...U polumraku
pozadine pozornice,kojeg osvjetljuje tek nekoliko zaštitnih svjetiljki,u
prostoru ispunjenom dijelovima kulisa i praktikablima,u mukloj tišini nabijenoj
prividnim zatišjem pred buru predstave,čujem ritmičan šum klizanja papučica po
hrapavom drvetu poda i zvuk ubrzanog disanja.Prepoznajem Mišku kako odjeven i
potpuno maskiran u lik Fauna,držeći se za prektikabl izvodi svoje posebne
vježbe istezanja tijela,nogu i ruku.Izvodi neke brze pokrete glavom i
ramenima,čitavim gornjim dijelom torza..
Dok se i sama
ugrijavam u svom kutu,napeto pratim svaki pokret koji izvodi to tijelo savršene
građe pretvoreno u lik mitskog bića sa zlatnim
kovrčicama i roščićima,čija se predivna stopala nervozno trzaju poput nemirnih
kopita jarca.Sladostrastan i pomalo zloban izraz lica nadopunjuje svaki njegov
pokret, i u toj posvemašnjoj preobrazbi kompletno ušavši pod kožu Fauna,prolazi
pokraj mene i dežurnog osoblja kao da i ne postojimo.I stvarno,za njega i ne
postoji ništa više osim lika,koji će uz zvuke najerotičnije skladbe Claudea
Debussya u legendarnoj koreografiji i izvedbi Vaclawa Nižinskog izvesti na
sceni on, njegov nasljednik...
S pravom su ga
tako nazivali,jer Mišković je ljepotom i plemenitošću svoga plesa,duhovnom
nadgradnjom svakog lika koji je tumačio,postao planetarno velikom baletnom
zvijezdom dvadesetog stoljeća.Bio je učenikom slavnih baletnih pedagoga ruske
škole klasičnog baleta,koji su mu podarili svoje veliko umijeće,a on je to znao
usavršavati čitavog svog života.Njegov umjetnički pogled je uvijek bio uperen u
budućnost,stalno je nadograđivao svoju spoznaju o plesnoj umjetnosti i ne samo
to.Širio je svoje duhovne horizonte,izgrađivao svoje poglede,organizirao
trupe,okupljao plesače,koreografirao,režirao i borio se svim svojim
snagama,znanjem i utjecajem za dobrobit baletne i ostalih umjetnosti u
svjetskim relacijama.
Samo čovjek
velike širine,duhovne snage i dosljednosti,može izdržati napor života baletnog
umjetnika koji je proputovao desetine tisuća kilometara na turnejama,pobožno
predan svojoj umjetnosti kao religiji i ličnom posvećenju.
Uz sve to,ostao
je jednostavan i drag čovjek,gospodin u pravom smislu,nikada ne zaboravljajući
svoje korijene.
Bila sam
ponosna,što sam uz još nekoliko naših slavnih plesača bila članicom njegove
trupe,plesala s njime i osjetila magičnost koju je širio oko sebe na
pozornici.Bio je plemeniti Albrecht,čudesni Prometej i Senor de
Manara,nenadmašni Faun...
Posljednji naš
susret dogodio se u Zagrebu prošle godine,kad se okupilo na jednom seminaru nas
nekoliko plesača,koji smo bili članovi njegove trupe u Parizu.Činilo mi se da
uopće nije prošlo toliko mnogo godina od našeg posljednjeg viđenja,ostao je
isti dragi,topli Miška...radost susreta prekrila je naše pozne godine...
Poklonio mi je
svoju veličanstvenu monografiju a ja njemu svoje dvije izašle knjige.
Nakon dva tjedna
nazvao me iz Pariza,oduševljen mojim autobiografskim zapisima.Molio me da ne
prestanem pisati o svemu što sam upamtila.Razgovarali smo više od sat vremena i
bio je to naš posljednji predivan razgovor.Nisam ni slutila da će godinu dana
nakon njega umrijeti i da će me to toliko ražalostiti..
Njegova urna,biti
će položena na groblju velikana u Beogradu u petak 6 septembra.