Autor: Lj..G.
Datum objave: 24.03.2020
Share


Ritam ili melodija? Kako odlučiti što je važnije? Za mene to je ritam – to je moj Bog… (Kasijan Goleizovski)

Kasijan Goleizovski, koreograf i reformator ruskog baleta

LABORATORIJ ZA TRAŽENJE NOVOGA POKRETA

Kasijan Goleizovski, koreograf i reformator ruskog baleta

http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2426

Ritam ili melodija? Kako odlučiti što je važnije? Za mene to je ritam – to je moj Bog…
(Kasijan Goleizovski)

Ruska škola baleta zahvaljujući društvenim događanjima prošloga stoljeća doživjela je mnoge promjene od kojih su neke, ne ostavljajući dubljega traga na baletnu umjetnost, potpuno nestale a druge, ponekad upravo zbog svoje originalnosti ignorirane od onih viših sila koje oduvijek prate umjetnike izražene individualnosti, su ipak opstale. Veličina Rusije, kasnije SSSR-a i velik broj kazališnih kuća diljem zemlje osiguravala je da se takvi umjetnici – individualisti udalje iz centara: Moskve, Lenjingrada ili Kijeva, a ipak da ostanu u profesiji pod izgovorom kako i druge sredine trebaju takve plodne autore. Takvu sudbinu imao je i Kasijan Goleizovski.

Rođen je u Moskvi 22. veljače 1892. godine. Majka mu je bila balerina Boljšoj teatra, a otac solist opere koji je na žalost umro prije njegova rođenja. U osmoj godini života majka je dječaka upisala u baletnu školu Boljšoj teatra, a uvidjevši njegove likovne sposobnosti i na privatne sate crtanja kod slavnoga slikara Mihaila Vrubelja. Pokazujući izniman talent dječak je 1906. godine prebačen u Peterburško koreografsko učilište gdje uz sjajne pedagoge Tihomirova, Legata i Fokina, s uspjehom završio školovanje. Program škole je bio vrlo zahtjevan, a nastupi na mnogim koncertima koje su učenici uz redovite sate morali obavljati, dodatno su ih iscrpljivali. No, nagrada za trud došla bi u vidu angažmana u kazalištu.

Za Goleizovskog znanje stečeno u školi nije bilo dovoljno. Slijedeći Noverreovu misao kako „koreograf mora biti čovjek enciklopedijskoga znanja i visoke kulture“, strasno se predao učenju engleskoga i usavršavanju francuskoga, a kasnije i poljskoga i perzijskog jezika, uzimao je satove slikanja i skulpture te pohađao tečajeve režije i dramaturgije. Umijeće sviranja klavira, što je bio jedan od predmeta u baletnoj školi, nadopunio je učenjem violine, a često je odlazio u vježbaonice gdje je proučavao sportske treninge i anatomiju tijela. Unatoč ponuđenom angažmanu u Sankt Peterburgu odlučuje se za povratak u Moskvu. Odmah je bio angažiran u klasičnome repertoaru kao epizodist, no poziv plesača koji mora ispunjavati tuđe zadane kretnje nije ga zadovoljavao; bilo mu je kako je sam rekao „dosadno i jednolično“.

S Boljšoj teatrom je 1914. godine gostovao po raznim gradovima Europe, a zatim je pozvan u vojsku, ali je ubrzo ponovno vraćen u teatar. Piše poeziju i počinje se baviti baletnom pedagogijom i koreografijom pod mentorstvom Aleksandra A. Gorskoga i Mihaila M. Mordkina. (Mordkin, solist Boljšoj teatra, bio je partner Margarite Froman koja će svoju baletnu karijeru, karijeru koreografkinje i redateljice, poslije odlaska iz Rusije, vrlo uspješno nastaviti u Zagrebu.) Goleizovski se 1915. pridružuje grupi futurista koju čine Kandinski, Majakovski, Mejerholjd i mnogi drugi umjetnici koji osjećaju kako vrijeme u kojemu žive traži novo izražavanje. Goleizovski okuplja grupu mladih plesača iz Boljšoj teatra i s njima počinje istraživati nove koreografske mogućnosti. Ubrzo dobiva poziv od Kazališta Šišmiš, u kojemu započinje njegov redateljsko-koreografski život uz Stanislavskoga, Moskvina, Lužskova i druge ugledne umjetnike Moskovskog umjetničkog teatara. Uz taj angažman radi kao koreograf i pedagog u Mordkinovu privatnom studiju, u kojemu od učenika traži neobičan način kretanja. Njega ne zanimaju vježbe uz štap, on polaznike upućuje neka, primjerice, svojim tijelima oponašaju crtež vidljiv na zastorima prozora studija. Jedan od njegovih učenika, Pletnov, u svojim sjećanjima piše: „Odmah smo se suprotstavili i tvrdili kako je nemoguće te poze napraviti tijelom. Kroz kratko vrijeme slijedeći njegove kretnje ugledali smo sebe u ogledalu i vidjeli kako izgledamo isto kao crtež na zastoru…“ Tako je u studiju Mihaila Mordkina zaživio laboratorij za traženje novoga pokreta.

