekciju i razvili svoje poslovanje prianjajući samo uz laboratorijske poticaje uperene na jedinačne ispitanike i uz mjerljive odgovore ispitanika na te vanjske poticaje. Sigmud Freud je domislio i izmislio svoju strukturu ljudskog uma u liječničkoj ordinaciji motreći svoje prezrele pacijentice, koje su pripadale jednom posebnom bečkom življu. Ni behavijuristi ni Freud, koji su cijelo stoljeće zlostavljali vrstu Homo sapiens i njezinu znanost, nisu htjeli vidjeti ljudski duh. Isus je, međutim, izrijekom smatrao da je duh. „zemaljska stvar“.
Jedni ljudi ni danas ne znaju što bi učinili s duhom koji se javlja u njima dok drugi ljudi surađuju s njim. Tko se odzove pozivu ili vapaju duha u sebi i tko počne surađivati s duhom zna o duhu reći mnogo. Takvi su bili mnogi prvaci duhovnog ili dušnog života u katoličkoj predaji, primjerice, Isus iz Nazareta, Benedikt iz Nursije, Franjo iz Assisija, Igancije Loyola, Terezija iz Avile ili Terezija Martin iz Lisieuxa. Ni jednoj od tih osoba „nije bilo ni na kraj pameti“, da sebe smatra „mistikom“, što god su o njima mislili i pisali ljudi, koji nisu vješti ljudskom duhu.
Ljudski duh je sredstvo usmjerivanja, stege ili kroćenja čovjekova razmetnog uma, koji uistinu treba uzde. Ljudski duh nije organ kao mozak, iako se temelji na radu mozga, a ne srca ili bubrega. Duh nije ni sustav kao um. Ljudski duh je postupak ili proces, koji pretražuje ili „skenira“ čovjekov unutarnji, prisni, tuđem uvidu nepristupačan osobni iskustveni prostor. Duh upozorava jedinačnog čovjeka kako treba voditi vlastiti život, a ne kako voditi druge ljude, što uporabom uma rade političari, gospodarski ravnatelji, generali te vjerski i svjetovni svećenici. Duh nije „savjest“ ili „moralni zakon“, o kojemu je nagađao i slovio Immanuel Kant. Savjest ljudi i „moralni zakon u njima“ su mjesno i povijesno uvjetovani, a odnose se na pridržavanje ili kršenje mjesnih zapovijedi i propisa, koji su odgojem usađenih u ljude.
Duh upozorava čovjeka na stanje njegova vlastitog života. U kršćanskoj predaji duh je nazivan „kreatorom“ ili stvarateljem. Duh osluškuje, motri ili prati stanje života svojeg nositelja i nastoji ga navesti na umnoženje ili obogaćivanje Života u njemu samomu. Duh je za čovjeka, kao pripadnika vrste s posebnim potrebama, postupak liječenja. Usto, nijedan čovjek koji je bogat duhom ne zakida druge ljude u duhu. Duha u vrsti ima u obilju i on je djeljiv, što ne vrijedi za materijalna dobra sa „švedskog stola“ vrste.
Duh kao postupak ima potrebe kao i sve živo. Duh je također ovisan. Čovjek ga treba hraniti, štititi i množiti primjerenim postupcima i množenjem života u sebi. Postoji uzajamnost duha i čovjekova života. Bez obzira na narav i podrijetlo koje je kršćanska predaja pripisivala ljudskom duhu, duh je smatran „tješiteljem“. Čovjeku koji s njim surađuje duh uzvraća utjehom. To je najviše što čovjek može dobiti u vlastitom životu usađenom u biologiju i društvo, u koje je čovjek kao vrsta umetnut zajedno sa svojim razmetnim umom. Duh unosi Život u osobu koja s njim surađuje. (Ovaj spis nije mjesto za prikaz načina na koji osobe u sebi razvijaju suradnju s duhom.)
