Tko želi nešto naučiti, naći će razlog, tko ne želi, naći
će izliku. Pablo Picasso
Civilizacija je uvijek u opasnosti kad oni koji nisu
naučili slušati, dobiju pravo zapovijedati. Winston Churchill
VEDRE STRANICE
Izreke mudrih ljudi (izabrala N. Valentić-Endt)
Ako ne možeš prijeko prijeći, a ti prijeđi ispod.
Jer kakva mi je to velika stvar pokazati zanos u vrijeme
obilja? Istinska je veličina u tome da se čovjek predaje
radosti kad voda oko njega raste. I.B. Singer
M E N O R A
Glasilo Židovske općine Osijek
http://www.zo-osijek.hr/wp-content/uploads/2016/12/MenoraBr2.pdf
Sjećanje na Elzu Hankin, pijanisticu i glazbenu pedagoginju
Mjesto Osijek, vrijeme-kraj tridesetih godina prošlog stoljeća. Otac, pekarski pomoćnik zaposlen kod Žige Rubinsteina koji je u Gundulićevoj ulici, nedaleko Zrinjevca, bio vlasnik parne pekare. Majka domaćica.
Moji roditelji su imali samo mene. Živjeli smo skromno u
Gundulićevoj 69 gdje sam došla na svijet.
U ranu zoru tata je triciklom raznosio poznato
Rubinsteinovo pecivo, a rajon mu je bio današnja Europska avenija (tada Aleksandrova ulica poznata po secesiji).
Na kraju te ulice Elza i Makso Hankin su imali privatnu Glazbenu školu. Profesorica Elza je podučavala glasovir, a prema pričanju moje mame bila je Bečanka. Makso je bio solista u HNK i glazbeni pedagog.
Prema mom sjećanju Elza Hankin je topla, prijazna
osoba, sjajan pijanistički reproduktivac, muzički znalac i pedagog. Svoje pedagoško znanje i životni optimizam prenosila je na svoje učenike od kojih su neki postali poznati pijanisti, a najpoznatiji je Darko Lukić. Elza Hankin je bila lijepa žena, profinjenih crta s ‘’Gräthen’’ frizurom (duga pletenica omotana oko glave), a laganu hromost je uz vješte i spretne pokrete uspjela ublažiti. Maksa se tata sjeća u ulozi Pinkertona u Madame Butterfly, a govorio je da je bio i uvjerljivi glumac.
Jednog ranog jutra tata je odnio u Glazbenu školu veću količinu peciva, pošto su taj dan imali učeničku produkciju i očekivali brojne uzvanike. U kuhinji je prebrojao pecivo, popričao s kuharicama i nastavio svoj posao. Vrativši se u pekaru dočekao ga je gazda optužbom da je kod Hankinovih jutros nestala kutija s 24 para srebrnog ‘’bešteka’’, ‘’escajga’’ ili kako bismo danas rekli, pribora za jelo. Moj otac je cijeli život bio primjer poštenog i pravednog čovjeka. Povrijeđen i uzrujan uputio se u Glazbenu školu. Došavši tamo saznao je da je dan prije jedna od sobarica ponijela pribor za jelo
doma kako bi ga ulaštila (tada se to nazivalo sidolira) i pripremila za uporabu.
Madam Elza ja tatu uvela u prostranu sobu, ispričavala se, nudila novac (koji naravno nije primio), ispriku kod poslodavca... Dok je tata očajavao, ispitivala ga je o
obitelji i saznala da ima devetogodišnju kćerku. Ponudila mu je usluge podučavanja glasovira, što je tata odbio, jer je škoolarina bila 2/3 tadašnje njegove plaće. Iako mu se prijedlog činio nedostupnim, na učiteljičino inzistiranje
ja sam uspješno položila prijemni ispit, a Hankinovi su me BESPLATNO podučavali. Jedan od njihovih klavira Bosendorfer dopremili su mojoj kući na kojem sam vježbala do kraja II. svjetskog rata. Nakon rata tata je smatrao da taj glasovir nije njegovo vlasništvo, govorio je da ne želi biti ratni profiter i dao ga je državnoj glazbenoj školi koju sam nastavila polaziti.