Teški i neizvjesni dani revolucije, glad, hladnoća, tifus i strah od novoga, mnoge je plesače i druge umjetnike natjeralo na odlazak iz Rusije. U svojoj autobiografiji (Život i stvaralaštvo, Moskva, 1984.) Goleizovski se prisjeća: „Osjetio sam nalet nove energije, nikako nisam želio otići, čvrsto sam vjerovao da vrijeme koje dolazi i sistem koji se mijenja može razumjeti moja razmišljanja. Glazba koja se stvarala u ovome razdoblju zahtijevala je nov pokret, drugi plesni jezik.“

Obdaren prirodnom muzikalnošću i glazbenim obrazovanjem počinje koreografirati na djela Skrjabina, Prokofjeva, Schumanna, Liszta i Rahmanjinova. On koji je školovan u najstrožoj klasičnoj maniri zahtijeva od plesača neka potpuno zaborave sve što su dotad učili i neka slijede prirodnost pokreta koju im pokazuje. Kao odličan poznavatelj slikarstva u svojim se zamislima često oslanja na slikarske radove iz kojih gradi svoje koreografske kompozicije. Iako je vrlo cijenio stare majstore od kojih je učio: Petipaa, Ivanova i Gorskoga, i premda se divio Fokinu, vjerovao je kako dotadašnje načine treba ostaviti povijesti. Osjećao je da je na pravome putu svojih traženja i u svoje radove smjelo uklapao i elemente akrobatike i folklora.


Kad je 1920. osnovan Kamerni balet, Goleizovski u njemu postavlja svoje mnogobrojne koncertne programe; gotovo dvadeset različitih programa već u prvoj sezoni.

Stalno ukazuje na potrebu za promjenama u Boljšoj teatru govoreći kako „to sve treba pomesti i početi ispočetka“ a mnogima takav komentar nije bio ugodan. Ipak je pozvan u Boljšoj teatar da za Eksperimentalnu scenu postavi nov balet po svojem izboru. Izabrao je biblijsku temu: Legendu o Josipu. Sam je detaljno razradio priču koju je prilagodio kazališnim potrebama i precizno isplanirao svaki detalj. Koreografski jezik oslobodio je klasičnoga stila, osmislio oskudne kostime i po polugolim tijelima iscrtao oblike jer po njemu, ljepotu tijela i pokreta ništa ne smije skrivati. Plastika pokreta i izražajnost plesača te isprepletenost njihovih tijela donijela je u pojedinim dijelovima snažnu erotiku.

Predstava je imala dobar prijem kod publike, dok je kritika, dakako, bila oprezna. Već je sam izbor teme bio iznenađujući. Teme baletnih libreta bile su najčešće bajkovitog karaktera, dok se u njegovu baletu pojavljuju mnogi socijalni motivi, filozofska razmišljanja o životu, dok se dah romantike povremeno javlja tek u glazbi Sergeja Vasilenka. Nije ga inspirirala ljepota dalekog Egipta, nego ga je vodila želja za prikazivanjem despotske vlasti koja gazi sve što joj se nađe na putu. Grupne scene ansambla bez prestanka su se izmjenjivale sa solo dionicama i duetima te pretapale jedne u druge. Dogodilo se nešto novo i potpuno drukčije.

