Siniša Hapač,bariton
Prvak Opere HNK
Zagreb
Gospodine Hapač,hvala Vam na
pažnji usmjerenoj čitateljima e-portala EHO u nama i oko nas,izraženoj ovim
razgovorom uz neposredan povod.- Nagradu hrvatskoga glumišta,2011. koja Vam je
pripala za kreaciju Mazepe u istoimenoj operi P.I.Čajkovskog na sceni
zagrebačke Opere.
Ta kreacija Vam je prošle
godine donijela i Nagradu Vladimir Ruždjak,što je nedvojbeno sastavnicom Vašega
ponosa i poticajem za novi val kreativnih uzleta.
Možete li se ,najprije, složiti
s tvrdnjom da su nagrade „ugodna staništa“na putu dinamičnoga kretanja i
stvaranja, u području umjetnosti kojoj pripadate,opernoj sceni, kao poligonu
najsloženije glazbeno-umjetničke vrste, opere..?
O.Drago mi je da ste nagradi
dali dimenziju ugodnog staništa, s obzirom na to da osobno život kao i moj
umjetnički rad doživljavam kao jedno putovanje koje nikad ne prestaje,
putovanje iz dimenzije u dimenziju, otvarajući nove mogućnosti stvaranja, hvatanja
u koštac s novim izazovima i
prihvaćanja okolnosti, i ljudi bez kojih taj put ne bi imao smisla. Na
pojedinim stanicama uđu neki novi putnici, doživite neku ugodnu situaciju koja
Vam prirasta za srce, situacije kroz koje učite i rastete te razmišljate o
njima za vrijeme cijelog putovanja. Na sličan način doživljavam i ove dvije
spomenute nagrade koje su izuzetno ugodne ali ne i nužne,potvrđujući mi da
putujem u dobrom smjeru. Posebno me veseli i čini poniznijim činjenica koju sam
spoznao u završnoj fazi pripreme Mazepe, da sam se pridružio tek nekolicini
umjetnika iz cijelog svijeta koji interpretiraju ovu složenu i pjevački zahtjevnu ulogu.
Kada ste u sebi prepoznali
poticaj da sustavno pripremite svoj glas za umjetničku stvaralačku stazu,
osobito za operu?
O.Dakle, u mojoj obitelji se
oduvijek pjevalo, sviralo, radile se lutkarske predstave. Okupili bi djecu iz
ulice, zajedno s braćom podjelili bi uloge i napravili predstavu za susjedstvo
i na taj način zarađivali za sladoled. Moji roditelji sviraju po jedan instrument
i lijepo pjevaju. Slušala se opera kod kuće, ali kao dijete nisam bio nešto
posebno zainteresiran za operu,sve do
dana kada se listajući po arhivi moga djeda, po njegovim pismima,
prijevodima o pjevanju, fotografijama, izvatcima iz novina i programa s
predstava, moje razmišljanje počelo mijenjati. Tada, oko moje osamnaeste
godine, prvi put sam pomislio kako bi to izgledalo kada bih stao na scenu,
zapjevao, bio operni pjevač. Nisam ni čuo dobro vlastite misli, a već sam nekom
tajanstvenom silom upao u proces, u vlak kojim i danas putujem.
Kao „uglazbljena drama“ opera
počiva na potrebi sustavnoga proučavanja glume, glumačke umjetnosti,
psihologije, u ime reljefa u profiliranju likova koji će i scenskim izrazom i njegovanom“psihologijom glazbene
fraze“ u vokalnoj ekspresiji, ostvarivati potpunost svakoga scenskog projekta i
Vas koji u njemu sudjelujete takvom svojom pripremljenošću i akumuliranim
iskustvima,kao jamstvu novih uspjeha...
Možete li,molim Vas,komentirati
stajališta netom spomenuta i svoj odnos sparam njih,podrobnije.....
O.Apsolutno se slažem.Iza
spomenutih stajalista stoji ogroman rad, veliko odricanje i sposobnost
višemjesečne koncentracije za sve etape razvoja kao jamstva za uspješnu
kreaciju.