Prošlo je dvije godine. Tata je u međuvremenu otvorio samostalni pekarski obrt u Dubrovačkoj 74, a 2. Svjetski rat je buktio. Bila je to zlokobna 1942. godina. Kukuruzni kruh se prodavao na bonove, a o pecivu niti govora. Pošto su Hankinovi bili Židovi, prisiljeni su bili nositi žuti bedž s oznakom Ž. Preselili su se u neposrednu blizinu naše kuće
u skućeni prostor u kojemu su se jedva snalazili, ali nisu se žalili. Ja sam i dalje polazila glasovirske sate noseći im svakodnevno potrebne namirnice koje je moja mama s ljubavlju i zadovoljstvom pripremala i darivala.
Nažalost, niti ova situacija nije potrajala. Jedne noći Židove starije dobi odveli su u židovski starački dom koji se nalazio u Donjem gradu u Vukovarskoj ulici nedaleko od tadašnjeg Englehaartovog mlina (današnje naselje Mursa).
U lipnju je taj dio Donjeg grada stradao od žestokog bombardiranja.
Ja sam im i dalje svakodnevno donosila ručak, premda to nije bilo u našoj blizini. Vozila sam se kolodvorcem, a onda prelazila na onaj za Zeleno polje. Slali su mene, desetogodišnju djevojčicu, pošto me stražar na ulazu propuštao. Ne sjećam se da li je taj vojnik bio domobran, Nijemac ili ustaša. Sigurno znam da je bilo ljeto i da su
bili školski praznici. Također se sjećam da im je toga
dana mama skuhala juhu od rajčice i knedle sa šljivama.
Pretpostavljam da je bio kolovoz, bilo je vruće jer sam bila u ljetnoj haljini. Prišavši domu zatekla sam starce odjenute u zimsku odjeću i postrojene u kolonu. Vladala je posebna atmosfera, tjeskoba, nešto me uznemirilo, nekakav vojnik na konju je požurivao kolonu, a gospođa Hankin mi je vrlo sabrano rekla: ‘’Moraš vratiti ručak jer mi danas putujemo. Brzo idi doma i reci roditeljima da ne brinu – javit ćemo se!’’ Zagrlila me je, suze su nam objema navirale kao da smo znale da se više nećemo vidjeti.
Gurnula mi je u ruku jednu malu kobaltnu vazicu
rekavši: ‘’Na jednom mom koncertu u Beču poklonila mi ju je djevojčica koja me podsjeća na tebe – sada je poklanjam tebi.”
Vrlo uzbuđena trčala sam doma, a mama, saznavši o njihovom putovanju, onako u bijeloj pregači odjurila je na kolodvor. Mnogo je bilo Židova na kolodvoru, bili su postavljeni ‘’G-vagoni’’ na kojima je pisalo ‘’Ware ohne Werth’’. U tom metežu mama je pronašla Hankinove.
Dostojanstveno su se držali i rekli: ‘’Mi smo se opskrbili sa cijankalijem’’.
Evo, to je priča o dvoje vrsnih pedagoga koncertnih solista. Elza i Makso Hankin su bili plemeniti ljudi, širili oko sebe prije svega dobrotu. Sretna sam i izahvalna što sam poznavala takve umjetnike. Uostalom,oni su usmjerili moj životni put i poziv. Razvijali su ljubav prema glazbi. Nestali su s ovog svijeta na brutalan način.
Ali ostavili su neizbrisiv trag ovome gradu, glazbenoj umjetnosti.Učinimo sve da ih ne zaboravimo! Sa sjetom ih se sjećam, ali i dužnim poštovanjem. Osjećala sam obvezu da ovo napišem.
P.S. Onu vazu poklonila sam mojoj bivšoj učenici,
mladoj magistrici, pijanistici Senki Branković koja živi u Beču i predaje glasovir. Zatvorio se krug, vaza je opet u Beču.
Miroslava Matijaš Mihaljević