Sistem u kome su ljudi ponižavani 20 i kusur godina, ne može opstati!
http://www.avaz.ba/vijesti/intervju/sistem-u-kome-su-ljudi-ponizavani-20-i-kusur-godina-ne-moze-opstati
KNJIŽEVNIK ALEKSANDAR HEMON ZA „AVAZ“
Poznati bh. književnik s američkom adresom Aleksandar Hemon ove sedmice boravio je u Tuzli. Nakon što je učestvovao u radu tribine na kojoj se govorilo o uzrocima i posljedicama februarskih demonstracija, s Hemonom smo razgovarali o tome kako je on iz američke vizure doživio proteste u BiH i sve ono pozitivno i negativno što su oni sa sobom donijeli.
Bunt i energija
- Ja sam ovdje Bosanac i sve što se dogodilo doživljavam kao Bosanac, odnosno iz bosanske vizure. Ovaj put sam u BiH tri nedjelje i pokušavam da izađem iz Sarajeva i pričam s ljudima koji imaju iskustvo Bosne i Hercegovine, i tranzicije, i protesta, koje je potpuno drukčije od ljudi u Sarajevu s kojima ja o tome pričam - kaže Hemon na početku razgovora za „Avaz“.
Mislite li da je Bosna napokon „razvezala“ jezik, da su njeni ljudi, pa i danas u Tuzli, počeli otvoreno govoriti o problemima s kojima žive?
- Bosna nikad nije ni zavezala jezik, samo je pitanje koliko je taj jezik efikasan i koliko se uzima zaozbiljno to što se govori od onih koji bi to trebali uzimati zaozbiljno. Mnogi ljudi su ovdje uvijek govorili šta misle i nije problem u tome koliko oni glasno govore, već je problem u tome što se to najčešće ignoriše.
Ovo što ste vidjeli i čuli u Tuzli je, sigurno, izraz lica jedne nove generacije koja je ustala da traži izlaz iz nepodnošljivog stanja u kome živi. Ima li ta generacija šansu?
- Nije na meni da to procjenjujem. Ali, svaka generacija ima šansu. Još nikad nije bilo da ništa nije bilo i to, najvećim dijelom, zavisi od želje, sposobnosti i moći djelovanja te generacije. Oni će, ja se nadam, naći načina. Vrijeme za ovu generaciju je, ne da se bune, jer oni su se već bunili na različite načine, nego da taj bunt i energiju pretvore u nešto produktivno, u nešto što će moći da nastavi sljedeća generacija.
Utisak je da su se ljudi, nakon svega što se u februaru dogodilo, pomalo umorili, da su se, nekako, povukli u želji da nešto mijenjaju. Kako Vi to gledate?
- Ja ne živim ovdje i taj osjećaj ne poznajem. Ali ono što je proizvelo revolt nije nestalo. Revolta i nezadovoljstva će opet biti, samo pitanje je u kojoj će formi da se ukaže. Da li će biti nešto što će se lako moći povezati s plenumima ili će to biti neka nova forma, ne znam. Najgora forma je, naravno, nasilje, činovi razaranja. Osim toga što ljudi tada stradaju, to ide u korist ovima na vlasti. Jer, oni će onda moći da opravdaju sve ono što loše rade i što su radili.
Mi znamo koliko su oni loše vladali i još vladaju, ali koliko smo mi kao građani odgovorni za takvo njihovo vladanje?
- Da li smo mi odgovorni zbog njihovog ovakvog vladanja, to nije važno. Nijedan građanin neće biti kažnjen što nije dovoljno djelovao, osim kazne životom ovakvim kakvim jeste, a to je nipodaštavanje od aktuelne vlasti i političkog sistema. Sada nije vrijeme da se mi, kao građani, optužujemo ko je od nas više ili manje nešto uradio. Ono što bi trebalo da se desi, što bi bilo idealno, je da svi u nekom trenutku počnemo da radimo, a što smo već shvatili da moramo. U tom trenutku se stvara kritična masa građana i građanske volje da se nešto desi, promijeni. Ko je u kom trenutku prvi došao do te tačke, to onda prestaje da bude važno.
Neće trpjeti
U pravu ste, ali kako da se to desi? Svjedoci smo da niko ne odlazi - iste političke partije i isti ljudi u njima, koji su na sceni više od 20 godina, ponovo se bore za vlast?
