Uliks
Fehmiu: Sebičluk je naš najveći problem
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/401107/Uliks-Fehmiu-Sebicluk-je-nas-najveci-problem
Iako sa svojom suprugom, glumicom Snežanom Bogdanović već
dvadesetak godina živi u Americi, Uliks Fehmiu kaže da nema osećaj da je otišao
jer često dolazi u Beograd, a “svet se
smanjio” pa Njujork više nije toliko daleko. Sa čuvenim glumcem razgovarali smo
na juče završenom Sarajevo
film festivalu, gde je bio član žirija.
Kako vam mi ovde na Balkanu delujemo kada dođete iz jednog
kosmopolitskog grada kakav je Njujork?
- Isto kao vama kada otputujete negde na duže
pa se vratite. Prosto vidite stvari jasnije, i lepe i ružne. Slika je čistija i
oštrija. Kada ste unutra, ne možete realno da sagledate svoje okruženje jer ste
suviše blizu.
Šta
konkretno vidite?
Vidim da je sebičluk i agresivnost u gledanju
samo sopstvenog interesa užasan problem našeg društva. Ne znam koliko još
vremena treba da prođe pa da počnemo da vodimo računa jedni o drugima. A i
pitanje je odakle to treba da dođe. Da li odozgo, od ljudi koji su na vlasti,
ili od nas samih. Sve dok budemo mislili da neko drugi za nas treba nešto da
uradi, to se desiti neće. Mi, mali ljudi moramo da shvatimo da smo mi u stvari
važni i da smo mnogo važniji nego oni gore. Onog trenutka kada budemo shvatili
da imamo moć, stvari će početi da se menjaju nabolje.
Utisak je da se stvorilo strašno beznađe u
narodu jer, kažu, da sa svakim izborima na vlast dolaze sve gori i gori…
- Ne znam da li su jedni bolji ili gori od
drugih, reč je o tome šta su uradili dok su bili tu gde jesu. Ne bih se
bavio njima, oni me apsolutno ne zanimaju. Radi se o tome šta svako od nas kao individua može da promeni u svom
mikrokosmosu. Znam da je ta pozicija u startu beskrajno nepravedna, ali to ne
znači da smemo da prestanemo da pokušavamo. Jer, onog trenutka kad prestanemo
da pokušavamo, mi smo se u stvari predali i tada je mnogo lakše da sa nama radi
šta god ko hoće. Nije lako, ali nije ni nemoguće. Moraš da radiš na sebi, da
budeš bolji, da bi mogao da zahtevaš od drugih da i oni budu drugačiji.
Šta ste
vi uradili da biste bili bolji?
- Ja to
pokušavam da radim svaki dan, što ne znači da sam u tome uspešan (smeh). Ali
trudim se, nikada ne uzimam stvari zdravo za gotovo. Odavno sam naučio lekciju
da ne verujem u ono što piše u novinama. Prosto, istinu tražim između redova,
iz deset različitih novina, dvadeset televizija i radio-stanica… Živimo u
vremenu kada su vesti ili komercijalizovane ili pod uticajem raznih interesnih
ili političkih grupa. Informacije nikada nisu bile dostupnije, ali nikada nije
bilo teže doći do istine.
Dobijate
li pozive da igrate u domaćim filmovima u onoj meri u kojoj biste to želeli?
- Mislim da nijedan glumac ne dobija ponude u
meri u kojoj bi želeo. Ali godine moje ozbiljne pauze, godine Snežanine i moje
tišine, kada nas niko nije zvao da igramo, danas su prošlo vreme. Nas više ne
zanima da čekamo hoće li nas neko pozvati ili ne. Oboje imamo dovoljno iskustva
i potrebu da radimo, a iz toga se rađaju projekti koje mi sami isproduciramo, u
pozorištu ili na filmu. U ovom trenutku imamo pet projekata u različitim fazama
razvoja. U Americi postoji ozbiljna mogućnost da se od filma koji je uspešan
zaradi novac. Kod nas je to gotovo nemoguće. Ako se zaradi novac na filmu to je
ravno čudu!
Znači li to da kinematografija u Srbiji
opstaje zahvaljujući grupi entuzijasta?
- Bilo
bi dobro da ti entuzijasti funkcionišu kao jedno. Unutar tih naših filmskih
entuzijasta postoji 500 miliona mikrointeresnih grupa i svaka vuče samo na
svoju stranu i gleda samo svoj trenutni projekat. Veoma je malo onih koji se
ozbiljno bave pokušajem uspostavljanja dobrog sistema za srpsku
kinematografiju.