28.8.1904. god. Rođena Milka Bajić Poderegin
http://pvportal.me/2014/08/28-8-1904-god-rodena-milka-bajic-poderegin/
Milka Bajić Poderegin rođena je pre 110 godina 28.8.1904, u Pljevljima , gde je završila osnovnu školu i bila jedna od prvih maturantkinja pljevaljske gimnazije. U Beogradu je 1928. godine diplomirala na katedri za svetsku i nacionalnu književnost Filozofskog fakulteta. Predavala je književnost u pljevaljskoj gimnaziji gde je i upoznala supruga profesora Ignjatija Poderegina sa kojim je službovala kasnije u u Prokuplju i Kraljevu sve do 1941. godine i izbijanja rata. Profesor Ignjatije je streljan od okupatora u Kraljevu i Milka se sa ćerkama Jelenom Ljoljom i Nađom seli u Požarevac. Odbija da radi pod okupacijom i aktivno pomaže narodnooslobodilački pokret . Posle rata radi kao profesor književnosti u Beogradu do 1955. godine, kada se zbog slabog zdravstvenog stanja penzioniše.
Milka Bajić Poderegin napisala je samo jedan roman „SVITANJE“. Jedan, ali vredan. Vredan iz mnogo razloga i sa mnogo strana. Andrićevski tj veliki, koji pogotovo događajima 21. veka dobija na vrednosti, kada se humane i civilizacijske vrednosti svakim danom nalaze na meniju Velikog brata i njegovih životnih pravila i moći. „Svitanje“ je osvanulo u Beogradu avgusta 1987. godine, šesnest godina posle Milkine smrti, zahvaljujući njenim ćerkama Jeleni Ljolji i Nađi Podergin, kao i izdavača Yugoslavija – public iz Beograda. Tako je ova izuzetna knjiga, sa kojom još uvek nije u potpunosti upoznata naša čitalačka publika a i književni zvaničnici, došla u izloge knjižara van svih uobičajnih uzbudljivih i senzacionalističkih izdavačkih krugova. Tog vrelog leta u Beogradu, kako primeti jedan prevejani šmeker, „Svitanje“ je bio događaj, ali i sam ponovni dolazak dve blistave devojke Nađe – glumice i Ljolje profesora ruskog , na „beogradsku štraftu“ u Knez Mihajlovu, je nešto što je bila radost i događaj za pamćenje. Kao da se vratilo ono staro dobro vreme, nenadmašnog belog grada…
Možda je zbog svega toga izostala i prava književna i druga prezentacija Milkinog romana, sve do 13.12. 2012. kada je zahvaljijući Muzeju iz Prijepolja i g. Slavoljobu Pušici održana u Narodnom muzeju Beograda promocija trećeg izdanja „SVITANJA“ , obećanje našeg poznatog dramaturga Nebojše Bradića , da će ovo delo doći do pozorišnih dasaka i filmskog platna, što potvrđuje pisanje Marije Knežević, da ovo delo „svoje postojanje može nastaviti i u nekom drugom umjetničkom obliku , kao što se dogodilo sa Sremčevim romanima „Ivkova slava“ i „Zona Zamfirova“. Jer roman „Svitanje“ nije samo roman o Pljevljima, saga o dve porodice, već viđena u našoj i svetskoj literaturi, već pisanje koje danas poziva na prave humane vrednosti, životnu borbu koja mora biti u svima nama čak i onda kada su joj šanse gotovo nikakve. Najbolje nam to pokazuju likovi iz Milkinog romna Jelka, Janko, Savka, Tane, Đana…
Mnogo toga mogu u romanu „Svitanje“ naći čitaoci, ali i istoričari, hroničari, etno istražitelji i mnogi drugi.i kako to u „Ljetopisu“ Narodne Biblioteke „S. Samardžić“ (knjiga 1.) lepo i tačno napisa Marija Knežević:
– Svoju umjetničku valjanost ovo djelo duguje i nepatvorenom , živom i gipkom jeziku punom značenja. Jeѕik je ne samo sredstvo već i samo suština ovog romana.. Opisi prirode i enterijera obiluju opažanjima za koja više nećemo naći potporu ni u svijetu koji nas okružuje , niti u ambijentu upotrebnih predmeta našeg doba. Zato i kad nema umjetničku funkciju, jezik ovog djela predstavlja zahvalnu etnografsku građu.
Na stranicama Milkinog i našeg „Svitanja“ nalaze se između ostalog sve one moralne, duhovne, humane i druge velike ljudske vrednosti koje još uvek nisu porušile, ni tomahavke, ni demokratija, ni rodna i druga ravnopravnost, paradnog i drugog karaktera…I ono najglavnije u poruci romana, porodica, u kojoj ako se nađu JELKA, Savka, Đana, Pava, Milena…ostaće, pobediće. Jer kuća ne stoji na zemlji, nego na ženi !
