Satenske cipele

„Pogledaj kako se sjaje,“šapnula mi je Alma između dva takta.

„Tko?“

„Pa cipele, satenske cipele!“

Pogledala sam u njene oči boje meda i vidjela kako  iskre . Schubert me je odvlačio u prostranstva osmijehom razumijevanja,u nešto drugo u što  sam se dobrovoljno prepuštala znajući da je nebesko . Čvrsto sam ga  se držala,poput malenog djeteta koje prohoda držeći igračku u ruci misleći kako ga ona podupire.Nitko i ništa nije moglo prekinuti naš odnos.

Ni satenske cipele.

Alma je bila mala, grlena, riđokosa vragolanka.Kad je se nije vidjelo,čulo se.Uvijek je bila prisutna.Okretna, brza na jeziku,širokog osmijeha i srca.Znala je od krpa napraviti lutku, kakvu ni jedna od nas nije imala.Znala je od trava s livade po kojoj smo brale prvo proljetno cvijeće napraviti obrok, znala je od starog ,očevog ogrtača sašiti suknju .Znala je sve, što mi djevojčice iz ulice ili razreda nismo znale.

Onda joj je iznenada preminula majka.Nestalo je vragolanskog osmijeha, a mi nismo razumjele…Kad smo je dozivale da se ide s nama prošetati, nije imala vremena.

Razmišljala sam kako je bila  nevidljivom rukom vođena i pripremana na sve što ju je sustizalo.Sama si je sašila maturalnu haljinu od majčine vjenčanice.Da bi ju vratio u mladost, otac ju je razveselio  bijelim satenskim cipelama.Kad mi je pokucala na vrata sva je blistala u čipkastoj bjelini i satenskim cipelama.Počelo je kišiti, a  ona   snuždena odlazila do prozora pogledavajući u nebo i  cipele.

„Odvest ću ih, da ne pokisnu!“čula sam oca kako viče iz hodnika.Almino lice se ozarilo.Oči su joj svjetlucale u polumraku sobe.Osjećala sam koliko joj je važno da se toliko željene cipele ne smoče.

Upoznala ga je na stubištu fakulteta,kad je došao po sestru.

Sve se odvijalo prebrzo i ljubav i trudnoća i vjenčanje.Izmjenjivala su se lica i naličja  slika, sa svim onim sitnim tajnama male, crvenokose vragolanke iz ulice.Kad vjerujemo u stvarnost uvijek ju nešto poljulja, dovodeći nas pred gotov čin,da je stvarnost s druge strane,drugačija…

Ništa joj nije bilo teško.S dječačićem je dolazila na predavanja,uz kuhanje učila, dok smo joj se mi samo obične studentice, divile.Diplomirala je i sutradan otputovala  u Češku,za suprugom čija je firma tamo odrađivala ugovorene poslove.Gledale smo je, kako na jednoj ruci drži dječačića, a drugom nam maše.

I znale da će se i tamo snaći.

Pisala nam je pisma ispunjena čežnjom za našom ulicom, za procvalom trešnjom koja je obećavala sočane plodove.Vidjela sam ju kako se spretno uspinje na stablo, kako se smije i vješa trešnje o uha, kao da su naušnice i osjećala čežnju za njom, za vremenom koje je prohujalo, a da nismo ni trepnule.Sve što je u lijepom gibanju, prebrzo prođe.Samo teška gibanja urezuju  tragove, kao da se prijete da nikad neće proći.Svejedno prođu ostavljajući ožiljke. Često se s njima  godinama  hrvamo i borimo.

Iznenada je stigla s ljetnim žegama.Grlila sam ju osjećajući kako joj plećke probijaju svijetlo žutu popelinsku haljinu.Velika bijela torba i cipele s mature,koje je čuvala kao oko u glavi i nosila ih samo u iznimnim prigodama, bili su jedini svjedoci prošlih vremena.Kosu je stisnula u rep i poput curetka između rečenica trčkarala za sinom.

Sjele smo ispod trešnje.

Pogledala sam ju u oči.

Nisam ih vidjela.

Vidjela sam tamne podočnjake.

Šutke smo se razumjele.

Sve što je iz naših kutova gledanja izgledalo lepršavo i posve lako,ostavljalo je  nijeme tragove.Vesna me upozorila na njenu mršavost, iscrpljenost…Smiješila sam se misleći kako pretjeruje.Mladost je to i snaga  mladosti, uvjeravala sam se odmahujući glavom.

Toplinu su zamijenili mrazovi.Sve smo se manje viđale.Koji put bi joj mahnula kad smo se susretale u prolazu, koji se toliko sužavao, da je prestao biti prolaz.Onda je jedno večer nazvala.Čuvala sam joj usnulo dijete, kad je odjurila u bolnicu.Otac je polako odlazio.

Kad se sve stišalo, shvatila sam da Darko nije došao.Znala sam da se nešto događa.

Nisam pitala.

Gledala sam je kako s djetetom rano ujutro, dok se još nije naslućivao dan, odlazi na posao.Imala sam osjećaj da se stidi reći mi pravo stanje.Da je navukla masku i  u tišini igra svoju ulogu.Osjećala sam kako ju u dugim, hladnim zimskim noćima skida, gledajući se u ogledalo i tražeći poveznicu sa  sobom.Jednom je odsutna s uzdahom promrmljala kako se ljubav i zajednički život strpljivo gradi.

Gledala sam u snježno jutro, kad su ralice čistile našu ulicu gurajući nanose snijega na dvorišna vrata i osjećala nemir.Kao da nam sva ta nevina snježna bjelina ne dopušta izlazak iz  uspavanih života i svjetova. Kao da nas želi  doživotno zadržati, bez mogućnosti izlaska u novi svijet.Shvaćala sam da nismo stvoreni da život provedemo  u zavjetrini  sigurne luke.Da smo stvoreni da se otisnemo, bez obzira je li more mirno ili uzburkano.Nekome je proljeće poziv na buđenje, a meni je bila zima. Uvijek sam birala teže putove.Gledajući kroz zamagljen prozor okovan snježnim nanosom  osjećala sam da znam put.

Pravi put.

Smiješila sam se tom otkriću,a onda mi je doletjela misao :“Znati pravi put nije isto što i ići pravim putom.“Svejedno sam se otisnula.Trebalo je zgrabiti trenutak spoznaje oslobođen straha od neuspjeha i otisnuti se. Bez prevelikih analiza.Sa spoznajom da to mogu.

Nakon mnogih prohujalih  zima, vratila sam se u našu ulicu.

Alma me je grlila, a ja sam preko njenog ramena gledala u stasitog mladića.Smješio se njenim osmijehom. Lišće  stare trešnje magično je treperilo pokazujući lica i naličja mojih iluzija i stvarnog življenja. Sve sam više shvaćala da nema stvarnosti u koju sam vjerovala, kao što nema ni iluzija kojima sam uljepšavala preživljavanje. Da se sve isprepliće gutajući  vrijeme…

Bližila se maturalna večera njenog sina.Jedva je skrpala novac za odijelo, košulju…kravatu, da u zrelost uđe kao mladi gospodine, koji će potvrditi kako su svi napori i borbe imali smisao.

Za zajednički ples sa sinom poklonila sam joj satenske cipele.Vidjela sam joj u očima kako se u satenskim cipelama vraća u našu maturalnu večer  i bila zahvalna što  mi je potvrdila da  medalja ima dvije sjajne strane.