Sjećanje na prijatelja na dan kada je otišao
https://mojahrvatska.vecernji.hr/price/zvonko-busic-prijatelj-domovina-iseljenik-dom-1191804
Dom je mjesto gdje su skupljene čovjekove memorije. Čovjek je stariji od dana svoga rođenja. Memorija njegova naroda veže ga stoljećima. A stoljeća mu govore o niti koja veže duše istog neba i iste zemlje. Pripadnost tako oblikuje ljubav. Domovina nije posao, obveza, ugovor. Domovina je ljubav.
Susretoh puno ljubavi koja nije tražila uzvratnost osim postojanja, nije pitala ni zašto, osim nazočnosti. Dovoljno je bilo biti. A biti je značilo vrijeme, sve vrijeme. Da, točno: najvažnije je takvo bivstvovanje. Takvo postojanje. Svatko, osim fizičkog doma, kuće, treba imati i duhovni dom duše. Duša traži mjesto i vrijeme, prijatelje i razumijevanje. Zvonko Bušić dobro je razumio tu nit koja ga je vezala ljubavlju prema zemlji Hrvatskoj. Ona ga je duboko ukorijenila i dala mu snage da voli zemlju hrvatskog čovjeka više od sebe. Da više od sebe! Samo nesebični ljudi postaju ideali koje se slijedi. Samo nesebični ljudi postanu revolucionari pravde. Samo oni u tami svijeta vide svjetlo. Onima koji vole pripada nebo. Bio je opasan svima koji su čuvali režime, prije ili poslije devedesete, jer režimi nisu nikada postojali u području idealnoga ili domoljubnoga. Riječi su mu bile odraz karaktera na kojem počivaše uvjerenja: "Pola sam dosadašnjeg života proveo u zatvorskoj džungli i znam što znači borba za preživljavanje, pa ipak sam ostao kod svojih uvjerenja iz mladih dana da život vrijedi samo onda kad postoji ono za što smo ga spremni žrtvovati." Velike duše su velike upravo zbog izvanredne kombinacije karaktera, uvjerenja, ideja i samodiscipline. Oni su uspjeli razdvojiti samouvjerenost od arogancije, odlučnost od predrasuda, skepticizam od prihvaćanja danoga. Kao da to bijaše jučer kad vidjeh u zatvoru čovjeka slobodna. Kao da jučer sjedasmo pod sjene stabla njegova doma razgovarajući o stvarima većima od tema svih dnevnih novina.
Kao da jučer vidjeh tugu u očima njegovim jer vidjeh veličinu naroda, ali zbunjenoga bez vođe. I često se pitah zajedno s njim: Zar ne razumiju da se život sastoji u tome da imaš nešto za što živiš? Ako nemaš nešto za što živiš, ništa nemaš! U svoje je bilješke prepisao odlomak iz jednog nenaslovljenog eseja koji je pročitao u zatvoru, jer je na njega ostavio dubok dojam: "Smisao života, ukratko, dolazi od ljubavi prema borbi: čovjekove spremnosti da čuva, bori se i, ako je potrebno, umre za više ciljeve – za ciljeve više od njega samoga. To što je grčki bog Narcis propao u svojoj ljubavi prema samome sebi samo je simbol traćenja mnogih života koje u današnje doba gledamo svuda oko sebe. To su prazni životi u potrazi za vlastitim užicima, jednako kao što su prazni i izrazi njihovih lica. Lišeni zanimanja, svrhe, iskustva i, što je najvažnije, predanosti." Da i ljubav je definicija sve snage. Kolika snaga bijaše u Zvonku. I sve to iz ljubavi i zbog ljubavi. Ljubav je najbolji učitelj kojeg imamo. Da, njega, Zvonka Bušića nikada se zaboraviti ne može!
Zvonko Bušić
https://hr.wikipedia.org/wiki/Zvonko_Bušić
Zvonko Bušić - nadimak Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946. − Rovanjska, 1. rujna 2013.), bio je hrvatski politički aktivist i jedan u skupini otmičara putničkoga zrakoplova sa 76 putnika, na letu od New Yorka do Chicaga, u rujnu 1976. godine. Zbog te otmice zrakoplova i pogibije policajca prigodom deaktivacije bombe koju je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, 1977. godine je u Americi osuđen na doživotni zatvor, a pomilovan je u srpnju 2008. godine, nakon čega se vratio u Hrvatsku
Zvonko Bušić se u Hrvatsku vratio 24. srpnja 2008. godine, a u Zračnoj Luci Zagreb je dočekan kao domoljub. Bušiću su u zračnoj luci dobrodošlicu došli poželjeti političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Nekoliko dana kasnije, Bušiću je priređen i veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici u susjednoj BiH.
Od povratka u Hrvatsku živio je u selu Rovanjska, u općini Jasenice. Jedno vrijeme Bušić se politički angažirao kroz stranku HSP dr. Ante Starčević te poslije i kroz udrugu Hrvatski plamen.
Dana 1. rujna 2013. godine Bušić je tragično je skončao svoj život u Rovanjskoj (Jasenice). Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj, a dan sprovoda, 4. rujna 2013., proglašen je Danom žalosti u općini Jasenice. 6. srpnja 2015. godine, na Mirogoju mu je postavljen nadgrobni spomenik.
"Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato..., zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,... čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik
Bušić u oproštajnom pismu: Nisam mogao živjeti u Platonovoj pećini
https://www.vecernji.hr/vijesti/busic-u-oprostajnom-pismu-nisam-mogao-zivjeti-u-platonovoj-pecini-606602
Što je Platonova špilja?
https://www.vecernji.hr/vijesti/sto-je-platonova-spilja-606642
U VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o špilji:
Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj špilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako ljudi izvan špilje možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan dojam o vanjskom svijetu – ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz špilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče u špilju.