NASLOVNICA

DOGAĐANJA

GALERIJE

BUSINESS

KONTAKT

Društvo Fenomeni Književnost Kazalište Film Glazba Vizualne umjetnosti Sportovi Zanimljivosti Razgovor Kolumna Ostalo

Autor:	redakcija
Datum objave:	05.12.2011
	Share
Komentari:	0 Komentara

Siniša Hapač

prvak Opere HNK Zagreb

Gospodine Hapač,hvala Vam na pažnji usmjerenoj čitateljima e-portala EHO u nama i oko nas,izraženoj ovim razgovorom uz neposredan povod.- Nagradu hrvatskoga glumišta,2011. koja Vam je pripala za kreaciju Mazepe u istoimenoj operi P.I.Čajkovskog na sceni zagrebačke Opere.

Ta kreacija Vam je prošle godine donijela i Nagradu Vladimir Ruždjak,što je nedvojbeno sastavnicom Vašega ponosa i poticajem za novi val kreativnih uzleta.

Možete li se, najprije, složiti s tvrdnjom da su nagrade „ugodne postaje“na putu dinamičnoga kretanja i stvaranja, u području umjetnosti kojoj pripadate,opernoj sceni, kao poligonu najsloženije glazbeno-umjetničke vrste, opere..?

Drago mi je da ste nagradi dali dimenziju "ugodnih postaja", s obzirom na to da osobno, život kao i moj umjetnički rad, doživljavam kao jedno putovanje koje nikad ne prestaje, putovanje iz dimenzije u dimenziju, otvarajući nove mogućnosti stvaranja, hvatanja u koštac sa novim izazovima i prihvaćanja okolnosti, i ljudi bez kojih taj put ne bi imao smisla.Na pojedinim stanicama uđu neki novi putnici, doživite neku ugodnu situaciju koja Vam prirasta za srce, situacije kroz koje učite i rastete te razmišljate o njima za vrijeme cijelog putovanja. Na sličan način doživljavam i ove dvije spomenute nagrade koje su izuzetno ugodne ali ne i nužne, potvrđujući mi da putujem u dobrom smjeru. Posebno me veseli i čini poniznijim činjenica koju sam spoznao u završnoj fazi pripreme Mazepe, da sam se pridružio tek nekolicini umjetnika iz cijelog svijeta koji interpretiraju ovu ulogu.

Kada ste u sebi prepoznali poticaj da sustavno pripremite svoj glas za umjetničku stvaralačku stazu, osobito za operu?

Dakle, u mojoj obitelji se oduvijek pjevalo, sviralo, radile se lutkarske predstave. Okupili bi djecu iz ulice, zajedno sa braćom podjelili bi uloge i napravili predstavu za susjedstvo i na taj način zarađivali za sladoled. Moji roditelji sviraju po jedan instrument i lijepo pjevaju. Slušala se opera kod kuće, ali kao dijete nisam bio nešto posebno zainteresiran za operu , sve do dana kada se listajući po arhivi moga djeda, po njegovim pismima, prijevodima o pjevanju, fotografijama, izvatcima iz novina i programa sa predstava moje razmišljanje počelo mjenjati. Tada, oko moje osamnaeste godine, prvi put sam pomislio kako bi to izgledalo kada bih stao na scenu, zapjevao, bio operni pjevač. Nisam ni čuo dobro vlastite misli, a već sam nekom tajanstvenom silom upao u proces, u vlak kojim i danas putujem.

Kao „uglazbljena drama“ opera počiva na potrebi sustavnoga proučavanja glume,glumačke umjetnosti, psihologije, u ime reljefa u profiliranju likova koji će i scenskim izrazom i njegovanom“psihologijom glazbene fraze“ u vokalnoj ekspresiji ostvarivati potpunost svakoga scenskog projekta i Vas koji u njemu sudjelujete takvom svojom pripremljenošću i akumuliranim iskustvima,kao jamstvu novih uspjeha...Možete li,molim Vas, komentirati stajališta netom spomenuta i svoj odnos sparam njih,podrobnije.....

