Imati rođendan sredinom ljeta kad nema škole ni prijatelja,kad su svi negdje drugdje, nije ni malo zabavno. Nema najbližih prijatelja s kojima bi se veselilo i zabavljalo, za koje bi se obukla nova odjeća, napravila nova frizura…Lela je željela da njena proslava rođendana bude kao rođendani njenih prijateljica,s bezbroj zagrljaja, poklona, veselih uzvika, majkom i ocem u pozadini koji se blagonaklono smješkaju i odobravanjem sudjeluju u sretnim trenutcima njenog odrastanja.
Kolovoz je grijao,more se valjuškalo, a baka bila sretna što je kuća na uzvisini prepuna dječjih glasova. Majka je za Lelin rođendan poslala bezbroj šarenih ukosnica, kopči, trakica i suhe kolačiće, zapakirane u kartonske kutije od cipela, da ublaži svoj izostanak.
Da Lela može počastiti „ljetne“ prijatelje različitih uzrasta, djecu iz različitih gradova, kvartova i škola. Da na svoj rođendan ne bude usamljena.
To nije bilo to.
Nakon ispijenih sokova, preglasne muzike, pojedenih šarenih kolačića, sladoledne torte, ostajao je gorkasti okus proslavljenog rođendana.
Djeca su napuštala kameni dvor sa stoljetnom maslinom, koju je posadio njen pradjed , i pozivajući je da im se pridruži odlazila na kupanje. Tužno je gledala za njima i obećavala da će doći.
Tada je sama odlazila na uzvisinu i gledala u more. U daljini se nazirao brodić s bijelim jedrom,koji je obećavajući govorio da će majka uskoro doći i mahati joj bijelom maramom, posljednjim očevim darom. More je plesalo preplićući se u novim formama i Lela shvati da je svaki tren neke druge boje, nekog drugačijeg doživljaja. Maestral je ljuljuškao obojene morske ploče šaljući joj nježne zvukove.
Zatvorila je oči i vidjela oca kako joj pomaže uspeti se na vrtuljak,kako je bodri i obećava da će joj biti lijepo. Što se vrtuljak brže okretao i svijet oko nje ubrzavao, kad u gomili više nije mogla prepoznati očevo lice, naglo je otvarala oči i suočila se sa stvarnošću da joj nije poslao čestitku, ni nazvao, pitao za nju.
Da je zaboravio na njen rođendan!
More se uskomešalo,a maestral povukao.Toplina se polako penjala sve do obraza.
Valovi su se uzdizali, razbijali o stijenu na kojoj je sjedila i kapljicama škropili pletenice koje joj je baka s puno strpljivosti i mašte plela oko glave i umetala listove mirte poput vijenca. Htjela je da se osjeća kao kraljica.
Nije bila kraljica.
Žudila je za čvrstim očevim zagrljajem i nježnim majčinim pogledom. Onda je između dva oblačka ugledala Klarino lice. Smiješila joj se. Uzvratila je osmijeh. Samo je Klara, njena najbolja prijateljica, znala na trenutak izbrisati zabrinuti pogled premladog lica koje je govorilo o napuštenosti. Samoći. Suze su joj potekle. Nije htjela plakati. Ne, ne danas, nikako danas, možda sutra…..U nosnicama je prepoznala miris svog jastuka i okrenula glavu za krikom galeba u letu.
Sunce se probijalo između oblaka i obasjavalo uzvisinu na kojoj je sjedila. Osjenčalo uvalu. S obližnjih čempresa čuli su se čvrci. Pjevali su joj. Uzdigla je glavu i udahnula ljepotu sunčanog dana, ljuljuškanje mora, veseli koncert cvrčaka kojim su doprli do nje. Polako je ustala ,duboko udahnula i naklonila se.
Nije bila sama. Sva ljepota koja ju je okruživala bila je s njom. U njoj.
Tada je, na stijeni ,na svoj jedanaesti rođendan jedanaestog kolovoza, naučila da ljepota živi i da je svakome dostupna,ako oljušti slojeve koji ne dopuštaju prolaz purpurnoj svjetlosti da progovori.
Čula je gromoglasan smijeh i vidjela sva željena lica kako je nasmijavaju, kako joj pjevaju. I koliko je vole. Čvrsto je s obje ruke zagrlila svoje sićušno tijelo, obećavajući da će se davati .
Cupkajući, uputila se prašnjavim puteljkom,okruženim mirišljivim grmljem, kući.
Dobila je najljepši dar spoznajući sebe. Dar ljubavi da zavoli sebe, kako bi mogla dijeliti ljubav i veselje drugima.
Na tom puteljku, običnom, najobičnijem, izgubila je tugu.
Ostavila je daleko iza sebe…
Nije bila tužna ni nakon bakinog ispraćaja na svoj dvadesetprvi rođendan. Nije trebala zaključati kuću na morskoj uzvisini. Znala je da će njena djeca dolaziti svojoj baki na ljetovanja. Znala je da će i ona spoznavati životne cikluse, u kojima se veseli i plače, koji imaju svoje slijedove i svoje nizove. Ponekad su nizovi tamnih nijansi, a onda se pojavi sunce i, obasjavajući ih, izbriše svu tminu i tugu pretvarajući ih u obojene snove.
Ostvarljive snove, kojima sami utiremo putove. Putujemo.
Mnogo je lakše putovati s osmijehom u duši.