Isus je unosio Život u ljude s kojima se sretao. Isus je ljude oživljavao. Evanđelje nije samo radosna vijest ljudima, nego i izvješće o Isusu. U njemu su nebrojeni navodi o tome kako bi Isus „izliječio“ ljude. Isus je dizao ljude iz životnog mrtvila.
Evanđelje je i zbiljska pripovijest o novoj vrsti čovjeka, kakvoga nije bilo. To je čovjek duha, ljudskog duha, koji izvire iz čovjeka. Ljudski duh je najnovija, posljednja evolucijska dogradnja čovjeka.
Isus je u sebi otkrio mogućnosti duha i to su ljudi u Isusu uočili i prepoznali. Sam Isus kao novi uzorak čovjeka je „radosna vijest“. On je vrsti ponudio ljudski posao dizanja čovjeka, svakog čovjeka, u novi, ljudski režim Života. Isusu je bilo dosta biti s ljudima; s njima jeo i pio po svratištima i na carinarnicama, što su mu kao (neuku) „učitelju“ ili mogućem proroku farizeji ozbiljno zamjerali.
Isus nije morao ljudima „soliti pamet“ ili „ispirati mozak“, jer je u sebi vidljivo nosio ljudski duh. On je bio počeo kao „nezreo“ obraćenik, koji mnogo govori. Poslije je malo govorio i drugim ljudima prepuštao dio svojeg posla naviještanja radosne vijesti. On je širio radosnu vijest „na pokaz“. Isus je bio dovršen obraćenik i čovjek.
Nasuprot Isusu, Pavao je nabijao, natucao ili nametao ljudima drevnožidovski mit ustožeren u njegovu privatnu objavu o Isusu. Pavao je gorljivo punio umove ljudi. On nije ponudio novog čovjeka, nego novi mit, što se pokazalo neumjesnim i prijepornim u učenom grčkom svijetu, koji se bio odrekao svojega čovjekolikog Panteona.
Kao i kod svakog nedozrelog obraćenika sav društveni i ljudski prostor ispunjen je riječima. Pavao je bio hiperaktivan i kao vjerski policajac i kao apostol kršćanstva. Uvijek je bio u žurbi, nasuprot Isusu, koji je bio komotan, opušten, pun samopouzdanja, uvjeren i uvjerljiv, umjestan.
Isus je imao vremena za sve i za svakoga. Pavao je sebi bio postavio pretešku, sizifsku zadaću. Isus je, pak, govorio da je „njegovo breme lagano, a njegov jaram udoban“. Ecce homo!