Ljudski duh koji se javlja i koji djeluje u jedinačnim ljudima treba postati javnim pitanjem vrste. Vrsta treba stvoriti skupnu svijest ili skupni duh odlijevanjem duha iz jedinačnih pripadnika vrste. Vrsta treba postati subjekt u biomu, a to može postati, ako vidi i prati samu sebe odnosno ako prvo postane objekt. To omogućuje samo ljudski duh, koji je čudesno sredstvo čovjeka. Sadašnja politička, gospodarska, sigurnosna i kulturna zbrka u vrsti nedvojbeno nameće potrebu sređenja i oslobođenja vrste, kako bi ona mogla nastaviti evoluciju, koju je zaustavila civilizacija.
U svim dosadašnjim civilizacijama – to vrijedi i za sadašnju civilizaciju kapitala kao vlasti – vlasti su određivale što su jedinačni ljudi, kako oni moraju postupati i za čim trebaju ići. Vlasti su neprekidno i slijedno krivotvorile istinu o vrsti, a samim tim vitoperile i patvorile vrstu. Vrsta kao subjekt i kao objekt svoje skupne svijesti treba se pripremiti za nastavak evolucije, koju je civilizacija zaustavila.
Međutim, „u potrazi za izgubljenom evolucijom“ vrsta se ne smije vratiti u kulturnu evoluciju, koju je probijao ljudski um, koji je običavao preduhitriti mutacije u rodnom gradivu Homo sapiensa. Vrsta očekivanim nastavkom vlastite evolucije treba stupiti u razdoblje cjelovite evolucije, koju će probijati ljudski duh i skupna svijest vrste. U novom, kapitalnom, završnom i trajnom razdoblju evolucije vrsta će slijediti ljudski duh, koji će zametnuti promjenu i u uporabi uma i u jedinačnim organizmima u vrsti. Evolucija će voditi trajnoj preobrazbi čovjeka.
Ključ cjelovite evolucije Homo sapiens bit će u obnovi i potvrdi ljudskog zajedništva. Umjesto da se trse da sami u sebe unose više Života – kao što su ranije nastojali pustinjaci, redovnici najstrožih redova ili mnogi samotni pokornici – jedinačni ljudi duha trebaju svoje ponašanje, postupanje i djelovanje predano usklađivati s ponašanjem i postupanjem obližnjih ljudi s kojima čine manje ili veće životne zajednice. Tako je postupao Isus iz Nazareta, apsolutni prvak ljudskog duha. Riječ o duhu je riječ o Životu pa se učinci duha moraju očitovati u više Života u životnim zajednicama. Dakako, to neće odgovarati nakanama nositelja i navikama zagovornika vlasti, koji su tijekom cijele civilizacije držali vrstu pod svojim diktatom. Duh je graditelj zajedništva. On je spona među ljudima, a nije kost prijepora, kao što su vlast, imovina, novac ili kapital u civilizaciji kapitala.
Sve civilizacije su nastojale razviti velike fizičke sile. Počelo je podjelom i usredotočenjem rada u četirima izvornim civilizacijama. Kapitalistička civilizacija razvila je goleme političke, gospodarske, vojne i medijske sile, koje su ne samo stvorile duboku zbrku u vrsti, nego su i gotovo upropastile našu vrstu, koja je usprkos njezina razmetnog uma pravo obećanje evolucije. Povratak vrste Homo sapiens evoluciji i samu cjelovitu evoluciju valja voditi „slabim“ silama duha. Biološka evolucija bila je i još uvijek je pogonjena slabim i raspršenim molekularnim silama. Kulturna evolucija bila je pogonjena krhkim ljudskim silama, koje je domišljeno ljudsko zajedništvo činilo djelotvornim. Cjelovita evolucija teći će uporabom slabih sila ljudskog duha, koji može stvoriti „jake veze“ među ljudima u njihovim životnim zajednicama. Civilizacija je počivala na jakim silama, a evoluciju pogone slabe sile. Pojava civilizacije bila je revolucija, koja je zaustavila evoluciju, ali ona nije mogla zaustaviti Život, koji se vraća evoluciji.