Pod naslovom 'Ruke' objavljena je 1953. godine zbirka novela iz druge faze Ranka Marinkovida, a među njima i istoimena novela…….
Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke.
Mogu se stisnuti u šake, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu.
Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… rukama se može zadaviti!
Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile.
Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice.
(Ranko Marinković, Samotni život tvoj)
Ali između ruke željne rada i erotski provokativne (u platonskom smislu) bjeline papira, uvlači se svijest, mašta, talent, koji je miluju i maze, podmićuju je radošću rada, izvođenju sitnih črčkarija koje su njima potrebne, a ruku vesele. To je možda ono zadovoljstvo pčele koja gradi saće od pravilnih heksagonalnih alveola, a da sama ne zna čemu ta pravilnost. Ni ruka ne zna čemu čitkost tih znakova na papiru, ali ona zna što je „a“ i što je „b“ i da dolazi točka na „i“ i da valja prekrižiti „t“.
Po nekoj manijakalnoj pragmatici ona ima svoj osobni ritam i red. Jedna će ruka ispisati i najdulju riječ i tek onda pobadati točke i povući crtice gdje treba, a drugu ako prisilimo da isto tako radi sve će pobrkati, stati, narušiti red kao vojnik koji je u stupanju izgubio korak. Ruka ima svoje navike i kaprice kojima se ima pokoriti i najgenijalniji Gospodar. Vjerojatno je i „dokona“ ruka Gončarova protezala na ležaju maštovitu ljenčinu Oblomova, a strastvena ruka Dostojevskoga razdirala dušu Karamazova.
(…) Istina, izmislio je (duh) stroj za pisanje (koji je napravila ruka!) i tako sveo ruku na mehaničko micanje prstima, neku vrst treninga i reumatske rehabilitacije. Ponizio je ruku na udaraljku, na klepetaljku za plašenje ptica. Ne samo da od ruke traži tek pokornu „udarničku“ službu (dovitljivih i radoznalih!) prstiju (vrlo
često samo dva upregnuta kažiprsta), već joj sasvim uskraćuje kompetentnost u poslu koji radi, posebno onu stvaralačku radost djelovanja i osjećaj dostojanstva u trojstvu ljudskih moći kojima smo se (barem donekle) oteli „programiranom“ redu Prirode – Umom, Govorom i Rukom.
Nastojim shvatiti kako pisac koji piše prstima, koji daktilografira (daktylografikós) uspijeva izdvojiti svoju fragilnu i vrlo često tihu, čak i nijemu sliku mašte ili sasvim intimnu, tjeskobnu, bezvoljnu, bolećivu refleksiju, od agresivnog i bučnog tak-takanja? (…) Zamislimo Tina kako prstima udara po slovima (sve kada bi to i znao) da bi napisao jedinstvenu kvartinu:
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.
(…) Ruka ne samo da zna pisati, ona zna i čitati (Brailleovo pismo!) i kada bi mogla govoriti, ona bi to i glasom pokazala. Ona zna ukazati, pokazati, iskazati (poštovanje); bagatelizirati, ismijati, uvrijediti, odbaciti, uzvisiti i poniziti; upozoriti, pozdraviti, odzdraviti, pozvati, potjerati, prijetiti, pohvaliti, čestitati; čistiti……
Ruke služe za univerzalnu komunikaciju sa svime što postoji. S ljudima. Životinjama. Biljkama. Pa čak i stvarima. Energija dodira još dugo blagoslivlja (ili proklinje) ono što su jednom nečije ruke dotaknule.
Priče se pričaju rukama. Samo one mogu ispričati skrivene detalje koji bi se u riječima izgubili ili se učinili nevažnima. Samo ćete pogledom na ruke otkriti ljubav. Ili ravnodušnost. Ne na licu. To «piše» na rukama.
Ruke sade. Njeguju. Beru. I hrane. Ruke liječe. Previjaju rane. Iscjeljuju one tjelesne, ali i rane duše, jer ona je najviše i najjače povezana upravo s rukama.
Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije. Pogledajte svoje ruke. Pratite kako se ponašaju u situacijama kada imate osjećaj da Vi niste Vi, da ste netko drugi tko je bolji od Vas, ili -- lošiji. Vaše će ruke uvijek ostati dosljedne sebi. I Vama. Ma što Vi pokušavali biti, one će uvijek ostati iste, i jednostavne. I ma koliko ih natjerali da budu ljute, ili bijesne, one će uvijek sa zadrškom obavljati «posao», kao nedovoljno plaćen radnik, nemotiviran u služenju svog tvrdoglavog i nemilosrdnog gospodara. A u trenucima mira Vaše će vam ruke reći tko ste doista.
Vjerovali ili ne, rukama se može zagrliti cijeli svijet.
I planeta Zemlja stane samo u jedan jedini dlan .
… u noveli „Ruke“ pratimo kratku šetnju Osobe i dijalog odnosno kretnje njegovih ruku. Novela počinje piščevim zapaženjem, očito osobe pred njim,koja ruke drži na leđima, lijevu položenu u desnu. Da se radi o rukama, shvatljivo je iz opisa načina na koji ih osoba drži položene iznad stražnjice, mada u prvi tren, čitajući početak: “ Gledao sam ih pred sobom...“ čitatelj može pomisliti da je riječ o dvije ženske osobe, od kojih je jedna nježnija i traži zaštitu druge, snažnije i spretnije.
Koristeći intertekstualnost, pratimo dijalog Lijeve i Desne, koji je u početku tek
blago podbadanje i nadmetanje, koja je od njih spretnija i sposobnija.
Pisac postupno nijansira sve veću razliku među njima.
Lijeva ruka je znatno osjećajnija, nježnija i bolja od Desne koja je opora, čak i zla, spremna Njemu čak i žile prerezati, jer je tako shvatila ono to je Njegov jezik izgovorio, a ona drži da poznaje njegove želje. Lijeva zamjera Desnoj i lažno tapšanje po ramenu, pružanje ruke neprijateljskoj diplomaciji, nošenje na rukavu 'kukastog križa', strjelica i bombi,…. spremnost da ubije……
Plemenitost Lijeve očituje se u očekivanju da će Desna bar zadrhtati kada potpisuje smrtne osude…..
Upravo ovaj dio njihova dijaloga otkriva Marinkovićevo priklanjanje 'ljevici' te,
kao antifašist, osuđuje postupke 'desnice'. Tu se isčitava vrijeme 2. Svjetskog rata, koje je pisac proveo u izbjegličkim logorima, a kroz Lijevu progovara stid
što je kao ruka u svemu tome sudjelovala. Desna pak drži da je samo vršila
svoju dužnost i branila Čast. Time dolazi do izražaja piščev stav da je život samo
iluzija, a čovjek tek 'glumac' koji ne odlučuje o svojoj sudbini.
U incidentu na kraju novele, kada plemenita i nježna Lijeva priskače u pomoć Desnoj, u udaranju dječakova Oca i kada, na kraju tučnjave ustaju, ostavljajući krvave tragove na pločniku,odlaze bez osvrtanja, Marinković simbolički označava vječiti i nerazrješivi ljudski konflikt između dobra i zla.
Tragika ljudskog bića ogleda se u tome što nema apsolutnog dobra i
apsolutnog zla. Ironija je, da je tako malo potrebno da zlo izbije na površinu…….
Ranko Marinković: Ruke
("Svjetlost", Sarajevo 1964; str. 5-187)
SAMOTNI ŽIVOT TVOJ
http://www.borut.com/library/texts/marinkovic/ruke/