Milka Bajić Podergin je zadnje godine života provela u Londonu okružena pažnjom ćerki i unučadi, gde je i umrla 08. marta 1971. godine. Po sopstvenoj želji sahranjena je kod majke Jelenke na pljevaljskom groblju manastira Sv. Trojice.
Milka Bajić Podergin, profesor (Pljevlja 1904 – London 1971) Verovala je u jedinstvo duše „ onako kako može postojati samo između žene i muža kada se vole „ kao i u onoj Očenaškom praštanju „ djete moje kaada toga nebi bilo, niko ni sa kim nebi mogao življeti“.
Jelenka Bajić ( u romanu Jelka Kojić) sa ćerkama s leva: MILKA ( udata za prof Ignjatija Poderegina), Natalija (udata za Sava Begovića upravnika pošte), Sofija ( udata za Mila Delevića sudiju), Georgina ( udata za Božu Martinovića ( sudiju) . Sede Jelenka i ćerka Angelina udata za protu Slobodana R. Šiljka , paroha ilinobrdskog u romanu pop Oštrić) Fotografija Srebrenke Ilić , nekadašnje uirednice TV Beograda i Georginine unuke. Hvala joj.
Ostavila nam „SVITANJE“ da u likovima romana pronađemo i sledimo sve one prave ljudske vrednosti, koje civilizaciju čine neuništivom, i koje dovode do novih SVITANJA ! Ali, podarila i lepotu i umeće svojim ćerkama Nadeždi Nađi i Jeleni Ljolji. Nađa je sredinom pedesetih godina prošlog veka igrala u više filmova engleske i nemačke produkcije pod pseudnimom NADJA REGIN.
Kuća na obali
https://sh.wikipedia.org/wiki/Kuća_na_obali
Kuća na obali (nem. Das Haus an der Küste) je jugoslavensko-austrijsko-zapadnonjemački igrani film snimljen u režiji Boška Kosanovića i premijerno prikazan 1954. godine, poznat kao prva značajnija poratna koprodukcija jugoslavenske sa zapadnim kinematografijama. Po žanru je drama čija je radnja smještena na istočnu obalu Jadrana prije Drugog svjetskog rata, te prikazuje kako majka (koju glumi Sybille Schmitz) želi kćer (koju tumači Nadja Regin) bogato udati za ljekara (koga glumi Rene Deltgen), ali sve to poremeti švercer (koga glumi Bert Sotlar) koji zavede obje žene. Snimanje filma se odvijalo u okolici Dubrovnika, te je bilo obilježeno brojnim problemima vezanim uz kreativen sporove režisera i glumaca, "problematične" ljubavne scene koje su bile na rubu tadašnjih cenzorskih standarda. Usprkos svega, film je dovršen zahvaljujući blagoslovu jugoslavenskog političara Cvijetina Mijatovića, te je s uspjehom prikazan u Zapadnoj Njemačkoj i Jugoslaviji, iako je u potonjoj imao uglavnom loše kritike. Kuća na obali je, danas, međutim, gotovo potpuno zaboravljen film te se u nekim njemačkim izvorima navodi da je izgubljen. Usprkos toga, Kosanović i Bosna Film su sljedećih godina nastavili suradnju sa zapadnonjemačkim i austrijskim filmskim kućama.
Bert Sotlar
https://sh.wikipedia.org/wiki/Bert_Sotlar
Bert Sotlar (* 4. februar 1921, Kočevje, † 10. jun 1992, Ljubljana) je bio slovenski kazališni i filmski glumac.
Rodio se kao četvrto od devetoro djece u rudarskoj porodici. Majka mu je bila kočevska Njemica.
Za svoj rad je primio sljedeće nagrade:
Zlatna arena, Pula (1957), za ulogu u filmu Ne okreći se, sine
Prešernova nagrada za filmsku ulogu 1974;
Priznanje Metoda Badjura, Celje (1984), za ulogu Primaša Tompe u Veselem gostivanju.
Nadja Regin
https://sh.wikipedia.org/wiki/Nadja_Regin
Nađa Regin (Niš, 2. 12. 1931) je jugoslovenska i srpska glumica iz Niša, najpoznatija po ulogama u britanskim filmovima i TV programima šezdesetih godina dvadesetog veka. Filmsku karijeru je započela u SFRJ pod imenom Nađa Poderegin, nakon čega je glumila u nekoliko filmova u Zapadnoj Nemačkoj, pre nego što se trajno nastanila u Velikoj Britaniji. Najpoznatije uloge su u dva filma iz serijala o Džejmsu Bonsu: Iz Rusije s ljubavlju, kao ljubavnica Keima Beja, i po maloj ulozi u filmu Goldfinger. Od TV serija glumila je u serijama Svetac (The Saint), Osvetnici (The Avengers) i Opasan čovek (The Danger Man).
Sybille Schmitz
https://sh.wikipedia.org/wiki/Sybille_Schmitz
http://www.encyclocine.com/index.html?menu=72608&film=50187
Das Haus an der Küste (1954)
https://www.imdb.com/title/tt0136237/mediaviewer/rm2025985280