Ruke
U jednoj mi ruci Ševčenko,
u drugoj Dostojevski.
U prozoru je Sunce
već davno odmijenilo Mjesec,
a mi još sjedimo skupa.
No čim odložih knjige na policu,
Osjetih da moje ruke nisu više moje.
Ne prepoznajem ih.
Lijeva mi desnu
ni pogledat neće
jer se na njoj još svjetluca
Tarasova prašina.
Što vam je? – velim im.
Što se to s vama događa?
Zagrlite me. Hladno mi je.
Hajde, što čekate?
Zagrlite me!
Ili se sklopite u molitvu.
Ne zavlačite se samo u džepove.
Nenadana ljubav
Šiljeći olovku,
zagledah se
u prazan papir.
Gledam, a ne vidim
da mi njegova bjelina
upija krv.
Tek
kada toga
postadoh svjestan,
usnama pritisnuh ranu.
Osjetivši se
načas zaštićenim,
počeh se smiješiti.
I svojoj
maloj
boli.
I svojoj
izneneadnoj
velikoj
ljubavi.