- Treba to pokušati uraditi na nekoliko načina, a jedan od njih su izbori. Doduše, to je izbor svakog građanina. Da li je to samo biranje ili glasanje za pozitivnije varijante, kojih, nažalost, ima vrlo malo, vidjet ćemo. Drugi način je nalaženje vansistemskih rješenja i stvaranje vansistemskog pritiska. To je ono što se desilo, najprije u Tuzli, i što se dešavalo i u drugim gradovima. U ovoj zemlji su ljudi ponižavani dvadeset i kusur godina i to je nepodnošljivo. Može to trajati jednu i dvije generacije, ali takav sistem ne može opstati. Nema sistema u kome su ljudi sistemski ponižavani, a da na kraju nije srušen.
Mnogi strahuju da će i oni koji su nosili proteste, bili aktivni učesnici Plenuma, i na ovim izborima glasati na način kao što su glasali prije četiri godine. Ima li onda smisla boriti se.
- Možda će glasati kao što su glasali i prije četiri godine, ali onda će se u februaru sljedeće godine desiti ista stvar koja se desila u februaru ove godine. Toliko se ustoličio, zakamenio ovaj dejtonski sistem da ovi na vlasti, a i mnogi drugi misle da će ovo uvijek ovako biti. Ali, neće! Promijenilo se nešto, što zbog protesta i Plenuma u februaru, što zbog nedavnih poplava. Poplave se mogu ponovo desiti ili neka druga prirodna ili neprirodna katastrofa koja će učiniti očiglednim da vlast i država nemaju infrastrukturu, i ne samo infrastrukturu, nego da ta njihova pljačka, povrh čina nepoštenja, na direktan način dovodi u pitanje egzistenciju ljudi. To ljudi neće, ustvari, ne mogu više trpjeti.
I na kraju, kako ste Vi sve ovo što se događalo od februara pa do posljednjih poplava lično doživjeli!
- Kako?! Bio sam veoma zabrinut. Bojao sam se da neko ne strada. Stalno sam bio u kontaktu s nekim ljudima u Tuzli, u Sarajevu i šire, ali istovremeno sve mi je to davalo veliku nadu, jer sam demonstracije tumačio ne samo kao slijepi izraz bijesa i nezadovoljstva već kao želju i zahtjev da se nešto mijenja, zahtjev za poštovanjem od vlasti i države. Neposredno nakon poplava došao sam u Bosnu. Strašno je bilo vidjeti šta se sve dogodilo našim ljudima, ali u svemu tome čuo sam toliko priča i o međusobnom poštovanju, spremnosti da jedni drugima pomognemo, bez obzira kako se zovemo. Ovdje se nešto, ipak, mijenja! Vjerujem nabolje!
U nekoj boljoj državi neko bi odgovarao za živote izgubljene u poplavama
- Ljudi su u ovim poplavama umirali. U nekoj boljoj državi neko bi odgovarao jer nisu spriječeni gubici života u tim poplavama. Ako ponovo dođe do nekih poplava ili slične opasnosti, ljudi će ponovo biti u nevolji. Niko se na tu stalnu opasnost ne može navići. Niko se ne može navići da živi u blatnjavoj kući sljedećih nekoliko godina. To je sasvim nova situacija. A ovi na vlasti misle da će uvijek moći smisliti neki način da prevare stanovništvo. Možda će prevariti još jednom, možda i dva puta, ali, sigurno, ovako se više ne može živjeti u ovoj državi - potcrtava Hemon.
Aleksandar Hemon
http://en.wikipedia.org/wiki/Aleksandar_Hemon
Aleksandar Hemon (born September 9, 1964) is a Bosnian American fiction writer, essayist, and critic. He is the winner of a MacArthur Foundation grant. He has written five books: The Book of My Lives (New York: Farrar, Straus, and Giroux, 2013); Love and Obstacles: Stories (New York: Riverhead Books, 2009); The Lazarus Project: A Novel (New York: Riverhead Books, 2008), which was a finalist for the National Book Award and the National Book Critics Circle Awards, and was named as a New York Times Notable Book and New York magazine's No. 1 Book of the Year; Nowhere Man (New York: Nan A. Talese/Doubleday, 2002), also a finalist for the National Book Critics Circle Award; and The Question of Bruno: Stories (New York: Nan A. Talese/Doubleday, 2000). He frequently publishes in The New Yorker, and has also written for Esquire, The Paris Review, the Op-Ed page of the New York Times, and the Sarajevo magazine BH Dani.
PERSONAL HISTORY, MAPPING HOME
http://www.newyorker.com/reporting/2011/12/05/111205fa_fact_hemon
Learning a new city, remembering the old.
BY ALEKSANDAR HEMON
……………………………………………………………………….
BY ALEKSANDAR HEMON
http://www.newyorker.com/magazine/bios/aleksandar_hemon/search?contributorName=Aleksandar+Hemon