Jedna izuzetno važna stvar koju
ste spomenuli je sustavno proučavanje. Studioznost djela je od iznimne važnosti
na koje se nažalost danas, a pogotovo kod mlađih generacija polaže sve manje
važnosti. Možda zbog današnjeg tempa života i sve stresnijih
situacija... ne znam. Osobno smatram da je u prvom redu važno upoznati
se s libretom kao temeljnom „zvijezdom vodiljom“ kojom su se služili i sami
skladatelji .Da bi mogli bolje razumjeti i uživiti se, trebali bi pokušati pronači sve što se da pročitati o
operi, libretu, skladatelju, uvjete i okolnosti pod kojima je skladao, proučiti
čak i skladateljev život da bismo dobili jasniju sliku, te kako se kao umjetnik i čovjek htio izraziti i
što poručuje. Nakon toga dugotrajnim
pravilnim uvježbavanjem, kroz ispravnu
vokalnu tehniku, spajati tekst i notni zapis do trenutka kada kako mi
pjevači kažemo «sjedne u grlo» možemo početi nijansirati i emotivno
proživljavati naučeno. Dolazak na pozornicu označava dio procesa gdje se
pokret, gluma, glas, tekst i muzika spaja i zaokružuje u cjelinu .. Osobno, libreto prvo čitam kao dramski
tekst i prepuštam tijelu i srcu da prožive pročitano. Tada razmišljam o
odnosima i povlačim paralele sa stvarnim životom. Prolazeći kroz taj proces
stalnim uvježbavanjem glasa i usavršavanjem vokalne tehnike, uključujem čitanje
notnog zapisa i usklađuvanje s libretom. Tada se, kroz upute dirigenta, usklađujem
s partnerima,scenskim pokretom,zborom i konačno orkestrom Vaš smisao za scensku
situaciju,za pripadanje odrednicama odnosa likova u dramsko-scenskom zbivanju i
nadgradnja toga, suptilno razvijanom vokalnom dionicom lika koji tumačite,je
možda i prigoda da retrospketivno komentirate neke od svojih razvojnih etapa na
primjeru osobnoga odnosa prema ulogama koje ste do sada ostvarili.
O.Kao mladi pjevač, nekako je
sve išlo postepeno, polako, step by step, što mi tada naravno nije odgovaralo.
Iz mene je prštala mladenačka energija, sve sam mogao, odmah sad i naravno ako
treba i stajati na glavi. Na moju sreću to mi nije polazilo za rukom. Nije mi
preostalo ništa drugo nego strpljivo
vježbati, te se oslanjati na savjet mog
profesora Maria Gjuranca »ako
ispravno radiš i vježbaš, kad tad se to mora negdje manifestirati i biti
primjećeno». Dan danas se oslanjam na
njegove savjete i u većini slučajeva pokazali su se točnim. Tako ostajem miran i neuznemiren.
Gledajući unatrag za mene nije postojala
mala uloga. Osobno, svakoj ulozi prilazim s velikim respektom. Svaka uloga ima
svoju težinu, svoju zamku, svoju tajnu i ne podnosi podcjenjivanje, jer za to
na kraju plaćate cijenu.Od mog debija, kada sam pjevao malu ulogu Alcade u Moći
sudbine, posvetio sam jednaku pozornost
kao i danas kad studiram izuzetno teške uloge, kao npr. Mazepu, Rigoletta ili
grofa Lunu u Trubaduru. Ne radim razliku, ne prepuštam se slučaju i imam jednak
pristup. Kroz svaku ulogu rastem, učim i
ta postepenost i studioznost mi je omogućila samopouzdanje, slobodu, te da
čvrsto stojim iza uloge koju
interpretiram.
Vi ste dramski bariton i skrb o
Vama kao opernom umjetniku je važno pitanje
operne kuće čijim ste prvakom,tj.brigom za repertoarni izbor i uvrštavanje
djela koja će Vas kontinuirano „širiti“ i obogaćivati matičnu scenu –Zagrebačku
operu.
Dobar,a time i uspješan operni manager,u
suvremenosti,mora znati birati repertoire
prema rasoloživim snagama i značajkama svakog pojedinog solista iz
sastava stalnih snaga kuće.