Uprava kazališta potrudila se predstavu ubrzo skinuti s repertoara. To nisu mogli učiniti izravno pa su jednostavno zabranili polugola tijela plesača i zahtijevali neka odjenu pristojnije kostime. Goleizovski to nikako nije želio dopustiti te je s upravom kazališta započeo mučno dopisivanje na tu temu. Na kraju je pismom sam zabranio izvođenje u izmijenjenom obliku što je uprava jedva dočekala. Tako se činilo kako je sam sebe skinuo sa repertoara. Na istoj je pozornici 1926. postavio balet Teolinda na Schubertovu glazbu, poslije čega kreće njegovo putovanje po udaljenim republikama SSSR-a; Tađžikisanu, Uzbekistanu, Bjelorusiji i dr. Stvorio je jako puno kratkih baleta ili minijatura na Skrjabinovu glazbu koje su bile spojene u balet Skrjabinijana. Uvijek se bavio raznolikim temama i stvorio je golem opus. U pojedinim sezonama radio je u Moskovskome mjuziklu ili na filmovima glazbene tematike. U moskovski Boljšoj teatar ponovno je pozvan tijekom rata, 1944., da postavi Polovjecke plesove u Borodinovoj operi Knez Igor, čime je doživio velik uspjeh.

Poslije toga nastupa teško razdoblje u njegovu stvaralačkom životu. Iako je bio pozivan u razne baletne škole da koreografira različite minijature, više nije bio pozivan u kazališta da stvara nova baletna djela. Nekoliko je godina proveo doslovno bez posla, pa se odlučio pismeno obratiti i samome Staljinu pitajući ga koji su razlozi takvoga odnosa prema njemu. Odgovora nije bilo. Kazališta iz manjih gradova na čijim su se repertoarima nalazile njegove predstave gostovala su u Moskvi, pa je njegov rad ipak bio praćen, no do povratka u Boljšoj trebao je čekati do 1960. kada je u repertoar uvrštena njegova Skrjabinijana, a postavio je s velikim uspjehom i novi balet Leila i Medžun na glazbu Sergej Balasanjana.

Nikada nije prestao eksperimentirati, iako je kao dobar poznavatelj klasike često radio obnove klasičnih predstave, primjerice Don Quijota, TrnoružiceBahčisarajske fontane i drugih. Neki od njegovih koncertnih dueta ili sola izvode se do danas. Za Vladimira Vasiljeva je koreografirao Narcisa na glazbu Aleksandra N. Čerepnjina koji je postigao veliki uspjeh. Taj solo preuzele su i nove generacije te ga se često može vidjeti u izvođenju zvijezda današnjice, poput Vladimira Malahova ili Sergeja PolunjinaApstraktan i zahtjevan balet pun emocija Skrabinijana, koji je neobičan spoj kratkih brojeva složenih u cjelinu i danas izvode mnoge baletne trupe.

Goleizovski je ostao vjeran svojim omiljenim skladateljima na čiju je glazbu ostvario oko stotinjak baletnih djela. Njegov osoban pristup plesu i specifičan jezik tijela koji je osmislio primjećuje se u radovima mnogih koreografa poslije njega. Sam Balanchine mu je u jednome davnom pismu napisao: „Vi znate da sam ja velik poklonik Vašeg stvaralaštva.“ Pismo je bilo napisano 1925. godine, kada je Balanchine bio baletni majstor slavnoga Ballets Russes Sergeja Djagiljeva.

Plesači s kojima je Goleizovski radio 1960-ih, koji su bili puno mlađi od njega često su govorili o njegovoj zaraznoj energiji i radoholičarstvu. Težnja perfekciji izvedbe bila je zadatost, ali od plesača je tražio i sudjelovanje u stvaralačkome procesu te često preuzimao njihove prijedloge. Cijenjen od kolega i struke nije bio lišen ni njihove ljubomore te iako je za života bio priznat kao koreograf novoga plesnog jezika i svrstan uz besmrtna baletna imena kakva su Petipa, Ivanov, Fokin, Kasijan Goleizovski nije pokopan među slavnima na znamenitu groblju i ne krase ga mnoge nagrade ni priznanja. No njegove se koreografije plešu i danas.


16
Kategorije: Kazalište
Developed by LELOO. All rights reserved.