Apsolutno se slažem. Iza spomenutih stajalista stoji ogroman rad, veliko odricanje i sposobnost višemjesečne koncentracije za sve etape razvoja kao jamstvo za uspješnu kreaciju.Jedna izuzetno važna stvar koju ste spomenuli je sustavno proučavanje. Studioznost djela je od iznimne važnosti na koje se nažalost danas, a pogotovo kod mlađih generacija polaže sve manje važnosti. Možda zbog današnjeg tempa života i sve stresnijih situacija... ne znam. Osobno smatram da je u prvom redu važno upoznati se s libretom kao temeljnom “zvijezdom vodiljom” kojom su se služili i sami skladatelji.Da bi mogli bolje razumjeti i uživiti se, trebali bi pokušati pronaći sve što se da pročitati o operi, libretu, skladatelju, uvjete i okolnosti pod kojima je skladao, proučiti čak i skladateljev život da bismo dobili jasniju sliku, te kako se kao umjetnik i čovjek htio izraziti i što poručuje. Nakon toga dugotrajnim pravilnim uvježbavanjem, kroz ispravnu vokalnu tehniku, spajati tekst i notni zapis, do trenutka kada, kako mi pjevači kažemo «sjedne u grlo» možemo početi nijansirati i emotivno proživljavati naučeno.Dolazak na pozornicu označava dio procesa gdje se pokret, gluma, glas, tekst i muzika spaja i zaokružuje u cjelinu .. Osobno libreto prvo čitam kao dramski tekst i prepuštam tijelu i srcu da prožive pročitano. Tada razmišljam o odnosima i povlačim paralele sa stvarnim životom. Prolazeći kroz taj process, stalnim uvježbavanjem glasa i usavršavanjem vokalne tehnike, uključujem čitanje notnog zapisa i usklađuvanje s libretom. Tada se, kroz upute dirigenta, usklađujem s partnerima, scenskim pokretom, zborom i konačno orkestrom.

Vaš smisao za scensku situaciju,za pripadanje odrednicama odnosa likova u dramsko-scenskom zbivanju i nadgradnja toga, suptilno razvijanom vokalnom dionicom lika koji tumačite,je možda i prigoda da retrospketivno komentirate neke od svojih razvojnih etapa na primjeru osobnoga odnosa prema ulogama koje ste do sada ostvarili..

Kao mladi pjevač nekako je sve išlo postepeno, polako, step by step, što mi tada naravno nije odgovaralo. Iz mene je prštala mladenačka energija, sve sam mogao, odmah sad i naravno ako treba i stajati na glavi. Na moju sreću to mi nije polazilo za rukom. Nije mi preostalo ništa drugo nego strpljivo vježbati te se oslanjati na savjet mog profesora Maria Gjuranca »ako ispravno radiš i vježbaš, kad tad se to mora negdje manifestirati i biti primjećeno». Dan danas se oslanjam na njegove savjete i u večini slučajeva pokazali su se točnim. Tako ostajem miran i neuznemiren. Gledajući unatrag za mene nije postojala mala uloga. Osobno svakoj ulozi prilazim sa velikim respektom. Svaka uloga ima svoju težinu, svoju zamku, svoju tajnu i ne podnosi podcjenjivanje, jer za to na kraju plačate cijenu. Od mog debija kada sam pjevao malu ulogu Alcade u Moći sudbine, posvetio sam jednaku pozornost kao i danas kad studiram izuzetno teške uloge, kao npr. Mazepu, Rigoletta ili grofa Lunu u Trubaduru. Ne radim razliku, ne prepuštam se slučaju i imam jednak pristup. Kroz svaku ulogu rastem, učim i ta postepenost i studioznost mi je omogućila samopouzdanje, slobodu te da čvrsto stojim iza uloge koju interpretiram.

Vi ste dramski bariton i skrb o Vama kao opernom umjetniku je važno pitanje operne kuće čijim ste prvakom,tj.brigom za repertoarni izbor i uvrštavanje djela koja će Vas kontinuirano „širiti“ i obogaćivati matičnu scenu–Zagrebačku operu.Dobar,a time i uspješan operni manager,u suvremenosti,mora znati birati repertoire prema rasoloživim snagama i značajkama svakog pojedinog solista iz sastava stalnih snaga kuće.Ta logika treba dominirati, dok se, postupno ne prijedje na sustav okupljanja solista prema dogovorenom umjetničkom projektu, uz stalni,domicilni, sastav Orkestra i Zbora opernog kazališta....Možete li se, molim, složiti s tom vizijom ili mislite drugačije, bolje, konstruktivnije?

