Propitivanja i traženja drugih mišljenja, ublažuju nemir i sumnje.Koji put pomognu,a koji put odmognu.Više ljudi, više zna; stara je izreka koja uvijek ne pali,ili pali na neprihvatljiv način.
Svatko od nas u tijeku života doživi 'žutu minutu' u kojoj mu se dogode ružne stvari, u kojoj posrne i učini nešto neoprostivo,grubo i pogrešno.
Zgriješimo prema drugima i sebi.
Nižu se pitanja i potpitanja i raščlanjivanja okolnosti učinjenog.Traže se brza instant rješenja, dok u istini nema prečaca.Koji put pomislimo kako smo mogli pogriješiti, okrznuti se o postavljene norme ponašanja,da bi u predugoj noćnoj tami spoznali kako svi griješe.Postavljamo pitanja zašto nam se tako nešto moralo dogoditi.Često dobijemo odgovor da je tako trebalo biti.Duša nam se buni i suprotstavlja takvom odgovoru,a zapostavljamo činjenicu da smo dovedeni na put na kojem smo prisiljeni snažnije susresti se i suočiti sa sobom.Postavljeni pred vlastiti sud, koji je mnogo puta snažniji od javnog mnijenja,a vodi nas u promjene.
Uči životu.
Tek tada smo suočeni s iluzijom magične dobrote, u koju svim srcem vjerujemo. Ma koliko se opirali, spoznamo da smo bačeni u arenu, pa tko preživi….Koji put se ljutimo što smo bili zavedeni od laskavog ega, što podrazumijeva da se trgnemo i da nešto u sebi slomimo i napravimo mjesta.
Da postanemo zreliji i iskusniji.
Kad to nismo u stanju,dogode se potezi koje nikad ne bi povukli.Nema sakrivanja,ni bježanja.Što moramo proći, proći ćemo;milom ili silom.Što moramo naučiti, naučit ćemo na lakši ili na teži način.
Ana je žena koja je na svom putu uzdizala glavu iznad vode.Ma koliko bilo teško,vjerovala je da će sutra biti bolje,da će kiša prestati, da će se razvedriti…Suočena s činjenicom da nesreća nikad ne dolazi sama, ni da se stvari ne dogode onda kad to želimo, već onda kad sazriju okolnosti i vrijeme, plivala je dalje.Uzdignute glave u borbi ostavljene, bolesne žene jedini smisao bio joj je odgoj i školovanje sina.Sebe je i svoju bolest stavila u pozadinu određujući prioritete.
I tako preživjela.
Ona i Dado izgledali su zadovoljno.Svatko u svojoj samoći i otuđenosti pronašao je otvoreni prozorčić s kojeg su se u mnoštvu sličnih ljudi susreli.Idilu kojoj se kao ljudi u 'ozbiljnim godinama' nisu nadali, potpirivali su prijatelji bespoštedno dijeleći savjete.Koji put su to bili veseli i šarmantni savjeti,a koji put opterećeni zavišću.
Zašto baš oni, a ne mi, a ne ja?!
Odgovori nisu stizali dok su sve češće bježali na ustaljene ,utabane staze svojih otuđenih života.S poznatim ne mogu pogriješiti,a ovo je nešto novo, drugačije i rizično.Predhodne povrede nisu u potpunosti zacijelile,pa čemu se ponovno izlagati,čemu ulaziti u nove rizike?!
Ona vrijedna i usprkos bolesti radišna, a on zdrav i statičan.Sve je očekivao misleći da je dovoljno to što je zgodan do nezgodnosti,da Ana može biti sretna što je s njom…Davao je mrvice,naglašavajući i opisujući se kao dobar čovjek.U njenom se pogledu ocrtavao očaj i bijeg.Razum je govorio da pobjegne,a titrave emocije je odvraćale.Leptirići su je salijetali u ključnim trenutcima i odmicali od stvarnosti i istine.Treba li joj toliko napaćenoj istina?Znala sam da joj ne smijem davati savjete.Ma koliko je razumjela, ma koliko bila uvjerena da je iskrena, uvijek u pozadini ostane komadić neizrečenog.Najnezahvalnije je dijeliti savjete i zametnuti bitan djelić nečijih osjećaja, neizživljenih želja i strahova.
Pokušala sam na drugoj strani.Znala sam da neće biti povrijeđen, a postojala je mogućnost da priču pogleda iz drugog kuta.Savjetovala sam ga da utiša bahatost, da će doći trenutci u kojima će mu Ana biti zvijezda vodilja.Ona je dobra žena, koja će ga podržavati, na koju će se uvijek moći osloniti.Nije me slušao jer nije emotivno odrastao, ni sazrio.
Niti će.
Mislio je da ima vremena za sve žene svijeta,da će i dalje poput dječačića skakutati i oduševljavati se romantičnim zalascima sunca,uzburkanim morskim valovima i mjesečevim mijenama, pokazujući novoj ženi ono što nije stvorio,niti je njegovo, što može i bez njega vidjeti i doživjeti.
Palakala je vukući me za rukav.Popustila sam i rekla joj da ne brza i ne zatvara prozorčić, kad mi je oštro odgovorila:“Bili smo nerazdvojni.Upoznala sam ga i shvatila da me svakodnevno sa šarmom uvodi u stres,a to je loše za moje zdravlje.Umorna sam.Slomit će me.Moram pobjeći prije no što se to dogodi!“
Pobjegla je i bila tužna.
Vjerovala sam da će tuga s vremenom jenjavati.Korila sam se što sam je pokušavala odvratiti od nauma.Lupam se po prstima shvaćajući da je za sebe uradila najbolje što je mogla.Naučila sam da ne smijem davati savjete, ma koliko vjerovala da su ispravni i dobonamjerni.