Autor: Nada Far
Datum objave: 20.08.2017
Share


SAMOĆA

Bio je to čovjek koji je sam sjedio na klupi i hranio golubove.

Vukući tešku torbetinu s tržnice,morala je odahnuti,zaustaviti se na malenom trgu.Okretala se za klupom u hladu platane.Na jednoj je klupi  spavao čovjek ispružen cijelom dužinom,a ostale klupe bile su zauzete.Skoro je odustala, kad je čula da ju netko doziva.Bio je to čovjek koji je sam sjedio na  klupi i hranio golubove.Stidljivo je prišla klupi odlažući pretežak teret.Uhvatila se kako je oblijeva stid.Stidila se što je snaga napušta,što  oduzima privatnost i remeti mir nekom tko je zauzeo klupu,što je užareni zrak prizemljuje.U trenutku je spoznala da se prebrzo pridružila koloni onemoćalih.Upozorenje je bilo čulno.

Teško je disala od te spoznaje.

Čovjek je tiho razgovarao s golubovima koji su se u borbi za zalogaj posve približili njegovim nogama.Istresajući posljednje mrvice iz vrećice svečano je  obavio:“Dečki, gotovo je za danas!Nema više!Budite zahvalni na darovanom!“

Smiješio se tihim osmijehom golubici, koja je prhnula tik do njegovog štapa.

„Što je, zakasnila si draga moja, ne može se sjediti na dvije stolice!Gledao sam te kako se slastiš pecivom dječaka u mornarskom odijelu i čuvao za te komadiće kruha,dozivao te, ali ti se nisi obazirala…E pa sada nema, nema više…A da, tako ti je to negdje dobiješ,a negdje izgubiš.To  je život, i ako ga ne naučiš prihvaćati, izgubit ćeš se.“

„Jel' Vam vruće?“nastavio je razgovor, ovaj put se njoj obraćajući .Klimnula je glavom, ne želeći se upuštati u razgovor.

„Pa gdje Vam je  suprug ili barem prijatelj da pomogne?“

Gledala ga je, razmišljajući da li da ode.Brzo i bezbolno.Osjetio je njenu dilemu i brzo se ispričao.Činio je to prostodušno i iskren, kao dijete.Na tren je odahnula, misleći da je neće daviti svojim problemima, boleštinama i potrebama.

„Suprug je preminuo, a sve ostale sam rastjerala!“rekla je tiho.

“Oooo, pa  kako to?Muškarce ne treba tjerati, ionako prečesto odlaze, a vrijeme svima ide…“

„Kad je suprug otišao,ostala sam s troje male djece.Nitko se nije ponudio da mi priskoči,da mi pomogne.Posrtala sam,a kad sam sve odradila,stajali su u redovima da mi se dodvore.Sve sam ih razjurila.Kad sam se mučila i kad je zaista bilo neizdržljivo,pustili su da vide hoću li se izvući, jesam li dovoljno odlučna i snažna,a onda mi se htjeli na bolna leđa nabaciti.E neće ići!“

Klimao je glavom, i mrmljajući sućutno.

„A eto vidite i ja sam sam.Imao sam dvije žene.Jedna je poginula u saobraćajnoj nesreći, a druga se razboljela i umrla.Sada se družim i razgovaram s golubovima.Nigdje čovjeka.Svi bezglavo jure kao da će nekud zakasniti.Prijatelja nemam jer sam trideset godina radio u Njemačkoj,a djeca su prezaposlena.“Osjetila je da je vrijeme da ode.Nije htjela da joj bude žao što je ostala.Kad se pokrenula ,prteći torbu na rame,čovjek je zavapio:“Zar već idete?Imam prijedlog za Vas…Zastala je misleći;'O ne opet!'

Prije nego je uspjela podići torbu čovjek je izrecitirao,ono što nije htjela čuti:“Imam prijedlog za Vas;biste li mi htjeli biti družica?“

Gledala ga je izbezumljeno.

„Vi se šalite!?“uspjela je izgovoriti.

„Ne!Ne šalim!“ vikao je za njom.

Požalila je što je sjela na klupu, na kojoj je netko sjedio.Smogla snagu i vratila se. Imala je  hrabrosti, ali  ne i smisao izgovarajući:“Mislila sam da ste usamljen čovjek i bila pristojna odgovarajući na Vaša pitanja, suosjećajući Vašu samoću i to je sve.Onda ste si uzeli za pravo da mi bez pitanja u ruke gurnete svoje potrebe.Nije čudno da ste sami…Razlika između samoće i usamljenosti  je ogromna!“Gledao ju je ne shvaćajući što mu govori.Požalila je što je mislila da mu treba reći ono što ga ide.Ionako nije razumio.Mnogi se ni na kraju puta ne pitaju u čemu je smisao, već  gledaju  isključivo svoje potrebe, uvjereni da su stvoreni da se netko, bilo tko,za njih brine.

„Ne bi Vam ništa nedostajalo,“ zavapio je gledajući u njena leđa.

Osvrnula se i vidjela njegovo razočarano lice.

„Meni ništa  ne nedostaje.Svoje dileme i razmišljanja napišem i tako nikog ne opterećujem,ne davim i ne mučim.Ne tražim žrtvu za slušanje, a ni za brigu,“ govorila je odlazeći.

Mnogo je puta nepotrebno brinuti što ako,jer se u  neizvjesnim i teškim trenutcima kod osoba koje su se tijekom življenja neplanski i bespoštedno davale, pojavi biće koja ima želju pomoći potrebitom, darovati mu svoje vrijeme i snagu.

Kad bi to na vrijeme osvijestili,ne bi trebali brinuti.

71
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.