Ta logika treba dominirati, dok
se, postupno ne prijedje na sustav okupljanja solista prema dogovorenom
umjetničkom projektu, uz stalni,domicilni, sastav Orkestra i Zbora opernog
kazališta....
Možete li se,molim,složiti s
tom vizijom ili mislite drugačije, bolje, konstruktivnije?
O.Naravno, izuzetno je
važno za mene kao dramskog baritona i
nositelja „željeznog repertoara“ da se pažljivo odabire i selektira
repertoar kroz koji ću kontinuirano rasti i iskoristiti svoj potencijal.
Tu ulogu apsolutno mora odigrati operni manager tj.direktor opere, koji mora
poznavati ne samo operu nego i prirodu ljudskog glasa, te pravilno odabrati
ulogu koja odgovara mom karakteru, boji glasa, godinama, iskustvu i mogućnostima.
Imam odličnu suradnju s vodstvom matične kuće koji se brinu o mom repertoaru
te su ugodni suputnici na mom
umjetničkom putovanju.
Vaš djed ,po majci, veliki
basist–stožerna snaga Zbora Opere zagrebačkog HNK, desetljećima, gospodin
Nikola Bogdan, imao je čast da se njegova obljetnica djelovanja obilježi na
jednoj izvedbi Verdijeve opere „Aida“,,u sceni Sudnice, kada je posebno izazvan
pred zastor i aklamativno pozdravljen.
Gospodin Nikola Bogdan je
običavao za svaki svoj nastup u glazbenim priredbama organiziranim u
zagrebačkoj Katedrali i ostalim gradskim crkvama, uvijek kupiti novu bijelu
košulju u ime simbolike –čistoće,uz svaki ulazak u crkvu i nastup u glazebnom
sadržaju na svetom mjestu. Taj respekt, pripremljenost za situaciju, pridonosili
su da uvijek novom svježinom i posvemašnošću pripadne svakom svojem nastupu.
Slušajući Vas, spoznaje se kao
da i Vi nosite tu vsrtu pripadanja sceni, podiju, nastupu, glazbi i umjetnosti koja je najveće
komunikacijsko polje u iskustvima susretanja ljudi, kultura i civilizacija....
Molim Vas za podrobniji osvrt na ovo spomenuto!
O.Djeda se sjećam i doživljavao
sam ga upravo tako, kao svog djeda. Bio je izuzetan i jednostavan čovjek. Moja braća i ja provodili smo dosta
vremena s njim, mada mislim da ga je najstariji brat Nikola, koji je dobio ime
po njemu, i koji mu je bohemski najsličniji, doživio u pravom svijetlu njegovog
umjetničkog života. Kako sam odrastao uz glazbu, kostime, kazališnu šminku koju
je djed imao kod kuće, uz njegove kazališne prijatelje koji su ga posjećivali
kao npr.Franjo Paulik, Zlatko Šir,i mnogi drugi veliki umjetnici toga
vremena, za mene je to bilo jednostavno
«normalno», misleći da i druga djeca tako žive. Kasnije pregledavajući njegovu
ostavštinu, a i u trenutku kad sam postao član opere u Zagrebu, saznao sam zapravo mnogo više o njemu od njegovih
kolega, suvremenika kao izuzetnom umjetniku, pjevaču, o njegovoj iznimno dubokoj i lijepoj boji
glasa, ljubavi prema teatru koja je bila neizmjerna, jezicima, uvijek spreman
pomoći u čast i slavu umjetnosti.
Slušajući o njemu i od svoje majke, shvatio sam da mu je kazalište bilo život,
te da se
uz kazališni način života osjećao potpunim. U vrijeme kad je bio prvak
kraljevske opere u Hagu, biti tada umjetnik
značilo je nešto, ljudi su se prema umjetnicima ponašali s velikim poštovanjem i bili su
cijenjeniji nego danas.
Osobno, gotovo jednako osjećam
tu pripadnost teatru kao hramu umjetnosti. Taj osjećaj stvaranja, miješanja
dimenzija stvarnosti, ploveći rijekom
glazbenog izražaja, te na taj način bezvremeno komunicirati s publikom izvan svakodnevnih dvostranosti života, čini
me čišćim, potpunim i duhovno jačim.