S George-om Stanciu
Susret....
Kronološki navoditi podatke osobe s kojom sam imao čast i zadovoljstvo provesti ugodan razgovor u restoranu Hrvatskog Narodnog Kazališta u Zagrebu( tom mjestu osobita ugodjaja u kojemu se jedino možete susresti s Otellom,Dezdemonom,Aidom,Toscom,Radamesom,Pinkertonom.....Glembajevima......), smetalo bi snazi osobe, a to je - George Stanciu.
Glumac,model izgledom i stasom, a po rođenju, dušom i tijelom posvećen baletu, plesnom izrazu i umjetnosti sugestivne snage pokreta kao osobitog tkanja neverbalne komunikacije u ritmovima ,dinamici i tempu glazbe...
George Stanciu je skromnošću predodređen za vođu, u svakom hobiju koji pretvara u posao, jasno daje do znanja koliko je truda uloženo u stvaranje scensko-umjetničke baletne karijere koja je začeta na audiciji za Kijevsku školu baleta, na kojoj je konkuriralo tri tisuće polaznika od kojih je primljeno svega devetero, među kojima je i naš sugovornik, današnji prvak Baleta Hrvatskog Narodnog Kazališta u Zagrebu.
Kako je svojom čvrstoćom uma u Kijevu sebe izdigao iznad ostalih, po završetku studija ponuđena mu je stipendija za postdiplomski studij u programu njemačkog Baleta, koju je otklonio i 1999., u listopadu, dolazi u zagrebački HNK željan rada, stvaranja, osmišljavanja novih projekata u Baletu, koji, kako sam kaže, ne želi da budu završena priča, dodaje dozu mističnosti i mogućnost nadgradnje postojećih djela i onoga što stvara.
Ideje koje ga vode, nose i zanose, su poveznice kroz suradnju s dramskom Akademijom iz koje dolaze nove struje misli, nadahnuća za stvaralački duh.
U svojoj tridesetprvoj godini života, pun iskustava i suradnje sa svjetski poznatim umjetnicima, koreografima što mu je i otac, prednost daje iskustvu unatoč fizičkoj spremi koju održava kontinuiranim vježbanjem različitih sportova koji mu nadgrađuju tijelo i ojačavaju disciplinu uma Skromnost - koja mu je vrlina, bez imalo prikrivenosti nudi sugovorniku punoću svojega duha koji je ugradio i u baletno djelo Carmen, svoj umjetničko-ekspresivni projekt, koji priprema prema standardima koje razvija s mističnim krajem, koji dozvoljava da priča i vizija o Carmen bude nadgrađena, osobita, jedinstveno jedincata..
Georgie Stanciu nema želju za odlaskom iz, sada mu matične umjetničke kuće, kako i sam kaže, radi svoje obitelji, do koje drži jednakom punoćom svoje duše koliko i do baleta koji mu ispunjava život i kojim se misli, i nakon aktivne plesačke karijere, baviti kao koreograf.
Ljubitelj modernog filma, posebice filmova Quentin Tarantina, u filmu i baletu nije poklonik happy end-a,već voli istraživačke staze dramaturških oštrica,opasnih bridova i uzbudljivih obrata kao rješenja situacija u slogu scensko-umjetničke priče.
Interesantan mu je moderan ples, ali je klasičan balet temelj njegovog stvaranja i razmišljanja, čvrsta i pouzdana podloga za smione kreacije i modulacije, stilizirane scensko-umjetničke vizije čistoga poetskoga sloga u veličini i sugestivnosti plesno- izvedbene ekspresije
George Stanciu je ličnost snage, vizije izvedbeno-tehničke ljepote koja se osobito i izdvojeno spoznaje u dinamici scenskoga zbivanja bez obzira da li je George u grupi plesača, ili je izdvojen kao nositelj protagonističkoga „stijega“ u poetsko-scenskom slogu priče i dogadjanja.