Naravno, izuzetno je važno za mene kao dramskog baritona i nositelja “željeznog repertoara” da se pažljivo odabire i selektira repertoar kroz koji ću kontinuirano rasti i iskoristiti svoj potencijal. Tu ulogu apsolutno mora odigrati operni manager tj.direktor opere, koji mora poznavati ne samo operu nego i prirodu ljudskog glasa, te pravilno odabrati ulogu koja odgovara mom karakteru, boji glasa, godinama, iskustvu i mogućnostima. Imam odličnu suradnju s vodstvom matične kuće koji se brinu o mom repertoaru te su ugodni suputnici na mom umjetničkom putovanju.

Vaš djed,po majci,veliki basist –stožerna snaga Zbora Opere zagrebačkog HNK, desetljećima,gospodin Nikola Bogdan,imao je čast da se njegova obljetnica djelovanja obilježi na jednoj izvedbi Verdijeve opere „Aida“ ,u sceni Sudnice,kada je posebno izazvan pred zastor i aklamativno pozdravljen.Gospodin Nikola Bogdan je običavao za svaki svoj nastup u glazbenim priredbama organiziranim u zagrebačkoj Katedrali i ostalim gradskim crkvama,uvijek kupiti novu bijelu košulju u ime simbolike –čistoće,uz svaki ulazak u crkvu i nastup u glazebnom sadržaju na svetom mjestu.Taj respekt, pripremljenost za situaciju, pridonosili su da uvijek novom svježinom i posvemašnošću pripadne svakom svojem nastupu.

Slušajući Vas, spoznaje se kao da i Vi nosite tu vsrtu pripadanja sceni, podiju, nastupu, glazbi i umjetnosti, koja je najveće komunikacijsko polje u iskustvima susretanja ljudi, kultura i civilizacija....Molim Vas podrobniji osvrt na ovo spomenuto!

Djeda se sjećam i doživljavao sam ga upravo tako, kao svog djeda. Bio je izuzetan i jednostavan čovjek. Moja braća i ja provodili smo dosta vremena s njim, mada mislim da ga je najstariji brat Nikola koji je dobio ime po njemu i koji mu je bohemski najsličniji, doživio u pravom svijetlu njegovog umjetničkog života. Kako sam odrastao uz glazbu, kostime, kazališnu šminku koju je djed imao kod kuće, uz njegove kazališne prijatelje koji su ga posjećivali kao npr.Franjo Paulik, Zlatko Šir,i mnogi drugi veliki umjetnici toga vremena, za mene je to bilo jednostavno «normalno», misleći da i druga djeca tako žive. Kasnije pregledavajući njegovu ostavštinu, a i u trenutku kad sam postao član opere u Zagrebu, saznao sam zapravo mnogo više o njemu od njegovih kolega, suvremenika kao izuzetnom umjetniku, pjevaču, o njegovoj iznimno dubokoj i lijepoj boji glasa, ljubavi prema teatru koja je bila neizmjerna, jezicima, uvijek spreman pomoći u čast i slavu umjetnosti. Slušajući o njemu i od svoje majke, shvatio sam da mu je kazalište bilo život, te da se uz kazališni način života osjećao potpunim. U vrijeme kad je bio prvak kraljevske opere u Hagu, biti tada umjetnik značilo je nešto, ljudi su se prema umjetnicima ponašali sa velikim poštovanjem i bili su cijenjeniji nego mi danas.Osobno, gotovo jednako osjećam tu pripadnost teatru kao hramu umjetnosti. Taj osjećaj stvaranja, miješanja dimenzija stvarnosti, ploveći rijekom glazbenog izražaja, te na taj način bezvremeno komunicirati sa publikom van svakodnevnih dvostranosti života, čini me čišćim, potpunim i duhovno jačim.